Zašto ja nisam objavila kuharicu i besplatno dobila skupi mikser?

Kad se sjetim koliko sam truda, vremena i novaca uložila u svoje food blogove, stvarno mi je žao što sam ikad ušla u to. Prvi blog počela sam pisati 2010. godine. U Hrvatskoj to tada nije bilo popularno, uzor su mi bili američki blogovi koje su otvarali ljudi koji su, poput mene, bili amateri, tj. nisu se školovali za kuhare, slastičare itd. 

U početku, bilo je zabavno samo objavljivati recepte. Ali, vidjela sam da drugi food blogeri-amateri rade biznis od toga: objavljuju kuharice,  dobivaju kojekakve kuhinjske uređaje besplatno pod uvjetom da ih izreklamiraju na blogu, otvaraju slastičarne… Zašto da se ja zadovoljim samo pisanjem bloga „za zabavu“? Ozbiljno sam se primila posla.

Otada, imala sam ukupno 4 bloga s receptima. Zašto se nisam držala jednog? Kad sam vidjela da ne funkcionira, tj. da ne postižem što sam zacrtala, onda sam nastojala promijeniti koncept i pristup. Zaključila sam da je zbog promjene koncepta najbolje da svaki put otvorim novi blog. Stari blogovi su ostali, povremeno sam i na njih stavila neki novi recept, ali  svaki put sam bila usredotočena na najnoviji blog.

I što se dogodilo tijekom svih tih godina?

Nisam objavila kuharicu.

Nisam imala kuharsku emisiju.

Nisam dobila nikakav kuhinjski ili bilo kakav drugi uređaj ili kuhinjsko pomagalo.

Nisam dobila niti paketić vanilin šećera.

Nisam nikad dobila baš ništa.

A potrošila sam hrpetinu novaca i vremena.

 

Da se razumijemo, ja nisam bogata i ti novci koje sam potrošila, za vas su možda sića, ali za mene je to puno novaca.

Godinama sam štedjela za fotoaparat koji sam s baterijama i punjačem platila oko 1500 kuna (tisuću petsto, ne petnaest tisuća). Znam da je to sad nekima smiješno, misle si: „Što je ona htjela s tim jeftinim jadom?“ Znam da ovi razvikani blogeri imaju fotoaparate skuplje od pet tisuća kuna i uz to kojekakve objektive, stalke, reflektore i pizdarije…

Ja se ispričavam što sam siromašna, ja si nikad nisam mogla priuštiti tako skupe fotoaparate i sav taj pribor.

I za mikser od 2 500 kn (dvije tisuće i petsto kuna) također sam štedjela godinama. A znam za dvije blogerice iz Hrvatske koje su besplatno dobile miksere. Jedna je besplatno dobila nekakav Kitchen aid, a druga je besplatno dobila nekakav Kenwod (ne znam kako se taj kurac piše); nisam išla provjeravat koliko to košta, da ne padnem u nesvijest, ali sigurno koštaju po nekoliko tisuća kuna. Meni nitko nije dao skupi mikser (a ni jeftini).

Da, one su obavezne naslikavati te miksere, pripremati hranu s njima i stavljati slike na blog i hvaliti kako su super. I ja bih to mogla; čak i da ne valjaju, da dobijem besplatno tako skupe miksere, ja bih ih hvalila na blogu.

Znam i da je nekoliko blogerica reklamiralo neke štapne miksere, svojevremeno su iskakale s nekakvih plakata.  Ima još primjera, neke su besplatno nadobivale kojekakvih skuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuupih silikonskih kalupa za koje bih ja ubila. Ima još primjera za koje znam (a sigurno ima i onih za koje ni ne znam), ali neću više nabrajati jer ću se totalno izdeprimirati.

Ja nisam nikad dobila ništa.

A stvarno sam se trudila.

Pisala sam već u ovom postu o svojim iskustvima s pisanjem food bloga. Stvarno sam sve bila podredila pisanju bloga. Kad mi se jelo nešto što volim, nisam to pripremala jer sam takve recepte najčešće već imala objavljene na blogu. Morala sam stalno pripremati nešto novo, za što nemam objavljen recept na blogu. S vremenom je to postalo jako naporno. I skupo.

Da bih bila konkurentna, morala sam objavljivati recepte kakve drugi ljudi vole, nije bitno sviđaju li se meni takvi recepti. Imala sam puno objavljenih recepata za kojekakve gadosti koje ja ne volim, najbolji primjer za to su cheesevakeovi. Meni se sir u kolačima jednostavno gadi. Ali morala sam imati recepte za to na blogovima jer je to, iz nekog, meni apsolutno neshvatljivog razloga, svemirski popularno. Ja sam to pripremila, poslikala, objavila na blogu, a cheesecake je završio u smeću jer to kod mene nitko neće jesti. Ne radi, se o tome da cheesecake nije valjao, na blogu su oni, koji su isprobali recept, ostavljali pozitivne komentare; ali meni i mojim ukućanima, susjedima… to nije valjalo, mi ne volimo takve slastice.

Dakle, morala sam imati na blogu recepte za te kojekakve odurne gadosti koje ljudi vole jesti. A kako to skupo ispadne: kupim i potrošim sastojke, napravim jelo i kad to fotografiram i objavim recept: bacim jelo u smeće. Koliko je hrane završilo u smeću dok sam pisala blog! Ajme. I to ne samo takve hrane koja nam se nije sviđala. Bilo je tu i finih stvari, ali nismo stizali pojesti to sve što sam ja nakuhala i napekla za potrebe bloga. Što ću s tim? Bacala sam to u smeće. 

Da ne bi bilo zabune, nisu blogovi krivi za to što sam debela: bila sam debela i prije pisanja blogova, a debela sam i sad, nakon što već neko vrijeme ne pišem food blogove. Lagala bih kad bih rekla  da sam se zdebljala dok sam pripremala hranu za blogove. To nije točno. Stvarno sam pobacala hrpetine jela i kolača, torti… ja jesam debela i bila sam i tada debela, ali nisam u sebe trpala hranu bez kraja i konca. Ono što nismo uspjeli pojesti letjelo je u smeće. 

Stvarno ima puno jela koje ja ne volim, a morala sam stavljati recepte za to blog. „Morala“ sam jer sam se trudila biti konkurentna s ostalim blogovima koji objavljuju recepte za te gadosti. Npr. ako netko gugla cheesecake, ako nemam objavljen recept na blogu, ljudi koji to guglaju neće doći do mog bloga, nego do blogova drugih blogera koji takav recept imaju objavljen.

To je stvarno bilo naporno.

Stvarno mi je žao što nemam novaca pa nisam nikad mogla imati uspješan food blog.

Gledam kako ove neke food blogerice iz Hrvatske objavljuju kuharice, gostuju u kojekakvim emisijama, dobivaju besplatne kuhinjske uređaje, pomagala…

Znam da je neka hrvatska food blogerica, negdje na moru (U Dalmaciji?) prije koju godinu otvorila slastičarnu. Jedna hrvatska food blogerica je ove godine, nekako u proljeće, negdje u Njemačkoj, čini mi se u Stuttgartu otvorila nekakav kafić ili slastičarnu ili neki kurac. Ajme. U tim tekstovima o njoj se vječito naglašava kako je ona bila uspješna blogerica u Hrvatskoj, kako je ona super, kako je ona divna i krasna itd. Ne razumijem kako je ona s tim svojim bloganjem uspjela otvoriti taj kafić ili koji kurac to već je. I to u vrijeme korone! Ajme. Stvarno ne razumijem zašto ona smije ostvariti što si je zacrtala i biti uspješna, a ja ne smijem. Pa ja sam tih godina dok sam pisala food blog, cijeli život bila podredila tome! U redu, ako želiš uspjeti, moraš se žrtvovati. Nitko mi ne može reći da se nisam žrtvovala. A zašto onda nisam uspjela? Je li se ova spomenuta food blogerica toliko žrtvovala, bacila novce na sastojke, non stop kuhala i pekla da bi imala recepata za blogove i onda pobacala hranu jer ju ona i njezini nisu uspjeli pojesti? 

Ako vam smeta kako ja pišem o tim blogericama, dobro, ok, samo neka vam to i dalje smeta; meni ne smeta što vama, ono što ja pišem, smeta. Ali, umjesto da me popljujete, bilo bi zgodno da mi objasnite zašto je ona uspjela, a ja nisam. Ja sam fakat retardirana i glupa, nikako ne mogu shvatiti zašto su se njoj njezini planovi, želje, snovi, ideje, nastojanja… ostvarili, a meni se moji nisu. A toliko sam uložila u to i toliko sam se toga odrekla. Dok mi to objašnjavate, molim vas, koristite kratke riječi i jasno se izražavajte da ja, glupa i retardirana, to uspijem shvatiti. 

Nisam ja nikad htjela otvoriti slastičarnu, meni bi bili dovoljni besplatni kuhinjski uređaji i objavljivanje kuharica. Najbolje su mi one blogerice koje tvrde da one ne pišu blog „radi stvari koje mogu dobiti“, nego „radi sebe“.

Hmmm. A zašto onda uzimaju i prihvaćaju te besplatne stvari??? Pa neka onima koji im daju te stvari, objasne da one blog pišu radi sebe, a ne radi dobivanja besplatnih stvari. Čisto sumnjam da bi ih proganjali i uporno im u ruke gurali besplatne miksere koje one ne žele. Ili nek te besplatne miksere doniraju. Nisam čula da je neka blogerica donirala besplatni uređaj, koji je dobila. 

Kako rekoh, i ja sam u pisanje bloga krenula radi sebe. Ali, onda sam skužila da i u Hrvatskoj druge blogerice dobivaju besplatne uređaje, objavljuju kuharice... Pa koji kurac ja to onda pišem za sebe??? Pa hoću i ja besplatne stvari!!! Ja sam u jednom trenutku, dok sam pisala blog, otvoreno priznala da želim besplatne kuhinjske uređaje pa su svi bili zgroženi mojom izjavom. 

Očito je u redu dobivati besplatne stvari, ali samo ako to ne priznaješ otvoreno, nego se prenemažeš s „ja to pišem radi sebe.“ Sve te jaaaadne blogerice koje pišu te blogove za sebe, a kojima drugi uporno guraju u ruke besplatne uređaje i objavljuju im kuharice, nekako su uspjele pomiriti to „pisanje bloga za sebe“ i „dobivanje besplatnih stvari“. 

Kad su one mogle uskladiti pisanje bloga za sebe i dobivanje besplatnih stvari, onda bih i ja našla način za to.

Ali fakat, koliko sam tijekom nekoliko godina žrtvovala za te svoje blogove. 

Stvarno sam se svega odricala: često nisam išla van s prijateljima jer sam morala kuhati i peći za blog! Ok, da, često su prijatelji dolazili k meni na degustaciju kad sam nešto pripremila za blog. Ali nisu mogli stalno ići samo k meni. Htjeli su ići „van“: u grad, u kafić, u kino… meni je to razumljivo i ja sam to htjela. Umjesto toga, morala sam doma kuhati i peći za blog jer inače nisam imala recepata za objavljivanje. To pisanje food bloga bila je velika obaveza. Ali dobro, neka, ja sam se stvarno, istinski posvetila tome, puno sam žrtvovala zbog tih food blogova. 

Kod ukućana nisam nailazila na razumijevanje i podršku. Nije im bilo jasno što se ja toliko bavim kuhanjem, pečenjem i pisanjem food bloga, kakve koristi od toga. To me podsjeća na onu pričicu, koju i danas često pričaju neki moji muški rođaci, kolege, poznanici. Oni su, dok su bili djeca, a i kao tinejdžeri, htjeli cijeli dan igrati igrice, a mame su im govorile: „Od igranja igrica se ne živi.“ A danas kojekakvi kreatori igrica, a postoje čak i oni nekakvi „game testeri“ koji su plaćeni da testiraju, tj.  igraju igrice da vide jel sve funkcionira – oni zarađuju igrajući igrice. Postoje čak i nekakve „gamer lige“ gdje se takvi natječu. Danas se fakat ogromni novci vrte u tom gamerstvu, a pametne mame tvrdile su da se od igranja igrica ne živi. 

Ok, ovo s blogom nije ista stvar kao s gamerima, ali ja sam se zaista bila posvetila food blogovima, misleći da ću i ja objavljivati kuharice, dobivati besplatne skupe kuhinjske aparate… Misliti je drek znati. 

Ja sam to pisanje food bloga stvarno shvaćala ozbiljno, zaista sam se posvetila tome.

Što sam još trebala? Nisam ja kriva što sam siromašna pa nisam imala novaca za skupe fotoaparate, objektive, reflektore i te pizdarije.

I dobro, da, zbog siromaštva, ja sam bila prisiljena raditi, tj. morala sam raditi da bih imala od čega živjeti. A jedna hrvatska blogerica se u intervjuima hvalila kako je ona naučila kuhati dok je bila nezaposlena. Ajme. Dok sam ja bila nezaposlena, ja sam svaki dan sate i sate prekapala po internetu i pretraživala oglase za posao, tražila sam bilo kakav posao, neovisno o svojoj struci, samo da mogu zaraditi plaću, skoro svaki dan išla sam na poštu i slala molbe, hodala sam na kojekakve razgovore (pisala sam o tome, točka broj 4). Da, dobro, činjenica je da u vrijeme traženja posla nisam sve u životu bila podredila pisanju food bloga, tada sam sve bila podredila tome da nađem posao. U više navrata bilo je po nekoliko mjeseci kad sam zapustila blogove i tražila posao (nakon što mi je istekao ugovor o radu na određeno). Jesam li ja kažnjena zato što sam tražila posao: zato nemam uspješan blog, nisam dobivala besplatne kuhinjske uređaje, nisam objavila kuharicu?

A jebiga. Dok te hvaljene i uspješne, svetokravske food blogerice lete nebu pod oblake sa svojim besplatnim kuhinjskim uređajima i pomagalima, objavljenim kuharicama, otvorenim slastičarnicama i kafićima… ja se bavim prizemnim stvarima poput traženja posla da bih mogla platiti račune i režije.

A jebo mene glupu.