Opsovala sam na ulazu u ZET-ov autobus. I
što se dogodilo? Vozač me izbacio iz busa. Nije me izbacio fizički, ali odbijao
je krenuti dok ja ne izađem. Budući da su ljudi onda gunđali na mene u busu,
izašla sam jer nisam htjela gubiti vrijeme ni energiju.
Zanima me zašto su ZET-ovci
svete krave? Znam da će većina onih koji ovo čitaju sada biti sablažnjena i
šokirana činjenicom da ja psujem u javnosti. Ispada da ja jedina na ovom
svijetu psujem u javnosti, vi nikad ne opsujete, jel da?
Onima koji ovi čitaju i sablažnjeni su mojim ponašanjem u
javnosti jer oni nikad ne bi psovali(!) – postavljam pitanje: a tko su onda svi
oni silni ljudi koji mene svaki dan psuju na radnom mjestu? Imam takav posao da radim s ljudima i svaki dan me psuju,
vrijeđaju, maltretiraju, ponižavaju i verbalno zlostavljaju. I na mom poslu je
to normalno. Ne mogu zvati zaštitara (to ne postoji na mom radnom mjestu) ili
policiju, nego šutim i trpim. Uslijed toga što svaki dan slušam: meni je
psovanje postalo normalno. Dakle, učim po modelu: primjenjujem ono čega se
naslušam svaki dan. A 90% onih koje susretnem tijekom posla me ispsuju i
izvrijeđaju. Zato meni nije jasno kako većina vas koji ovo čitate, tvrdi da ne
psuje. Koji to onda ljudi dolaze tamo gdje ja radim – ti očito ne čitaju ovaj
tekst – jer ovo čitaju samo oni koji tvrde da nikad ne psuju pa su sablažnjeni
činjenicom da ja psujem.
Netko će reći da je to stvar odgoja.
Ja nisam nikad smjela
psovati u prisutnosti roditelja. Odgajali su me, ne znam kako da to opišem,
zvuči blesavo, ali „kao damu“ – tako bi to moja mama objasnila. I tako sam „damski
odgojena“ živjela do, otprilike, 30.
godine. I onda sam polako skužila da mene svi psuju – pa zašto ne bih i ja psovala
druge? Nisam ja jednog dana samo odlučila: sad ću početi psovati, nego je to
došlo nekako postupno. Cijeli dane
slušam kako mene psuju pa su mi ti izrazi postali normalni, dio svakodnevnog
govora. Prestala sam „filtrirati“ svoj govor i uopće se ne kontroliram (osim na
poslu: jer moram! - na radnom mjestu mene svi
smiju psovati, ali ja njih ne smijem).
Moja mama zgrožena je mojim psovanjem i ponašanjem u
javnosti, ali ja joj ništa ne dugujem. 30 godina živjela sam kako je ona
htjela, al dosta je bilo. Sad se ponašam, kako se ponašaju i drugi ljudi koje
svakodnevno susrećem. Ne znam kakve ja to ljude susrećem – jer vi koji ovo
čitate ustrajat ćete na izjavi da vi nikad ne psujete – očito se ne susrećem s
vama na poslu.
Kad se sad sjetim tog trenutka u autobusu, stvarno mi je
iskreno žao…
…što nisam ispsovala vozača! Naime, ja nisam psovala vozača,
nego sam psovala situaciju, rekla sam: „A u pičku materinu!“.
Da se mogu vratiti u prošlost sada bih
rekla: „Pička ti materina!“. Priznajem,
pogriješila sam, trebala sam psovku uputiti direktno vozaču.
Fakat ne razumijem zašto su vozači ZET-ovih autobusa svete
krave u čijoj se prisutnosti ne smije psovati. Ljudi koje susrećem dok radim
svoj posao rijetko kažu „(A) u pičku
materinu!“. U većini slučajeva kažu
direktno meni: „Pička ti materina!“.
Ili ako su pristojniji i obraćaju mi se sa Vi, onda mi kažu: „Pička Vam materina!“.
Da je meni biti sveta ZET-ova krava pa da na radnom mjestu mogu
odbiti raditi posao dok oni koji su me ispsovali ne izađu.
Slika je preuzeta s interneta.
Nema komentara:
Objavi komentar