Jel pečeš...?

Na poslu svi znaju da zadnjih 14 mjeseci gladujem na odurnoj zdravoj prehrani.

Pita me kolegica prošli tjedan jel pečem kolače.

Ja kratko odgovorim: ne.

Al ona uporna, pita dalje: Jel pečeš slano?

Ne.

Ona i dalje uporna: Baš ništa?

Ne.

Prekjučer pita me druga kolegica: Jel pečeš šta kolače?

Ne.

Ništa???  ponovi ona začuđenim glasićem.

Ne.

Danas mi zvoni mobitel. Vidim ime i prezime, al pojma nemam tko je to. Javim se i uljudno odgovaram na pozdrav i pitanja na početku razgovora: Dobar dan – Kako si? – Što ima novo?... I cijelo vrijeme razmišljam tko je ta žena: očito sam memorirala broj, a nikako se ne mogu sjetiti tko je to. Skužila je ona po mojem glasu i odgovorima da pojma nemam s kim pričam pa mi je objasnila. Ispalo je da je to moja šefica kod koje sam radila 3 mjeseca na određeno prije više od 2 godine.

I pita me ona: Jel pečeš kolače?

Ja kratko odgovorim: Ne.

Ne pečeš više ništa?

Ja: Ne.

Ona: A onda ništa.

Čestitale smo si Uskrs i tu ja naš razgovor završio.

Dok mi je bila šefica, nismo bile frendice i nismo se družile u slobodno vrijeme niti smo ostale u kontaktu kad mi je istekao ugovor o radu na određeno vrijeme. Ali zapamtila je moje kolače. Pisala sam već da sam (prije ove dijete) voljela peći kolače, isprobavala sam recepte, gdje god sam radila nosila sam kolegama na posao kolače bez povoda i razloga. Pekla sam im, tj. prodavala i kolače i torte po narudžbi…

A sada više ništa ne pečem jer me u 21. stoljeću liječnici „liječe“(?) zdravom dijetnom prehranom.

Jesam li trebala u tom telefonskom razlogu objasniti zašto više ne pečem kolače?

Ne znam jesam li trebala ili nisam. 

Nisam joj objasnila razlog jer sam se počela gušiti u suzama nakon što sam rekla da više ne pečem kolače. Jedva sam promrmljala da joj želim sretne blagdane i prekinula razgovor.

Ja i dalje ne razumijem zašto sam tako kažnjena. Zašto ja ne smijem uživati u ukusnoj hrani?  Pa ima hrpa debelih ljudi, ali njih liječnici ne liječe zdravom prehranom.

Onim pametnjakovićima koji će sad reći da me nitko od 3 spomenute kolegice nije pitao jel jedem kolače, nego jel ih pečem, tj. da nigdje ne piše da ja moram jesti kolače, ako ih pripremam – samo mogu reći: svaka čast vama koji možete pripremati ukusne kolače, a ne jesti ih. Ja nisam poput vas. Ja nemam karaktera da budem okružena ukusnom hranom, a da ju ne jedem. Nisam kriva što sam rođena takva, ali evo, ispričavam se što nemam karaktera ko vi pa da danima budem okružena kilama ukusnih kolača koje sam pripremila po narudžbi – i da ih pritom ne jedem.

Sad sam se sjetila  i one glupače koja me za Božić pitala jel pečem kolače, pa kad sam joj rekla da ih ne radim jer ih ne smijem jesti,  rekla je da mi „neće ništa biti, ako pojedem jedan okrajac“. Blago njoj koja je tako karakterna, savjesna, disciplinirana ili ne znam kakva…  – pa može odoljeti kolačima i pojesti samo“ jedan okrajac“.

Ili u toj cijeloj situaciji nije stvar u vašem karakteru, nego o toj vašoj, meni nerazumljivoj i neshvatljivoj želji, potrebi(?) da budete mršavi? Ja već 14 mjeseci pišem da uopće ne osjećam potrebu, a kamo li želju da budem mršava. Pisala sam već i da dok me liječnici nisu stavili na tu zdravu dijetnu prehranu, više od 16 godina nit sam bila na dijeti nit sam na dijetu  pomišljala. Udebljala sam se 50ak kg tijekom tih 16 godina – i ja nisam imala problema sa svojim viškom kila (a ako su ljudi oko mene imali problema s mojim viškom kila – to je njihov problem, a ne moj). Uslijed te zdrave dijetne prehrane kojoj me doktorska  bagra „liječi“(?) – ja nikako da doživim te sve silne divote i krasote zdrave prehrane i mršavljenja o kojima zdravožderi non stop trkeljaju. A zdrava hrana mi se toliko gadi da nema riječi kojima bih opisala to gađenje. 

Smršavila sam oko 35 kg i ja uopće ne osjećam potrebu da zadržim težinu na kojoj sam sad, a kamo li da nastavim mršaviti. Ne shvaćam što je to tako super svima u životi kad smršave? Vama mršavost rješava probleme? Ja sam bila na dovoljno dijeta u životu na kojima sam smršavila na neku „idealnu težinu“ i uslijed toga znam da mršavost ne donosi ne sreću ni zadovoljstvo ni rješenje problema ni na poslu ni u ljubavi ni u obitelji ni u financijama...

Ne osjećam apsolutno ama baš nikakvu motivaciju za mršavljenje. Da, motivacija mi je to da će se ona doktorska glupača derati na mene, ako ne smršavim koliko ona hoće (kao što se i zadnji put derala kad sam bila na kontroli; jebeš takvu motivaciju).

Dakle, da sažmem odgovor trima kolegicama: ne, zadnjih 14 mjeseci ne pečem kolače jer ih ne smijem jesti. A ja nisam mazohist pa da pečem kolače i onda čeznutljivo gledam kako ih drugi žderu. Ionako nemam karaktera da bih uopće bila u stanju ispeći kolače i biti okružena njima, a ne jesti ih - i onda gledati druge kako ih jedu.

I ne, ne pečem nikome (ni svojoj obitelji) ama baš nikakve kolače za Uskrs.

Slika preuzeta s interneta.