Zašto istina vrijeđa zdravoždere?

Nikako ne mogu pojmiti zašto su zdravožderi tako osjetljivi. Na njihovim blogovima, facebooku itd. ni u ludilu se ne smije napisati komentar koji ne glorificira zdravožderstvo! Takvi zdravožderi npr. na blogu imaju opciju da će komentar biti objavljen nakon odobrenja. Ako ste napisali nešto protivno zdravožderskoj religiji – vaš komentar nikad neće biti odobren za objavljivanje. A ako na blogu nema te opcije, nego je komentar objavljen čim ga napišete, onda će biti obrisan iste sekunde kad ga zdravožderski autor bloga ugleda! To sam naučila na komentarima koje sam ja napisala na zdravožderskim blogovina ili facebooku.

Valjda ima onih kojima je normalno da autor bloga odabire komentare koji mu se sviđaju pa samo njih objavljuje.

Meni to nije normalno. Ne podržavam cenzuru.

Imala sam situaciju kad je jedna osoba napisala komentar i onda ga je, zbog meni nerazumljivih razloga(???), sama obrisala. WTF???

Nemam pojma zašto ga je obrisala – i to prije nego sam ga ja uopće vidjela ili reagirala na njega! Meni kao autoru bloga taj obrisani komentar bio je vidljiv - te sam ga ja onda ponovno objavila u svom komentaru: „Zatucan autor kao i clanak.“. Meni ne smeta što je ta osoba napisala da sam ja zatucana i da je članak zatucan – ja sam to ionako sama napisala u blogerskom postu! 

Kamo bih ja došla kad bih se svaki dan uvrijedila na svaku primjedbu ili psovku koju me netko dobaci: na poslu, na cesti, doma, na internetu,…

Kod mene na blogu nema one opcije "komentar će biti objavljen ako ga autor bloga blagoslovi". Ono što natipkate, odmah će biti objavljeno.

Ja zapravo nikako ne razumijem zašto se spomenuta komentatorica trudila tipkati komentar, a onda ga je obrisala? Meni apsolutno ne smeta da na blogu budu komentari onih koji se ne slažu sa mnom: samo vi slobodno pišite, meni ni iz džepa ni u džep. Zdravožderi se ponašaju kao da ih komentari koji se ne slažu s njihovim mišljenjem udaraju po džepu. Mene takvi komentari ne udaraju po džepu.

Što se mene tiče: samo vi pljujte i moje kile i nezdravu prehranu, meni nije stalo do vašeg mišljenje te ću i dalje obožavati prefinu tzv. nezdravu hranu kakvu volim.

ALI - brišem kojekakve političke (propagandne) poruke, reklamne sadržaje i pornografske sadržaje!!! Takve stvari sam uvijek brisala te ću to brisati i ubuduće!!!

Mala napomena za sve one koji žele napisati komentar na nekom zdravožderskom blogu – a da taj komentar ne glorificira zdravožderstvo: morate znati da su zdravožderi jako povodljivi i sugestibilni. Kad jedan od njih kaže da je npr. smrznuta banana: sladoled – onda tisuće njih prihvate da je smrznuta banana zaista sladoled.

Mi koji nemamo povodljiv mozak, smrznutu bananu ne doživljavamo kao sladoled: smrznuta izmiksana banana je - obična smrznuta izmiksana banana. Ali nemojte se usuditi to napisati na tim blogovima! Osim što će obrisati komentar, još vas mogu i tužiti za nanošenje duševne boli jer ne možete zamisliti kao vi njih vrijeđate kad govorite istinu (da je smrznuta izmiksana banana = smrznuta izmiksana banana, a ne sladoled; pssssssssssssst, nemojte to nikako napisati!).

Osim ovog ne-sladoleda od banana, postoji hrpetina istina koje ne smijete spominjati na zdravožderskim blogovima:

- zdravožderi će uporno tvrditi - da kad nešto ispeku u pećnici bez masnoće iliti kad nešto osuše u pećnici - da je to prženo ili pohano. Mi znamo da to nije ni prženo ni pohano, jer se hrana u pećnici ne može pržiti ni pohati, pogotovo bez masnoće („pohane tikvice iz pećnice“ - nisu pohane, nego jednostavno ispečene, „čips od kelja osušen u pećnici“ – nije čips, to je nemasni, osušeni kelj, „pommes frites iz pećnice“ - nije pommes frites, to je jednostavno pečeni krumpir, „prženi popečci iz pećnice“ - nisu prženi popečci, to su jednostavno ispečeni popečci)

- nadalje, jogurt na koji je pobacano kiselo bobičasto voće i onda je to sve smrznuto – nije sladoled, to je jednostavno zamrznuti jogurt s kiselim voćem
- naribane tikvice, mrkva... - nisu špagete od tikvica, mrkve..., to je jednostavno naribano povrće
- naribana cvjetača - nije riža, to je jednostavno naribana cvjetača
- pizza s podlogom od cvjetače - nije pizza, zapravo, ne znam što je to, probala sam to jesti i ne znam kako bih to nazvala, to je prestrašno; to je valjda neka vrsta dijetne pite s nadjevom

… postoji još hrpa takvih primjera koje svi znate, pa da ne duljim.

Još morate znati da zdravožderi jako vole koristiti kojekakve fensi riječi za ono što jedu. Oni zapravo jedu neukusni zdravu hranu (ok, oni tvrde da je ukusna). A da dokažu kako je ta zdrava hrana (njima) divna i krasna, oni kad npr. pomiješaju dvije namirnice, neće reći da je to jelo od pomiješanih namirnica, nego da je jelo OPLEMENJENO(!) dodavanjem jedne namirnice drugoj.

Ja crkavam od smijeha kad čitam zdravožderske blogove. Kako kod užasan dan imala, kad na nekom zdravožderskom blogu pročitam da je „smuti od cikle oplemenjen dodatkom špinata“ ja se strgam od smijeha.

Slika je preuzeta s interneta.

Jel pečeš...? (2. dio)

Na Veliki petak objavila sam tekst Jel pečeš…? Ali priči očito tu nije kraj, traje i danas(!)...

U Veliki petak, bila sam kod frizera na šišanju. Da, u Veliki petak! Prijašnjih godina na Veliki petak nisam znala što bih prije, bila sam do grla u kolačima: za po doma, za prodaju, ukrašavaj ovu tortu, dovrši ovaj kolač… Mene je to sve veselilo i uživala sam u tome, ali fakat nije bilo šanse da na Veliki petak idem frizeru. 

Spremam se već 2 mjeseca na šišanje, a zbog silnih obaveza, nikako da stignem. Ali, blaaaaago meni, „zahvaljujući“ liječničkoj bagri ne smijem jesti ukusnu hranu  – i ne pripremam ju, pa sam imala vremena na Veliki petak ići frizeru.

A što mislite što me frizerka pitala dok me šišala?

- Jel pečeš kolače?

Danas(!) me susjeda vidi na dvorištu i pita, citiram: Kakve si finoće pekla za  Uskrs?

Dajte sjašite već jednom svi vi s tim prokletim kolačima i pečenjem! Koja ste vi gamad odurna, prokleta, ogavna - pun mi  je ku… (kufer; da budem pristojna) svih vas koji postavljate ta kretenska pitanja. Vi ne znate pitati ništa drugo, nego što tko peče.

Ja ne pečem kolače i ne jedem ih jer me liječnici „liječe“(?) zdravom dijetnom prehranom.

Da ne zaboravim, svima vam od srca, ali zaista od srca, iskreno  to mislim, svima vam iskreno želim da obolite od kojekakvih bolesti pa da vas onda liječnici „liječe“ zdravom dijetnom prehranom.

Onda da vas vidim, što će onda biti s tim vašim “Jel pečeš?„.

Slika preuzeta s interneta

Jel pečeš...?

Na poslu svi znaju da zadnjih 14 mjeseci gladujem na odurnoj zdravoj prehrani.

Pita me kolegica prošli tjedan jel pečem kolače.

Ja kratko odgovorim: ne.

Al ona uporna, pita dalje: Jel pečeš slano?

Ne.

Ona i dalje uporna: Baš ništa?

Ne.

Prekjučer pita me druga kolegica: Jel pečeš šta kolače?

Ne.

Ništa???  ponovi ona začuđenim glasićem.

Ne.

Danas mi zvoni mobitel. Vidim ime i prezime, al pojma nemam tko je to. Javim se i uljudno odgovaram na pozdrav i pitanja na početku razgovora: Dobar dan – Kako si? – Što ima novo?... I cijelo vrijeme razmišljam tko je ta žena: očito sam memorirala broj, a nikako se ne mogu sjetiti tko je to. Skužila je ona po mojem glasu i odgovorima da pojma nemam s kim pričam pa mi je objasnila. Ispalo je da je to moja šefica kod koje sam radila 3 mjeseca na određeno prije više od 2 godine.

I pita me ona: Jel pečeš kolače?

Ja kratko odgovorim: Ne.

Ne pečeš više ništa?

Ja: Ne.

Ona: A onda ništa.

Čestitale smo si Uskrs i tu ja naš razgovor završio.

Dok mi je bila šefica, nismo bile frendice i nismo se družile u slobodno vrijeme niti smo ostale u kontaktu kad mi je istekao ugovor o radu na određeno vrijeme. Ali zapamtila je moje kolače. Pisala sam već da sam (prije ove dijete) voljela peći kolače, isprobavala sam recepte, gdje god sam radila nosila sam kolegama na posao kolače bez povoda i razloga. Pekla sam im, tj. prodavala i kolače i torte po narudžbi…

A sada više ništa ne pečem jer me u 21. stoljeću liječnici „liječe“(?) zdravom dijetnom prehranom.

Jesam li trebala u tom telefonskom razlogu objasniti zašto više ne pečem kolače?

Ne znam jesam li trebala ili nisam. 

Nisam joj objasnila razlog jer sam se počela gušiti u suzama nakon što sam rekla da više ne pečem kolače. Jedva sam promrmljala da joj želim sretne blagdane i prekinula razgovor.

Ja i dalje ne razumijem zašto sam tako kažnjena. Zašto ja ne smijem uživati u ukusnoj hrani?  Pa ima hrpa debelih ljudi, ali njih liječnici ne liječe zdravom prehranom.

Onim pametnjakovićima koji će sad reći da me nitko od 3 spomenute kolegice nije pitao jel jedem kolače, nego jel ih pečem, tj. da nigdje ne piše da ja moram jesti kolače, ako ih pripremam – samo mogu reći: svaka čast vama koji možete pripremati ukusne kolače, a ne jesti ih. Ja nisam poput vas. Ja nemam karaktera da budem okružena ukusnom hranom, a da ju ne jedem. Nisam kriva što sam rođena takva, ali evo, ispričavam se što nemam karaktera ko vi pa da danima budem okružena kilama ukusnih kolača koje sam pripremila po narudžbi – i da ih pritom ne jedem.

Sad sam se sjetila  i one glupače koja me za Božić pitala jel pečem kolače, pa kad sam joj rekla da ih ne radim jer ih ne smijem jesti,  rekla je da mi „neće ništa biti, ako pojedem jedan okrajac“. Blago njoj koja je tako karakterna, savjesna, disciplinirana ili ne znam kakva…  – pa može odoljeti kolačima i pojesti samo“ jedan okrajac“.

Ili u toj cijeloj situaciji nije stvar u vašem karakteru, nego o toj vašoj, meni nerazumljivoj i neshvatljivoj želji, potrebi(?) da budete mršavi? Ja već 14 mjeseci pišem da uopće ne osjećam potrebu, a kamo li želju da budem mršava. Pisala sam već i da dok me liječnici nisu stavili na tu zdravu dijetnu prehranu, više od 16 godina nit sam bila na dijeti nit sam na dijetu  pomišljala. Udebljala sam se 50ak kg tijekom tih 16 godina – i ja nisam imala problema sa svojim viškom kila (a ako su ljudi oko mene imali problema s mojim viškom kila – to je njihov problem, a ne moj). Uslijed te zdrave dijetne prehrane kojoj me doktorska  bagra „liječi“(?) – ja nikako da doživim te sve silne divote i krasote zdrave prehrane i mršavljenja o kojima zdravožderi non stop trkeljaju. A zdrava hrana mi se toliko gadi da nema riječi kojima bih opisala to gađenje. 

Smršavila sam oko 35 kg i ja uopće ne osjećam potrebu da zadržim težinu na kojoj sam sad, a kamo li da nastavim mršaviti. Ne shvaćam što je to tako super svima u životi kad smršave? Vama mršavost rješava probleme? Ja sam bila na dovoljno dijeta u životu na kojima sam smršavila na neku „idealnu težinu“ i uslijed toga znam da mršavost ne donosi ne sreću ni zadovoljstvo ni rješenje problema ni na poslu ni u ljubavi ni u obitelji ni u financijama...

Ne osjećam apsolutno ama baš nikakvu motivaciju za mršavljenje. Da, motivacija mi je to da će se ona doktorska glupača derati na mene, ako ne smršavim koliko ona hoće (kao što se i zadnji put derala kad sam bila na kontroli; jebeš takvu motivaciju).

Dakle, da sažmem odgovor trima kolegicama: ne, zadnjih 14 mjeseci ne pečem kolače jer ih ne smijem jesti. A ja nisam mazohist pa da pečem kolače i onda čeznutljivo gledam kako ih drugi žderu. Ionako nemam karaktera da bih uopće bila u stanju ispeći kolače i biti okružena njima, a ne jesti ih - i onda gledati druge kako ih jedu.

I ne, ne pečem nikome (ni svojoj obitelji) ama baš nikakve kolače za Uskrs.

Slika preuzeta s interneta.

Zdravožderkina djeca i nesretna pizza

Na poslu imamo jednu kolegicu koja je zdravožderka, ne znam koliko, valjda preko 35 godina. Ovo što pišem: to sve je ona sama rekla. Ako nešto nije istina, onda je ona to izmislila. Njezini roditelji nisu bili sljedbenici zdrave prehrane (kad je ona bila klinka, to nije bilo ni popularno?), ali je ona, kad se udala, počela sebe i svoju obitelj zdravo hraniti, bavili su se sportom itd. Naravno, to je bilo prije 35(?) godina, kad nisu bili popularni lchf, paleo, raw,… nego ona tzv. klasična  „svežderska“ zdrava prehrana – svi sastojci  su u pravilu dopušteni , ali treba paziti na unos masnoća, kombinirati namirnice (ne jesti rižu s kruhom), ne jesti puno šećera,… I ona je to u svojoj obitelji provodila još prije 35 godina – kad se njezina rodbina „zgražala zašto ona svog muža i djecu tako hrani“ (to su njezine riječi). Ona je doslovno pazila i kombinirala što i kako će kuhati, kad će djeca jesti slatkiše, kakvi će to slatkiši biti, nije im dala piti Colu svaki dan  ili jesti neke slatkiše koji baš imaju previše šećera i koječega itd. Ona se i dan-danas zdravo hrani i bavi sportom. Mršava je, ne znam koliko ima godina, pred penzijom je, nije visoka, čini mi se da ima više godina, nego kila.

Mužu je nekako uspjela nametnuti tu zdravu prehranu pa se i on i danas toga drži (barem ona tako tvrdi).

Sina nikad nije uspjela na to pridobiti. Dok je bio klinac to je još išlo kako-tako, ali kad je krenuo u školu,  počeo dobivati džeparac, on si je svaki dan kupovao čips, slatkiše, Colu… i sve što mu ona nije dozvoljavala da jede svaki dan. Tjerala ga je i da se bavi sportom, ali nije on nikad bio za to, on bi s frendovima natjeravao loptu 15 min. i njemu dosta. Dotična kolegica  kaže i da je uvijek  imao viška kila, ali „sad je nenormalno debeo“ (tako je ona rekla). I uopće ga nije briga što ona i dalje popuje o zdravoj prehrani.

Kćer je bila uspjela pridobiti na zdravu prehranu. Ona je kao klinka, a i kao tinejdžerka trenirala, bavila se sportom i stvarno je pazila na zdravu prehranu. Ali, krajem puberteta, nekako joj je dojadilo to bavljenje sportom i odustala je od toga. I dalje je jela zdravu hranu jer je živjela s roditeljima pa je jela što je mama-zdravožderka pripremila. No, počela je jesti sve više nezdrave hrane. Kad je počela studirati, totalno je odustala od zdrave hrane. Udala se i „danas ima troje djece i 50 kg viška“ (tako kolegica kaže) i uopće ne hrani zdravo ni sebe ni svoju obitelj. Ona svojoj djeci daje jesti sve što žele i kad žele i uopće ne kuha zdravo i neda si ništa reći. Kolegica kaže da je probala razgovarati s njom o tome kao zabrinuta mama(-zdravožderka), ali samo se uvijek posvađaju jer joj kćer kaže da se ona nema pravo miješati u njihov život.

Kad kćer dođe s mužem i djecom na ručak, opet se posvađa s mamom jer naravno da mama-zdravožderka za ručak pripremi zdravu hranu. Jednom joj je kćer rekla da oni kad  idu doma nakon tog zdravog ručka kod nje – obavezno s djecom odu na ćevape ili na pizzu. Na to je mama-zdravožderka podivljala i onda su mama-zdravožderka i kćer-nezdravožderka sve i svašta sasule jedna drugoj u lice (kolegica nije navela primjere). Tog puta je kćer istog časa pokupila muža i djecu i na vratima je još dobacila ono zbog čega je svađa počela: „Mi idemo na pizzu.“.

Ja sam se skoro strgala od smijeha (uspjela sam se suzdržati;  ali što mogu kad su mi izjave i teorije zdravožderki nepresušan izvor zabave).

Ne mogu riječima opisati koliko me je oraspoložilo to što je ta kolegica zdravožderka ispričala. Ona je na rubu živaca jer ne shvaća zašto njezina kćer ne slijedi te zdravožderske ideje, nastojanja i tendencije…  koje je ona uvijek provodila dok je kćer odrastala. A meni je to tako fora jer se te kojekakve zdravožderke i po blogovima i uživo uvijek busaju u prsa kako njihova djeca obožavaju zdravi hranu i kako su oduševljena time i kako će se njihova djeca cijeli život hraniti zdravo i kako će ta djeca svoju djecu hraniti zdravo, i kako će ta djeca svoje unuke i praunuke, i prapraunuke… hraniti zdravo…  I kako će sva ta djeca biti zdrava, doživjet će barem stotu. Joj, ispričavam se, nakon toliko zdrave hrane, bilo bi porazno da dožive samo stotu, uslijed te zdrave hrane doživjet će barem dvjestotu, zar ne?

E da, „nesretna“ pizza bila je protagonist još jednog zanimljivog događaja između spomenute kolegice zdravožderke i  – ovaj put njezinog sina. Sin nije oženjen, tad nije imao curu, živio je sam, pa ga je mama pozvala na ručak. A on, znajući da će mama pripremiti nešto zdravo, jer ona na to brije zadnjih 35 godina –pojavio se s kutijom pizze. I izjavio je da će on jesti pizzu koju si je donio, te i oni mogu jesti tu pizzu ako žele ili neka jedu što je ona pripremila. I ona ga je uporno nudila: Pa zar nećeš baš niti malo jesti ovo što sam skuhala? A on je uporno odbijao: „Hvala, ko´ da jesam. Ja sam si donio pizzu.“. A onda se zdravožderka raspizdila (tu riječ je dotična kolegica upotrijebila), zgrabila je kutiju s pizzom dok je sin držao jedan komad i jeo, odmarširala je u kuhinju i nabila pizzu zajedno s kutijom u kantu za smeće. Sin ju je prvo zaprepašteno gledao, zatim ju je ispsovao i onda se pokupio (vjerojatno je otišao kupiti drugu pizzu:D

Baš mi je drago što ta zdravožderka nije uspjela isprati mozak svojoj djeci pa oni ne vide te sve navodne, silne divote i krasote zdrave prehrane koje im je mama-zdravožderka utuvljivala u glavu dok su odrastali. Očito su se tijekom odrastanja dovoljno napatili na toj zdravoj hrani pa joj sada ne žele ni prismrditi.

Meni je jednostavno fakat prezabavno slušati ovakve priče iz stvarnog života koje ne veličaju zdravožderstvo jer na zdravožderskim blogovima, portalima itd. mame-zdravožderke vječito tvrde da njihova djeca obožavaju zdravu hranu i da će ju uvijek obožavati i nikad se neće nezdravo hraniti.

Hmmm, nisu djeca svih zdravožderki (zdravoždera) oduševljena zdravožderstvom.

Kak je kraj tih silnih navodnih divota i krasota zdravožderstva moguće da ne sja (uvijek) sunce u tom navodnom zdravožderskom raju?

Neprocjenjivo.

Slike su preuzete s interneta.

???

Kad će me konačno prestati "liječiti"(?) tzv. zdravom dijetnom prehranom???

Do kada ću se ovako patiti???

Da je zdrava hrana ukusna, svi na svijetu bili bi mršavi

Već smo svi navikli da po internetu ima svega... Na jednoj internetskoj stranici (fitness) osvanuo je tekst jedne zdravožderke. 
Evo nekoliko njezinih... Citiram: „Nekako nisam sklona podjeli hrane na “zabranjenu i dozvoljenu”. Više to gledam sa stajališta kako pojedina hrana utječe na moje zdravlje, koliko je hranjiva - što “dobijem” kada je pojedem i kako se osjećam. Npr. što dobijem ako pojedem masni ćevap i lepinju?! Jesam li svom tijelu dala išta korisno osim hrpe nezdravih masnoća i glutena iz lepinje. Što dobijem ako pojedem komad torte pune šećera i kreme?! Opteretit ću tijelo šećerom i nezdravim masnoćama, dogodit će se u tijelu totalni disbalans, a korist je tek kratkoročna - malo “brze energije.”

Ne znam kako njezin mozak funkcionira.

Ali idemo vidjeti kako to funkcionira kod mene:

Kad pojedem nešto masno, slatko, teško, nezdravo itd. ja imam osjećaj ekstaze, istinske sreće, čistog i potpunog blaženstva i zadovoljstva. Dobijem totalni osjećaj sreće koju ne mogu pomutiti ni sranja na poslu ni ostali problemi itd. Osim hrpe nezdravih masnoća i glutena iz lepinje dobijem i čisti osjećaj istinskog užitka. Ako pojedem komad torte pune šećera i kreme prepune masti, isključivo bijelog prefinog šećera i bijelog brašna – dobijem osjećaj da sam zagrizla u čisto savršenstvo, da živim život, a ne da samo preživljavam jedući neukusnu zdravu hranu koju ne volim i koja mi se gadi. Ako na taj način opteretim tijelo šećerom i nezdravim masnoćama i ako se dogodi totalni disbalans u tijelu, a korist je kratkoročna – malo brze energije – ODLIČNO! Kad se to "malo brze energije" potroši, pojest ću još jednu tortu. I tako će se osjećaj nastaviti iz dana u dan dok ću ja svakodnevno uživati u tzv. nezdravoj hrani koju volim, obožavam, koju sanjam i za kojom čeznem.

A to, kako ona kaže „malo brze energije“ – meni omogućava da radim papirologiju za posao do 2-3 u jutro (a posla imam stalno, i tijekom radnih dana i tijekom vikenda!). Kad sam na zdravoj prehrani – ja jedva stojim na nogama, zaspim prije 22 sata, ne moram ni leći, dovoljno je da naslonim glavu na ruku i ja zaspim pred računalom, budi me jedino kruljenje u želucu (od gladi! - tko je ikad osjetio sitost od malenih porcijica lagane tzv. zdrave hrane). Svaka čast zdravožderima koji uspiju na toj zdravoj i laganoj hranici koju konzumiraju u majušnim porcijicama – ostati budni i obaviti sve što trebaju. 

U tekstu je dalje nabajano: „Za mene danas ne postoji “zabranjena” hrana. Ako mi se nešto jede, nađem načina da tu hranu transformiram u zdraviju verziju tako da bude korisnija za moje tijelo ili da je pripremim na zdraviji način da nema loš utjecaj na moje zdravlje. Zdravo se hraniti postaje puno jednostavnije kada “Ja to ne smijem jesti” pretvorite u “Ja to ne želim jesti.”.

Svi mi koji obožavamo ukusnu, tzv. nezdravu hranu, i koji smo probali tu neku zdravu ili zdraviju varijantu neke prave istinske tzv. nezdrave (slane ili slatke) delicije za kojom žudimo – dobro znamo da je ta zdravija varijanta tek blijeda kopija originala. Npr. oni zdravi ili zdraviji kolači – kod mene redovito završe u smeću jer to nitko neće jesti, svi kažu da to nije ni slično onoj prefinoj i preukusnoj tzv. nezdravoj verziji. (Nemojte da počnem o zdravim, sirovim čupavcima - to se svima koji su probali gadilo! Planirala sam napisati post o tome, ali taj kolač mi se tako zgadio da mi je muka kad ga se sjetim pa ga se ne želim prisjećati ni pisati o njemu.)

Nikako ne razumijem zašto da rečenicu “Ja to ne smijem jesti” pretvaram u “Ja to ne želim jesti” – kad ja to zaista istinski svaki dan želim jesti i žudim za tim: svaki dan mi neopisivo fali sva tzv. nezdrava preukusna i prefina (masna, kalorična, teška, zasitna,...) hrana koju obožavam.

Ne, nemam apsolutno ama baš nikakvu namjeru odreći se te ukusne, tzv. nezdrave hrane. Kad sam krenula na tu zdravu dijetnu prehranu kojom me oni liječnički kreteni i kretenuše „liječe“(?) moj plan bio je i ostao: doći na tu neku težinu koju oni hoće da ja imam, pa kad mi se bar malo skinu s vrata – vratit ću se prehrani kakvu volim, sanjam i obožavam i uopće me nije briga što ću se udebljati. Ne znam koliko sam već puta napisala na blogu: ja uopće ne želim biti mršava jer sam na temelju vlastitog iskustva shvatila da mršavost niti rješava probleme, niti donosi sreću i zadovoljstvo. 

Između ostalog, spomenuta zdravožderka navodi koje je ona promjene uvela, npr. citiram: "Razmišljam što jedem.".

Svaki dan kad ja jedem tu odurnu, gadnu zdravu hranu koja mi se gadi – razmišljam o tome zašto to moram jesti. Zašto sam ja tako kažnjena? O tome fakat razmišljam uvijek kad jedem to sve zdravo i neukusno. Gle čuda - i ja razmišljam što jedem.

Svi smo navikli da je u takvim tekstovima kraj bombastičan. Citiram: „I najvažnije - odbacite dijete! One su privremene. Razmišljajte dugoročno i samo jedite zdravo, sezonski i što više svježe. Uživajte u prirodnim namirnicama i osjetite kako zdrava prehrana utječe na vaše zdravlje. Kada se počnete osjećati bolje, kada počnete prštati od energije i sreće, više nećete pomišljati na povratak na junk food. Vjerujte mi!“.

Nakon što već 1 godinu i 2 mjeseca jedem tu odurnu, prokletu zdravu hranu koja mi se gadi - nezdrava hrana mi fali doslovno svake sekunde, svake tisućinke. Želim ju jesti - stalno, uvijek i bez prestanka. Takva tzv. nezdrava hrana stvara mi osjećaj ekstaze i zadovoljstva kakvo nikad prije nisam iskusila. Uslijed više od godinu dana patnje na zdravoj prehrani i odricanja od hrane kakvu volim - ne osjećam se ništa bolje, ne prštim od energije (spomenula sam da u 10 na večer zaspim pred računalom, ak naslonim glavu na ruku!). Moj plan da se vratim omiljenoj, obožavanoj, sanjanoj tzv. nezdravoj prehrani za kojom čeznem – je sada, više nego ikad - nešto od čega neću odustati (al nisam ga počela provoditi jer još nemam kila koliko kretenski liječnici hoće da imam). 

Ovo što je nabajano: "odbacite dijete" i "razmišljajte dugoročno...", prevedeno na svakodnevni jezik iliti zdravo seljački rečeno, znači: odbacite kojekakve različite dijete i budite na istoj dijeti do kraja života. Dakle, njezina je je preporuka: cijeli život biti na zdravoj prehrani -  a što je to nego cjeloživotna dijeta?

Dakle, nakon svega toga što sam iskusila, zapravo propatila na svojoj koži, točnije na svojem želucu, svojem mozgu i svojoj duši proteklih 14 mjeseci - znam da joj ne vjerujem niti riječi.

Svaki dan razmišljam o povratku tzv. nezdravoj hrani (junk foodu) koju obožavam. Nakon više od godinu dana tzv. nezdrava hrana fali mi više nego ikad prije i stalno sam je željna. Prošle godine bilo mi je nekako "lakše" izdržati bez ukusne hrane, ali što duže jedem ovu zdravu, neukusnu hranu, sve mi je teže biti na tim gadnim zdravim gadostima koje mi se gade. Zadnja 3-4 mjeseca, ne znam što bih sa sobom, iz dana u dan: ukusna tzv. nezdrava hrana fali mi sve više i više. A kad pojedem nešto tzv. nezdravo (JA SVAKI TJEDAN IMAM BAREM JEDAN DAN KAD JEDEM SVE ONO ŠTO SU MI LIJEČNICI ZABRANILI!!!) - ne mogu riječima opisati to veselje, sreću, užitak,... koje osjećam. I ne, nije mi žao kad jedem tzv. nezdravu hranu - nakon 6 dana jedenja odurne zdrave hrane - potpuno sam zaslužila barem jedan dan u tjednu uživati u životu, pripremati ukusnu tzv. nezdravu hranu i jesti ono što volim.

Evo i od mene bombastičan, al istinit završetak: Da je zdrava hrana ukusna, svi na svijetu bili bi mršavi.

Slike su preuzete s interneta.

Kako vama mršavost rješava probleme?

Pisala sam kako sam vidjela najavu za onaj hrvatski The biggest loser (saznala sam da se to na hrvatskom zove Život na vagi) u kojoj ona neka žena snatri o tome da će joj mršavost omogućiti da ne bude sama do kraja života.  

Mislila sam da je to bio njezin one-time biser, al opet ovaj tjedan vidjela sam nekakav insert u kojem baš ta ista žena kaže da se hoće udati. Jel ona u svakoj epizodi trkelja o tome kako će sve biti super kad smršavi, jer će se udat i s odabranikom svog srca živjeti happily ever after? 

Priznajem da nisam još vidjela niti jednu epizodu toga. To je na večer u 8, a ja ne dođem svaki dan doma do 8. A i kad dođem, imam toliko posla da ne znam što bih prije, uopće nemam vremena gledati televiziju. Ima i neka repriza po danu, nekad popodne, a u to vrijeme nisam doma. Pa zato ne znam jel ta spomenuta žena trkelja tako baš u svakoj epizodi, ili u ove najave za tu emisiju uvrste baš njezine the-best-of-bisere.

Meni ta žena ne izgleda mlada. Ok, nema 70, ali da je baš tako mlada i naivna da vjeruje da će joj mršavost omogućiti da ne ostane sama – to ne shvaćam.

Jel imaju oni tamo nekog psihijatra? Nekim je  prijeko potreban.

Oni koji bi sad (u komentaru) meni htjeli „spustiti“ da meni treba psihijatar: hvala na brizi, bila sam ja kod psihijatra. Prvo sam bila kod psihijatra u Domu zdravlja preko socijalnog (iliti besplatno). Tamo je psihijatrica, nakon razgovora i psihološkog testiranja (na koje me poslala psihologu), zaključila da ja nemam dovoljno problema da bih nastavila dolaziti i objasnila mi je da hrpetine ljudi imaju iste probleme kakve ja imam (problemi na poslu, pod stresom su, nesretni su itd.). Ali mi je najavila da ona uskoro otvara privatnu praksu pa da mogu dolaziti privatno k njoj, tj. uz plaćanje. Meni je bilo blesavo što ja nemam dovoljno problema da idem besplatno preko socijalnog, ali ih imam dovoljno ako idem privatno, uz plaćanje. Pa sam odlučila ne ići k njoj privatno jer nemam novaca.

Ali prije par mjeseci, kad više baš fakat nisam znala kako da izađem na kraj sama sa sobom zbog te zdrave prehrane na kojoj moram biti, a i ostalih problema - išla sam u psihološko savjetovalište i platila par seansi. Tamo su zaključili da je moj najveći problem: problemi na poslu, s poslom i u poslu. A kako da riješimo taj problem? Tako da nađem drugi posao. 

Dakle, oni tamo nisu otkrili nikakvu toplu vodu: pa ja drugi posao tražim već više od 5 godina i nisam ga našla (nemam nigdje vezu). Te probleme na poslu sigurno mi ne olakšava činjenica  da svaki dan moram jesti odurnu zdravu hranu koja mi se gadi jer mi liječnici ne žele dati lijekove, nego me „liječe“ zdravom dijetnom prehranom. Sigurno ne pomaže ni to što sam se morala odreći svoje strasti: pečenja i jedenja ukusnih kolača i kuhanja i jedenja ukusne hrane. Ovo sve zdravo što kuham - to nije ukusno; gladujem na zdravoj prehrani 14 mjeseci i uvjerila sam se da je zdrava hrana zaista odurna. Uostalom, ni nakon više od 14 mjeseci tog gladovanja, ja apsolutno nikako da uvidim te sve silne, divne i krasne divote i krasote mršavljenja. Zato mi nije jasno kako drugi ljudi rješenje svojih životnih problema vide u mršavosti.

Znam koncept tih emisija za mršavljenje: nekakav krvnički fitness-trener (ili kak se to već zove) krvnički maltretira ljude kako bi smršavili. Ne žalim ja te ljude tamo, oni su se sami prijavili za to, nitko ih nije tjerao (il ima tamo netko koga drže protiv njegove volje?; onda treba zvat policiju). Meni na pamet ne bi palo da dopustim nekome da se tako iživljava na meni. Ja bih sigurno odalamila onoga tko bi nadamnom divljački lajao da mora napraviti još 1 sklek, čučanj…, ili što oni već tamo rade.

Tužno je što ti ljudi tamo misle da je normalno da se taj fitness-trener tako ponaša prema njima. Rekla sam već da nisam gledala tu hrvatsku varijantu toga, ali prema ovim insertima/najavama koje sam vidjela – meni nije normalno da se netko tako odnosi prema drugom ljudskom biću i da se to emitira na televiziji kao normalno.

Al prije svega, fakat mi nisu jasni ti ljudi koji su se prijavili za sudjelovanje u toj emisiji. Oni smatraju, da je mršavost rješenje svih problema, kad smršave: pečeni pilići će im padati se neba. Al znajte: ak vam i počnu padati pečeni pilići s neba kad smršavite – nećete ih smjeti jesti, trebat ćete biti na dijeti (pardoooon, zdravoj prehrani) do kraja života, ak zaista namjeravate ostati mršavi. Ne mislim ja da će doslovno pečeni pilići nekome padati s neba. Svi znamo da taj izraz ima preneseno značenje i označava da će sve biti divno, krasno i savršeno. Ja sam u životu bila na dovoljno dijeta da znam - kad smršavim sve je isto. Ja nemam manje problema. Zato fakat ne razumijem kako je vama svima mršavost rješenje svih problema. 

Slika preuzeta s interneta.