Najljepši kompliment

Najljepši kompliment u životu dobila sam kao klinka, kad sam imala oko 9 godina. Teta mi je rekla: "Jel ti uvijek tako malo jedeš?".

Da unesem malo konteksta u to što pišem. Kao devetogodišnja klinka bila sam na ručku kod tete i njezine dvije kćeri. One su obje mlađe od mene: jedna je 1 godinu mlađa od mene, a druga 4 godine. Njih dvije, ne zajedno, nego svaka za sebe, pojele su za ručak veću porciju od mene. I zato me teta pitala: "Jel ti uvijek tako malo jedeš?". A fora je u tome što su njih dvije bile kost i koža: ova starija je za glavu bila niža od mene, a mlađa je bila doslovno za dvije glave niža od mene. Ne znam kamo su one natrpale svu tu hranu, bilo bi za očekivati da imaju trbuh ko trudnice u 9. mjesecu trudnoće. Ali ne. One su uvijek bile koščato-žgoljavo-mršave. A ja sam bila debela.

I ne, nisu one u sebe trpale 5 kila zelene salate i 3 kile jabuka... U mojoj cijeloj (široj) obitelji uvijek se jela prava, ukusna hrana koju volimo: masno, kalorično, prženo, pohano, isključivo od bijelog brašna i bijelog šećera,...

Sjećam se da smo taj put jeli juhu, pommes frites, majonezu, bijeli kruh, pohanu piletinu i nekakvu zelenu salatu. Mazali smo majonezu na kruh i to smo jeli s pommes fritesom i pohanom piletinom. Svi smo to jeli: i nas tri klinke i teta; iako sam ja fakat pojela najmanje (pa se zato teta pitala jel ja uvijek tako malo jedem). Možda će sad neko blenuti kako smo uz pommes frites jeli kruh s majonezom - već sam doživjela da me ljudi čudno gledaju kad pričam o ovakvim doživljajima iz djetinjstva. Nekima je van pameti da se uz pommes frites jede bijeli kruh s majonezom: ali, to je isto kao kad negdje u fast food restoranu kupite sendvič u kojem je kruh premazan majonezom, a na tome pohana piletina i list zelene salate pa uz to uzmete pommes frites (jedina je razlika što mi to nismo jeli kao sendviče).

Ručali smo za stolom u kuhinji i sjećam se da je teta tijekom ručka svakih par minuta ustajala i donosila svježe isprženu porciju pommes fritesa, ne znam koliko ja uopće tura toga ispekla. Na kraju su još bili i neki kremasti kolači, ne sjećam se koji. 

Odgovor na tetino pitanje bio je: "Da, ja uvijek tako malo jedem.". Ok, sad neki mogu reći da ja nisam jela malo (iako u usporedbi s ove dvije tetine kćeri, ja sam fakat malo jela, a imala sam duplo više kila od ove mlađe koja je trpala sve u sebe ko usisavač). Ne znam što sad nekome znači malo ili puno hrane. Činjenica je da ja nisam bila sramežljivo dijete: nije me bilo sram jesti, kad sam bila gladna, ja sam jela, no, nisam imala potrebu pojesti sve s tanjura i nisam to nikad morala. Kod nas u obitelji nikad se nije očekivalo da se sve počisti s tanjura. Vrijedilo je pravilo: ako više ne možeš, ostavi - jer moji raditelji nisu smatrali da će se problem gladi u svijetu riješiti ako mi koji imamo (previše?) hrane u sebe natrpamo sve što nam je na tanjuru. Ja sam uvijek ostavila hranu na tanjuru kad nisam mogla sve pojesti; tako je bilo i tada kod tete. A ove dvije žgoljavice su doslovno polizale tanjure i stalno grabile još pommes fritesa, kruha, majoneze... i neumorno su žderale. Za razliku od njih, ja sam rekla da sam se najela te sam dobila dopuštenje da idem gledati crtiće u dnevni boravak. I teta (mama dviju neumornih žderačica) žderala je zajedno sa svojim kćerkicama - ona je pojela više, nego nas tri klinke zajedno. Imala je oko 120 kila, a tetak (njezin muž, tata dviju žderačica; on taj put nije bio s nama na ručku) imao je oko 130 kila pa je meni bilo fascinatno kako su ove dvije klinke tako mršave, a roditelji su im debeli.

Kad su ove dvije koščate konačno završile s ručkom - pridružile su mi se u dnevnom boravku na gledanju crtića: i dovukle su čips. I to ne jedan! Ne, ne, njima bi to bilo premalo. Svaka je sa sobom dovukla svoju vrećicu čipsa. Teta je komentirala smijući se: "One još nisu site, daj si i ti uzmi čipsa.". Ja si nisam uzela čipsa jer sam se ja najela. 

I danas teta i tetak imaju oko 120 kila (ne zajedno, nego svaki za sebe). Mlađa i starija žderačica danas imaju po 2 djece, u trudnoći dobiju 5-10 kila, ali one to isprde, pardon izdoje te su i dalje koščato-žgoljavo-mršave (nemaju one ravan trbuh, imaju strije i celulit, ali su jednostavno taaaaaaaaaako mršave). I ne, ne bave se sportom i nisu mijenjale prehrambene navike, u mojoj cijeloj obitelji se i dalje uživa u ukusnoj hrani (tj. jede se sve ono što se smatra nezdravim: pommes frites s majonezom i isključivo bijelim kruhom, čips, kremasti kolači, sve kalorično, pohano, prženo,...). 

A jedino mene liječnici "liječe(?)" zdravom prehranom. 

Fascinatno mi je i 4 djece spomenutih žderačica. Stalno slušamo kako su djeca danas debela. Djeca ovih žderačica su koščato-žgoljavo-mršava kako što su i njihove mame (uvijek bile), a jedu ovo sve što sam nabrojila da se u mojoj obitelji jede. 

Pa gdje su ta silna debela djeca o kojoj se stalno priča u medijima??? Kad hodam gradom (Zagrebom), vozim se u autobusu ili tramvaju - ja rijetko vidim koje debelo dijete. Zar debela djeca ne idu u školu, što se, zbog debljine, svi školuju kod kuće? Pa ako u Hrvatskoj ima toliko debele djece koliko se priča, a budući da ih se uopće ne može susresti u gradu - Hrvatska očito prednjači u školovanju kod kuće.  

Jel´da?

Pisala sam jednom da je većina moje rodbine debela (osim desetak koščato-žgoljavo-mršavih rođakinja). Zato mi je fascinatno da su sva djeca moje rodbine zaista, fakat, totalno, skroz na skroz mršava!  Ne, ne bave se sportom: ni s mamine ni s tatine strane u mojoj obitelji nema interesa za sport (muški ga gledaju na tv-u - i to je to što se sporta tiče; čisto sumnjam da se može smršaviti od gledanja sporta s kauča). I sva ta žgoljava djeca jedu ukusnu hranu koja se smatra nezdravom. Jednostavno ne razumijem zašto ta djeca nisu debela - pa neka njih liječnici "liječe" zdravom prehranom. 

Danas, u teoriji, sva djeca trebala bi se zdravo hraniti (to se propovijeda po školama) jer je takva prehrana moderna i popularna (slovi kao svemoguća, doslovno ama baš sve(!!!) se njome može izliječiti, omogućava duboku starost itd., itd., itd). No, u praksi: ako su djeca blagoslovljena genima zbog kojih su koščato-žgoljavo-mršava, onda smiju jesti što god im srce želi. Dok je god dijete mršavo, nitko ne pita što jede; nema veze koliko tzv. nezdrave hrane ždere. Ali, ako je dijete debelo, roditeljima kad-tad netko spočitne da nezdravo hrane svoje dijete - to se dogodilo nekim mojim kolegicama. A ovim kolegicama koje imaju koščato-mršavu djecu - a tu djecu hrane nezdravo - njima nikad nitko nije prigovorio zbog te nezdrave hrane!

Uvijek me fascinirala činjenica da se ti, koji su dobili na genskoj lutriji, pa su uvijek koščato-žgoljavo-mršavi, ne moraju zdravo hraniti (njima to nitko ne trubi!); samo onima koji su debeli se non stop propovijeda o divotama(???) zdrave prehrane. 

Svima je jasno da ono tetino pitanje, nije bio kompliment, nego se ona jednostavno iščuđavala kako sam ja tako malo pojela (a debela sam), jer je njezina kći (koja je 4 godine mlađa od mene; imala je tada 5-6 godina!!!) pojela duplo više od mene. 

Ipak, to pitanje mi je najljepši kompliment koji sam ikad dobila jer dokazuje da ima ljudi koji svakodnevno trpaju u sebe puno više od mene, jedu finu nezdravu, hranu i ne bave se sportom, a mršavi su; a ja koja jedem puuuno manje od njih, uvijek sam bila debela.

Slika preuzeta s interneta.