Zašto bih ja trebala željeti nositi minijaturnu oblekicu???

Pisala sam već kako ja zaista ne vidim čime sam to profitirala što sam gladovala godinu dana na zdravoj prehrani i smršavila 31 kilu. Ja fakat ne vidim što je sad bolje?

Da se malo dotaknem onoga o čemu sve(?) žene trkeljaju da im je super: kad smršave onda je sve divno i krasno jer stanu u kojekakvu (minijaturnu) oblekicu koju žele nositi.(?)

Mene moda nikad nije zanimala niti me zanima niti imam ikakvog interesa za nju, a kupovanje mi je nešto najblesavije, najdosadnije  i najgluplje na svijetu. Kad kupujem: kupim prvo što mi iole odgovara cijenom, veličinom i izgledom i gotovo. Ne pada mi na pamet da obilazim dućane i isprobavam hrpetine krpa. Dok sam u siječnju 2016. imala 114 kila nisam imala želju stati u neku haljinicu ili ne znam što – a ni sad nemam takvih želja. Mene  isprobavanje i navlačenje odjeće te paradiranje u njoj ne zanima.

I ne, ja nisam običavala čuvati odjeću kad u nju više nisam stala. Znam da to ljudi rade: kad se udebljaju, onda čuvaju odjeću nadajući se da će jednom opet stati u nju. Pisala sam već o tome da zadnjih 16 godina nisam bila na dijeti, uživala sam u hrani kakvu volim i debljala sam se, ali nisam imala namjeru više ikad ići na dijetu – zato nisam ni čuvala odjeću koju sam „prerasla“. A i nikad nisam nagomilavala hrpetine odjeće u veličini koja mi je trebala u danom trenutku. U ormaru sam recimo imala 2 traperice, 2 hlače, par majica, 2-3 košulje, 2-3 sakoa i suknje i to je to! To sam nosila dok se nije ofucalo i razderalo ili mi postalo premalo. Nikad nisam osjetila potrebu  da kupim nešto – kao što većina žena non stop kupuje nešto – samo da bi mogle istaknuti kao one imaju nešto novo.

Nikad nisam kupovala odjeću ni svaki mjesec, a kamo li svaki tjedan. Što bih uopće s tolikom odjećom??? Znam da većina žena svako malo nešto kupuje (neke skupo, neke jeftino), al njima svaki čas „treba“(?) nova suknja, nova haljina, novo…  Što one rade s tolikom odjećom? Jel one to jedu?

Kao što rekoh, mene moda, te krpe, obleka – apsolutno ne zanima. Tih par stvari koje imam, nosim dok se ne razderu ili dok ih ne prerastem – i onda to bacim. A meni se to nikad nije tako brzo razderalo i nikad se nisam tako brzo debljala da bih svaki mjesec morala kupovati novu odjeću.

Sad kad sam smršavila 31 kilu baš i nemam što obući - ne pada mi napamet da trošim novce na odjeću. Imam sačuvano jedino nešto „skuplje“ i očuvane odjeće koju mi je bilo žao baciti (nije to nikakva skupa odjeća s „potpisom“, ali za moj pojam je skupa). Nije mi ju bilo žao baciti zato što sam mislila da ću ju ponovno nositi, nego zato što je skuplja i očuvana, neke stvari (svečane) sam obukla svega par puta. Bilo mi je žao to darovati jer sam ja ipak to platila, namjeravala sam jednom to odvući na buvljak i prodati…

One kojekakve „obične“ majice, traperice, hlače, jakne – to sam sve pobacala kad to više nisam mogla obući ili kad je već bilo razvučeno, isprano, izblijedjelo… Nisam nikad voljela ko hrčak nagomilavati stvari koje mi ne trebaju.

U 2016. većinom sam nosila preveliku odjeću – mršavila sam, ali stalno sam nosila isto. Šilom sam bušila rupe na remenu, izbušila sam oko 5-6 novih rupa i dobro. U lipnju 2016. nosila sam  iste traperice koje sam  nosila u siječnju kad sam imala 20ak kila više; točno je da su mi bile prevelike, izgledale su na meni ko šos-hlače, al dobro. Nemam sačuvane baš nijedne traperice iz neke faze kad sam imala manje kila; kad kažem da nisam čuvala odjeću u koju nisam  stala – to je zaista tako. Ista stvar je bila i s majicama, sad su mi bile ogromne ko šator, ali dobro. Meni to nije smetalo. Kome smeta što nosim preveliku odjeću, neka me ne gleda. Tijekom ljeta 2016. (srpanj/kolovoz) preslagivala sam ormare i izvukla 3 (skuplje, očuvane) košulje i nešto majica koje sam nosila zadnji put kad sam imala toliko kila – pa sam počela i to nositi. I onda su mi se tijekom srpnja jedne (prevelike) traperice jako poderale, bile su isprane i blijede (kad sam ih kupila bile su crne, a sad  su bile svijetlosive). Pa budući da sam imala još samo jedne (također izblijedjele – sive), kupila sam crne traperice u svojoj veličini. A kako nisam imala hlača u odgovarajućoj veličini – kupila sam i jedne hlače. Onda sam se u kolovozu „raspištoljila“: kupila sam još jedne traperice kako bih imala dvoje crne, umjesto ovih starih sivih. U cijeloj 2016. godini od odjeće sam kupila: dvoje traperice i jedne hlače; ukupno me to koštalo oko 300 kn. I da, kupila sam i jedan grudnjak jer mi se stari razvukao!

Dakle, kad ja kažem da me odjeća ne zanima, da ne volim kupovati itd. – to je zaista tako, ja jednostavno nemam potrebu kupovati odjeću i paradirati u njoj. A budući da ja ionako zaista nemam apsolutno ama baš nikakvu namjeru do kraja života biti na zdravoj dijetnoj prehrani i održavati ovu težinu ne vidim uopće razlog da kupujem odjeću. Nosim ono što imam. Kad sam krenula na tu prokletu odurnu zdravu, dijetnu prehranu, moj plan je bio i ostao: smršaviti iole do te neke težine koju liječnici  očekuju da imam i onda kad mi malo sjašu s vrata: vratiti se svojim prehrambenim navikama, uživati u ukusnoj (tzv. nezdravoj) hrani i udebljati se. I zato sam sad počela čuvati odjeću!!! Ovo što mi je sad preveliko, sve spremam i čuvam – trebat će mi kad se skinem s te odurne zdrave hrane te se počnem debljati uživajući u ukusnoj hrani!!!

Dakle, zašto da sad kupujem manju odjeću??? Usku odjeću ionako ne volim. Kad ja kupujem zimsku jaknu (kaput) kupim takvu pod koju mogu obući 2-3 debele(!!!) majice. Znam da druge žene ne kupuju takve: one kupuju one nekakve kratke pernate jaknice (do struka), pod jaknom imaju tanašnu pamučnu majičicu koja ni ne pokriva struk (naravno da se pod takvu majicu ne nosi ni potkošulja!). Kad ih vidim – kako tako obučene paradiraju zimi: meni koja imam debelu jaknu, 3 debele majice pod jaknom (+ potkošulja!) i još k tome imam i sala – meni je zima!

Sad baš nosim jaknu koja mi je puno prevelika. Kupila sam pretprošle godine (2015.) zimsku jaknu i to dovoljno veliku da pod nju mogu obući 2-3 majice, sad kad sam smršavila mogu pod nju obući 6 majica! Fakat mi je velika, utapam se u njoj. Nemam manju, jer kako rekoh, nisam nikad čuvala odjeću u koju nisam mogla stati jer nisam planirala više nikad ići na dijetu (nisam mislila da će me moderna medicina 21. stoljeća „liječiti“(?) dijetom). Ne pada mi na pamet da trošim novce na manju jaknu!!! I ne pada mi na pamet da ovu dam suziti, jer kako rekoh, nemam apsolutno ama baš nikakvu namjeru biti do kraja života na zdravoj prehrani i održavati težinu. Kad se udebljam, ta jakna će mi biti taman po mjeri.

Iako sve(?) žene tvrde da je super kad smršaviš jer onda možeš spiskavati novce na novu obleku - mene niti malo ne vesele troškovi za odjeću koje uzrokuje gubitak kila. 
Ne, ja fakat ne razumijem kako bi me to rasipanje novaca koje teškom mukom zaradim trebalo usrećiti.

Sve slike preuzete su s interneta.

Kako podijeliti jedan kroasan na šestoricu?

Gledam onu nekakvu reklamu za kroasan: klinac gleda nekih 6 košarkaša kako igraju. Onda ga jedan pita što to ima i onda klinjo košarkaškom terminologijom objasni kako je taj kroasan super. Tada se košarkaši potpišu na loptu i koliko ja shvaćam: oni bi čendžali tu loptu s autogramima za 1 kroasan.

Hmmm.

1 kroasan na tih 6 dvometarskih košarkaša? Ako ste probali, znate da taj  kroasan uopće nije velik. Kak´ bi to funkcioniralo?

Al onda mi je sinulo: ti košarkaši se zdravo hrane!!! Po 1 griz tog kroasana za svakog od njih 6 – i to bi im bilo previše (premasno, prekalorično, preslatko,…).  Pretpostavljam da takvi sportaši godinama nisu u usta stavili zalogaj nečeg što se smatra nezdravim. Jedan griz tog kroasana unazadio bi njihovo dugogodišnje mukotrpno treniranje i zdravožderstvo. Srećom, klinac ne pristaje na razmjenu – pa ti košarkaši i dalje mogu tvrditi da su oni 100% na zdravoj prehrani otkad znaju za sebe i bit će do kraja života.

Ta reklama mi je bila glupa i nerazumljiva, al sad kad sam si ju objasnila… - ne, i dalje je glupa, ali barem shvaćam poantu: sportaši se hrane zdravo i ne jedu kroasane (a zašto ih onda reklamiraju???).

Nikako mi nije jasan scenarij po kojem je ta reklama rađena. Zašto uopće ti košarkaši hoće zamijeniti tu loptu s autogramima za taj kroasan? Što će njima taj kroasan? Zar bi oni, istrenirani zdravožderi, to stvarno jeli? Ili je poanta u tome da se oni žrtvuju i žele spasiti jadnog dječaka, koji jede taj kroasan, od jedenja nezdrave hrane? Vraćam se opet na pitanje: zašto onda reklamiraju taj kroasan, ako smatraju da djeca ne smiju jesti nezdravu hranu?

Eto, tako se jedan kroasan dijeli na šestoricu.

Slika preuzeta s interneta.

Kakav to malecki želudac imate???

Mene neki ljudi zaista fasciniraju. To su ljudi koji prijeđu na zdravu prehranu (ili na bilokakvu dijetu) i smršave 20ak-30ak kila i onda tvrde da oni sad ne mogu više jesti istu količinu hrane koju su jeli kad su npr. imali 30 kg više jer njima je želudac sad manji i automatski im je potrebna manja količina hrane i ako pojedu previše njima je odmah zlo, povraća im se, slabo im je, spava im se, boli ih želudac, glava i sve redom, imaju osjećaj da su se prenajeli… itd., itd., itd.

Ja takvih problema nemam. Ja sam smršavila 30ak kila u godinu dana i naravno, liječnici očekuju da smršavim još preko 20 kila te da i dalje živim na 1300 kalorija dnevno. 6 dana u tjednu jedem zdrave, odurne splačine koje mi se gade i nikad nisam skrivala da ja svaki tjedan imam jedan dan kad jedem ono sve što ne smijem (masno, kalorično, teško, zasitno, krcato isključivo bijelim šećerom,…) tj. sve ono što se danas kategorizira kao nezdrava hrana i što su mi liječnici zabranili i za čime svaki dan žudim i što mi svaki dan fali. Taj jedan dan sigurno pojedem 3 puta više nego inače - i što se kalorija i veličine porcija tiče. Dakle, sigurno pojedem 4000 kalorija (ili više?) taj jedan dan i meni nije niti zlo niti slabo niti mi se povraća niti mi se spava niti mi je muka niti imam osjećaj da sam se prenajela niti imam grčeve niti imam zatvor niti sam napuhnuta. Ne osjećam apsolutno nikakve posljedice – osim ako sreću i istinsko zadovoljstvo uživanja u ukusnoj hrani kakvu volim smatrate posljedicom. Niti taj niti sljedeći dan meni niti je zlo niti slabo niti… ne znam koji još da egzotični simptom navedem za koji zdravožderi tvrde da ga imaju ako se „vrate starim, tzv. nezdravim prehrambenim navikama“. 

Baš zbog toga što nakon tog jednog dana čistog uživanja u hrani, idućih 6 dana onda opet moram gladovati na minijaturnim porcijicama odurne zdrave hrane koja  mi se gadi – taj jedan dan jedem velike porcije tzv. nezdrave hrane. Tako se psihički pripremam na 6 dana minijaturnih porcija ogavne zdrave hrane koju ne mogu smisliti. I ne, s vremenom jedenje odurne zdrave hrane ne postaje lakše. Nakon godinu dana – to je postalo još teže!!!

Nakon tog jednog dana užitka i čistog blaženstva - drugi dan, meni je užasan problem ostati na tih 1300 kalorija: ja bih i drugi dan mogla pojesti opet barem 4000 kalorija! I tijekom prošle godine zaista je bilo dana kad sam totalno odustala od toga da se zadovoljim s 1300 kalorija te sam nekoliko dana za redom(!!!) jela ukusnu, pravu hranu za kojom sam žudjela (tj. sve ono što se danas smatra nezdravim). O tome sam već više puta pisala.

Naravno, nakon par dana takvog užitka - uslijedilo je vraćenje preodurnoj zdravoj hrani. Prvi dan kad se vratim na tu prokletu zdravu hranu je užasan (a ni oni koji slijede nakon prvog dana nisu nimalo bolji): neopisivo sam gladna i stalno sam živčana, koliko puta opsujem liječnike koji me u 21. stoljeću “liječe“ dijetama umjesto da mi daju lijekove! Zašto ti koji mene „liječe“ ne podupiru farmaceutsku industriju??? Ja ne bih imala ništa protiv. Štoviše, sama sam tražila da mi umjesto zdrave dijetne prehrane propišu lijekove, ali neeeeeeeeeeeeeeeeem ja i dalje moram gladovati jer oni mene uporno "liječe" zdravom prehranom.

Zdravožderima, s kojima sam diskutirala o tome, nije jasno kako meni nije zlo taj jedan dan kad pojedem tih 4000 kalorija nakon što sam 6 dana živjela na 1300 kalorija. Ne shvaćaju kako bih ja mogla jedan dan pojesti 4000 kalorija i ne osjećati nikakve negativne posljedice i kako bi ta količina uopće stala u moj želudac ako sam stvarno smršavjela 30ak kila.

Ne znam zašto je tako teško povjerovati da ja ne osjećam posljedice kad pojedem 4000 kalorija jedan dan iako sam smršavjela 30ak kila. Svi imate poznanice, rođakinje, kolegice koje su naštancale i po četvero djece, a žderu cijeeeeeeeeeeeele dane sve masno, kalorično, prženo, teško, slatko… ne bave se sportom i teretanu iznutra vidjele nisu, a stalno su koščato-žgoljavo-mršave. Nemaju one ravan trbuh, nemaju one ni „k“ od kondicije, imaju i strije i celulit, ali su cijeeeeeeeeeli život jednostavno koščato-žgoljave. Jeste li se ikad zapitali kako njima u želudac stane to sve što natrpaju u sebe?

Meni (i nakon 30ak kg manje), kao i njima, u želudac bez problema stanu velike porcije i puno kalorija  – ali razlika između njih i mene je: što se ja debljam, a one ostaju koščate.

Meni nije teško povjerovati da ima ljudi koji tijekom par mjeseci neke dijete (ili zdrave prehrane) smršave 20ak kg i onda kad se vrate svojim (nezdravim?) prehrambenim navikama imaju sto simptoma: zlo im je, muka im je, povraća im se, bljuje im se, slabo im je, spava im se, boli ih želudac, imaju žgaravicu,… Nije mi teško povjerovati da ima takvih jer: moja mama je takva. Ona nije zainteresirana za zdravu prehranu: pogotovo sad kad je vidjela kako se ja patim na tome već godinu dana. Ali ona ima nekih faza kad je na dijeti pa smršavi 10-20 kg. I onda se zaželi ukusne hrane i vrati se svojim navikama, a jedna od tih navika su i velike porcije. Ona samo što ne završi na hitnoj koliko je njoj danima muka i zlo i slabo, i povraća joj se itd. Meni je to fascinantno – jer ja takvih problema nisam  imala nikad. Pisala sam već da proteklih 16 godina nisam bila na dijeti(niti sam planirala više ikad biti na dijeti), ali prije tih 16 godina bila sam na kojekakvim dijetama. I smršavila bih 20ak kg pa zaključila da mi je dosta te dijetne hrane i da ću se vratiti svojim prehrambenim navikama – nikad nisam imala posljedica; čak ni prvi dan nakon što sam prekinula s dijetom i vratila se svojim ("nezdravim") navikama. Nikad mi nije bilo zlo niti mi se povraćalo, niti sam imala osjećaj da sam se prenajela… Ja sam jednostavno bila euforična jer sam uživala u masnoj, kaloričnoj, teškoj i zasitnoj hrani koju nisam smjela jesti tijekom dijete.

I još nešto: nikad u životu nisam imala žgaravicu!!! Moja mama i drugi ljudi su mi opisivali taj osjećaj, ali evo imam 35 godina i ne znam što je žgaravica. Nisam to nikad imala – ni proteklih 16 godina kad sam non stop jela sve ono što se danas smatra „nezdravim“, a ni kad sam s neke (zdrave?) dijete prešla ravno na tzv. nezdravu prehranu, velike porcije i puuuuuuuuuuuuuuuno kalorija sadržanih u masnoj, prženoj hrani te hrani krcatoj bijelim šećerom.

Čula sam da se kaže se da s dijetama treba prestati postupno, ako se netko misli vratiti tzv. nezdravim prehrambenim navikama – neka počne postupno povećavati porcije i broj kalorija; ja nisam to nikad probala postupno.

Koliko god ja shvaćala da ima ljudi koji imaju problema kad se nakon dijete (zdrave prehrane) vrate tzv. lošim prehrambenim navikama – takvi ljudi nikako ne mogu shvatiti da ja takvih problema nemam. Moja mama je jedna od tih. Njoj nikako nije jasno kako ja 6 dana u tjednu jedem 1300 kalorija, a onda jedan dan jedem sve ono što se smatra nezdravim i to u velikim količinama (napisala sam da je to oko 4000 kalorija, ali čini mi se da pojedem i više) i niti mi je zlo, niti mi je muka, niti mi se povraća,… Štoviše, kad me vidi kako, nakon 6 dana života na 1300 kalorija, jedan dan s užitkom jedem sve ono masno, teško, kalorično… za čim sam čeznula prethodnih 6 dana – mama me upozorava „nemoj toliko toga jesti, bit će ti zlo, zadnja 3 dana nisi toliko pojela koliko si već danas pojela… „ itd. Ja ju potpuno ignoriram. Kao što sam rekla: zdravu dijetnu prehranu nametnuli su mi liječnici, izbora nemam – jer mi ne daju lijekove (tražila sam lijekove umjesto dijete!!!, ali oni mene uporno „liječe“(?) dijetom)), no, moj je izbor da jedan dan u tjednu jedem ono sve tzv. nezdravo za čim žudim i stvarno vjerujem da nakon što sam 6 dana jela prokleta, odurna, zdrava sranja koja mi se gade – 7. dana imam potpuno pravo jesti ono što volim i želim u količinama koje želim!!! I kao što sam već napisala: meni nakon takve tzv. nezdrave hrane nije niti muka, niti mi je zlo, niti mi se povraća, niti mi je slabo, niti mi se bljuje, niti mi se spava,…

I ne, nemam zaista apsolutno ama baš nikakvu namjeru prestati jedan dan u tjednu uživati u svemu onome što se smatra nezdravim!!!

Osim toga, ni moja mama, a ni itko drugi, ne shvaća da je meni i nakon 1 godine te zdrave dijetne prehrane od 1300 kalorija dnevno i dalje problem: živjeti svaki dan od tih 1300 kalorija!!! Ne, nakon 1 godine to nije postalo ništa lakše. Ja, tj. moj želudac se nije naviknuo na to da svaki dan smijem pojesti tek 1300 kalorija. Ja sam i dalje gladna svaki dan. Ne, nakon godinu dana nije postalo apsolutno ništa lakše pregurati dan na 1300 kalorija. Zapravo, meni je to sve teže i teže. Nema veze što sam smršavila 30ak kila, ja i dalje mogu jesti koliko sam jela kad sam imala 30ak kila više; kako rekoh nije mi niti zlo, niti muka, niti mi se povraća nakon velike količine masne, kalorične i teške hrane za kojom žudim. Da, ja osjećam glad, koliko god to vama svima bilo teško shvatiti. I ne, nakon godinu dana moj se želudac nije naviknuo da mu 1300 kalorija dnevno mora biti dosta. A to što neki ljudi, poput moje mame, nisu u stanju to shvatiti: to nije moj problem.

Posebno mi je bilo "interesantno" dopisivanje s jednom zdravožderkom-blogericom. Razmijenile smo par mailova na temu zdravožderstva u kojima je ona pisala kako je njoj "zdravožderstvo divno, krasno i prekrasno,… ali fakat ono, prepredivno i preprekrasno i prepresuper,… ali zaista fakat prerepreprekrasno i prepresuper i prepredivno i prepreodlično..." i sve to tako… Onda mi je navodila pozitivne(?) strane zdravožderstva. Jedna od pozitivnih strana za nju je i to što „kad manje jedeš onda se to i financijski isplati u današnje vrijeme; pa kad smršaviš, želudac će ti biti manji i trebat ćeš manje hrane i onda ćeš manje novaca trošiti na hranu“.

Naravno da meni ta njezina tvrdnja nije imala veze s mozgom. Ne znam što bi se trebalo dogoditi da ja ne bih mogla jesti istu količinu hrane kakvu sam jela kad sam bila u najdebljoj fazi. Ali, eto neki ljudi to ne shvaćaju. Pretpostavljam da je ona od onih koji imaju malecki želučić i ne mogu jesti veliku količinu hrane pa je njoj neshvatljivo da ja mogu i sada količinski jesti koliko sam jela prije godinu dana kad sam imala 31 kilu više – i nije mi niti zlo, niti mi je muka, niti mi se povraća niti imam osjećaj da sam se prenajela.

A meni je bilo neshvatljivo što ona zaista misli da bih ja došla na ideju da se stvarno do kraja života držim zdrave prehrane i jedem majušne porcijice odurne hrane koja mi se gadi. Ne radi se o tome da ja imam želju jesti velike porcije zdrave, odurne hrane koja mi se gadi, ali zdrava hrana fakat podrazumijeva male porcijice – i ona sama predložila mi je neke primjere obroka na koje sam ja blenula jer mi nije bilo jasno kako ona uopće diše, a kamoli stoji na nogama nakon tih svojih obroka i majušnih porcijica. Ona nikako nije shvaćala da nisu svi zaluđeni zdravom prehranom kao ona i da ne žele svi do kraja života jesto odurnu zdravu hranu u minijaturnim porcijicama.

Sve slike preuzete su s interneta.

Zašto ju ne jedete češće?

Najgluplja i najdosadnija reklama koja se trenutno vrti na tv je Ledova reklama za ribu. Fascinatno mi je ono pitanje: Zašto ju ne jedete češće?

Moj odgovor: Zato što je odurna.

U 2016. ribu sam jela 4-5 puta. I ne, ne mislim ju ni ove godine više jesti. U 2017. još ju nisam jela, imam psihičke pripreme za jedenje te gadosti.

Slika preuzeta s interneta.

Zašto sam se morala odreći svoje strasti?

Pitala me kolegica da joj ispečem kolače da počasti na poslu za rođendan. Steglo me u grlu, došlo mi je da se rasplačem, ali uspjela sam bez plača promrmljati da ne pečem kolače otkad sam na dijeti. To je istina, od siječnja 2016., otkad me liječnici „liječe“ zdravom dijetnom prehranom – ne pečem kolače, bila sam prisiljena odreći se svoje strasti. Ne razumijem zašto sam tako kažnjena.

Netko bi na mojem mjestu svejedno pristao peći kolače iako ih ne smije jesti; jer ionako su ti kolači za slavlje, za druge ljude…  Ali uvijek ostane okrajaka, ostataka, kreme za lizanje,… a ja baš volim kolače i jako mi fale, čeznem za njima svaki dan. Znam da ja nisam disciplinirana i karakterna osoba koja bi – 2 dana mogla biti okružena kolačima koje priprema za slavlje – i pritom ih ne jede. A kad se uzme u obzir koliko sam ja izgladnjela na toj zdravoj prehrani i koliko mi kolači fale – ja bih sama pojela valjda pola od ukupne količine kolača koje bih pripremila!

Imponiralo mi je što me se kolegica sjetila. Pekla sam joj kolače pretprošle godine (2015. dok me još liječnici nisu liječili gladovanjem) i cijeli kolektiv bio je oduševljen mojim kolačima. Nosila sam ja kolače na posao  i „bez razloga“ – kad nikome nije bio rođendan niti je itko išta slavio. Zajedno s kolegama uživala sam u njima. Teško mi je jer ih ne smijem jesti. Sad kad netko nešto slavi i časti, pokupim se iz zajedničkih prostorija jer me boli gledati kako kolege uživaju u ukusnoj hrani, a na domjenke uopće više ne idem.

Pitala me jedna glupača, pardon, kolegica u prosincu 2016. da joj ispečem kolače za Božić. Pristojno sam (bez da sam se rasplakala od muke) odbila rekavši da ne pečem kolače jer me liječnici „liječe“(?) gladovanjem. Na to je ona prokomentirala: iako paziš na prehranu, sigurno ti neće biti ništa ako pojedeš jedan okrajac dok pripremaš drugima kolače. Ja sam blenula u nju. Nisam ništa na to rekla, ali sam itekako pomislila: Ti prokleta, odurna, disciplinirana glupačo i selfcontrol frikušo!!! Blago tebi kad ti možeš biti okružena s desetak vrsta kolača tijekom dva dana i pojesti samo jedan okrajak! – pretpostavljam da ona to može, budući da je meni to predložila. E pa ja to ne mogu: ja obožavam kolače i ni u ludilu nisam u stanju stati na jednom okrajku! Ispričavam se što nisam karakterna i disciplinirana ko ti da se odričem hrane koju volim i da jedem samo ona zdrava, odurna, prokleta sranja koja mi se gade!

A ja bih tako rado ispekla kolače i ovoj prvoj kolegici, a i ovoj glupači, samo kad bih ih i ja smjela jesti…

Slika preuzeta s interneta.

Najljepši kompliment

Najljepši kompliment u životu dobila sam kao klinka, kad sam imala oko 9 godina. Teta mi je rekla: "Jel ti uvijek tako malo jedeš?".

Da unesem malo konteksta u to što pišem. Kao devetogodišnja klinka bila sam na ručku kod tete i njezine dvije kćeri. One su obje mlađe od mene: jedna je 1 godinu mlađa od mene, a druga 4 godine. Njih dvije, ne zajedno, nego svaka za sebe, pojele su za ručak veću porciju od mene. I zato me teta pitala: "Jel ti uvijek tako malo jedeš?". A fora je u tome što su njih dvije bile kost i koža: ova starija je za glavu bila niža od mene, a mlađa je bila doslovno za dvije glave niža od mene. Ne znam kamo su one natrpale svu tu hranu, bilo bi za očekivati da imaju trbuh ko trudnice u 9. mjesecu trudnoće. Ali ne. One su uvijek bile koščato-žgoljavo-mršave. A ja sam bila debela.

I ne, nisu one u sebe trpale 5 kila zelene salate i 3 kile jabuka... U mojoj cijeloj (široj) obitelji uvijek se jela prava, ukusna hrana koju volimo: masno, kalorično, prženo, pohano, isključivo od bijelog brašna i bijelog šećera,...

Sjećam se da smo taj put jeli juhu, pommes frites, majonezu, bijeli kruh, pohanu piletinu i nekakvu zelenu salatu. Mazali smo majonezu na kruh i to smo jeli s pommes fritesom i pohanom piletinom. Svi smo to jeli: i nas tri klinke i teta; iako sam ja fakat pojela najmanje (pa se zato teta pitala jel ja uvijek tako malo jedem). Možda će sad neko blenuti kako smo uz pommes frites jeli kruh s majonezom - već sam doživjela da me ljudi čudno gledaju kad pričam o ovakvim doživljajima iz djetinjstva. Nekima je van pameti da se uz pommes frites jede bijeli kruh s majonezom: ali, to je isto kao kad negdje u fast food restoranu kupite sendvič u kojem je kruh premazan majonezom, a na tome pohana piletina i list zelene salate pa uz to uzmete pommes frites (jedina je razlika što mi to nismo jeli kao sendviče).

Ručali smo za stolom u kuhinji i sjećam se da je teta tijekom ručka svakih par minuta ustajala i donosila svježe isprženu porciju pommes fritesa, ne znam koliko ja uopće tura toga ispekla. Na kraju su još bili i neki kremasti kolači, ne sjećam se koji. 

Odgovor na tetino pitanje bio je: "Da, ja uvijek tako malo jedem.". Ok, sad neki mogu reći da ja nisam jela malo (iako u usporedbi s ove dvije tetine kćeri, ja sam fakat malo jela, a imala sam duplo više kila od ove mlađe koja je trpala sve u sebe ko usisavač). Ne znam što sad nekome znači malo ili puno hrane. Činjenica je da ja nisam bila sramežljivo dijete: nije me bilo sram jesti, kad sam bila gladna, ja sam jela, no, nisam imala potrebu pojesti sve s tanjura i nisam to nikad morala. Kod nas u obitelji nikad se nije očekivalo da se sve počisti s tanjura. Vrijedilo je pravilo: ako više ne možeš, ostavi - jer moji raditelji nisu smatrali da će se problem gladi u svijetu riješiti ako mi koji imamo (previše?) hrane u sebe natrpamo sve što nam je na tanjuru. Ja sam uvijek ostavila hranu na tanjuru kad nisam mogla sve pojesti; tako je bilo i tada kod tete. A ove dvije žgoljavice su doslovno polizale tanjure i stalno grabile još pommes fritesa, kruha, majoneze... i neumorno su žderale. Za razliku od njih, ja sam rekla da sam se najela te sam dobila dopuštenje da idem gledati crtiće u dnevni boravak. I teta (mama dviju neumornih žderačica) žderala je zajedno sa svojim kćerkicama - ona je pojela više, nego nas tri klinke zajedno. Imala je oko 120 kila, a tetak (njezin muž, tata dviju žderačica; on taj put nije bio s nama na ručku) imao je oko 130 kila pa je meni bilo fascinatno kako su ove dvije klinke tako mršave, a roditelji su im debeli.

Kad su ove dvije koščate konačno završile s ručkom - pridružile su mi se u dnevnom boravku na gledanju crtića: i dovukle su čips. I to ne jedan! Ne, ne, njima bi to bilo premalo. Svaka je sa sobom dovukla svoju vrećicu čipsa. Teta je komentirala smijući se: "One još nisu site, daj si i ti uzmi čipsa.". Ja si nisam uzela čipsa jer sam se ja najela. 

I danas teta i tetak imaju oko 120 kila (ne zajedno, nego svaki za sebe). Mlađa i starija žderačica danas imaju po 2 djece, u trudnoći dobiju 5-10 kila, ali one to isprde, pardon izdoje te su i dalje koščato-žgoljavo-mršave (nemaju one ravan trbuh, imaju strije i celulit, ali su jednostavno taaaaaaaaaako mršave). I ne, ne bave se sportom i nisu mijenjale prehrambene navike, u mojoj cijeloj obitelji se i dalje uživa u ukusnoj hrani (tj. jede se sve ono što se smatra nezdravim: pommes frites s majonezom i isključivo bijelim kruhom, čips, kremasti kolači, sve kalorično, pohano, prženo,...). 

A jedino mene liječnici "liječe(?)" zdravom prehranom. 

Fascinatno mi je i 4 djece spomenutih žderačica. Stalno slušamo kako su djeca danas debela. Djeca ovih žderačica su koščato-žgoljavo-mršava kako što su i njihove mame (uvijek bile), a jedu ovo sve što sam nabrojila da se u mojoj obitelji jede. 

Pa gdje su ta silna debela djeca o kojoj se stalno priča u medijima??? Kad hodam gradom (Zagrebom), vozim se u autobusu ili tramvaju - ja rijetko vidim koje debelo dijete. Zar debela djeca ne idu u školu, što se, zbog debljine, svi školuju kod kuće? Pa ako u Hrvatskoj ima toliko debele djece koliko se priča, a budući da ih se uopće ne može susresti u gradu - Hrvatska očito prednjači u školovanju kod kuće.  

Jel´da?

Pisala sam jednom da je većina moje rodbine debela (osim desetak koščato-žgoljavo-mršavih rođakinja). Zato mi je fascinatno da su sva djeca moje rodbine zaista, fakat, totalno, skroz na skroz mršava!  Ne, ne bave se sportom: ni s mamine ni s tatine strane u mojoj obitelji nema interesa za sport (muški ga gledaju na tv-u - i to je to što se sporta tiče; čisto sumnjam da se može smršaviti od gledanja sporta s kauča). I sva ta žgoljava djeca jedu ukusnu hranu koja se smatra nezdravom. Jednostavno ne razumijem zašto ta djeca nisu debela - pa neka njih liječnici "liječe" zdravom prehranom. 

Danas, u teoriji, sva djeca trebala bi se zdravo hraniti (to se propovijeda po školama) jer je takva prehrana moderna i popularna (slovi kao svemoguća, doslovno ama baš sve(!!!) se njome može izliječiti, omogućava duboku starost itd., itd., itd). No, u praksi: ako su djeca blagoslovljena genima zbog kojih su koščato-žgoljavo-mršava, onda smiju jesti što god im srce želi. Dok je god dijete mršavo, nitko ne pita što jede; nema veze koliko tzv. nezdrave hrane ždere. Ali, ako je dijete debelo, roditeljima kad-tad netko spočitne da nezdravo hrane svoje dijete - to se dogodilo nekim mojim kolegicama. A ovim kolegicama koje imaju koščato-mršavu djecu - a tu djecu hrane nezdravo - njima nikad nitko nije prigovorio zbog te nezdrave hrane!

Uvijek me fascinirala činjenica da se ti, koji su dobili na genskoj lutriji, pa su uvijek koščato-žgoljavo-mršavi, ne moraju zdravo hraniti (njima to nitko ne trubi!); samo onima koji su debeli se non stop propovijeda o divotama(???) zdrave prehrane. 

Svima je jasno da ono tetino pitanje, nije bio kompliment, nego se ona jednostavno iščuđavala kako sam ja tako malo pojela (a debela sam), jer je njezina kći (koja je 4 godine mlađa od mene; imala je tada 5-6 godina!!!) pojela duplo više od mene. 

Ipak, to pitanje mi je najljepši kompliment koji sam ikad dobila jer dokazuje da ima ljudi koji svakodnevno trpaju u sebe puno više od mene, jedu finu nezdravu, hranu i ne bave se sportom, a mršavi su; a ja koja jedem puuuno manje od njih, uvijek sam bila debela.

Slika preuzeta s interneta.

Jabuka

Jedna jabuka na dan,
tjera doktora van.

Jedem jabuke svaki dan,
već mi idu na uši van.

Slika preuzeta s interneta.

Ma kaj fakat zdrava prehrana ne liječi ama baš sve???

Već sam pisala da stalno čekam te sve silne divote i krasote koje zdravožderi navode da im se događaju kad prijeđu na zdravu prehranu. Mene već godinu dana liječnici „liječe“(?) zdravom dijetnom prehranom (jer u 21. stoljeću ljudima se ne daju lijekove, nego ih se izgladnjuje u svrhu liječenja!?). 

Meni se zdrava hrana uvijek gadila i uvijek sam ju izbjegavala – i ne mogu riječima izreći koliko mi se sad gadi - nakon što ju već godinu dana jedem svaki dan. Stvarno je odurna! Sve je nemasno, neslano, niskokalorično, lagano, nezasitno,… jednom riječju odurno. A ja nikako dočekati te sve silne divote i krasote koje se čovjeku dogode uslijed zdrave prehrane. Još uvijek čekam prekrasnu, kosu, nokte i ten – jer svi kažu da im na zdravoj prehrani to postane fantastično. Stanje moje kose, kože i noktiju je isto kao dok sam bila na tzv. nezdravoj prehrani.  

A fakat sam u zadnjih godinu dana pojela hrpeeeeeeeeeeeeetine voća i povrća, i to sirovog. Trpam u blender sirovi špinat, ciklu, mrkvu, jabuke, naranče… pa dodajem đumbir, kurkumu i kojekakve danas popularne kerefeke koje slove kao zdrave... Onda pijem te odurne sokiće, pardon, danas je to popularno zvati: smuti. Kako se to pićence meni gadi! Kako je to odurno!

Prije te dijetne prehrane na koju su me liječnici stavili, ja nikad nisam došla na ideju da pijem te sokiće od sirovog voća i povrća. Ni sirovo voće (jabuke, naranče...) i povrće (rajčica, zelena salata...) prije ove dijete nisam jela svaki dan.

Budući da se već godinu dana praktički svakodnevno natrpavam tim odurnim sirovim voćem i povrćem (a i kuhanim, nemasnim, neslanim) – stalno očekujem ta silna poboljšanja o kojima zdravožderi trkeljaju. Prijateljica se šali da ću dobiti hipervitaminozu: jer ja zadnjih 10 godina nisam sveukupno pojela toliko voća i povrća – koliko sam ga pojela u 2016. godini!!! To je živa istina: ja fakat u razdoblju od 10 godina nisam pojela toliko sirovog ili kuhanog voća i povrća, koliko sam ga sad pojela i toj jednoj godini otkad sam na zdravoj dijetnoj prehrani. Ne, ja se ne šalim! Kad kažem da nikad nisam voljela zdravu hranu – to je fakat istina; i iz tog razloga nisam ju jela!!! Moj je stav uvijek bio: zašto da jedem jabuku, ako mogu jesti čokoladu? Zašto da jedem odurni integralni kruh, ako mogu jesti bijeli kruh? Zašto da za desert jedem voćnu salaticu, ako mogo pojesti neki prefini kreeeeeeeeeeeeeemasti kolač s tri kreme, 2-3 biskvita itd. (napravljen od isključivo bijelog brašna i bijelog šećera)? Zašto da jedem svježi posni sir, ako mogu jesti pravu maaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaasnu sirnicu? Iz navedenih primjera očito je da je meni zdrava hrana zaista odurna. 

No, uslijed tih siiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiilnih vitamina koje moje tijelo navodno dobiva iz zdrave hrane zadnjih godinu dana, bilo bi za očekivati da ću biti prezdrava! 

Moš´ mislit.

Pisala sam već o prehladi koju sam imala prije koji tjedan. Ukratko: nisam imala temperaturu, ali nos mi je curio, cijedilo mi se u grlo,… katastrofa. Prijašnjih godina ja sam svake zime imala dvije takve prehlade - i običavala sam ih prehodati. Ovaj put (sad kad sam godinu dana na zdravoj prehrani) – mene je ta prehlada satrla, doslovno sam ju morala preležati i trajala je 3 puta duže, nego inače, čak sam išla i kod doktora zbog te obične prohlade (to inače nisam običavala!). Ne sjećam se kad sam zadnji put preležala prehladu ili bila kod doktora zbog prehlade – meni je normalno da kad sam prehlađena, ne ležim, radim, obavljam sve što moram. Sad kad sam na zdravoj prehrani, o radu i obavljanju obaveza nije bilo ni govora – doslovno me bacilo u krevet. Znači, nije ta zdrava prehrana tako diiiiiiiiiiivna i kraaaaaaaaaaaaaaaaaaaasna kako zdravožderi tvrde.

A da stvar bude bolja – ovaj tjedan sam se ponovno prehladila. Nemam temperaturu, ali imam hunjavicu, cijedi mi se u grlo, kašljem,…

Dobro, ja nisam ni glupa ni naivna pa me ne iznenađuje što sam prehlađena unatoč 1 godini života na zdravoj odurnoj hrani.

Ali to se onda kosi sa zdravožderskom demagogijom da zdrava prehrana sve liječi i štiti od svega. Hmmm, kako bi to zdravožderi objasnili: kako sam se ja prehladila (po drugi put ove zime), iako se zdravo hranim??? Blago zdravožderima koji nikad ne obole ni od čega jer se zdravo hrane. Takvi su mi fakat fascinantni.

Slika preuzeta s interneta.