Visoke ljetne temperature stvaraju osjećaj sitosti(???)

U postu Kako kilograme isprditi ili ispuhati kroz nos pisala sam već o svojoj fascinaciji ljudima koji tvrde da imaju potrebu ljeti jesti neku zdravu, laganu hranu i kojima vrućina stvara osjećaj sitosti(!). Ja nemam takvih „problema“: meni se zdrava hrana gadi ljeti i meni se zdrava hrana gadi zimi i meni vrućina ne stvara osjećaj sitosti.

Neki dan čitala sam u časopisu članak na tu temu, neću ga prepisati, ali navest ću par rečenica iz te umotvorine i prokomentirati ih.

Već je prva rečenica u tekstu bombastična:

          "Za toplih dana puno smo aktivniji, dulje boravimo na svježem zraku, 

          treniramo na otvorenom."

Hmmmm. Rečenica je napisana u 1. licu množine „mi boravimo, mi treniramo…“. A tko su ti „mi“???  Tko su ti ljudi koji borave i treniraju???

Ja u tu skupini niti spadam niti bih željela spadati.

Točno je da živim na selendri (to nije moj izbor, financije mi ne dopuštaju izbor!), ali ne osjećam apsolutno, ama baš nikakvu potrebu da ljeti budem aktivnija i da boravim na tom svježem selendarskom zraku i da onda uz to boravljenje i bivanje na zraku još i nešto treniram!

Sljedeća fascinantna rečenica:

         "Osmijeh na licu, živahnost i pozitivan stav održat ćete, među ostalim,

         pažljivim odabirom namirnica za svaki obrok. (…) Organizam nemojte 

         dodatno opterećivati masnom i kaloričnom hranom."

Slažem se da hrana utječe na osmjeh na mom licu, a valjda i na tu živahnost (iako mi nije jasno na što se tu misli) te svakako na pozitivan stav – u mojem slučaju taj utjecaj bi imala ukusna hrana koju volim! No, iz rečenice u tom tekstu jasno je da je taj tekst zamišljen kao glorificiranje zdrave prehrane, dakle kad izbacite iz prehrane sve masno i kalorično, tj. ukusno – onda bi trebali imati osmjeh na licu, biti živahni i puni pozitive. Moš´ mislit! Mene zdrava hrana koju moram jesti svaki dan baca u očaj! 

Da ponovim ono što ponavljam u svakom blogerskom postu: zdrava prehrana ni u ludilu nije moj izbor, mene su na to stavili liječnici jer me ne žele liječiti lijekovima (protiv kojih ja ne bih imala ama baš ništa!!!). Osim toga, ja uopće ne želim smršavjeti! Uvijek sam bila debela i ne osjećam potrebu da smršavim! I kako da ja sad jedući svaki dan te zdrave, odurne splačine koje mi se gade, imam osmjeh na licu, budem živahna i puna pozitive???  Dogodi mi se da se rasplačem pri pogledu na tanjur zdrave, nemasne, neslane hrane koja mi je odurna! U meni  zdrava hrana ne izaziva ništa pozitivno. Nikad nisam bila ovako, skoro pa depresivna, kao što sam sad na toj zdravoj dijetnoj prehrani koja je jednostavno prestrašna. Meni bi osmjeh na lice, živahnost i pozitivu izmamila jedino neka hrana koju volim (masna, kalorična, od bijelog šećera, bijelog brašna,…), tj. sve ono što sada ne smijem jesti.

Već sam spomenula da mi nije jasno na kakvu se to živahnost u tekstu misli(?). Kad je negdje riječ o zdravoj prehrani, obično čujem sranja poput „zdrava prehrana daje energiju“ itd.  Ja na zdravu prehranu ne reagiram tako. Ja sam od te silne zdrave hrane na kojoj me liječnici drže, stalno umorna i iscrpljena, non stop bih spavala. Od čega da imam energije kad svaki dan jedem te odurne, zdrave splačine???  U medijima se često može čuti kako su debeli ljudi pospani i umorni od te nezdrave hrane koju jedu(???). Dok sam jela masnu, slatku, kaloričnu,… hranu kakvu volim nisam nikad imala običaj spavati poslije obroka niti sam osjećala umor! Ja sam pospana, umorna, slaba, iscrpljena, gladna, jadna, bezvoljna,… od zdravih splačina koje sada moram jesti svaki dan!!! Kako možeš biti nasmijan, živahan, pozitivan, a cijele dane se patiš i gladuješ na odurnoj, neukusnoj, prokletoj, zdravoj prehrani???

Sljedeći biser iz teksta:

       " Zamijenite kaloričnu i zasitnu hranu sezonskim namirnicama. Krenite 

        u smjeru juha, variva, salata, voćnih kupova – bogate, raznobojne, a 

        u isto vrijeme lagana hrane."

U ovoj zadnjoj rečenicu kao da je netko radio popis stvari koje ne volim, ta osoba kao da točno zna što se meni gadi: „juhe, variva, salate, voćni kupovi“.

Ja definitivno ne bih zamijenila svoju hranu zdravom hranom jer je takva hrana meni odurna! Da mogu birati, ja bih odabrala masnu, kaloričnu, tešku, zasitnu, slatku hranu punu bijelog šećera i bijelog brašna,…  Ja volim takvu hranu.

Svaka čast vama kojima vrućina stvara osjećaj sitosti pa ste odmah siti čim vidite tanjur npr. nemasne povrtne salatice! Ja nisam takva. Ja se rasplačem od muke kad vidim tanjur salate. A i kad pojedem tu majušnu porcijicu nemasne salatice, i dalje sam gladna. A opet, kad se sjetim te salatice „sita sam je“! Sita sam i nje i te odurne, zdrave prahrane!!!

Sve slike preuzete su s interneta.

Crappy zdrava hrana

Čula sam već ovu šuplju frazu:

Znači: Eating crappy food isn´t a reward - it´s a punishment ili u mom slobodnom prijevodu: Jedenje usrane hrane nije nagrada, nego kazna. Kao prvo, trebamo definirati što je crappy food, naravno da je iz aviona očito da se u toj frazi misli da je crappy food nezdrava hrana.

Ja se s tim apsolutno ne slažem. Za mene je crappy food ono što ne volim i što mi se gadi – za mene je crappy food = zdrava hrana!

Dakle, budući da me liječnici liječe odurnom, prokletom, crappy, zdravom prehranom – očito je da svakodnevno do kraja života moram jesti tu odurnu, zdravu hranu koja  mi se gadi. Kad nakon višednevne patnje na toj odurnoj, zdravoj, crappy prehrani – jedan dan pojedem nešto ukusno (masno, slano, slatko,…)  što ne bih smjela ni pogledati, a kamoli jesti, meni je to nagrada!!!  Jer znam da ću nakon toga opet morati nastaviti jesti samo onu odurnu, neukusnu, crappy zdravu hranu koja mi se gadi.

Već sam više puta priznala da ima dana kad pojedem nešto nezdravo što volim (masno, slano, od bijelog  brašna, bijelog  šećera,…). Meni je to nagrada za sve one dane kada se patim na prokletoj, odurnoj crappy zdravoj prehrani! I ne, nemam grižnju savjesti. Zašto da mi bude žao što sam pojela nešto ukusno što volim i u čemu uživam?

Nikad ne planiram npr. dan ranije da sutra neću jesti onu odurnu, zdravu hranu koja mi je na repertoaru, nego ću pojesti nešto ukusno što volim. Kod mene se to dogodi spontano, vidim nešto što volim i što nisam jela mjesecima i što mi svakodnevno fali. Da, meni fali sva ona masna, slana, slatka, ukusna hrana od bijelog brašna, s bijelim šećerom… Ona neka zdrava hrana koja se servira kao adekvatna zamjena za nešto nezdravo (ali ukusno!) je jednostavno prestrašna, jednostavno je odurna i gadi mi se! 

U te odurne zdrave stvari koje mi se gade, spadaju npr. med i agavin sirup kao zamjena za bijeli šećer. Ništa nije tako ukusno kao bijeli šećer! Zatim, gade mi se sva ona odurna integralna, ražena i sl. brašna! Nema boljeg od bijelog pšeničnog brašna!

Joooooooj, a kad se sjetim tzv. „zdrave, nemasne, pržene hrane iz pećnice“ – mrak mi padne na oči. U pećnici se hrana ne može pržiti! Pommes frites iz pećnice ne postoji! To je obični pečeni krumpir.

A tek ona izmiksana banana s još nekakvim voćem, sve bez šećera, slatkog vrhnja,...! Ta masa se zamrzne pa se to servira kao zdravi sladoled. To nije sladoled, to je jednostavno smrznuto izmiksano voće! Nemam ja ništa protiv da oni, koji tvrde da je to izmiksano smrznuto voće fino, to jedu. Samo neka slobodno to žderu svaki dan. Al´ nek zovu stvari pravim imenom! Nemojte govoriti da jedete sladoled, recite istinu: vi jedete smrznuto izmiksano voće. Ima još puno tzv. zdravih namirnica (jela) za koje zdravožderi tvrde da nadomještaju  sve ono ukusno, ali nezdravo. No ta teorija meni nema veze s mozgom. Zdrava hrana ima okus takav kakav ima – zato meni i jest odurna! Nezdrava hrana je jednostavno ukusna!

Moram napomenuti da sam prvih mjesec i pol (44 dana) kad su me liječnici stavili na tu odurnu zdravu, dijetnu prehranu: stvarno pasla samo, isključivo i jedino tu odurnu zdravu hranu! U ta 44 dana (najduža u mom životu) nisam pojela ama baš ništa što nisam smjela!!! Dobro, gutala sam Xanax ko´ bombone, al´ nisam pojela ništa što mi je bilo zabranjeno (odnosno ništa što mi je ukusno!)! Al´ i uz Xanax to je bio čisti pakao!

Ja ne mogu izdržati na toj odurnoj, crappy zdravoj prehrani koja mi se gadi, a da se povremeno ne bih nagradila nečim što volim (masnim, slanim, slatkim, od bijelog brašna i bijelog šećera,…).

Evo još jedne šuplje fraze:

Dakle: Just remember, in 20 seconds that junk food will be gone, the taste will be over, and all that will be left is regret, just like last time! Ili u mojem slobodnom prijevodu: Samo se sjeti da će u 20 sekundi ta junk food hrana biti pojedena, njen okus u tvojim ustima će nestati, jedino što će ti ostati je žaljenje kao i prošlog puta!

Ja nemam tih nekih problema sa žaljenjem, ali navodno ima ljudi kojima je žao kad pojedu nešto nezdravo za čim su žudjeli. Ja ih ne mogu shvatiti jer ja nisam kao oni. Ti ljudi dobrovoljno gladuju na tim kojekakvim dijetama, zdravim prehranama i sličnim sranjima, kako bi bili mršavi i stali u nekakvu minijaturnu obleku ili  živjeli kvalitetno (jer navodno svakodnevno gladovanje na zdravoj prehrani čini život kvalitetnim(???)), a ima i onih koji dobrovoljno gladuju na zdravoj prehrani kako bi se poudali, poženili itd.

Ja sam već, ne znam koliko puta, napisala da ovo gladovanje na toj zdravoj prehrani nije moja ideja: na to su me stavili liječnici jer danas je moderno ne davati lijekove, nego liječiti zdravom prehranom! Ja ni u ludilu ne bih došla na ideju da idem na nekakvu dijetu ili na tu, danas modernu, popularnu i razvikanu zdravu prehranu i ja uopće ne želim smršavjeti! Meni nije ni najmanje žao kad pojedem nešto ukusno, nezdravo, masno, zašećereno bijelim šećerom…, ukratko, nešto što volim!  ZASLUŽILA SAM POJESTI NEŠTO ŠTO VOLIM JER DANIMA JEDEM SAMO ODURNU, CRAPPY ZDRAVU HRANU KOJA MI SE GADI!!! Zašto da meni bude žao??? Sjetim se ja i one doktorske gamadi koja me stavila na tu zdravu prehranu! Dok jedem to nešto nezdravo što volim, ne znam što mi je slađe: uživanje u toj ukusnoj,  masnoj, slatkoj,… hrani ili zabezeknuti liječnički pogledi liječnika koji su me stavili na zdravu crappy hranu. Znam da me liječnici ne vide, ali guštam kako bi zabezeknute face složili da me mogu vidjeti!

Pogled na njihove zgroženo-zabezeknute face - neprocjenjivo!

Sve slike preuzete su s interneta.

Sindrom "malog paženja"

Ovaj sindrom „malog paženja“ je moja kovanica (tj. izmišljena riječ). Odnosi se na laganje vezano uz gubitak kilograma. To je ono kad neka frendica, rođakinja…  smršavi 10 kila u mjesec dana i kad pitate kako je to uspjela, onda kaže da nije bila ni na kakvoj dijeti i nije sa bavila baš nikakvim sportom i nije uzimala nikakva sredstva za mršavljenje: samo je malko pazila na prehranu!

Da, može se smršaviti 10 kila u mjesec dana, neću raspravljati o tome je li to zdravo ili nije jer nisam kompetentna za to, ali to sigurno nećete postići uz „malo paženje“.  Ali neke žene lažu kako bi druge žene bile ljubomorne: jer ispada da je ona u mjesec dana smršavila 10 kila bez gladovanja i (odurnog) sporta, a ta dijeta - uopće nije bila dijeta, nego je to bilo samo: „malo paženje“.

Zapravo je ta frendica izbacila iz prehrane kruh, tjesteninu, sve slatkiše i kolače…  i pasla je samo nezačinjenu zelenjavu i išla je u teretanu (svaki dan): nije čudo da je smršavila 10 kila u mjesec dana. Al´ da, više je seksi, ako onako glasićem poput Marylin Monroe šapuće: "Ne ja nisam bila na dijeti, ja sam samo malo pazila."

Naravno da ima i ovih što malo paze. Takvi, npr. ne jedu poslije 17 sati – to je velika stvar za nekoga tko je inače jeo u bilo koje doba noći. Ili izbace iz prehrane ili slatkiše ili nešto drugo…  I da, naravno da možete u par mjeseci i na taj način skinuti koju kilu, al´ sigurno nećete smršaviti 10 kila u mjesec dana.

Fascinira me taj sindrom „malog paženja“.

Sve slike preuzete su s interneta.

Breakfast of champions

Vozim se ja neki dan u jutro, oko 7 sati, u autobusu. Iza mene neka žena (oko 30 godina starosti) razgovara na mobitel. Evo kako je taj razgovor zvučao:

- Jesi ustao?

- Dobro. Ostavila sam ti novčeke na stolu, i da imaš tamo…  ostavila sam ti na stolu čips, čokoladno mlijeko i još sam ti ostavila jedan Čipikao.

- Da, novčeki su ti na stolu pa si kupi sladoled.

…

Daljnji razgovor je skrenuo na majicu i tenisice i nije više bilo riječi o čipsu, čokoladnom mlijeku, Čipikau i novčekima za sladoled pa sam izgubila zanimanje.

Al´ mene je navedeni ulomak razgovora oduševio!

Iz onog što sam čula, ta žena razgovarala je sa svojim (maloljetnim) sinom. A ova spomenuta hrana:  čips, čokoladno mlijeko i Čipikao očito je užina za tog klinju. Ili možda doručak? Ili ručak? A tu su i novčeki za sladoled. 
Možda griješim glede te užine il´ doručka, ali dobro. 

Tako mi je drago što ima normalnih ljudi (majki) koje ne propovijedaju ovu danas popularnu i modernu, tzv. zdravu prehranu! 

Znam da će sad pola onih koji ovo čitaju reći da sam izmislila taj razgovor. Sorry što ga nisam snimila mobitelom  (a pretpostavljam da biste i onda rekla da to nije istina, nego da sam snimila samu sebe ili sam nagovorila frendicu da odglumi takav razgovor).

Druga polovica onih koji ovo pročitaju, snebivat će se nad tom „užasnom“ majkom koja svoje ljubljeno čedo hrani takvom hranom.

To mi je fascinantno: kao da ona djeca koju majke „zdravo“  hrane – neće nikad ni od čega oboljeti i doživjet će barem 200tu godinu (ak´ ne i tisućitu). Moš´ mislit.

Svaki dan mi je sve nevjerojatnije koliko svi seru o toj zdravoj prehrani. Čak i oni koji je se ne pridržavaju, jaaaaaaaaaaaako vole pričati o njoj. Zato ja razlikujem:
a) prakticirajuće zdravoždere (oni koji navodno jedu zdravo)
b) pričajuće zdravoždere (oni koji se ne hrane zdravo, ali jaaaaaaaako vole propovijedati zdravu prehranu).

Zavidim tom klinji što mu mama daje ukusnu hranu. I ja volim ukusnu hranu. 

Dok sam bila dijete, moja obitelj se nije naročito zdravo hranila (o tome sam pisala  u postovima Sarma i Prehrana moje bake i djeda). Al´ u usporedbi s onim što ja volim i kako bih se željela hraniti - prehrambene navike moje obitelji bi se čak i mogle utrpati u zdrave. Pa tako, nema šanse da bi meni mama bila dala čips ili čokoladno mlijeko za užinu/doručak. A ni ovaj Čipikao, ne bi prošao kao užina kod moje mame. Ja sam morala jesti sendviče s domaćim pekmezom, džemovima itd. kojih je moja mama nakuhala na tone svake godine. To su bili oni pekmezi od voća iz bakinog vrta i voćnjaka (naravno, prirodno uzgojenih, bez pesticida), bez želirnog šećera itd. A za ručak sam svaki svakcati dan morala jesti nekakvu kuhanu vodurinu s povrćem – pardon, ne vodurinu: juhu od povrća iz bakinog vrta (opet sve neprskano itd.). Uvijek su mi se gadile te kojekakve juhe. Zato danas: juhu izbjegavam u širokom luku – niti ju radim, niti ju jedem. Ove godine (sad je lipanj)  još nisam jela juhu, a i nemam to u planu ni za ostatak godine.

Čokoladno mlijeko također ne bi prošlo kod moje mame. Ja sam smjela piti svježe pomuzeno mlijeko bakinih krava. Ili sam mogla piti čaj (od zelenja koju su mama i baka skupljale i sušile: kamilica, bazga, lipa,…).

Iz navedenih razloga zavidim tom klinji kojem mama dopušta da za doručak/užinu jede čips i Čipikao, te pije čokoladno mlijeko, a još dobije i novčeke za sladoled. To je breakfast of champions.

Sve slike preuzete su s interneta.

Prehrana moje bake i djeda: svakodnevne kuhane vodurine i zelenjava

Pisala sam već (u postu pod nazivom: Sarma) da se, dok sam odrastala, u mojoj obitelji nije zdravo jelo, ali ipak se panično prakticirao jedan oblik zdrave prehrane: baka i djed uzgajali su sve moguće povrće i voće, svinje, kokoši, patke, krave,… pa se upotrebljavalo sve samo, isključivo i jedino domaće. Sve je to naravno bilo uzgajano na prirodan način: bez pesticida, dohrana itd. To bi spadalo pod ovo danas moderno i popularno: bio, eko,organsko… I da, svaki dan je obavezno, pod cijenu života i smrti, moralo biti nešto kuhano, „na žlicu“ i nekakva salata.

Tu zapravo završavaju zdrave prehrambene navike moje obitelji.

Istina je da se svaki svakcati dan jela nekakva vodurina s povrćem (i mesom), pardon: juha ili varivo. Ja nikad nisam voljela juhe/variva, za mene je to (bila i ostala) vodurina. Iako, to zapravo tada nije bila vodurina. Ove danas popularne „zdrave“ juhice/variva su vodurine jer to je nekakva (nemasna) vodica u kojoj pliva nekakvo povrće/meso. U izvedbi moje bake ili mame te juhe su bile masne i teške. Te njihove juhe/variva nikako danas ne bi prošle pod zdravu hranu! Nije se štedjelo niti na masnoći niti na brašnu (ništa nije moglo bez zaprške).

Meni se te vodice s povrćem i mesom ne sviđaju ni u kakvoj verziji (ni masne ni nemasne). Ja ni danas ne jedem juhe/variva. Ove godine još nisam jela juhu, jedem ju jedino na nekom obiteljskom slavlju kad nije pristojno odbiti tu vodurinu. A pisala sam već da  sada ionako nikamo ne idem niti izlazim jer bih na obiteljskim ručkovima/druženjima morala gladovati i gledati kako drugi jedu svu onu ukusnu hranu (osim juhe!) koju bih ja željela jesti, a ne smijem. I tako ja provodim vrijeme doma, sama - gladujući na zdravoj, dijetnoj prehrani.

Osim juhe, doslovno svaki svakcati dana jela se zelena salata. U vrtu je bilo more gredica svih mogućih vrsta salate. Meni salata nikad nije valjala i ni danas ne volim nikakvu zelenu salatu.

Rekla  sam da su se juhe/variva radile  sa zaprškom. Točno je da su baka i djed imali svoju pšenicu koju su dali mljeti u mlinu, ali upotrebljavalo se isključivo, samo i jedino bijelo pšenično brašno, a danas ono slovi kao nezdravo. Integralno pšenično brašno nikad se nije upotrebljavalo, a kamoli raženo. Ja sad na ovoj prisilnoj, zdravoj, dijetnoj prehrani (na kojoj me drže liječnici!) jedem te integralne i ražene gadosti, meni je to jednostavno odurno.

U mojoj obitelji se, otkad pamtim, kupovao kruh, i to bijeli (ok, zadnjih par godina kad su postali moderni ti neki „tamni“ kruhovi, počeo se kupovati i takav kruh). Baka je znala reći da se ona dok je bila mlada napekla kruha i da joj sad ne pada na pamet da ga peče. Dakle, moja baka nije bila poput onih romantiziranih „bakica“ koje obožavaju peći kruh i samo taj im je dobar i svakom drugom kruhu nađu grešku (ima takvih romantiziranih babuskara i kod nas u selu!).

Uz taj kupovni bijeli kruh, za doručak se jeo domaći džem/pekmez. Svake godine satima su se kuhale kile i kile voća (isključivo iz vrta i voćnjaka!) sa šećerom da bi se dobio pekmez/džem. Dakle, nije se koristio tzv. želirni šećer, nego obični kristal šećer – a danas se smatra da ni on nije zdrav. Što se količine tiče, za doručak je svatko od odraslih pojeo par šnita bijelog kruha i par lopata domaćeg pekmeza.

Druga varijanta doručka također je uključivala sve domaće:  kobasice, šunka, špek, jaja, svježi sir i (masno) kiselo  vrhnje s bijelim kruhom. 

Ili treća varijanta: krumpir pečen na svinjskoj masti, opet s domaćim kobasicama, špekom itd.

Toliko o zdravom doručku baka i djedova.

Nadalje, već spomenuta svinjska mast, koristila se za sve, u velikim količinama. Nisam sigurna u kojoj je fazi upotreba te svinjske masti danas u svijetu: jedno vrijeme je bila dobra, pa nije bila dobra, pa je opet postala dobra… a kakva je sad (u 2016.)?

Osim te masti, upotrebljavalo se suncokretovo ili biljno ulje. I sve to u ogromnim količinama, na tome se nije štedjelo kao ni na svinjskoj masti. Malinovo ulje nikad se nije upotrebljavalo! Kad sam odrasla, probala sam  ga i zaključila da je odurno i zato ga nikad ne upotrebljavam.

Upotrebljavalo se meso samo iz bakinog i djedovog uzgoja. Riba se nikad nije jela! Unatrag par godina baka i mama počele su 1-2 godišnje uvoditi ribu, naravno pohanu/prženu (oslić, srdele) i još su se povremeno na meniju našle pohane lignje. Djed to nikad nije jeo. Ja također ne volim ribu, ni pohanu, a kamoli onu neku jadnu kuhanu na pari.

Što se sladila tiče, upotrebljavao se bijeli šećer. I naravno med, jer je djed imao pčele. Kako se meni med oduvijek gadio! Ni dan-danas ga ne mogu smisliti!!!

Slatko mi je i simpatično kad netko kaže da bi se trebalo hraniti kao što su se hranile naše bake i djedovi. Iz ovog što sam napisala jasno je da se, prema danas popularnim i razvikanim kriterijima zdrave prehrane, moji baka i djed nisu zdravo hranili. Točno je da su oni jeli sve svoje domaće (eko/bio), svaki dan jeli su se salate i variva/juhe i kojekakva tradicionalna jela („na žlicu“) koja ne volim - ali jeli su sve masno i teško u neograničenim količinama, upotrebljavali su samo bijelo brašno, kupovni bijeli kruh, nikad nisu konzumirali maslinovo ulje i ribu…

Budući da sam već pisala kako ja volim isključivo namirnice od bijelog brašna, te masnu, tešku, zasitnu hranu, te ne volim ribu i maslinovo ulje – možda bih se nekako mogla naviknuti na prehranu moje bake i djeda (osim na svakodnevne salate i vodurine „na žlicu“). Al´ onda bi opet ispalo da se ne hranim zdravo!

Da rezimiramo, ja nisam usvojila prehrambene navike svoje obitelji: opsjednutost da sve mora biti domaće bio/eko, zatim svakodnevno jedenje vodurina i sl. „na žlicu“, svakodnevno jedenje salate…  - iako je u mojoj obitelji to sve bilo nezaobilazno. Mene su doslovno svakodnevno šopali time. Danas to sve zaobilazim u velikom luku. Čak i na ovoj zdravoj, dijetnoj, prisilnoj prehrani ne jedem juhičaste vodurine i izbjegavam zelenu salatu i uopće me nije briga jel´ nešto bio/eko ili ne, nemam ništa protiv pesticida, GMO-a, itd.

Sve slike preuzete su s interneta.