Što je „preslatko“?

Nikad nisam shvaćala što je preslatko ili preslatkost, a i dan danas mi to nije jasno. Naime, ima ljudi koji kad jedu neki kolač,kremu itd. kažu da im je to preslatko. A kako vi svi uočite, doživite, shvatite… (ne znam koji glagol da upotrijebim) tu preslatkost? Meni nikad ništa nije preslatko  i ne znam kakav je to osjećaj kad ti je nešto preslatko.

Ima kolača i torti i krema koje ne volim, ali nije problem u tome da su preslatki – nego jednostavno meni nisu fine (sadrže sastojke koje ne volim i sl.). Ne volim ni pekmez/džem/marmeladu. Ja to nikad ne jedem jer mi nije fino, ali ne smatram da je to preslatko. Da, im ima onih nekakvih kiselih, prirodnih („zdravijih“) pekmeza/džemova – ajme, kako to ne valja, ja bih uvijek odabrala onaj pravi pekmez s  normalnom količinom šećera. Ne volim ni med, ali ne jer je presladak, nego je odurnog okusa.

Često se dijele savjeti o tome kako izdržati na dijeti. Pa jedan od bisera je i taj da ne smiješ u kući imati ništa što ne smiješ jesti na dijeti, onda se navode primjeri poput: čokolada, keksi itd.

Pa i ako ja nemam doma te stvari, ja doma imam npr. kristal šećer, i kad ja popizdim na nekoj dijeti, ja pojedem par žlica kristala šećera.  Meni šećer nije presladak i mogu ga jesti samog. Med i pekmez također uvijek imam doma, ali to me ne privlači jer, kako sam već rekla, meni je to odurnog okusa.

Jasno mi je kako funkcionira slano ili preslano ili gorko/pregorko, kiselo/prekiselo, ljuto/preljuto, ali kako vi, kad stavite nešto u usta, „znate“ da je to preslatko? Po čemu? Koje „simptome“ ta navodna preslatkost izaziva kod vas? Jel imate potrebu ispljunuti zalogaj? Ili popiti par litara vode? Jel vam slabo, zlo, muka? 

Ja nisam nikad jela nešto za što bih rekla da je preslatko, ja nikako da doživim, uočim, iskusim... tu nekakvu preslatkost.

Jasno mi je da je to individualno, ali ja uopće ne razumijem kako, po čemu nešto može biti preslatko.

Najbolje mije kad u nekom receptu na blogovima ili u komentarima netko piše da stavi manje šećera nego je navedeno u receptu kako nešto ne bi bilo tako (pre)slatko. Ajme. Ja nikad nisam smanjila količinu šećera u kolaču, torti itd. Ali povećavala ju definitivno jesam. 

Najčešći primjer za to su tzv. „ljetne“ torte. Na nekakvu (ne)pečenu podlogu ide krema na bazi šlaga i jogurta i onda se dodaje neko (ispasirano) voće, a obično se dodaje i želatina (ja nemam ništa protiv želatine i obožavam ju jer sve može stvrdnuti).

Ima recepata u kojima se voće ispasira (izmiksa) pa pomiješa sa šlagom i jogurtom ili se voće dodaje narezano na komade. Ja sam isprobala te varijante, s različitim voćem, tome obavezno treba šećer, i u mojem slučaju ga treba više nego što je navedeno u receptu. Dok miksam takve kreme, ja dodajem šećer koliko ga treba da meni bude slatko. Već mi se događalo da sam morala stavila i duplo više šećera nego je u receptu navedeno – jer meni to jednostavno nije dosta slatko!  Već sam  uslijed dodavanja šećera (koji se, naravno, rastopio u kremi) povećavala i količinu želatine – jer je krema bila prerijetka! 

Nisu moj prvi izbor, ali takve torte su ok, kad ih napravim po svome: kad ignoriram polazni recept i dodam šećera koliko ja smatram da treba.

Postoje varijante takvih recepata u koje uz jogurt (ili umjesto njega) ide sir; ajme, to je odurno. Nema te količine šećera koja bi pomogla da to meni bude ukusno. Često sam radila te torte sa šlagom, jogurtom i voćem; samo jednom sam probala to raditi se nekakvim krem sirom – ajme užasa, nikad više! Kad sam ja to probala, ajme, to je tako bljutavo i kiselkasto… Dodala sam valjda tri puta više šećera u prahu, nego je u receptu navedeno, ali ja ne volim sir u kolačima i meni je to jednostavno bilo odurno.

Fascinantno mi je kad osobice npr. po blogovima navode da su one prilikom pripreme takve kreme stavile šlag, jogurt/sir i npr. jagode i da tome uopćene treba šećer. A jebo vas glupe.  

Eh da, jagode su dobar primjer! 

Svi navode kako obožavaju jagode!? Meni su jagode kisele, mogu ih jesti jedino posipane šećerom. I da ne bude zabune, ne mislim na nekakve kupovne, „umjetne“ prskane itd. jagode. Dok sam bila dijete, mi smo uvijek imali doma svoje jagode koje nisu ničime bile „tretirane“. Nekoliko godina moji su se čak bavili proizvodnjom jagoda (to je bilo prije 30 godina, danas bi se to smatralo „bio jagodama“ s OPG-a). Meni te jagode nisu bile slatke i nisam ih htjela jesti dok mi ih nisu posipali šećerom. 

Znam da su ukusi različiti, ali famozno mi je kad netko trpa u usta (ne)oprane jagode, jednu za drugom, kao da tri dana nije jeo i uzdiše „kako je to fino“.

A fascinantno mi je i tzv. samobranje, toga ima nedaleko od mene, već kojih 5-6 godina, priznajem da nisam nikad išla tamo po jagode jer mi se neda to brati. Ali dolazi tamo hrpa ljudi, sve zdravožderi, jedan do drugog.

I onda ti svi (zdravožderi) koji si tamo beru jagode, beru to po principu: 5 u usta, jedna u košaru/zdjelu. I fascinantno mi je da im ne smeta što stavljaju u usta neoprano voće. Meni se neoprano voće i povrće gadi.  Pa te jagode stoje na tlu (vi i inače jedete stvari s poda?), oko njih hodaju mačke i psi te seru tamo, najčešće noću dolaze i šumske životinje… 

Ok, neki od vas koji idu u ta samobranja, sad će tvrditi da idu samo tamo gdje su te parcele ograđene, pa životinje nemaju pristup, ok, dobro.  Ali, većina tih parcela je neograđena i ova o kojoj ja pričam je neograđena (okolo su samo polja, a 100  m dalje je i šuma, u blizini je cesta preko koje noću pretrčavaju lisice i često ima pregaženih životinja). A tek miševi! Čak i ako je parcela ograđena, miševa sigurno ima! I onda te bobice jagoda leže na tlu, na mišjim govnima. Svaka čast svima vama kojima se to ne gadi. Pa da, znam zdravožderi će reći da su mišja govna prirodna, pa im zato to ne smeta; takvim ljudima smetaju samo umjetne stvari poput GMO-a, eova itd. Dobro.

No, meni je i dalje nepoznanica kako nešto može biti preslatko. Može li mi netko navesti svoj primjer, što se vama događa u ustima da nešto shvatite, okarakterizirate kao preslatko?  

Netko mi je bio rekao da ga „peče grlo“ od previše šećera. Ja to nisam nikad doživjela, ne znam kakav je to osjećaj da nekoga peče grlo od šećera.

Slika je preuzeta s interneta.

Jedenje svakih 5 minuta, dosada, gledanje televizije, otpis dugova…

Uvijek mi  je bilo fascinantno kad su ljudi govorili da jedu iz dosade. I dan danas mi je to fascinantno.

Kako nekome može biti tako dosadno (osim ako baš ima 5 godina)??? Da, da, znam da u Hrvatskoj ima puno nezaposlenih, ali da oni nemaju baš ništa za raditi po doma pa onda jedu iz dosade, to ne razumijem. I famozno mi je da imaju novaca za hranu, tj. za to jedenje iz dosade, a nezaposleni su. Nekakva ženska mi je tu na blogu u komentaru napisala da je ona jela stalno i hvatala nekakve dobre osjećaje od 5 minuta, tj. da je non stop jela kako bi se dobro osjećala. Ne znam jesam li sad to dobro napisala, neda mi se ići tražiti njezin komentar, moram priznati da ju nisam shvatila, nešto je trkeljala o jedenju svakih 5 minuta(!). Ajme. Ok, ona je fakat nezaposlena, ako ima vremena jesti svakih 5 minuta. Mada, opet mi je fascinantno otkud joj novci za to jedenje svakih 5 minuta.

Meni recimo uopće nije dosadno u životu: crnčim na poslu, pa onda crnčim doma jer moram pripremati papirologiju za posao i onda još crnčim po doma pospremajući, perući, kuhajući... Kad da mi bude dosadno?????????????

Ja na poslu ne smijem jesti, osim pod pauzom. Da baš i hoću, ne znam kako bih jela svakih 5 minuta. Ili doma, dok pospremam, perem itd. – pa ne mogu to sve raditi i jesti svakih 5 minuta. A nemam ni novaca za toliko jedenja. Fakat ne znam kako bih financirala toliko jedenje!

Ja sam uvijek bila debela i veći dio života imala sam po 2 obroka dnevno, tu i tamo 3. I ne, nisam za jedan obrok pojela 5 hamburgera, kilu krumpira, cijeli kruh ili 3 kokoši,... (16 godina meso uopće nisam jela, ne volim ga). Ja volim ukusnu hranu, a za mene tu spadaju kruh i peciva i slane, masne pogače od bijelog brašna, zapečeni složenci s povrćem s puuuno sira ili bešamel umaka, može i tjestenina, iako više volim krumpir (nisam ljubitelj pommes fritesa, više volim krumpir iz pećnice, ali pečen u masnoći, ne osušen na papiru za pečenje(!)). Volim i kolače, ali ne sve, o tome sam pisala. Sva ta jela u mojoj obitelji su se pripremala u normalnim količinama. Ok, svi imaju svoju definiciju normale. Kod nas se hrana nije pripremala u kotlovima ili loncima od 20 l… Nisam ja sama pojela npr. zapečenu tjesteninu (150-200 g) sa sirom za 4 osobe:  to je bilo za cijelu obitelj (4 člana). Možda su nekome te porcije velike, dobro, a što tek onda kažete na one koji jedu svakih 5 minuta???

Već sam pisala o tome da ja u rodbini imam rođakinja koje jedu više od mene, a mršave su. Ne, ne bave se sportom i ne jedu zdravu hranu! Ova jedna, stvarno jest u stanju  sama pojesti tjesteninu pripremljenu za 4 osobe i još bi nakon toga smazala kutiju napolitanki, a staaaaaaaaaalno je mršava! I onda netko meni kaže da ja puno jedem!

Fakat mi je fascinantno kako neki imaju vremena jesti svakih 5 minuta. Zar nemate prozora za prati ili pećnica za čistiti, ili kauča, fotelji i ormara za odmaknuti od zida da usisavačem usisate prašinu (ja ne odmičem svaki tjedan ormare, hladnjak itd. od zida kad usisavam, ali povremeno moram). Evo, nađite si posla za te svoje umišljene probleme tipa „meni je dosadno pa idem jesti“.  A jebali te takvi problemi!

Ili, nemojte gledati televiziju. Znam, da je sad većina onih koji ovo čitaju u čudu i smatraju da nisam normalna. Kako rekoh, ja nisam nezaposlena, ja sam blagoslovljena tolikim crnčenjem  da ima dana kad uopće ne palim televizor. Ne, ja ne gledam svaki dan televiziju jer nemam vremena. Jedino po ljeti, kad sam na godišnjem, onda provedem svaki dan par sati pred televizorom jer sam toga željna. Volim gledati televiziju i to nadoknađujem ljeti. 

Imam u glavi popise što bih ljeti sve htjela pogledati, ali nikako da to stignem. Nisam nikad pogledala nijednu epizodu onog nekakvog Stolca, ok, ne zove se ta serija stolac, al to je vrsta stolca; ono nekakvo Prijestolje koje se  snima i po  Hrvatskoj. Svi to hvale, ali ja to još nisam stigla pogledati. 

Bila je i nekakva serija s Brianom Cranstonom, već sam zaboravila kako se zove: ja nisam stigla pogledati nijednu epizodu toga, a to su isto svi non stop hvalili. Ili ono Orange is the new black. To također nisam nikad stigla pogledati. I ne, nemam te kojekakve internetske televizije/programe koji se još dodatno plaćaju(!), ja nemam vremena gledati ni ove “besplatne programe“ (da, besplatni su ako zanemarim tv pretplatu, ali masa ljudi još dodatno plaća kojekakve televizije/programe). Idu na tim programima kojekakve turske sapunice (jedna moja rođakinja prati svaki dan(!) 3 te sapunice!). Ajme. Ja imam toliko posla da ne palim ni televizor svaki dan! A onda mi još netko kaže da ima vremena  i jesti svakih 5 minuta. Ajme. Vi ste stvarno svi nezaposleni!

Meni je fascinantan onaj otpis dugova onima koji ne plaćaju račune. Famozno mi je i nerazumljivo zašto  u taj oprost spadaju npr.  troškovi gledanja televizija  tj. kojekakvih kanala koji se plaćaju, te troškovi telefoniranja i interneta. Gledanje televizije, telefonski razgovori i surfanje internetom nisu nužda, tj. od životne važnosti. Oni koji ne mogu plaćati te svoje račune trebali otkazati sve te svoje tv pretplate i programe (i prodati televizore!), otkazati telefonske i internetske usluge. Meni je stvarno van mozga da se ljudima to otpisuje! Ako nemaš novaca, nemoj gledati televiziju, nemoj telefonirati i nemoj surfati internetom.  Neće vam biti ništa, ako ne gledate televiziju i ako prestane visiti na internetu (to sve vam je ionak nezdravo, a kak većina ljudi danas brije na taj tzv. zdravi život, pomislite samo kako ćete učiniti super stvar za sebe). A joj, da, ak prestanete visit pred televizorom, na telefonu i internetu, onda će vam biti dosadno, pa ćete imati vremena jesti svakih 5 minuta… ali, čekaj malo, vi tvrdite da nemate novaca, onda nema problema: nemate novaca da kupujete hranu tj. da jedete svakih 5 minuta!

Slika je preuzeta s interneta. 

Godine potraćene na zdravu prehranu

Prijašnjih godina, bila sam se, ovdje, na blogu, početkom svake godine prisjećala kako je bio počeo moj pakao sa zdravom prehranom. Ove godine sam zaboravila na to jer sam presretna što se više ne hranim zdravo. 

Al da se prisjetimo: mene su liječnici u siječnju 2016. počeli izgladnjivati, pardoooooooooooooooooooooooooon, liječiti zdravom prehranom. Ja nisam imala (niti sad imam) apsolutno nikakvu potrebu da smršavim (o tome sam pisala više puta). 

Sad je  ožujak 2019. i ja sam presretna što više ne slušam liječnike i što nisam na zdravoj prehrani! Kad se prisjetim godina koje sam potratila na zdravu hranu, muka mi je, iskreno mi je žao što sam bila glupa i što sam slušala liječnike. 

Na ovom blogu možete pročitati kako sam se patila s tom zdravom prehranom, ali i dijetama/stilovima života na koje sam sama išla tražeći spas od zdrave hrane (dio toga bila je i ona kalvarija zvana LCHF).

Dakle, nisam na zdravoj hrani, no liječnici me i dalje liječe mršavljenjem. Danas se mršavost smatra lijekom za sve. Znači, i dalje me sile da mršavim pa sam i dalje na dijeti. Sad sam na un dijeti, naravno i to je dijeta, nije jednostavno, ali sve je bolje od zdrave prehrane. 

Slika je preuzeta s interneta. 

I dalje... 2

I dalje sam na un dijeti.

Život fakat nije fer

Pisala sam da sam bila pogledala dijelove one emisije My 600-lb life (Moj život s 300 kila). Prije par dana ponovno sam bila virnula neku epizodu toga, i što sam vidjela: neki tip ima preko 400 kila. Nevjerojatno – njega nisu tjerali na dijetu dok je imao 114 kila! 
On je smio imati preko 400 kila i cijela familija ga tetoši, dvori i hrani i kupuje mu samo (fast food) delicije koje on hoće jesti. 

A jebote! 

Pa on ima 3,5 puta više kila, nego što sam ja imala kad su mene natjerali na dijetu! 

Ja sam imala SAMO 114 kila kad sam morala na dijetu. A jebiga, ja sam pičkica koja se dala natjerati na dijetu jer su mi liječnici rekli da je to jedini lijek za moje tegobe. A ovaj ima preko 400 kila i tek sad valjda ima problema! On do sada nije imao nikakvih zdravstvenih problema zbog kojih bi ga liječnici tjerali na dijetu??? Neki stvarno imaju sreće. 
A mene liječnici i dalje "liječe" dijetom. 

I dalje na un dijeti

I dalje sam na un dijeti.

I dalje...

I dalje sam na un dijeti.

Povratak u pakao

Sredinom  kolovoza 2018. u nekom tekstu pisala sam da ću neko vrijeme uživati u nezdravoj hrani kakvu volim, udebljati se 5-10 kila… Otada su prošla više od 4 mjeseca i zaista sam  uživala u ukusnoj (tzv. nezdravoj hrani kakvu volim). 

Ali, svemu lijepom dođe kraj i sad opet moram gladovati na nekakvoj dijeti  (jer to liječnici očekuju od mene – i dalje me liječe dijetom, a ne daju mi lijekove). 

Naravno, liječnici očekuju da ja budem na tzv. zdravoj prehrani, al od toga ništa, meni se ta hrana gadi - o tome sam pisala praktički u svakom svom tekstu tijekomviše 2 godine! Kako moram (prema liječničkoj želji) biti na nekakvoj dijeti, odlučila sam da ću biti na un dijeti.

Nisam se uopće vagala tijekom posljednjih mjeseci dok sam uživala u životu. Nisam se vagala ni sad, kad sam opet na un dijeti. Po odjeći vidim da sam se udebljala oko 25 kg u četiri mjeseca. Meni je to u redu. Kad se sjetim svih onih finoća koje sam pojela, ajme, kako je to bilo dobro - vrijedilo je svake kile. Možete vi misliti što god hoćete, ali ja sam sebi uzela za pravo da uživam u životu i u hrani kakvu volim.

Tako je to u životu, kad nešto voliš i u nečemu uživaš, kažnjen si zbog toga. Tako i ja zbog toga što volim ukusnu hranu, sad „plaćam“ za to gladujući na un dijeti (al un dijeta je definitivno bolja od zdrave prehrane koju liječnici danas nameću).

I dalje mi je famozno da se ljude u 21.stolječu liječi dijetom, jooooooooooooooooooj, pardooooooooooooooooooooooooooon, to se ne zove dijeta, liječnici smatraju da puno bolje zvuči kad se kaže zdrava prehrana. A jebo ih glupe.

Slika je preuzeta s interneta. 

Ja samo 114, a oni preko 300

Ne nekom stranom kanalu pogledala sam par epizoda onoga nečega što bi se na hrvatskom zvalo npr. Moj život s 300 kila. Svaka epizoda prati neku debelu osobu (s oko 300 kila) koja se u Houstonu kod nekog doktora podvrgne nekakvoj operaciji za smanjenje želuca u svrhu mršavljenja. Nisam ja to redovito pratila, ali od onoga što sam vidjela: svi ti ljudi imaju preko 300 kila. Meni je fascinantno da oni nisu morali na dijetu prije nego što su došli na 300 kila. 

Ja se fakat osjećam ko govno: mene su moji doktori počeli izgladnjivati, pardooooooooooooooooooooooon, liječiti zdravom prehranom kad sam imala samo 114 kila. Mojih 114 zaista je „samo“ kad se usporedim s ovima koji imaju preko 300 kila. Pa imaju više nego duplo više kila - nego što sam ja imala kad su me stavili na dijetu! Zašto oni nisu morali na dijetu kad su imali 114 kila? Zar oni sa 114 nisu imali zdravstvenih problema zbog kojih bi morali na dijetu? Ja to zaista ne razumijem. 
Neki zaista imaju sreće: desetljećima su smjeli uživati u hrani i skupili 300 i više kila. A mene  su doktori počeli mučiti zdravom prehranom kad sam imala pišljivih 114 kila.

Netko će reći da ja pojednostavljujem situaciju i njihove razloge zašto su se oni toliko udebljali.

Pa da vidimo kako su se oni uspjeli toliko udebljati. To mi je također fascinantno. Većina tih ljudi je u krevetu i ne mogu ništa sami: njihovi članovi obitelji ih dvore, peru i uzdržavaju. 
Hm. Mene moja obitelj ne bi tako tetošila. Rekli bi mi da budem na dijeti i nek smršavim i definitivno mi ne bi ugađali.

U ovim epizodama koje sam vidjela članovi obitelji tih debelih ljudi kažu da im moraju ugađati (kupovati im i kuhati nezdravu hranu kakvu hoće) jer su inače ti debeli ljudi bezobrazni, psuju, viču na sve ukućane, ponižavaju ih i omalovažavaju… Jedna je rekla da je njezina debela rođakinja bacila na nju pladanj kad joj nije za jelo donijela ono što je htjela. Da sam ja debela i nepokretna i da ležim u krevetu i da bacim npr. na mamu pladanj: ona bi mi uzvratila istom mjerom, namlatila bi me (s tim pladnjem) i ispsovala da se pogledam na što ličim i sigurno mi ne bi kupovala i servirala onu finu hranu kakvu ja želim jesti.

Ako se pitate, otkud znam da moja obitelj ne bi skakutala oko mene da imam 300 kila... Evo objašnjenja: pisala sam već da sam uvijek bila debela. Sjećam se da sam još kao tinejdžerka s nekih 12ak godina bila na nekakvoj dijeti. Rasplakala sam se u kuhinji dok su moj jeli kolače jer ja to nisam smjela jesti. Mama mi je lijepo rekla: ako ne možeš biti tu dok drugi to jedu, onda odi u sobu.
Dakle, sigurna sam da mene moji ne bi mazili da imam 300 kila i da me liječnici liječe dijetom.

Zaista zavidim tim debelim ljudima u Americi koji imaju tako dobre članove obitelji koji im kupuju i serviraju samo hranu koju oni žele jesti. A što se tog kupovanja tiče, otkud njima novci za takav stil života? Jel ti debeli s 300 kila u Americi dobivaju nekakvu financijsku pomoć jer se ne mogu maknuti iz kreveta zbog debljine, kao zbog invaliditeta, ne znam kako bih to nazvala? Jel to stvarno moguće? 

Naime, meni nikako nije jasno kako ti članovi obitelji financiraju prehrambene navike tih debelih ljudi. Kaže se da je nezdrava hrana jeftinija od zdrave, ok to štima. Ali ovi Amerikanci u tim epizodama  tu nezdravu hranu u većini epizoda koje sam ja vidjela, nisu kuhali doma, nego se po nekoliko(!!!) obroka dnevno kupovali  u fast food restoranima. Ajme. Ne znam što drugi u Hrvatskoj misle o cijenama u fast food restoranima – ali meni je to užasno skupo! Ne znam kakav je životni standard u Americi i kakve su cijene u američkim fast food restoranima, ali ako si netko može priuštiti da s 300 kila leži i krevetu, ne mora raditi, a ima novaca da više puta dnevno uživa u ukusnoj hrani iz fast food restorana kakvu voli – onda  je Amerika zaista obećana zemlja. 

Ja volim hranu iz fast food restorana, ali je užasno skupa, a ja ne ležim u krevetu cijele dane i nitko me ne poslužuje, nego idem na posao i „zarađujem“. 
Ovo „zarađujem“ zvuči mi smiješno –  jer meni je nemoguće svaki dan nekoliko obroka kupiti u fast food restoranu, a debeli Amerikanci s 300 kila koji cijeli dan leže u krevetu i ništa ne rade imaju novaca za to. 
Budući da si ne mogu priuštiti da od plaće svaki dan u fast food restoranu kupim nekoliko obroka, onda ispada da ja zapravo na poslu ne zarađujem, nego volontiram.

Ako se netko pita zašto bih željela svaki dan kupovati hranu za nekoliko obroka u fast food restoranu, odgovorit ću mu: a zašto ne? 
Kao što sam već rekla, meni je nezdrava hrana prefina i zaista ju volim. Dok nisam na dijetama (pardoooooooooooon, zdravim prehranama), ja jedem nezdravu hranu - ali pripremam ju kod kuće, ne mogu si priuštiti restorane. Pisala sam već da nisam ljubitelj ni hamburgera, ni cheeseburgera ni inih burgera, a ni pommes fritesa. Ali, svaki dan bih mogla jesti pizzu, kojekakva peciva i pogače isključivo od bijelog brašna, kolače, tjesteninu, vegetarijanske lazanje, masne i teške povrtne pite, povrtne složence zapečene s puuuuuuuuuuuuno masnog sira i bešamel umaka, povrtne popečke pržene u dubokoj masnoći, pečeni krumpir (iz pećnice, ali mastan, ne onaj neki osušeni koji se peče na papiru za pečenje),...
Dakle, ne patim ja za hamburgerima i pommes fritesom, ali obožavam nezdravu hranu koju sam nabrojala. 

A najbolje mi je bilo kad je u jednoj epizodi nekakva Amerikanka došla s preko 300 kila na, ne sjećam se koliko, oko 120 kila – i onda su svi oko nje tvrdili kak je to fantastično, kak je super  smršavila, kako sad dobro izgleda… 

WTF??? 

Pa ja sam imala samo 114 kila kad su me stavili na dijetu, zašto ja uopće moram smršaviti? Ona sa 120 kila nema više nikakvih zdravstvenih problema???

Zaista to ne razumijem.

Fakat mi je i dalje najfascinantnije što tim debelim ljudima članovi obitelji daju podršku: kupuju im i serviraju hranu kakvu hoće. Da, kao što sam već napisala, čula sam u nekoliko epizoda da ti debeli ljudi, ako ne dobiju hranu kakvu hoće, onda psuju i vrijeđaju članove obitelji, postanu nasilni itd. Pa? Zar su ti njihovi članovi obitelji takve mimoze da se njih ne smije psovati, vrijeđati, pljuvati ili gađati nečim? Da sam ja debela i nepokretna u krevetu, te da psujem, vrijeđam, gađam i pljujem članove obitelji – vratili bi mi na isti način i ne bi mi servirali hranu kakvu ja hoću.

Fakat su Amerikanci osjetljivi! 
Hm, pa i sad, na poslu, dok „zarađujem“ ili kao što sam rekla, volontiram: mene svaki dan vrijeđaju, maltretiraju, ponižavaju i psuju; to mi je praktički u opisu posla. Ok, na mene još, srećom, nitko nije pljunuo, ali nekim kolegicama se to dogodilo. A zar su Amerikanci tako osjetljivi da se njih ne smije vrijeđati, psovati ili pljuvati?  Ili im to smeta samo ako to radi neki član obitelji pa mu zato daju da jede sve što hoće? No, opet se tu vrtim u krug, vraćam se na ono: otkud im novci da financiraju prehranu tih debelih članova obitelji koji cijeli dan leže u krevetu i ne rade ništa? Kad bi baš i htjeli, meni moji ne bi mogli financirati nekoliko fast food obroka svaki dan.  

To je američki san: ležiš cijeli dan, ništa ne radiš, a imaš članove obitelji koje te dvore i imaju novaca da ti svaki dan kupe nekoliko(!) obroka u fast food restoranu. I nitko te ne može natjerati na dijetu dok ne prijeđeš 300 kila. A u tanguziji kao što je Hrvatska, doktori sve liječe samo dijetama i sa samo 114 kila osude te na dijetu, pardooooooooooooooon, na zdravu prehranu.