Plijesan

...plijesan... ubit će vas plijesan...

Vidjela sam da ove godine ponovno ide ona neka emisija koju vodi Minea. Ona pokuca na vrata nekoj siromašnoj obitelji, dovuče sa sobom hrpu zidara, dekoratera (il što već jesu) itd. i oni toj siromašnoj obitelji preurede stan/kuću ko palaču i to, naravno, besplatno. Na početku prikazuju kako je ta kuća (stan) oronula, jadna…  i onda se Mineica zgraža kako su zidovi puni plijesni itd. Ja tad gledam oko sebe po sobi (kući): oko mene su također zidovi puni plijesni. Kad se kod nas pojavi plijesan: to se jednostavno obriše krpom. I kad se opet pojavi plijesan… to se opet obriše krpom i tako godinama.

Pisala sam već da je moja obitelj siromašna. U kući ništa nije renovirano više od 40 godina. Ok, povremeno su promijenjene tapete i sl., ali što se izolacije,  instalacija, kupaone, kuhinje itd. tiče, sve je potpuno isto kao prije 40ak godina (isti namještaj, pokućstvo, stolarija...). Jedino je centralno grijanje par godina zamijenjeno skupim plinskim grijanjem. 

Ja nisam kriva što sam rođena u siromašnoj obitelji. Ja nisam kriva ni što sam rođena nesposobna da se obogatim pa da renoviram kuću. Trudila se jesam, zaista sam se željela iskopati iz tog selendarskog blata i dreka u kojem sam kao dijete morala živjeti: studirala sam, nisam izlazila i tulumarila, nego sam zaista učila, krv sam pišala na faksu nadajući se da ću nešto postići, ali od toga nije bilo ništa. Danas radim na određeno, nekad pola radnog vremena, nekad puno, nisam kriva što nemam talenata koje bih mogla unovčiti da renoviram kuću. 

Danas je 25. 11. 2017., ove godine nije tako hladno i mi još nismo uključili grijanje. Kurimo u kuhinji peć na drva da koliko-toliko zagrije prostorije u kojima smo preko dana. Spavaće sobe se ove godine još nisu grijale, spavamo u debeloj odjeći, pokriveni s 2-3 deke i poplunom.  Naravno da po zidovima ima plijesni. Otkud da već sad, dok još nije tako hladno, plaćamo plinsko centralno grijanje?

Meni su ti silini „siromašni ljudi“ u toj emisiji fascinantni. Prije 1-2 godine gledala sam epizodu u kojoj su nekoj obitelji cijelu kuću uredili ko carsku palaču, uključujući i plinsko centralno grijanje za cijelu kućerinu. Mene je zanimalo – kako će ta obitelj plaćati mjesečne režije? Njima plin nije skup??? Njima je samo bio problem što nemaju plinsko grijanje, a kad su ga dobili na poklon, neće im biti problem plaćati ga svaki mjesec??? Po kojem onda kriteriju ta obitelj spada u siromašne???

Kako rekoh, mi imamo centralno grijanje, ali nemamo ga otkud plaćati. Fakat mi nije jasno otkud ga plaća ta navodno siromašna obitelj kojoj su upicanili cijelu kuću?

Po kojem kriteriju Mineica dođe kucati na vrata tim siromašnim obiteljima? Meni nije došla. A čemu da i dođe – da nam renoviraju kuću i uvedu kojekakve moderne kerefeke kako bismo imali još veće režije.

Ne pratim tu emisiju jer me deprimira: na početku se Mineica zgraža nad jadom i bijedom te navodne siromašne obitelji, a onda ispada da toj obitelji nije problem plaćati režije za plin. 

Na kraju emisije Mineica i horde zidara odu, a obitelj se ostane diviti svojoj  besplatno uređenoj raskošnoj kućerini.

Kad emisija završi, ja sam u istoj sobi s istim pljesnivim zidovima, kakvi su bili kad je emisija počela. Moram ić po krpu da to obrišem... Baš su takve home design emisije inspirativne: kad sam vidjela kak je toj obitelji kuća uređena, odmah sam dobila želju da idem brisat plijesan sa svojih zidova. 

To nije dijeta, to je stil života (aha, ok)

Na ovakve slike se uvijek drapam od smijeha:)

Zdravožderi se uvijek busaju u prsa da to njihovo jedenje zdrave hrane nije dijeta, nego je to njima stil života. A dobro. 

Slika preuzeta s interneta.

Prije i poslije

Ne razumijem zašto bi mene nečije prije i poslije fotografije trebale motivirati da budem na dijeti ili zdravoj prehrani (svejedno kako to zovete)?

Mene uopće nije briga koliko je netko (koga poznajem ili ne poznajem) kila imao prije, a koliko ih ima sada. Zašto bi to mene trebalo zanimati, ma ne samo zanimati, nego još i motivirati da ja idem na dijetu, zdravu prehranu itd?

WTF???

Vidim da druge ljude to nevjerojatno zanima, a ne shvaćam zašto. Imam dojam da ti ljudi otkrivaju toplu vodu. Oni se toliko iščuđavaju nad tim slikama prije i poslije. Što je u tome fascinantno? Ako si gladovao (svejedno il na dijeti il na zdravoj prehrani), bavio se sportom – onda si smršavio. Nema tu nikakve mudrosti. Zar je vama to takvo otkriće? Meni je uvijek bilo jasno: ako ću gladovati = mršavjet ću. U čemu je stvar? Zar vi zaista niste znali da ako netko gladuje (svejedno jel na dijeti il zdravoj prehrani) – onda smršavi. Zašto vas te slike toliko fasciniraju???

A još mi je više neshvatljivo da neki ljudi zbog takvih slika idu na dijetu i onda kažu da su ih te slike motivirale za dijetu.

WTF????

Mene takve slike ne mogu motivirati na dijetu, zdravu prehranu (kak god se to zvalo). Ja uopće ne mogu naći riječi kojima bih izrazila koliko mene nije briga i koliko me ne zanima koliko je netko kila imao prije, koliko ih ima sada ili koliko će ih imati u budućnosti. Ne zanima me ni koliko sam ja imala kila prije, koliko ih imam sada i koliko ću ih imati u budućnosti. Da, jesam na dijeti (pardoooon zdravoj prehrani) jer me liječnici „liječe“(???) time: njih zanima koliko kila imam i koliko kila ću imati, ali mene to fakat ne interesira.

Kako već rekoh i napisah, mene zaista uopće nije briga koliko tko ima kila i ja nisam imala problema ni sa svojih 114 kila i nisam imala potrebu da ih se riješim. Ja ne znam kako vi razmišljate.

Zar vi, kad vidite manekenu od 180 cm i 50 kila: poželite gladovati i vježbati da bi izgledali ko ona? Ajme. Ja ne znam što sa mnom nije u redu, ali ja to nikad nisam poželjela. Zašto bih ja trebala izgledati ko ona? Odnosno, zašto bih ja uopće trebala poželjeti izgledati ko ona? Meni to nije jasno.

Ona jede tu neku zdravu hranu (ili ne jede ništa; ima i takvih, eventualno pije šejkove za mršavljenje i sl. ) i privodi svaki dan par sati u teretani, sportskom klubu il gdje već. Ja si nikad nisam poželjela takav život. Zašto, kako, na koji način(???) bi mene fotka mršave manekenke trebala motivirati da ja poželim živjeti kao ona? Ok, manekenke su obično bogate: al da se ja odreknem ukusne hrane koju volim, tj. da ja gladujem i mrcvarim se sportom zbog novaca??? Ajme, ja sad ne znam što da uopće napišem, ne znam riječima objasniti kolika je to za mene nebuloza. Zar vi stvarno svi vjerujete da ćete živjeti kao bogate manekenke/manekeni, glumice, pjevačice... ako smršavite???

Očito ljudska glupst nema kraja. 

Slike su preuzete s interneta.  

Još malo o nutricionistima...

Svi imamo kojekakvih „interesantnih“ dogodovština sa zaposlenicima u zdravstvu. Iz ovog „zaposlenici u zdravstvu“ očito je da ne mislim na liječnike, nego u ovom konkretnom slučaju mislim ne osobice koje su po zanimanju nutricionisti. Oni su stvarno skupina za sebe.

Tijekom ovog gladovanja, pardoooooooooooooon „liječenja zdravom prehranom“ na kojem me liječnici drže imala sam tu ne-čast, ne-sreću i ne-zadovoljstvo u nekoliko navrata ići nutricionistu u bolnicu gdje me liječe. Upoznala sam dvije nutricionistice, nemam pojma kako se zovu. Posebno mi je u sjećanju ostalo druženje s jednom od njih. Žena je mlađa od mene 10ak godina, za glavu je niža od mene i kad sam prvi put bila kod nje, sigurno je imala 70ak kila manje od mene (ja sam tada imala 114 kila). Ona je mršava, ali ono zaista, fakat, potpuno, totalno i skroz-naskroz mršava. Ali stvarno je mršava! I ok, nemam ja ništa protiv njezine mršavosti. Ja ne osjećam potrebu da ja budem mršava, ali nemam ništa protiv da ona bude mršava ak ju to veseli (ne znam jel  ju veseli sama mršavost ili činjenica da jede zdravu hranu, živi zdravo i slične pizdarije koje nutricionisti propovijedaju). Neki ljudi se fakat lože ne ono: ja se zdravo hranim, ja zdravo živim, meni je to tak super!  Ja to nikad nisam shvaćala, a pogotovo to ne razumijem sada: nakon što 19 mjeseci i sama gladujem na toj odurnoj, prokletoj, zdravoj, ogavnoj hrani koja mi se gadi.  Al dobro.

Nutricionistica je sjedila za stolom u toj svojoj kancelariji, ja sam sjela nasuprot nje. I ona je počela trkeljati o zdravim namirnicama, zdravom načinu pripreme hrane, receptima itd. I objašnjava ona meni kako je lijepo mogu na lim za pečenje staviti papir za pečenje i na njega narezano povrće i ne trebam (ona je rekla „ne trebam“, ali u prijevodu to znači da ne smijem) dodavati masnoću, samo to malo posolim, popaprim i mogu dodati još neki začin. I onda to stavim u pećnicu i imat ću zdravi prilog bez masnoća. Dok je ona to objašnjavala, gestikulirala je, tj. pokazivala rukama na stolu za kojim je sjedila. Dok je pričala o limu i papiru za pečenje, ona je rukama pokazivala kako u taj imaginarni  lim stavlja imaginarni papir za pečenje i nije potrebna nikakva masnoća i onda je rukama stavljala na to neko imaginarno povrće…

Dok je ona to tako pokazivala svojim ručicama ja sam osjetila neopisiv nagon da sa svoje obje ruke primim njezinu glavu i svom snagom tresnem njezinom glavom o stvarni stol, tj. o taj imaginarni lim, imaginarni papir za pečenje i imaginarno povrće – koji se „nalaze“  na stvarnom stolu.

Zar ona stvarno misli da je ne znam pripremiti zdravi i neukusni obrok? Meni je teorija zdrave hrane jasna. Stvar je uistinu prejednostavna: zdravo je ono što se meni nikad nije sviđalo i što ne volim. Ja kad vidim recept, odmah po sastojcima i po načinu pripreme znam da je to zdravo – tj. odmah mi je jasno kakvog je to okusa – i baš zbog tog razloga meni se ta hrana ne sviđa. Isprobala sam dovoljno takvih recepata da to znam. Zdrava hrana je jednostavno neukusna – jedem ju već 19 mjeseci i dobro znam o čemu pričam. Pisala sam već da sam si platila i radionicu pripreme zdrave hrane; ajme kakvo je to bilo bacanje novaca i gubljenje vremena.

Ok, ima danas različitih pravaca u prehrani, neki ih smatraju dijetom, neki stilom života: RAWci jedu samo sirovo i osušeno, LCHFovci  i paleovci ne jedu hrpu namirnica poput krumpira, riže, mahunarki itd., vegetarijanci ne jedu meso, vegani ne jedu ništa životinjskog podrijetla, makrobiotičari imaju svoje teorije…  Svi oni tvrde da je njihov način prehrane najzdraviji unatoč ogromnim razlikama među tim načinima.  

Medicina se drži kvazi-svežderstva, tj. skoro sve je dozvoljeno, ali treba paziti na unos masnoća, izbjegavati bijelo brašno i (bijeli) šećer itd., a treba jesti hrpetine sirovog voća i povrća itd. Mene već 19 mjeseci liječe tim „zdravim kvazi-svežderstvom“  i uistinu sam  spoznala koliko je zdrava hrana ogavna. Nikad nisam voljela zdravu hranu, ali jesti ju 6 dana u tjednu, ajmeee… Naravno da ja svaki tjedan imam barem jedan dan kad jedem sve ono što mi je zabranjeno, a u par navrata imala sam i više takvih dana u tjednu, a nedavno, kad mi se zdrava hrana tako zgadila da ju vidjeti nisam mogla, uzela sam skoro 2 mjeseca godišnjeg odmora od jedenja zdrave hrane i tada sam pripremala i jela isključivo, jedino i samo nezdravu hranu kakvu volim.

Stvarno ne razumijem, jel toj nutricionistici (ne samo njoj, nego i drugim zdravožderima) zdrava hrana zaista ukusna??? Meni je ogavna. 

Slika preuzeta s interneta. 

Jel meni to trebalo?

Ne nasjedam na kojekakve pričice o krasoti kojekakvih uređaja, a posebno ne nasjedam na tv reklame u tv prodaji. Uvijek sam smatrala da su ti uređaji za koje nas u reklamama uvjeravaju da su nam potrebni i nužni - zapravo beskorisni i nepotrebni. Ali, kad su me u siječnju 2016. počeli izgladnjivati, pardoooooooooooooon liječiti zdravom prehranom, došla sam na briljantnu ideju da bi bilo „dobro“(?) da imam neki uređaj za izradu tih sokića; smutija/smoothija (kak se to piše?), nutriblastova... koji su danas popularni i razvikani. Netko će sad reći da nisu svi ti sokići isti: ali za mene, to sve su jednostavno tekućine s voćem i povrćem, dakle: sokići. Nisam nikad imala nikakav sokovnik, imala sam jedino nekakav poluraspadnuti blender i štapni miker. Dugo sam se nećkala. Čak i kad sam praktički donijela odluku da kupim novi aparat, odšetala sam od police i hodala sat vremena bez veze po trgovini i mozgala. Bilo mi je žao novaca. Na kraju sam ga kupila jer je bio na kakvom-takvom sniženju (u travnju 2016.).

I počela sam raditi te kojekakve sokiće od voća i povrća po receptima iz knjižice koja je došla s tim ili s interneta itd. I što sam zaključila? Već prvi tjedan bilo mi je jasno da ne volim te sokiće. Isprobala sam kojekakve  recepte, dodavala sam kakao, chiu, macu, lan, đumbir, cejlonski cimet,… i sve te danas popularne superfood-izmišljotine. Ne znam zašto se to ljudima sviđa. Ja jednostavno ne volim te sokiće. Ni kao dijete nisam pila takve sokove.  

Da, aparat radi i mogu se njime napraviti sokići. Ali meni je problem natjerati se da pijem svaki dan ta odurna sranja. Pisala sam da na ovoj zdravoj dijetnoj prehrani kojom me liječe, smijem dnevno pojesti 1300 kalorija, imam 3 obroka i 2 međuobroka. Za ova 2 međuobroka trebala bih pojesti voćku, a i za doručak bih morala pojesti neku voćku. Silila sam se da za ta 2 međuobroka popijem taj neki sokić od voća i povrća. Ajme. 

Prvih mjesec dana stvarno sam se uspjela natjerati da 2 puta dnevno to pijem. Ali, fakat su mi dojadili. Bio mi je pun kufer pijenja tih sokića! Zato sam ODUSTALA(!!!) od toga i sljedećih mjeseci tjerala sam se da nalijem to u sebe jednom dnevno. 

Nakon par mjeseci odustala sam i od toga i bio mi je cilj 2-3 puta tjedno nalijati to u sebe. I jesam, do kraja travnja 2017. nalijevala sam to u sebe par puta tjedno (SVAKI TJEDAN!!!). 

Dakle, cijelu godinu pila sam te sokiće iz Delimano Nutribulleta. Kao što sam rekla, samo mjesec dana, pila sam ih 2 puta dnevno, a onda sam odustala od toga i smanjila unos tih odurnih sokića i zadnjih par mjeseci, pila sam ih par puta tjedno (2-3 puta). Možda se nekome čini da sam premalo toga popila, jer sam odustala i nisam to pila svaki dan tijekom cijele godine. I to je točno, ali stvarno sam pila to odurno sranje kad god sam se uspjela natjerati. Za usporedbu: do svoje 35. godine života nisam popila toliko tih sokića, koliko sam ih popila u tih godinu dana. Zapravo, tijekom proteklih 35 godina: uopće ih nisam pila. 

I što se dogodilo uslijed godine dana pijenja toga?
Ništa.
Pisala sam već da ja nikako ne uspijevam doživjeti te sve silne divote i krasote zdrave prehrane i mršavljenja. Svi zdravožderi pišu o tome, ali ja nikako doživjeti da uvidim kak je to sve divno i krasno kad se zdravo hraniš (ja bih rekla: patiš na zdravoj hrani).

Da, pisala sam već da sam od siječnja 2016. do travnja 2017. smršavila oko 35 kila. Nitko se ne mora složiti sa mnom, ali ja smatram da nisam smršavila zato što sam se nalijevala tim sokićima iz Delimano Nutribulleta, nego zato što sam gladovala na 1300 kalorija dnevno jer takvom me zdravom dijetnom prehranom liječnici „liječe“(???).

Gledam sad reklamu za taj Nutribullet. 

Neki tip kaže da je njemu plan bio da smršavi 10 kila u 2017. i gle čuda, on je smršavio 9 kila u 6 tjedana (tako nešto kaže u reklami, ne znam točan citat) zahvaljujući sokićima iz Nutribulleta. Hm, znači on nije ništa jeo, nego je za svaki obrok i međuobrok samo pio te sokiće. Svaka čast. Kako je izdržao takav tempo tijekom 6 tjedana??? Ja sam uz pijenje tih sokića za međuobroke jela nešto koliko-toliko konkretno za doručak, ručak i večeru, ali sam itekako crkavala gladi na toj zdravoj prehrani; a mršavila sam jako sporo. Mojih 35 kila manje - za što mi je trebalo, otprilike, 1 godinu i 3 mjeseca - je prilično jadno, u usporedbi s njegovih 9 kila manje u samo 6 tjedana!

Ok, nisam glupa, znam da su te reklame snimane po scenariju, ali uvijek me iznova začudi glupost drugih ljudi.

Neka žena u istoj reklami kaže da ona svojem djetetu radi kašice u tome, i što ostane: ona sama pojede. Jasno je meni da si mršav, ako živiš na dječjim kašicama, ali ne mogu shvatiti tu toliku želju te jadne žene za mršavošću da ona namjerno jede te kašice. 

Hm, baš si razmišljam u kakvoj neimaštini, siromaštvu ili oskudici bih trebala živjeti da bih ja poželjela jesti kašicu za bebe.

U toj reklami je i neki tip koji sjedi pred računalom, očito je prehlađen (nos mu curi itd.) i onda  na ekranu računala  ugleda reklamu za Nutribullet i odluči probati „liječiti“ se s tim. Ja sam se uvjerila u siječnju ove godine: ne liječe ti sokići ništa.

Ovaj tekst počela sam pisati prošle godine, u travnju 2016. Nisam imala namjeru objavljivati ga prošle godine, nego čekati da prođe godinu dana (u travnju 2017.) - da vidim što će se dogoditi u tih godinu dana. Sad je već prošlo godinu i pol, a ja nikako da dovršim tekst.

Što se u mojem životu promijenilo u tih godinu dana (sad već godinu i pol)? 

U 15ak mjeseci mršavila sam 35 kila gladujući na 1300 kalorija dnevno, a ne zato što sam se silila piti sokiće koji mi se gade. Nisam doživjela sve te silne i nevjerojatne divote i krasote koje se dogode kad se zdravo hraniš, a o kojima zdravožderi non stop pričaju. 

Da, dokazala sam da sam bila u pravu, nikakve koristi od takvih uređaja, ali nije mi to neka utjeha. Zapravo me sram što sam ja jedna od onih kretena koji su nasjeli na reklamna bajanja i spiskali novce na Delimano Nutribullet.
Jel meni to trebalo?

Sretan ti milijarditi rođendan

- zaželjet će neka ponosna zdravožderka svom zdravožderskom čedu.

Ljudi poput mene, koji vole nezdravu hranu, tada će biti odavno pokojni, a zdravožderka, koja će i sama tada imati više od milijardu godina, pucat će od sreće jer će se uvjeriti da je bila u pravu. Zdrava prehrana je njoj i njezinoj obitelji omogućila da dožive preko milijardu godina starosti: sve im je super u životu, nikada se ni od čega nisu razboljeli, a ne samo da su doživjeli duuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuboku starost, nego možda uopće nikad neće umrijeti(?).

Ajme divote.

Ja bih radije crkla u 50. godini života uživajući u nezdravoj hrani kakvu volim, nego se mrcvarila živeći na zdravoj hrani.