Opet na gadnoj, zdravoj prehrani...

Nisam više na godišnjem odmoru od jedenja zdrave hrane. Vratila sam se na dijetu kojom me „liječe“(???). Jedem svu onu odurnu, prokletu, gadnu zdravu hranu koja mi se gadi.

Dok sam bila na godišnjem od jedenja zdrave hrane, osim svakodnevnog uživanja u ukusnoj tzv. nezdravoj hrani, imala sam i konkretne planove: uživati u fast food restoranima te si ispeći pravu kalorični, kremastu, tešku, zasitnu tortu isključivo od bijelog brašna, bijelog šećera, margarina, biljnog šlaga,… ukrašenu ticinom – tj. onakvu prefinu tortu kakvu volim.

Nisam to uspjela ostvariti, to uopće nije lako organizirati. Skoro 2 mjeseca jela sam ukusnu, prefinu, tzv. nezdravu hranu koju volim i za to vrijeme jednom sam bila u McDonaldsu i American donatu, a konačno sam bila i u KFC-u. U Burger kingu i Subwayu nisam bila. Tih restorana nema u blizini mog mjesta stanovanja, treba mi preko 2 sata da dođem do njih i fakat nisam uspjela otići tamo. Zapravo, u Burger kingu i Subwayu nisam bila nikad u životu, žao mi je zbog toga. Ne razumijem zašto mene liječnici „liječe“(???) zdravom prehranom, a drugi ljudi smiju jesti tzv. nezdravu hranu.

Nisam si ni stigla ispeći kolač/tortu. Pisala sam da ne želim neki kolač „na brzaka“ nego pravu tortu od nekoliko slojeva biskvita, po 3 kreme kuhane na pari,..., ukrašenu ukrasima od ticina, itd. Ja nisam lijena i meni nije problem to napraviti (znam da je pogrešno to što nisam lijena, danas su cijenjeni lijeni zdravožderi). Za takvu tortu treba imati vremena, ali zbog obaveza nisam si to stigla pripremiti u zadnja (skoro) 2 mjeseca. No, ipak sam uživala u kupovnim kolačima i pravom sladoledu (a ne onim zdrobljenim, smrznutim bananama – koje glume sladoled ili smrznutom grčkom jogurtu na koji je pobacano kiselo bobičasto voće - pa takav pripravak također glumi sladoled).

Naravno da sam se udebljala. Pisala sam već da nemam namjeru vagati se – vagat ću se kad ću morati ići na kontrolu. Ne znam koliko sam se udebljala: 5 – 10 kila? Znam da moje rođakinje koje su naslijedile dobre gene: u 9 mjeseci trudnoće dobiju oko 8 kila, tj. udebljaju se manje od 1 kile mjesečno (a onda, kad se porode, te kile: izdoje bez dijeta i bez sporta). 

Ja nemam takvih „problema“, tj. ja nemam takvu sreću kakvu one imaju,  ja bez trudnoće u skoro 2 mjeseca mogu dobiti 10ak kila (to sam isprobala tijekom prijašnjih godina). 

Budući da sam si zadnja 2 mjeseca fakat dala oduška i jela apsolutno, doslovno, uistinu i isključivo samo tzv. nezdravu hranu koju volim i obožavam – pretpostavljam da sam dobila najmanje 7-8 kila. Vrijedilo je svake dobivene kile! 
Uistinu sam uživala u ukusnoj, kaloričnoj, teškoj, masnoj, zasitnoj… hrani od isključivo bijelog brašna: nisam dobrovoljno ni prismrdila integralnom, crnom… kruhu. Ali, u pekari sam kupila sendvič: i nisu imali niti jedan jedini sendvič(!!!) napravljen s pecivom od isključivo bijelog brašna - jer danas je zdrava hrana razvikana pa onda u pekarama prodaju ta zdravožderska odurna zdravija sranja kako bi usrećili zdravoždere kojih ima na svakom ćošku i koji iskaču iz paštete (pardooooooon, zdravožder nikad ne bi iskočio iz paštete - on pašteti ne bi ni prismrdio jer je nezdrava). 
Jela sam pravu hranu prženu i pohanu u litrama masnoće (zaista prženu i pohanu, a ne ono nešto što je osušeno tj. samo ispečeno u pećnici pa zdravožderi kažu da je to pohano/prženo u pećnici - u pećnici se hrana ne može pržiti ni pohati).
Juhu nisam jela jer ne volim juhe, ali jela sam salate (francusku salatu s brdom majoneze, salatu od krumpira, salatu od isključivo bijele tjestenine, a ne one integralne gadosti,…).
Svježi sir nisam niti vidjela (jela sam isključivo jedino i samo masne i kalorične sireve).
Svježe voće nisam jela, osim ako je bilo u kolaču (jela sam prefine kremaste, kalorične kolače - napravljene isključivo, jedino i samo s bijelim kristal šećerom(!!!)).
Ukratko: jela sam sve ono što mi srce želi, a što zadnjih 16 mjeseci na zdravoj prehrani kojom me liječnici „liječe“(???) nisam smjela jesti.

Uslijed 16 mjeseci jedenja zdrave hrane – jedina korist koju sam ja primijetila - je to da sam spoznala koliko obožavam, volim i želim jesti tzv. nezdravu hranu te koliko mi takva hrana nedostaje, koliko za njom žudim i čeznem. Zato sam zadnja (skoro) 2 mjeseca jela svu onu tzv. nezdravu hranu koju jednostavno obožavam i koja mi je falila.

No, svemu lijepom dođe kraj – pa je tako došao i kraj mojem uživanju u ukusnoj, prefinoj tzv. nezdravoj hrani koju volim i obožavam.

Zaista mi fali i pečenje kolača i torti po narudžbi i pisanje bloga s receptima (za tzv. nezdravu hranu). Fakat sam prije koju godinu mislila da ću se jednom u budućnosti više baviti time, kako bih uz odurni posao imala i nešto što me usrećuje, a i kako bih podebljala budžet. Nisam nikad željela otvarati slatičarne ili pokrenuti biznis za proizvodnju kolača, nego sam mislila da ću se time baviti amaterski, kod kuće, kao i prijašnjih godina i pisati blog na tu temu. Misliti je drek znati. Morala sam se odreći svoje strasti. Baš gledam te hrpe potrepština  i pomagala za izradu slastica koje sam nakupovala proteklih 15ak godina, sad to sve skuplja prašinu. 

Ili u prijevodu: SREĆA JE…

kad kuhaš i netko uđe u kuhinju te kaže: „To odlično/ukusno miriše!“.

Ja sam zaista bila sretna kad se nekome sviđalo kako kuća miriše po onome što sam skuhala, ispekla, pripremila.... I naravno: onda smo svi to degustirali!!! 

A sad, što, da kuham za druge, pa neka oni uživaju dok ja jedem neko zdravo sranje? Nema šanse. Zato više ne kuham i ne pečem. Kuća više ne miriše lijepo: u tome se slažu svi koji su imali priliku pošnjofati te zdrave, lagane, niskokalorične, odurne, proklete gadosti koje sebi kuham jer jedino to smijem jesti.

Čitam neki dan kako nekakav life coach (kak se to piše?) objašnjava da ljudi nisu rođeni samo da bi plaćali račune te onda jednog dana umrli (tu se, naravno, misli na one ljude koji nisu rođeni u bogatoj obitelji i kojima ne pada sve s neba). 
Slažem se – bilo bi prejednostavno da samo plaćaš račune i umreš. Ljudi su rođeni da bi rintali cijele dane za crkavicu i plaćali račune (još moraju biti zahvalni ako uopće imaju posao i dobivaju plaću), odricali se svega što vole i u čemu uživaju, gladovali na zdravoj prehrani, svaki dan patili i prolazili kroz kojekakva sranja  - i tek onda umrli. Ja odrađujem to sve po spisku - još samo čekam da umrem.

Slika preuzeta s interneta.

Bez vage

Da, da – i dalje guštam u ukusnoj hrani.

Sad sam oko mjesec dana na godišnjem odmoru od jedenja zdrave hrane.

Pa naravno da sam se udebljala. Nisam se vagala pa ne znam koliko sam se udebljala, barem 5 kila(?).

Nemam namjeru još se vagati. Nikad nisam uspjela definirati se kroz to koliko kila imam. Znam da druge žene nemaju problem s tim i njima je najnormalnija stvar da se važu svaki čas i prema broju kila određuju tko su, što su, kakve su, koliko vrijede, kako se osjećaju… Nikad nisam uspjela postati takva žena. Ne znam zašto sam ja tako nenormalna.

Kad se sjetim onih 16 mjeseci dok su me „liječili“(?) zdravom hranom (prije nego sam krenula na godišnji odmor od jedenja zdrave hrane) – bio mi je pun kufer vage.

Prvi put kad sam bila kod endokrinologa (u siječnju 2016.), izvagali si me i izmjerili mi opseg struka. Onda su me počeli „liječiti“(???) tom zdravom dijetnom prehranom i naručili me na kontrolu za 3 mjeseca. I ja sam gladovala 3 mjeseca na tom odurnom prokletom, zdravom sranju iako zapravo uopće nisam shvatila zašto mi ne daju lijekove nego me tako izgladnjuju.

Pisala sam već da ja uopće ne želim biti mršava i ne osjećam potrebu da tako gladujem na zdravoj hrani. Zadnjih 16ak godina (prije nego su me i siječnju 2016. počeli liječiti(???) dijetom), nisam bila ni na kakvoj dijeti, udebljala sam se 50ak kg, ali nisam imala u planu više ikad u životu ići na dijetu.

Kad su me počeli tako izgladnjivati, pardooon „liječiti“, vidjela sam po odjeći da mršavim, a i zdravi razum svakome govori: ako gladuješ hraneći se minijaturnim porcijicama odurne zdrave hrane i cijele dane provodiš gladan – moraš mršavjeti  (ma da, najbolje da nisam mršavila od tog gladovanja!).

Za 3 mjeseca došla sam na kontrolu, naravno, obavila sam sve pretrage koje sam morala i tamo su me opet vagali i mjerili mi opseg struka. Ja nisam gledala na vagu dok me medicinska sestra vagala jer me uopće nije zanimalo koliko sam smršavila. Možda je nekome čudno, ali ja zaista ne osjećam potrebu da budem mršava i uopće me nije zanimalo koliko sam smršavila. Osim toga, doktorica mi je još na prvom pregledu rekla da ću do kraja života trebati biti na dijeti, a kako sam znala da imam preko 50 kg viška, bilo mi je jasno da u 3 mjeseca nisam smršavila ni približno koliko oni očekuju – te da ću se trebati i dalje patiti na zdravoj hrani kojom me navodno liječe.

Nakon vaganja i mjerenja došla sam i do doktorice, pitala me koliko sam smršavila. Ja sam iskreno rekla da ne znam jer nemam vagu. I to je bila istina – nisam imala vagu. Doktorica se taj tren počela derati na mene - kako ne znam koliko sam smršavila, zašto se ne interesiram, zašto me to ne zanima… Nije vidjela problem u tome što sam rekla da nemam vagu. Ona je meni objasnila: da mene interesira koliko sam smršavila - vagala bih se kod prijatelja, susjeda, rođaka,… 
Ja nisam imala živaca njoj se ispričavati što ja nisam disciplinirana (kao dotična doktorica; pretpostavljam da je ona disciplinirana pa može odoljeti prefinoj tzv. nezdravoj hrani). Ja nisam takva i zato nisam u stanju otići kod prijateljica/susjeda… i izvagati se kod njih i pritom ignorirati sve one mirise, arome... i ponuđenu hranu u njihovim kućama. Moji rođaci, prijatelji, susjedi vole hranu kakvu i ja volim: ukusnu tzv. nezdravu hranu i pripremaju takvu hranu. I na stolovima, ako ništa drugo,  uvijek imaju barem kupovne kekse, čokoladice, čips… Možete misliti o meni što god hoćete, ali ja ne mogu sjediti za stolom i gledati svu tu hranu, ili gledati susjede i prijateljice kako grickaju sve to što i ja volim i želim jesti – al ne smijem. I što, zar da dođem na vaganje kod prijateljice pa nek onda sjedim nad čašom vode dok pričamo? Ili da možda nazovem prijateljice/susjede/rođake… da stave vagu pred ulaz u kuću/stan - ja ću se samo doći izvagati i neću ulaziti u kuću jer nisam u stanju odoljeti ukusnoj hrani koju volim i želim jesti i koja mi nedostaje (a koju oni imaju na stolu i kojom nude goste/posjetitelje).

Nisam objašnjavala doktorici ni da tijekom ta 3 mjeseca nisam doslovno bila nigdje osim na poslu i doma, i npr. u trgovini. Nisam uopće išla ni susjedima ni prijateljima ni rođacima niti sam izlazila s njima (niti sam izlazila sama!) uopće se nisam družila s ljudima. 3 mjeseca gladovala sam na zdravoj prehrani u svoja četiri zida. Iako nisam znala koliko sam smršavila, stvarno sam se odrekla života kako bih provodila to gladovanje na zdravoj prehrani; smatram da nije imala pravo tako urlati na mene.

Ionako joj je na papiru pisalo koliko kila imam (medicinska sestra me izvagala!), a od prije 3 mjesec pisalo je koliko sam kila imala kad su me prvi put vagali. Nek oduzme jedno od drugog pa će vidjeti koliko kila sam smršavila. 

I jest, nakon što je završila s deranjem na mene zbog toga što ne znam koliko sam kila smršavila, sama je to izračunala. Izračunala je da sam smršavila 14 kila i odmah je dodala da je to premalo  za tri mjeseca. Samo mi je rekla neka nastavim dalje s terapijom. Pisala sam već da je meni terapija: dijeta (doslovno tako piše na liječničkom nalazu). Ok, nutricionisti kod kojih me ta endokrinologinja poslala, to ne zovu dijeta; nego zdrava prehrana. Al to je sve isto sranje – gladovanje.

Nakon toga, kupila sam vagu, da ne bih stvarno morala nazvati susjedu i reći joj neka stavi vagu pred kućni ulaz, ja ću doći izvagati se i odmah otići doma, neću ulaziti u kuću jer nisam disciplinirana da bih mogla odoljeti svoj onoj finoj hrani u kojoj moji susjedi uživaju.

Ne znam kako drugi koji su na dijeti/zdravoj prehrani izlaze na kraj s tim. Sva moja rodbina i bliski susjedi vole ukusnu, tzv. nezdravu hranu. Oni i pripremaju i kupuju i jedu takvu hranu – i uvijek imaju takve hrane na stoli, u hladnjaku,…. I ja volim (OBOŽAVAM!!!) takvu hranu. Što se prijatelja tiče, činjenica je da se ni moji prijatelji ne hrane zdravo, tj. uživaju u svoj onoj ukusnoj, prefinoj hrani kakvu i ja volim. Ta ljubav prema tzv. nezdravoj hrani nije mi bila kriterij pri odabiru prijatelja, ali istina je da meni zdravožderi sa svojim zdravožderskim sranjima i s usranom hranom kojom me ponude kad dođem k njima – idu na živce, s takvima se ne želim družiti. 

Ako se pitate, kako znam da zdravožderi svoje goste nude usranom zdravom hranom: nemam prijatelja među zdravožderima, ali imam poznanika i imala sam tu ne-čast da sam bila kod njih na ručku ili večeri. To je prestrašno! Ajme, što oni serviraju svojim gostima! Bilo bi bolje da uopće ne zovete ljude k sebi, ako ne želite za njih pripremiti nešto drugo, nego im poslužite svoju zdravoždersku hranu. 
A ako baš nemam sreće, onda kod spomenutih zdrvaoždera čak dobijem i predavanje o zdravoj prehrani! Ne drže svi predavanja, ali ja sam znala naletjeti baš na takve: kojima nije dosta što su na stol prostrli zdrava sranja, nego još i trkeljaju (satima) o zdravožderstvu.

Al dobro, vratimo se sad mojim prijateljima koji vole ukusnu tzv. nezdravu hranu.
Kako da ja, koju liječnici „liječe“(?) gladovanjem odolim svemu onome čime me susjedi, prijatelji, rođaci… nude? Ja stvarno, zaista, istinski želim jesti tzv. nezdravu hranu – nakon 16 mjeseci zdrave prehrane itekako sam svjesna koliko želim, volim i obožavam tzv. nezdravu hranu.

Spomenula sam gore da sam 3 mjeseca gladovala u svoja četiri zida i nisam nikamo izlazila. To se nije ni kasnije promijenilo. Ukupno 16 mjeseci dok sam bila na toj zdravoj dijetnoj prehrani (prije nego sam sama uzela godišnji od jedenja zdrave hrane) nisam išla na obiteljske ručkove, proslave, svadbe, druženja… - jer nisam smjela jesti što drugi jedu. Zar da ja pasem neku salaticu i sjedim nad čašom vode dok se drugi goste delicijama?  Ma da ne bi!

Pisala sam već više puta da sam svaki tjedan imala jedan dan (u par navrata i više takvih dana) kad sam jela sve što ne smijem - živjela sam za taj jedna dan! Ako se pitate zašto si onda nisam sve tako posložila da na taj jedan dan idem na ručkove, svadbe, druženja,…

O tome sam pisala u ovom tekstu. Stvar je jednostavna: iako volim tzv. nezdravu hranu, ne volim svu takvu hranu. Zato nisam taj jedan dan uživanja u hrani htjela „potratiti“ na jedenje nečega što ne volim - jer se nikad ne zna što će biti posluženo na tim proslavama, druženjima,… (a ima dosta nezdravih stvari koje ja ne volim: ne zato što su nezdrave, nego mi jednostavno nisu ukusne ili mi se ne sviđa kako su pripremljene). 
Zašto da taj jedan dan u tjednu - za koji živim(!) - potrošim jedući nešto što jest nezdravo, ali što zapravo ne volim? 

Još prije 20ak godina, dok nisam imala pojma da će me jednog dana liječnici „liječiti"(???) dijetom, bila sam kod rođaka na ručku. I što su poslužili? Sarmu. Ja sarmu ne volim; nikakvu, nikada i nikako! Ili, sjećam se da sam jednom, bila kod kumova na ručku. Ne sjećam se što je bilo glavno jelo, ali sjećam se da sam s nesrpljenjem očekivala desert, jer oboooožavam, fiiiiiiiiiiine, kreeeeeeeeeeeeeemaste kolače. Kakav kolač je bio za desert? Kolač od maka. Ja mak ne volim: nikada, nikako i ni u čemu!!! Najžalosnija je stvar što se kolač praktički sastojao samo od maka! Tri prsta debeli biskvit od maka bio je namazan nekakvim pekmezom i na to je bila nalijana čokoladna glazura u tanašnom sloju. Ajmeee užasa! Da se barem kolač sastojao od nekih slojeva, npr. tog biskvita s makom i neke fine kreme - pa bih barem mogla jesti kremu... Ali ne. To je doslovno, jedino i samo u cjelosti bio - kolač od maka. Nisam ga jela.

Zašto da se ponovno nađem u takvoj situaciji na nekoj proslavi, ručku, druženju, svadbi, domjenku,... kod prijatelja, rodbine...? Zašto da se silim jesti nešto što mi se ne sviđa - pa onda taj tjedan ne smijem više jesti ništa nezdravo jer sam svoj jedan dan rezerviran za uživanje u nezdravoj hrani potratila na npr. sarmu, kolač od maka... I onda ostatak tjedna, tj. preostalih 6 dana moram biti na dijeti kojom me liječe(?) jer sam već iskoristila svoj jedan dan za uživanje u nezdravoj hrani - i to na nešto nezdravo što ne volim i u čemu nisam uživala (ja ne znam uživati u hrani koju ne volim).

Možda sam izbirljiva, ali smatram da nakon što 6 dana u tjednu jedem prokletu, zdravu, odurnu hranu koja mi se gadi – imam pravo jedan dan u tjednu uživati baš točno u onakvoj masnoj, kaloričnoj, teškoj i zasitnoj hrani od bijelog brašna i bijelog šećera kakvu volim i želim. 
Zašto da se „zadovoljim" nečim što jest nezdravo, ali što ne volim i nije mi ukusno? Može li se uopće netko „zadovoljiti" nečime što ne voli i što mu nije ukusno? Ja to niti mogu, niti želim.

Tako sam tijekom 16 mjeseci gladovala u svoja četiri zida. A taj jedan dan u tjednu (ili u nekoliko slučajeva i više dana, o tome sam pisala) kad sam si priuštila nešto tzv. nezdravo: to je u potpunosti bilo pod mojim uvjetima, baš onako kako ja volim i želim! Bez sarme i biskvitnih, beskremnih kolača od maka!!!

Sad sam na godišnjem odmoru od jedenja zdrave hrane i jedem sve nezdravo!

Nemam u planu sad se uopće vagati. Vagat ću se prije nego ću ići na sljedeću kontrolu da znam izvijestiti doktoricu koliko sam smršavila, tj. udebljala se jedući isključivo, jedino i samo nezdravu hranu sad kad sam na godišnjem od jedenja zdrave hrane. Ona živi za taj broj, nju valjda napaljuje kad izgladnjuje pardoooon, „liječi“ ljude na taj način. Ako će se derati na mene jer sam se udebljala - dobro. Derala se na mene i nakon što sam 3 mjeseca  totalno i skroz na skroz gladovala, sve onako po spisku. Njoj se očito ne može udovoljiti. 


Slike preuzete s interneta.

Skoro pa bezmesno guštanje u voljenoj (tzv. nezdravoj) hrani

I dalje uživam u ukusnoj hrani jer sam na odmoru od jedenja zdrave hrane.

Najviše mi se sviđa što praktički ne jedem meso ni ribu! Da, zadnjih mjesec dana, otkad sam na odmoru od jedenja zdrave hrane – samo dva puta jela sam meso (o tome malo kasnije), a ribu nisam jela uopće (ove godine jela sam ju jednom).

Prije nego su me liječnici u siječnju 2016. počeli „liječiti“(???) zdravom dijetnom prehranom, ja 17 godina nisam jela meso ni ribu. A ona dijeta na koju su me stavili, naravno, uključuje meso/ribu i to praktički dva puta dnevno: i za ručak i za večeru.

Ajme, 17 godina nisam jela ni ribu ni meso i ja se nikako nisam uspjela naviknuti da skoro svaki dan jedem to dva puta dnevno. E da, pisala sam već više puta, da sam tijekom 16 mjeseci (dok se me liječili zdravom hranom) 6 dana u tjednu jela to sve zdravo, a jedan dan u tjednu uživala sam u ukusnoj tzv. nezdravoj hrani kakvu obožavam i taj jedan dan nisam jela ni meso ni ribu (u nekoliko navrata nisam samo jedan dan uživala u ukusnoj hrani, nego sam si priuštila nekoliko takvih dana za redom; o tome sam pisala). Ali ostaje činjenica da sam tijekom 16 mjeseci – praktički svaki tjedan 6 dana u tjednu jela  meso i to 2 puta dnevno; ajme, to je bilo preužasno.

I naravno, to meso mora biti nemasno, lagano, kuhano, il pečeno bez masnoće… tj. onakvo kakvo uopće ne volim. Osim toga, upozorili su me i da soja nije zamjena za meso, soju mogu jesti kao prilog mesu.

Tijekom 17 godina dok nisam jela meso - meni to nije bio nikakav problem jer ga ne volim: osim hamburgera, pašteta, hrenovki i salama. Takve stvari volim i to mi je falilo. Možete vi meni objašnjavati da su u npr. hrenovke samljeveni: papci, koža, kosti,  dlake, rogovi,… dobro, ja na to nisam gadiva i meni uopće ne smeta što se to nalazi u hrenovkama – jer su preeeefiiiineeee! Moglo bi se reći da, kad je meso u pitanju, volim samo ono što se smatra totalno nezdravim (spomenuti hamburgeri, paštete, hrenovke, salame). Obožavam skoro sve što spada u junk food!!!

Ribu ne volim nikakvu, nikada i nikako (ni pohanu ni prženu ili ne znam kakvu: kako god bila pripremljena – ima okus po ribi, što se meni apsolutno ne sviđa). I općenito, osjećam neopisivo gađenje na sam spomen ribe.  Smuči mi se kad mi netko kaže da jede npr. srdele i s kostima i s glavom… - sad dok ovo tipkam mene se želudac okreće, trudim se ne zbljuvati se po tastaturi.

U zadnjih mjesec dana (otkad jedem samo i isključivo nezdravu hranu koju obožavam), samo dva puta jela sam meso: kad sam bila u McDonald´su i KFC-u. I to je bilo predobro! U tome mi se meso sviđa jer takvu hranu volim i obožavam.

Spominjala sam svoj plan da uživam u fast food restoranima (u nekima nisam bila 18 godina, a u nekima nisam bila nikad u životu).

Prvo sam guštala u McDonald´su i o tome sam već pisala. Nakon toga, uživala sam u KFC-u, nisam stigla napisati tekst o tome, ali tamo sam jela prefiiini Grander. Neki dan bila sam i u American donatu, ali tamo nisam jela ništa mesno; nego sam si kupila prefini muffin.

Na redu su Burger King i Subway. Kad su fast food restorani u pitanju, nemam problem s jedenjem mesa. Fakat želim jesti tamo! Skupo je, ali vrijedi. No, nisu mi usput pa ih još nisam uspjela obići. Ti restorani nalaze se na drugoj strani grada, a ja živim na selendri i još moram putovati javnim prijevozom - ali nema veze, vrijedi se potruditi i otići u fast food restoran - 16 mjeseci jedenja zdrave hrane uvjerilo me u to.

Slika preuzeta s interneta.

Zdrava hrana ima okus kao tablete

Pisala sam ovdje već desetke i desetke puta da mi liječnici ne daju lijekove nego me od siječnja 2016. „liječe“(?) zdravom prehranom. Prije koji tjedan pisala sam da sam na godišnjem od jedenja zdrave prehrane, tj. uživam u ukusnoj tzv. nezdravoj hrani. Dakle, sama sam se skinula s tog „liječenja“(?) zdravom hranom.

Ne zanima me što tko misli o tome što ja više nisam na dijeti, pardooon, zdravoj prehrani. Činjenica je da sam tijekom posljednjih 16 mjeseci 6 dana u tjednu jela svu tu odurnu zdravu hranu. Pisala sam već da sam ja svaki tjedan(!!!) imala jedan dan (u nekoliko navrata i više dana) kad sam jela tzv. nezdravu hranu – a ostalih 6 dana patila sam se u paklu zdrave prehrane. Štoviše, živjela sam za ovaj jedan dan u tjednu kad sam uživala u hrani kakvu volim - da nisam imala taj jedan dan uživanja u tzv. nezdravoj hrani, vjerojatno bih si bila prosula mozak nakon 3 mjeseca zdrave prehrane.

Kad su me liječnici krenuli „liječiti“(?) zdravom prehranom, šokirala sam se čitajući izjave/tekstove/članke dobrovoljnih zdravoždera po internetu. Mala napomena: dobrovoljni zdravožderi su ljudi koji sami, zbog nekih svojih, meni nerazumljivih, razloga idu na zdravu prehranu. Dakle, nisu ih liječnici stavili na to; a neki čak tvrde i da njima motivacija za zdravu prehranu nije ni mršavljenje, nego oni jednostavno „žele“(???) jesti tu hranu i tvrde kako je to super, divno i krasno.  Uslijed toga oni non stop prosipaju bisere poput: „Ispočetka mi je bilo teško jesti zdravu hranu, ali shvatila sam da je zdrava hrana zdrava, sad mi nezdrava hrana uopće ne fali i ne smatram da se odričem nečega  jer nije odricanje ako meni nešto ne fali i zapravo to uopće ne želim jesti jer je nezdravo.“. Prije 16 mjeseci te izjave bile su mi nebulozne.

Sada, nakon 16 mjeseci zdrave prehrane – meni su takve izjave još nebuloznije. Fakat ne razumijem ljude koji tvrde da ne žele jesti preukusnu, prefinu i predobru tzv. nezdravu hranu. Njihove izjave su nastrane. Meni nije važno ako je nešto nezdravo – jer je prefino!!! A najbolje mi je kad takvi dobrovoljni zdravožderi „vabe“ ljude da prijeđu na zdravožderstvo tvrdeći: „Nakon nekoliko mjeseci potpuno ćete se naviknuti na zdravu hranu i nezdrava hrana vam uopće neće nedostajati. Ako i pokušate pojesti nešto nezdravo, uopće vam se neće sviđati…“.  

WTF???

Ja sam zaista tijekom 16 mjeseci 6 dana u tjednu jela te odurne zdrave, proklete, gadne gadosti kakve jedu zdravožderi – i to je zaista prestrašno. Jedenje zdrave hrane zaista mi je itekako osvijestilo koliko zapravo želim jesti tzv. nezdravu hranu i koliko mi fali. Ta tzv. nezdrava hrana je jednostavno preukusna!

Zato sada svaki dan uživam u svemu što volim, a što se smatra tooootalno nezdravim! Jedem sve ono masno, kalorično, napravljeno isključivo od bijelog brašna i bijelog šećera,…  To je jednostavno pre pre predobro!

Dakle, ako istinski volite uživati u ukusnoj hrani, ako guštate u svakom preukusnom zalogaju, ako volite isprobavati i kombinirati okuse, ako ste gurman, hedonist,…  a spremate se  na dijetu, pardoooon zdravu prehranu – nemojte nasjedati na izjave zdravoždera da će vam se zdrava hrana svidjeti. Zdrava hrana je zlo, npr. kada vas liječnici „liječe“(?) time, tu ne može biti govora o ljubavi.

Druga je stvar, ako vi ne uživate u ukusnoj hrani, nego samo trpate hranu u sebe s ciljem da se najedete, tj. stavite nešto u kljun ili da biste dobili vitamine, energiju itd. Vama je očito svejedno kakvog je hrana okusa  –  i vi ćete se vjerojatno s vremenom naviknuti na zdravu hranu. 

Zdrava hrana nije ukusna i ona nije namijenjena užitku. Ne znam tko ju je izmislio ni čemu je namijenjena, valjda „liječenju“(?) – što se užitka tiče, okus zalogaja zdrave hrane u ustima je na istoj razini kao pijenje tablete. Zato se i kaže da je zdrava hrana lijek.

No dobro, sad kad sam totalno na tzv. nezdravoj hrani, plan mi je obići fast food restorane (spomenula sam to već!). Pisala sam da sam nakon 18 godina prvi put ušla u McDonald´s i bilo je predobro! U međuvremenu, bila sam i KFC-u. Tamo sam sad bila prvi put u životu. Bilo je zakooon! Nastavit ću marljivo uživati u hrani koje sam se odricala 16 mjeseci. Zahvaljujući zdravoj hrani spoznala sam koliko zapravo volim i želim jesti  tzv. nezdravu hranu.

Slika preuzeta s interneta.