Gladna i sama

tako sam provela rođendan.

Nikad nisam radila ogromne proslave rođendana, ali imala sam  običaj to skromno obilježiti. Znam da neke žene ne slave rođendan, jer “ što se ima slavi u tome što stariš“. Ja nemam problema s tim. Meni je staranje sastavni dio života. Ne bojim se starosti.

Uvijek sam za rođendan radila tortu i kolače kakve volim (kremaste, kalorične, slatke, naravno – od bijelog šećera i bijelog brašna!…)  i uživala sam i u izradi i u konzumaciji. Naravno, torti i kolačima uvijek je prethodilo i neko fino jelo (onakvo kakvo ja volim: kalorično, masno,teško, bezmesno…). 

Ovo je bio moj prvi rođendan bez kolača/torte. Prvi put nakon 20ak godina nisam ni radila ni jela nikakav kolač za svoj rođendan. A za doručak, ručak, večeru i međuobroke jela sam zdrave, dijetne splačine kakve jedem svaki dan; happy birthday to me.

Zašto da organiziram proslavu rođendana? Zar da nakuhavam i pečem za druge i onda na svoj rođendan gledam kako drugi žderu sve ono što ja ne smijem, a želim jesti?

Budući da sam više puta priznala da ja svakih par dana (jednom tjedno) pojedem nešto nezdravo što ne bih smjela ni pogledati, a kamoli jesti,  sad će neki pametovati – zašto si onda za rođendan nisam priuštila nešto zabranjeno? Zato što kod kuće nisam imala ništa fino. Danima se osjećam tako jadno i bezvoljno zbog te zdrave, dijetne prehrane da nije dolazilo u obzir da se odvučem u trgovinu. Nisam doma imala ni čokolade za kuhanje! Nisam imala od čega pripremiti nešto fino što volim. Ne kupujem i ne skladištim kod kuće fine stvari koje volim jer ih ne smijem jesti (pisala sam već što sam morala pobacati zbog prisilne zdrave prehrane). Nemam kod kuće ni masnog sira, ni milerama/masnog kiselog vrhnja, ni pudinga, ni šlaga, ni margarina, ni čokolade, ni keksa, ni lisnatog tijesta,…

Meni to sve jako fali.

Živim na selendri, a u blizini nema restorana, pizzeria, grill barova, pekara, slastičarni… čak i kad idem u trgovinu, moram ići autobusom (ja nisam od onih sportski nastrojenih koji su spremni pješačiti 4 kilometra i još vući vrećice iz dućana; nemam auto jer nemam novaca za njega). Ima nekakva pizzeria/grill bar (udaljena 5 km) koja dostavlja do nas, ali kvaliteta tih njihovih jela je na jako niskoj razini (vlasnici si mogu to priuštiti jer u blizini nema druge pizzerie, a one udaljene pizzerie i grill barovi do nas ne dostavljaju).

Da živim u gradu i da mi je sve na dohvat ruke, tj. da mogu do trgovine „u šlapama“, možda bih se bila odvukla i kupila si nešto zabranjeno.

Srećom :( imam doma zdravih splačina pa nisam crkla od gladi, happy birthday to me.

Sve slike preuzete su s interneta.