What˙s your excuse?

Često se mogu po internetu vidjeti slike žena s barem jednim djetetom (ako ne i s 2-3 djece oko sebe), koje imaju mišićav trbuh (six pack), istrenirane kojekakve mišiće za koje ja ne znam niti gdje se nalaze (tzv. bicepse, tricepse, kvadriplekse itd., itd., itd.). I onda negdje na slici uvijek piše: „What˙s your excuse?“. U prijevodu bi to značilo: „Koja je tvoja isprika?“. Naravno, misli se na ispriku/izliku za to što ti (mi, ja) ne izgledaš tako nakon 1-2-3 djece. 

Takve sličice su mi uvijek smiješne. Znam da smo svi različiti – ali očito je da nikad nećemo shvatiti jedni druge. 
Pa recimo, ja apsolutno ne shvaćam: „What˙s your excuse?“. - Koja je tvoja isprika/izlika za to što radiš? 
- Zašto ti vježbaš? 
- Zašto si ti na dijeti ili zdravoj prehrani ili kako god to hoćeš zvati? 
- Zašto ti imaš potrebu biti  mršava? 
- Zašto ti imaš potrebu tako izgledati? 
- Zašto ti imaš potrebu biti fit ili kako god to zvala? 

A ti ne shvaćaš zašto žene poput mene nemaju potrebu vježbati, biti na dijeti/zdravoj prehrani ili zašto uopće nemaju potrebu biti mršave.

Ja nemam djece i jako mi je interesantno što se ističe kako je ona takva mišićava, mršava, itd. itd., nakon 2-3 djece – jer većina žena (praktički sve!) koje ja znam nije bila tako mršava i mišićava ni prije prvog djeteta(!). Pa i ja, ja nisam nikad u životu bila ni mršava ni mišićava niti sam ikad radila išta kako bih postala tako mršava – jer to nikad nisam željela. 

Moja „isprika/izlika“ za to što ne izgledam kao te žene sa slika je: ne želim živjeti tako kako one žive. Ne želim vježbati. Ne želim biti na dijeti/zdravo se hraniti. Ne želim se odricati tzv. nezdrave, masne, kalorične,… hrane koju volim. I ono, zapravo najvažnije: ja uopće ne želim biti mršava. Pišem o tome svaki put iznova i tako mjesecima, pa eto, da opet ponovim: mene su liječnici stavili na zdravu, dijetnu prehranu, ja sama ni u ludilu ne bih došla na ideju da budem na tome!!! Ne slažem se s tom medicinskom demagogijom da zdrava prehrana liječi sve. Zadnji put sam bila na dijeti prije 16 godina kad sam bila u srednjoj školi i jedina motivacija za dijetu bila mi je izgled: nisam željela biti debela tinejdžerka. Tada sam imala oko 84 kile, za nekoliko mjeseci smršavila sam 24 kile i spustila sam se na 60 kg. OK, nisam ja ni tada izgledala koščato ko manekenka, niti sam bila mišićava, ali to je bila moja najmršavija faza (a i nisam nikad imala u planu spuštati se na manje od 60 kila). No, u toj mojoj mršavoj fazi, s tih 60 kila, moj život nije bio ništa ni bolji ni ljepši – iako svi tvrde da kad smršaviš onda ti je sve divno i krasno i „sve ti se posloži u životu“(!). Meni se ništa u životu nije posložilo i imala sam iste probleme koje sam imala kad sam imala 84 kile, plus još jedan veeeeeeeliki dodatni problem – morala sam održavati težinu tj. ostati na tih 60 kila. Baš zbog toga što se meni nije ama baš ništa promijenilo na bolje u životu, ja sam shvatila da nisam ništa sretnija sa 60 kila, nego što sam bila s 84 kile. Na vlastitom primjeru zaključila sam da ja ne želim biti cijeli život na dijeti/zdravoj prehrani  kako bih ostala na tih 60 kila. U sljedećih 16 godina udebljala sam se oko 50 kg i tijekom tih 16 godina nisam ni razmišljala o dijeti, a kamoli da bih išla na dijetu ili zdravu prehranu ili što god. Prihvatila sam sebe takvu kakva jesam.

Fascinantni su mi ljudi koje tvrde da ti se, kad smršaviš, „sve posloži u životu“??? Sve ti je super i na poslu i u financijama i u ljubavi i u obitelji,… Neki tvrde da su bili debeli i ružni pa se zato nisu mogli udati/oženiti itd., te su uslijed toga postali depresivni, suicidalni, itd., itd., itd. A onda, kad su smršavjeli: bili su prelijepi, odmah su se svi zaljubljivali u njih i onda su se udali/oženili i sve je bilo super. Ajmeee! 
Hmmm. Mogu li se debeli ljudi ženiti/udati? Mogu li se mršavi ljudi ženiti/udati? Odgovor na oba pitanja je: da. Hajde, da malo promotrimo ove mršave. Svi (valjda) znamo da mršavi ljudi nisu nužno sretni u ljubavi, braku, obitelji... - mršavost to ne garantira niti omogućava (valjda vam svima zdrav razum, percepcija svijeta i logika to govori). Slažemo li se svi s tim? Naravno, da bi se sad našlo onih koji se s tim ne slažu, zato sam u prethodnoj rečenici stavila valjda u zagradu. Koliko god vi to ne želite priznati: i mršavi i debeli ljudi mogu se udavati, ženiti, razvoditi itd. 
Dakle, debeli ljudi mogu se udati/ženiti – a druga je stvar što neki od njih imaju problema sami sa sobom, tj. sa svojom debljinom pa su depresivni, suicidalni itd. Da je mršavost kriterij za ženidbu/udaju većina moje rodbine (a i hrpa poznanika, prijatelja, kolega) bila bi neudana/neoženjena. Sad će se opet naći onih koji će reći da debeli ljudi koji su udani/oženjeni nisu sretno udani ni oženjeni, nego su se udali/oženili za prvog (prvu) kojeg (koju) su uspjeli upecati - zbog straha od samoće itd. A kod mršavih to nije tako?

Točno je da ja nisam postigla u životu sve što sam planirala/htjela, npr. na poslovnom planu. No, tome nisu razlog moje kile, da i smršavim još 20 kila – meni se na poslu sigurno ništa neće promijeniti. Imam ja na poslu mršavih, utegnutih, upicanjenih, naprlitanih, droljastih,... kolegica koje nabadaju svaki dan na posao u štiklama i nosaju mikro minice itd.: rade isti posao kao i ja, niti su uspješnije na poslu od mene niti imaju veću plaću. A koliko vidim, nisu niti sretnije. Naravno, ima onih koje su pobrale dobre gene pa žderu sve što hoće i ne debljaju se; nisu utegnute, ni mišićave, nemaju kondicije, imaju strije i celulit, ali su jednostavno žgoljavo-koščate. A ima i onih koje se itekako pate na kojekakvim dijetama (tzv. zdravoj prehrani) da bi bile mršave. Ja ne vidim da je tim mršavim ženama  sve u životu super ili da im je bolje nego meni koja (prema liječničkoj procjeni) imam previše kila.

Netko će reći da smo mi koji nismo mršavi ni mišićavi i ne želimo biti na zdravoj prehrani, zapravo lijeni. Postoji razlika između lijenosti i kad ti do nečega jednostavno nije stalo: kao što meni apsolutno nije stalo do toga da budem mršava ili da se „zdravo hranim“. A kao što sam rekla: ne podržavam medicinske damagogije koje sve liječe zdravom prehranom.

Ima više racionalnih odgovora na pitanje„What`s your excuse?“.

Jedna važna isprika/izlika je: vrijeme - u kombinaciji sa željom, voljom te zainteresiranošću za nešto. Svatko ima izbor što će sa svojim slobodnim vremenom koliko ga god (malo ili puno) imao. Ja radim cijele dane: i kad dođem kući imam hrpu papirologije koju moram napraviti - neovisno o tome što je moje radno vrijeme „na poslu“ završilo (a koliko sam tek malo plaćena za taj cijeli cirkus!). Ne smijem zaboraviti ni vrijeme koje otpada na putovanje na posao i natrag (na to mi odlazi više od 3 sata dnevno). Nemam auto – nemam novaca za njega (kako rekoh, malo sam plaćena), a živim na selendri i uz loše autobusne veze i pješačenje(!) treba mi vječnost da stignem nekamo. Nakon posla i putovanja: ja apsolutno nemam ni želje ni volje ni interesa da svoje slobodno vrijeme provedem vježbajući i jedući zdravu hranu koju ne volim! Ja se u svoje slobodno vrijeme želim izležavati i jesti ukusnu tzv. nezdravu hranu. 

Možda ja nisam prava osoba za odgovaranje na ovo What˙s your excuse? jer sudeći prema slikama po internetu, to pitanje namijenjeno je ženama koje imaju djecu. A kako već rekoh, ja nemam djece - što bi valjda trebalo značiti da imam hrpetine(?) slobodnog vremena koje bih trebala trošiti na vježbanje, tj. poraditi na svom before-baby-body. Malo sutra (pa ni tada!).

Interesantne su mi sve te žene s tih „What˙s your excuse?“ - slika: koliko one sati dnevno rade? Rade li kod kuće, imaju li nekakvo fleksibilno radno vrijeme? Tko se brine za to 2-3 djece? Tko razvaža tu djecu u školu ili ako idu na neke aktivnosti? Imaju li hrpetine dadilja i punu kuću posluge (otkud ih plaćaju)? Ili te žene imaju nezaposlene muževe pa su oni preuzeli na sebe kuću i djecu? A kakvim se to onda one poslom bave da mogu isfinancirati 2-3 djece, nezaposlenog muža, kuću i zdravu prehranu(!)… i još imaju vremena za vježbanje? Ili što, imaju žive (vitalne) roditelje, koji, naravno, žive u blizini pa oni vode brigu o djeci i kući (tzv. baba/deda servis)?

Zatim, tu su i financije. Te žene s tih slika koje su na tim kojekakvim zdravim prehranama: itekako imaju novaca! Jer to sve što se danas forsira kao tzv. zdravo - je itekako skupo. U to sam se zadnjih mjeseci sama uvjerila.

Naravno, zdrava prehrana može biti jeftina, ako svaki dan jedem majušne porcijice iste hrane i tako godinama. Npr. 1 kg leće košta 20ak kn, 1 kg srdela košta 15ak kn: da svaki dan za ručak jedem šačicu nemasne leće i 60ak g srdela (osušenih u pećnici bez dodatka masnoće i brašna) – fakat bih malo trošila na hranu i još uz to bih mogla letjeti koliko bih mršava bila. Pisala sam o svom iskustvu s papalinama.
No, ne znam baš bih li financijski profitirala jer bih ušteđene novce trošila na sredstva za smirenje – da ne šizim cijele dane na tim svakodnevnim, istim, malenim porcijicama neukusne zdrave hrane koja mi se gadi. 
Otkad sam na toj zdravoj prehrani, fakat puno trošim na hranu! Kupujem i isprobavam kojekakve (egzotične?) stvari kako bih našla nešto od zdrave hrane što mi se ne gadi, pa makar bilo i skupo (u granicama koje si ja mogu priuštiti)! Ili pokušavam neku "običnu" (jeftinu) namirnicu pripremiti na tzv. zdrav način. Stalno slušam o tome kako se zdrava hrana može pripremiti da bude ukusna. A na koju to foru??? U tim receptima, kad se nešto priprema na tzv. zdrav način – ta hrana niti je masna, niti je pržena, niti je slana, niti je kalorična, niti je zasitna… - a kako nešto nemasno, neprženo, neslano, niskokalorično… – može biti ukusno??? Valjda, neki ne vole masno, prženo, slano, kalorično, zasitno itd. – pa takvi hodaju svijetom i propovijedaju da je zdrava hrana ukusna. Nama, koji volimo i obožavamo: masno, prženo, slano, kalorično, zasitno… - zdrava je hrana odurna. 

Ni genetika nije zanemariva. Neke žene će lakše doći do željenog izgleda jer imaju genetske predispozicije za to. Znam da se ne slažu svi s tim, ali to je činjenica. Imam ja takvih poznanica: npr. cijeli život je non stop žderala sve što je htjela i bila je uvijek koščata i žgoljava, ali mlohava, neutegnuta. I došlo njoj da počne nešto malo vježbati: za mjesec dana izgledala je ko avion. Ok, ona nije izgledala mišićavo kao netko tko vježba godinama, ali za usporedbu: netko poput mene trebao bi godinama biti na dijeti i vježbati svaki dan da izgleda kao što je ona izgledala za samo mjesec dana(!). Postoje hrpetine žena koje žderu sve što hoće i ne debljaju se. Nisu one mišićave ni utegnute jer ne vježbaju, ali njima je lakše, jer što god jele, uvijek su mršave. One samo(?!) moraju početi vježbati da se utegnu i zategnu itd. A nekome tko voli ukusnu hranu i od nje se deblja, kad želi smršavjeti, daleko je teže jer mora prvo smršavjeti 10, 20, 50,... kila da bi se onda još uz to i utegnuo, zategnuo, itd.
Naravno, postoje i one čudne žene (i muškarci) koje npr. ne vole jesti kolače pa im uopće nije problem to izbjegavati (poznajem takve i apsolutno ih ne razumijem!) - one bez problema postignu željeni izgled.

Ima još nešto zbog čega će me neki proglasiti ljubomornim, nevjernim Tomom, ali napisat ću to jer je u današnje vrijeme aktualno. Podrazumijeva se da žene s tih slika izgledaju tako kako izgledaju „na prirodan način“, pod tim se misli: tako izgledaju isključivo, jedino i samo zbog zdrave prehrane i vježbanja(!). Podrazumijeva se da one ne uzimaju nikakva sredstva za mršavljenje ili kojekakve steroide i nisu su se podvrgle estetskoj kirurgiji. Vrijedi li to baš za sve žene s takvih „What`s your excuse?“ - slika diljem interneta? A tu je i dobri stari photoshop, po slikama tih žena baš nikad nije prčkano, zar ne?

Kad sam već krenula u tom smjeru, onda ću i nastaviti. Budući da svi znamo da po internetskim bespućima ima svega i svačega, a ima i svakakvih ljudi, kako znamo da su žene s tih kojekakvih slika uopće rodile djecu? Možda su djecu posvojile. Možda na slikama nije after-baby-body, nego after-adoption-body. U Americi su česta pojava i surogat majke koje ne rađaju djecu samo ženama koje iz medicinskih razloga ne mogu raditi dijete, nego i onim ženama koje zbog estetskih razloga ne žele roditi dijete, tj. žele zadržati svoju vitkost, ravan trbuh itd. 

S druge strane, imaju li te žene sa slika uopće djecu? Možda su se slikale s nećacima ili prijateljičinom djecom… na internetu sve prolazi.

Sve slike preuzete su s interneta.

Rodbinu ne možeš birati

Srela sam u gradu rođaka koji zna da sam mjesecima na zdravoj dijetnoj prehrani i pitao me: “Kako si?“.

Ja sam iskrena osoba pa sam iskreno odgovarila: „Gladno.“.

Na to je on prasnuo u smijeh i nastavio se kesiti. Ja sam ga gledala ozbiljnog lica. U nekom trenutku čak bi se moglo reći da sam ga strijeljala pogledom jer mi nije bilo jasno što je njemu smiješno, zar to što ja gladujem već  7 mjeseci?

Zar je moja patnja tako smiješna?

Onda je konačno skužio da sam ja mrtva ozbiljna pa se prestao smijati.

Rodbinu ne možeš birati.

Slika preuzeta s interneta.

Gladna i sama

tako sam provela rođendan.

Nikad nisam radila ogromne proslave rođendana, ali imala sam  običaj to skromno obilježiti. Znam da neke žene ne slave rođendan, jer “ što se ima slavi u tome što stariš“. Ja nemam problema s tim. Meni je staranje sastavni dio života. Ne bojim se starosti.

Uvijek sam za rođendan radila tortu i kolače kakve volim (kremaste, kalorične, slatke, naravno – od bijelog šećera i bijelog brašna!…)  i uživala sam i u izradi i u konzumaciji. Naravno, torti i kolačima uvijek je prethodilo i neko fino jelo (onakvo kakvo ja volim: kalorično, masno,teško, bezmesno…). 

Ovo je bio moj prvi rođendan bez kolača/torte. Prvi put nakon 20ak godina nisam ni radila ni jela nikakav kolač za svoj rođendan. A za doručak, ručak, večeru i međuobroke jela sam zdrave, dijetne splačine kakve jedem svaki dan; happy birthday to me.

Zašto da organiziram proslavu rođendana? Zar da nakuhavam i pečem za druge i onda na svoj rođendan gledam kako drugi žderu sve ono što ja ne smijem, a želim jesti?

Budući da sam više puta priznala da ja svakih par dana (jednom tjedno) pojedem nešto nezdravo što ne bih smjela ni pogledati, a kamoli jesti,  sad će neki pametovati – zašto si onda za rođendan nisam priuštila nešto zabranjeno? Zato što kod kuće nisam imala ništa fino. Danima se osjećam tako jadno i bezvoljno zbog te zdrave, dijetne prehrane da nije dolazilo u obzir da se odvučem u trgovinu. Nisam doma imala ni čokolade za kuhanje! Nisam imala od čega pripremiti nešto fino što volim. Ne kupujem i ne skladištim kod kuće fine stvari koje volim jer ih ne smijem jesti (pisala sam već što sam morala pobacati zbog prisilne zdrave prehrane). Nemam kod kuće ni masnog sira, ni milerama/masnog kiselog vrhnja, ni pudinga, ni šlaga, ni margarina, ni čokolade, ni keksa, ni lisnatog tijesta,…

Meni to sve jako fali.

Živim na selendri, a u blizini nema restorana, pizzeria, grill barova, pekara, slastičarni… čak i kad idem u trgovinu, moram ići autobusom (ja nisam od onih sportski nastrojenih koji su spremni pješačiti 4 kilometra i još vući vrećice iz dućana; nemam auto jer nemam novaca za njega). Ima nekakva pizzeria/grill bar (udaljena 5 km) koja dostavlja do nas, ali kvaliteta tih njihovih jela je na jako niskoj razini (vlasnici si mogu to priuštiti jer u blizini nema druge pizzerie, a one udaljene pizzerie i grill barovi do nas ne dostavljaju).

Da živim u gradu i da mi je sve na dohvat ruke, tj. da mogu do trgovine „u šlapama“, možda bih se bila odvukla i kupila si nešto zabranjeno.

Srećom :( imam doma zdravih splačina pa nisam crkla od gladi, happy birthday to me.

Sve slike preuzete su s interneta.

Zdrava prehrana = cjeloživotna dijeta

Znam da smo svi različiti, ali neke stvari koje čitam po zdravožderačkim blogovima i portalima su van pameti. Masa blogera piše na tu temu, a svi tekstovi su slični, malo proguglajte. 

Čitam negdje, neka zdravožderka piše da je ona cijeli život bila na dijetama i onda je odlučila da će smršaviti na zdrav način i to će biti njezina zadnja „dijeta“, tj. ne-dijeta jer danas je popularna teza da zdrava prehrana nije dijeta, nego stil života. Kod zdravoždera je jako popularan anglizam lifestyle (valjda na engleskom to bolje zvuči).

Ne razumijem takve ljude. Ja nikad u životu nisam kretala na dijetu s ciljem da mi to bude zadnja dijeta.

Kad sam prije 16 godina bila na dijeti - nisam planirala da mi to bude zadnja dijeta!!! Na kraju je to bila moja posljednja  dijeta u smislu da nakon te dijete (tj. narednih 16 godina) više nisam ni razmišljala da idem na dijetu. Shvatila sam  da mene mršavost ne čini sretnom i ništa u životu mi se nije poboljšalo uslijed te mršavosti. Nakon toga, uživala sam u životu i u hrani koju volim, udebljala sam se 50ak kg tijekom tih 16 godina i prihvatila sam sebe takvu kakva jesam.

Zašto ja nikad nisam planirala da, kad smršavim, meni neka dijeta bude zadnja u životu? Zato što  je meni jasno kakva je muka biti na dijeti, a i ako bih se na toj nekoj „zadnjoj“ dijeti, spustila na određenu težinu: morala bih do kraja života paziti što jedem da bih održavala tu kilažu – to je opet varijanta dijete, zapravo, ispada da je to onda cjeloživotna dijeta! A ja nikad nisam planirala cijeli život biti na dijeti! Ne razumijem te ljude koji kažu da im je dosta kojekakvih dijeta pa se prebace na tzv. zdravu prehranu kako bi smršavili i planiraju da im to bude zadnja dijeta. Zapravo, njima to nije dijeta, nego stil života, jer kad smršave, oni namjeravaju cijeli život(!) biti na zdravoj prehrani i održavati kilažu. A što je u takvom slučaju zdrava prehrana, nego cjeloživotna dijeta??? Tu se može primijeniti ona stara, mudra: iz zla u gore - iz zdrave prehrane u cjeloživotnu dijetu.
Zar stvarno ima ljudi koji žele biti na zdravoj prehrani do kraja života? Ja nisam ta.

Već sam više puta pisala da ja zadnjih 16 godina (koliko je prošlo od moje posljednje dijete) nisam ni razmišljala da idem na dijetu. Tijekom tih 16ak godina skupila sam 50ak kilograma, ali bila sam zadovoljna sama sobom; dijeta (ni tzv. zdrava prehrana) nije mi bila ni na kraj pameti.

No, prije tih 16 godina bila sam više puta na dijeti, odmalena sam imala viška kila. Kad sam ja išla na dijetu, moj je plan bio: odgulit ću tih par mjeseci dijetnog gladovanja, a onda ću opet jesti svu onu hranu koju volim (masnu, kaloričnu, slatku,…), i naravno da ću se opet udebljati  - ja sam toga bila svjesna i meni je to normalno(!); nakon toga  ću opet ići na dijetu. Netko će sad reći da se ja jadna tako vrtim u krug. Pa bolje je vrtjeti se u krug i imati faze kad gladuješ, tj. kad se patiš na zdravoj (dijetnoj) prehrani i faze kad jedeš sve što voliš i uživaš u životu - nego biti na cjeloživotnoj dijeti kad stalno jedeš samo zdravu, odurnu hranu (nemasnu, nekaloričnu, neprženu,…), patiš se svaki dan i ne vidiš tome ni kraja ni konca (kraj će biti jedino kad umreš)!

Kako mi je samo bliska izjava glumca Setha Rogena:

Sve slike preuzete su s interneta.

Spiralizator i špageti koji to nisu

Delimano spiralizator zadnjih se dana non stop vrti u tv prodaji (a tv prodaja se non stop vrti koji god kanal uključim!). Ako ne znate: spiralizator je uređaj za rezanje (ribanje) povrća. I točka. Pametnom dosta.

Al´ ne, spiralizator je uređaj za rezanje/ribanje povrća u obliku špageta(!). Na engleskom su popularno nazvani: vegetti (veggie + spaghetti). Postoje i zoodles; to su zucchini noodles, tj. tjestenina od tikvica). 

Ja sam od onih zatucanih ljudi koji vjeruju da – ako netko želi jesti sirovo povrće – onda će ga jesti kako god narezano bilo: na ploškice, kolutiće, kockice, kvadratiće, trokutiće, srčeka, štapiće,... Ali neeeeeeee, sirovo povrće je ukusnije kad je narezano u obliku špageta (rezanaca). Moš´ mislit.

Da se nekim osobicama koje poznajem stvarno jede sirovo povrće, jele bi ga i bez kupnje spiralizatora. Ali ne, one moraju povrće rezati/ribati u obliku špageta. Kako li je čovječanstvo (pre)živjelo toliko godina bez spiralizatora??? Kako li smo samo uspjeli rezati i jesti povrće bez toga???

Nemam ja ništa protiv da oni kojima to "treba" - to kupuju (meni ni iz džepa ni u džep).

Ali, ne mogu shvatiti da stvarno  ima ljudi – kojima to treba.

Kao objašnjenje za kupnju toga, čujem - da djeca vole jesti tako narezano sirovo povrće.

To je zaista zabrinjavajuće.

Zar su današnja djeca toliko povodljiva, glupa i podložna manipulaciji – da jedu povrće ako je narezano (naribano) kao špageti???

Ja nemam djece pa ne znam, ali sjećam se sebe dok sam bila dijete: kad ja neko povrće nisam htjela jesti – ja ga nisam jela kako god narezano/naribano bilo. Koliko god mlad bio i koliko god malen mozak imao, svakome bi trebalo biti jasno da naribane tikvice nisu špageti – to su jednostavno naribane tikvice.

Često čujemo da su djeca zaglupljena kojekakvim elektroničkim uređajima koje ne ispuštaju iz ruku, ali da su baš tako glupa – da jedu sirovo povrće zato što izgleda kao špageti, to ne mogu shvatiti.

Da meni netko servira tikvicu, mrkvu, peršin, celer, pastrnjak,… izrezan u obliku Georga Clooneyja – ne bih to jela jer ne volim to povrće (druga je stvar što sam ja sad na zdravoj dijetnoj prehrani pa prisilno jedem kojekakvo odurno povrće - nemam spiralizator, ali sam probala pomoću gulilice za krumpir narezati neke vrste povrća na tanke rezance/špagete: ustanovila sam da tako narezano povrće nije ništa ukusnije nego kad je narezano na npr. kockice; koje čudo!!!). 

Kad smo već kod toga: mrkvu sam ove godine jela jednom, tikvicu sam jela par puta (ne znam koliko točno), a peršin, celer i pastrnjak ove godine (sad je kolovoz) još nisam takla. Da mi netko nariba peršin, celer i pastrnjak u obliku špageta (ili u obliku Clooneya) – ja ih svejedno ne bih jela. 
Još malo o spiralizatoru: Spiralizator (2. dio).

Sve slike preuzete su s interneta.

Happy day (day of happiness)

Čitam po „zdravim“ blogovima da neki (ne svi!) blogeri-zdravožderci povremeno imaju „cheat day“. Na taj dan jedu ono  što  ne spada  u zdravožderski način života. Cheat day dolazi od engleske riječi cheat – varati i day – dan. Time zdravožderski blogeri žele poručiti da oni taj dan „varaju“ svoju zdravu prehranu (kojoj su posvetili cijeli svoj život, svoju dušu, svoje tijelo, itd., itd., itd.) – jedući tzv. nezdravu (ukusnu) hranu.

Pisala sam  već više puta da ja svaki tjedan imam jedan dan kad jedem sve one masne, slane, slatke, kalorične, teške, zasitne divote od bijelog brašna i bijelog šećera koje inače ne smijem ni pogledati. Ali meni za taj dan nikako ne odgovara naziv cheat day. Taj dan odavno zovem happy day ili day of happiness: 6 dana u tjednu se patim s onim odurnim, prokletim sranjima u obliku zdrave prehrane, a taj jedan dan sam zaista sretna i zaista uživam jer smijem pojesti ono masno/slano/kalorično/od bijelog brašna, bijelog šećera,… za čim neprestano žudim preostalih 6 dana.  I ne, nemam grižnju savjesti!!! Zašto bih ju imala??? Pa nakon što 6 dana jedem zdrava, odurna sranja – moje je apsolutno pravo da jedan dan jedem sve tzv. nezdravo, ali ukusno!!! Taj jedan dan živim život, ostale dane samo životarim, preživljavam na odurnoj, zdravoj prehrani. Zašto onda da taj dan zovem cheat day? Ja nemam dojam da nekoga/nešto varam. A ako personificiramo zdravu prehranu (tj. damo joj ljudske osobine) – pa se ona jadnička osjeća prevareno na dan kad ja imam happy day – baš me boli briga!!! Nema šanse da odurna, prokleta, zdrava hrana i ja imamo „monogaman“ odnos!!!

Naravno, poseban slučaj su oni zdravožderi koji nikad nemaju cheat day (barem tako tvrde). Oni inzistiraju na tome da je njima zdrava prehrana divna i krasna te apsolutno nikad ne osjećaju potrebu da pojedu nešto ukusno, tj. nezdravo. Oni iz sata u sat, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan iz mjeseca u mjesec iz godine u godinu, iz stoljeća u stoljeće – jedu isključivo, jedino i samo zdravu hranu. Nimalo ne pretjerujem s ovim „iz stoljeća u stoljeće“: danas je zdrava prehrana popularna jer -  oni koji se zdravo hrane, navodno nikad ni od čega ne obolijevaju i živjet će barem sto, pardon, to je malo; barem tisuću godina.

Jel´da?

Sve slike preuzete su s interneta.