"Ja ne jedem nezdravu hranu jer je nezdrava"

Razmišljala sam što je najgluplje, što sam čula (pročitala) od nekog zdravoždera.

Za sad vodi izjava:

"Ja ne jedem nezdravu hranu jer je nezdrava."

Vrećice sjede 18

Ja sam očito fakat retardirana.

Znam da sam pisala već o tome, ali ja jednostavno ne mogu razumjeti zašto babuskare stoje, a vrećice sjede.

Meni je to van mozga.

A vama svima je to logično? Blago vama.

Ovdje na blogu imam 20ak slika babuskara koje brižno stoje nad svojim sjedećim vrećicama. Koliko bih tek slika imala da sam fotografirala baš svaku stojeću babuskaru nad njezinom sjedećom, vrećicom?

U svojih 40ak godina života, danas bih imala barem tisuću takvih fotografija.

Jel to neki fenomen ili što, mislim na to da baba stoji, a vrećica sjedi?

Evo, ovdje babuskara stavila svoje dvije vrećice na klupu, a ona stoji. Dobro, ok, da znam, ona je mršava i fit i sve to super, ok, baš dobro uza nju, ali ja vam ne mogu reći koliko mene nije briga za to. Ja sam stara i debela i nisam fit i volim sjediti i tako rado bih si sjela na klupu. Ali neeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee, njezine vrećice moraju sjediti, pička joj materina.

Ne znam koliko je taj babac imao godina, možda 90, možda 900.

Čini mi se da će mi te stajaće babetine sa svojim sjedećim vrećicama biti misterij dok sam živa.

Ovaj ruksak nije njezin, to je od nekakvog tipa, nije tinejdžer, koliku bradu i brkove ima, ima barem 30 godina, ali: on je sjeo(!) kraj svog ruksaka. Pametan čovjek.

Ok, dobro, da, znam, vama koji smatrate da je ova fit babuskara koja stoji nad svojim vrećicama – pametna - pretpostavljam da je vama ovaj tip koji je sjeo, retardirani kreten ko i ja, jel da? Stvarno ne znam što je njemu i meni, zašto je nama normalno sjediti umjesto stajati.

I stajala je babuskara dobrih 20 minuta (svaka čast!) nad svojim vrećicama dok bus nije došao (ako nekome nije jasno: 20 MINUTA, ne 20 sekundi). Blago vrećicama, bitno da su one sjedile 20 minuta.

Ja sam zbog te babuskare 20 minuta morala stajati. Kamo da sjednem kad njezine vrećice moraju sjediti?

A onda, kad je baba ušla u bus, onda se brzo progurala (bila je gužva!) da bi sjela.  Ok, znam, ja sam stvarno totalno glupa, kretenska, retardirana kretenuša, ali nije mi jasno kako je normalno vani stajati 20 minuta nad sjedećim vrećicama, a onda si u busu brže-bolje sjedneš, a jadničke vrećice staviš na pod?

Znam da su sad mnogi šokirani jer smatraju da sam izvrijeđala preslatku, dobričku, divničku, slatkičku staričicu. Ok, samo neka vam i dalje smeta što i kako pišem, stvar je vrlo jednostavna: ako vam smeta, prestanite ovo čitati.

Dakle, kao što sam već priznala, ja sam stvarno i glupa i retardirana kretenska idiotkinja, ali ja nisam u stanju u svojem malom mozgiću pojmiti logiku takvog ponašanja (stajaća baba – sjedeća vrećica).

Ali to je zato što su me u obitelji pogrešno učili. Naime, moja baka (umrla je s 86 godina) uvijek je sjela na klupu/stolac/sjedalo, a vrećice je stavila na pod(!). Jel i ona bila retardirana???

Moja mama dan-danas sjedne na klupu/stolac/sjedalo, a vrećice stavi na pod. Jel i ona retardirana???

Već je i moja mama komentirala to, da njoj nisu jasne te babe koje zauzmu sjedalo/stolac/klupu, ali ne da bi sjele! Nikako. One stave svoje vrećice da sjede(!).

Dobro, barem nisam ja kriva, u mojoj obitelji se to krivo radi, pa me nije imao tko naučiti kako je pravilno(!?): da ja trebam stajati, a vrećice trebam posjesti na klupu/stolac/sjedalo.

Ok, činjenica je da smo mi (moja obitelj) sa selendre.

Jel se tu radi o tome, o tim razlikama selo-grad?

Jel vi u gradu njegujete takav odnos prema svojim vrećicama da se žrtvujete za njih i stojite, a njima prepuštate da sjede?

Mi na selu to ne radimo, mi ne cijenimo svoje vrećice: mi si sjednemo, a vrećice šutnemo na pod.

Znam da bih se ja, seljača, sad trebala ugledati na vas stajaće gradske dame i vaše sjedeće vrećice, ali jebiga, meni je to jednostavno van pameti. Možete se vi lijepo jebati sa svojim sjedećim vrećicama.

Samo nemojte očekivati da ću vam se ja dizati po busu i tramvaju: kad možete stajati nad sjedećim vrećicama, zašto da vam se dignem? Prije ću crknut, nego se vrećici dizat.

U mozgu zdravoždera i u mozgu nezdravoždera

Čitajući zdravožderske blogove u kojima zdravožderi hvale zdravoždersku hranu, zapitala sam se kako izgleda tijek misli u mozgu jedne zdravožderke dok ona jede zdravu hranu.

Na osnovu onoga što su one same napisale o zdravoj prehrani na svojim blogovima, facebooke-u itd., sastavila sam tekstić kako ja zamišljam da to izgleda u njihovom mozgu.

Dakle, zdravožderka sjedi za stolom i jede tu svoju zdravu hranu koju si je pripremila i dok ona jede, glavom joj prolazi:

Kako je zdrava hrana super. Ajme, kako je ovo dobro, divno, krasno odlično i fantastično! Ma to je jednostavno presuperdivno i fantastično i odlično! Ja jedem zdravu hranu jer je zdrava hrana zdrava! Kako sam ja super jer sad jedem tu divnu zdravu hranu. Do kraja života želim jesti samo tu divnu i superodličnu zdravu hranu! Moja djeca imaju zdrave prehrambene navike jer su pod mojim utjecajem naučila jesti zdravu hranu. Moja djeca jednostavno obožavaju zdravu hranu! I moj muž obožava zdravu hranu! I moji roditelji obožavaju zdravu hranu! I muževi roditelji obožavaju zdravu hranu! I muževa sestra i njezina obitelj sad jedu zdravu hranu jer je zdrava hrana jednostavno zdrava! Baš sam blagoslovljena jer sam otkrila zdrav način prehrane koji je jednostavno presuperdivan! A kako sam mršava jer jedem tu divnu i krasnu zdravu hranu! A kako se divnosuperkrasno osjećam jer jedem tu zdravu hranu! I nikad se neću razboljeti jer jedem tu zdravu hranu. I doživjet ću duboku starost jer jedem zdravu hranu. Pa zdrava hrana je fakat odlična!

Evo, za usporedbu, kako to izgleda u mojem nezdravožderskom mozgu dok ja jedem zdravu hranu. Pisala sam već nebrojeno puta da ne volim zdravu hranu. Ne da ju ne volim, nego mi se jednostavno gadi. Jedem ta zdrava sranja već 7 godina i meni je to preodurno, evo što mi prolazi glavom dok jedem neku zdravu hranu, često pripremljenu prema receptima sa zdravožderskih blogova. Meni se zdrava hrana gadi, pa ne eksperimentiram s izmišljanjem zdravih recepata nego uzmem neki zdravožderski recept i držim se onoga što u receptu piše.

Dakle, sjedim ja za stolom nad zdravom hranom pripremljenom po zdravožderskom receptu i dok guram u sebe tu zdravu hranu, glavom mi prolaze misli:

Ajme, kako je to odurno. Ajme, kakav oduran okus to ima! Ne razumijem zašto sam ja tako kažnjena da moram jesti te zdrave splačine. Svaki put kad isprobam neki novi zdravožderski recept mislim da je to najgore zdravožderske jelo! Ali, onda kad sljedeći put isprobavam neki novi zdravožderski recept – uvijek naiđem na još gori! Nema ukusne zdrave hrane, zdrava hrana je fakat odurna! Ne mogu vjerovati da zdravožderi to dobrovoljno jedu. A zašto ja to moram jesti??? A joj da, zato što liječnici hoće da smršavim. A ja uopće ne želim biti mršava. Zašto da ja budem mršava??? Ja nisam imala apsolutno nikakav problem sa svojih 114 kila. A to, što je drugima smetalo mojih 114 kila, to nije moj problem, to je njihov problem. Osim toga, u 7 godina nikako da doživim sve te silne divote i krasote koje se ljudima navodno dogode uslijed jedenja zdrave hrane. Pa di su te sve jebene divote? Koliko se još moram mrcvariti jedući ta zdrava govna??? Da sad umrem, ne bih više nikad morala jesti zdravu hranu.

Da ponovim još jednom, onaj dio o tijeku misli u zdravožderskom mozgu (pisan kurzivom) je moje nagađanje kako to izgleda u zdravožderskom mozgu dok zdravožderka jede zdravu hranu.

Ovaj dio koji se tiče tijeka misli u mojem nezdravožderskom mozgu, nije nagađanje, nego je jednostavno opis, čak se može reći da je to  citat onoga što mi prolazi glavom dok ja jedem zdravu hranu.

"Tješenje"?

Neki dan sam se sjetila da mi je nekakva gospa na blogu napisala komentar u kojem kaže da se sjeća da se i ona, dok je jela nezdravu hranu i dok je bila debela – tješila, govoreći sama sebi da ona voli nezdravu hranu.

WTF?

Meni taj komentar nikad nije bio jasan. Napisala sam joj tada nekakav odgovor na komentar, ali dan-danas pojma nemam što joj znači ta rečenica, što to znači: „tješiti sebe da voliš nezdravu hranu“?

Ja sebe ne tješim govoreći (pišući) da volim nezdravu hranu: ja nezdravu hranu fakat jednostavno volim, to je činjenica. U 7 godina pojela sam dovoljno zdrave hrane da znam da je zdrava hrana odurna, a nezdrava hrana je preukusna i ja ju jednostavno volim i obožavam, to nije tješenje to je jednostavno tako.

Zanima me kako izgleda to „tješenje“ o kojem je ta gospa pisala? (Postoji li uopće imenica tješenje u hrv. jeziku, ja sam to sad napisala po uzoru na glagol tješiti, ali nikad nisam nigdje čula ni pročitala riječ „tješenje“.)

Dakle, kad je ta gospa jela nezdravu hranu, što onda – jel to njoj bilo ukusno ili ne – kad kaže da se tješila da voli nezdravu hranu? Zašto je jela nezdravu hranu ako ju nije voljela i ako joj nije bila ukusna??? 

Ja nezdravu hranu jedem (kad nisam na dijeti) jer ju volim i ljubim i obožavam i jer mi je preukusna!!! To nije tješenje, to je činjenica.

Ako njoj ta nezdrava hrana nije bila ukusna, nije ju trebala jesti. Fakat mi to nikako nije jasno: ona je (iz nekog razloga?) jela nezdravu hranu i samu sebe je tješila da ona jede tu nezdravu hranu jer ju voli, ali zapravo ju nije voljela.  

Jel to nekome ima smisla?

Meni nema.

Ako ne voliš nezdravu hranu, pa onda jedi sve one zdrave gadarije: nemasne, neslane, nepržene, neslatke, bez bijelog brašna, bez bijelog šećera, s malo ugljikohidrata, bez praznih kalorija…

Tko vama, koji želite jesti sve te zdrave gadarije, brani da ih jedete???

Ja vam sigurno to ne branim. Stvarno ne bih htjela da vi jadničci morate sami sebe tješiti govoreći si da jedete nezdravu hranu jer ju volite, a zapravo ju uopće ne volite. Štoviše, ja bih željela da vi pojedete svu zdravu hranu na svijetu – tako da je više nema, da ju ja ne moram jesti.

Zašto?

Nedavno sam pisala o tome da se već 7 godina patim jedući zdravu hranu koja mi se gadi.

Nikako ne mogu shvatiti zašto sam tako kažnjena.

Hrpetine ljudi svakodnevno jede nezdravu hranu pa njih nitko ne tjera da budu na dijeti iliti da se zdravo hrane. Ne razumijem zašto ja ne smijem jesti nezdravu hranu, nego moram jesti to sve zdravo što mi se gadi.

Što reći?

 Gladna sam.

Pametnom dosta

Da je zdrava hrana ukusna, svi na svijetu bili bi mršavi.

Pametnom dosta.

7 godina krepavanja

Ova noćna mora počela je negdje u siječnju 2016. kad su me počeli liječiti dijetom, jooooooooooooj, pardoooooooooooooooooon, opet ja po svom, ne kaže se dijeta, nego zdrava prehrana (valjda nekima tako ljepše zvuči, ali meni ne!); dakle, ispravak: kad su me počeli liječiti zdravom hranom.

Ajme.

Pa to je 7 godina.

7 godina patnje i muke.

Dobro, da, pa naravno da nisam 7 godina u komadu na zdravoj hrani; pa nisam psihički bolesna da samu sebe tako maltretiram. Imala sam ja itekako pauza od zdrave hrane, neke pauze trajale su i po par mjeseci (kad sam uživala u životu i hrani kakvu volim). Ali, veći dio od tih 7 godina mrcvarila sam se na zdravoj prehrani.

2016. mislila sam da je zdrava hrana odurna.

Nedostaju mi riječi kojima bih sad izrazila svoje mišljenje o zdravoj prehrani, ali pokušat ću: kakvo je to odurno, usrano, gadno, odurno, pičkasto, preodurno, ogavno, odurno, gadno, prokleto, kurčevo sranje.

Pisala sam prije par godina o tome, ali opet ću: još uvijek čekam one sve proklete divote i krasote koje ti se dogode uslijed jedenja tog sveg zdravog, pićkastog kurca. Ja ne razumijem koje su to sve divote i krasote i gdje su, ali masa ljudi koja je na zdravoj hrani tvrdi kako im je super uslijed jedenja te zdrave hrane – ja tijekom 7 godina nisam doživjela te divote i krasote. Pa gdje su u pički materinoj?

Zdravo sranje

Zdrava hrana je jednostavno odurna.

I točka. 

Što se tu još ima reći?