"I" ona se zapustila...

Opet sam slušala gluposti. Da mi je cent za svaki put kad tako nešto slušam...

Razgovaram telefonski s jednom osobom, naravno da je na dnevni red došla i moja dijeta. Nemam volje raspredati o tome, ja samo kratko odgovaram na postavljena pitanja. I nakon nekoliko mojih odgovora vezanih uz dijetu, evo komentara: "I moja kći se zapustila. Ali, sad se malo trgnula, počela je s nekakvom dijetom..."

Nakon ovoga "i", ja uopće nisam dalje slušala što ona laprda o svojoj kćeri. A što znači ovo "i" tj. "I moja kći..."? Ovo "i" znači da se zapustio još netko osim te kćeri. Očito ja, tj. mislila je na mene. 

Tko kaže da sam se ja zapustila? 

Zar to što nisam bila na dijetama te sam uživala u životu i hrani kakvu volim i nije mi smetalo što se debljam, zar to znači da sam se zapustila?

Meni to fakat nije jasno.

Zašto postoji ta potreba da mršavci (ta žena koja laprda o svojoj kćeri je prirodno mršava - sve trpa u sebe i ostaje mršava!) uvjere debele ljude da s njihovim načinom života nešto nije u redu. Nedavno sam pisala o tome da mršavci žele uvjeriti debele ljude da su ružni jer su debeli.  

Sad su mršavci otišli korak dalje, osim što su ružni(?), sad su debeli ljudi još i zapušteni(!).

Nema veze što sam ja prije početka dijete bila sretna i što sam uživala u životu i nisam imala problem s tim što sam debela, redovito sam se prala, nosila čistu odjeću, čak sam nosila i bižuterijski nakit (imam ga podosta, nakupovala sam ga tijekom godina jer ga volim) - budući da sam debela, to automatski znači da sam se zapustila. A jebiga, ja sam debela od malena, očito sam onda cijeli život zapuštena - zašto ja to ne vidim tako?

Poznajem kćer od ove telefonske mršavice, ali nisam ju vidjela ove godine, pa ne mogu suditi o toj njezinoj navodnoj zapuštenosti tj. debljini; a niti se osjećam pozvana to činiti. Ne bi mi smetalo da je ta telefonska mršavica rekla: "Moja kći se zapustila." To bi značilo da govori o svojoj kćeri i gotovo. Iako smatram da nije u redu, to što govori o kćeri, ne bih se zamarala time, jer to nije moj problem. Meni smeta što je ovim "I" - mene strpala u tu kategoriju zapuštenih u koju svrstava svoju navodno debelu kćer. Neka ona to samo rješava sa svojom kćeri, zašto "i" mene smatra zapuštenom?

Sad mi pada na pamet da moja mama, 90godišnjem dedi (djedu), svom ocu, nije dozvolila da se ne brije i šišala ga je svaki mjesec(!) na skroz kratko. Nije se morao brijat svaki dan, ali obavezno jednom tjedno. Ja nikad nisam shvaćala zašto mu neda da pusti bradu i kosu. Ok, ne mora imati bradu i kosu do poda, ali muškarci mogu pustiti da im kosa i brada rastu.

Ona je, naime, smatrala, da: izgleda zapušteno ako je neobrijan i neošišan. 

Nosio je on čistu odjeću i redovito se prao, ali ona nikako nije mogla prihvatiti da se on ne brije svaki tjedan i da se ne šiša svaki mjesec. 

A zašto onda Jasona Momoauuu (kak se to piše?) smatraju seksi muškarcem? U zadnje vrijeme manje, ali prijašnjih godina iskakao je posvuda po webu, ko iz paštete: najzgodniji, najseksi,... 

Pa on je sav zarašten, jel se onda njega smatra zapuštenim? 

A joj da, on je nabildan.

Trebao je moj djed počet bildat u 90oj, onda bi mu mama valjda dozvolila da pusti kosu i bradu. 

Dakle, ako si nabildan i zarašten, nisi zapušten.

Ako si debeo, nema veze što si sretan i uživaš u životu, onda si automatski zapušten.

Ajme, mršavci, pa dajte me nemojte jebat sa svojim glupostima!

Gladna i sama... opet

Ne znam po koji put sam provela rođendan gladna i sama.

Nikoga ne zovem i ne pripremam proslave - zar da gledam kako drugi jedu ukusnu hranu, dok ja jedem zdrave dijetne splačine?

Gdje su divote i krasote?

Već više od 2 mjeseca patim se na strogoj dijeti od 1300 kalorija. I to više od 2 mjeseca u komadu, tj. nisam jela ništa što ne smijem, nisam imala nijedan cheat obrok, a kamo li cheat day. Više od 2 mjeseca nisam jela slatkiše, kolače, sladoled, čips, peciva, pogače, pizzu, hamburger, pommes frites, prženo, pohano, Francusku salatu,…

Svega sam tako željna. Ne znam jel mi više fale fina peciva i kruh od bijelog pšeničnog brašna ili slatkiši i kolači.

Ja još uvijek čekam.

Čekam te sve proklete divote i krasote koje se ljudima dogode uslijed jedenja zdrave hrane. Di su, u pički materinoj? Ja nikako to dočekati. U više od 2 mjeseca ja ne vidim apsolutno nikakvo poboljšanje. Prošlih godina pisala sam o tome.

Često se u ispovijestima bivših debelih može pročitati/čuti, da kad su prešli na zdravu hranu, doživjeli su takva poboljšanja, da je to za popizdit od divote.

Pa tako npr. navode: prekrasnu kožu. Ja na koži ne vidim nikakvo poboljšanje, prišteve imam i dalje. Ali, vidim pogoršanje: koža  mi se peruta. Mazuckam to kremom, ali kako to perutanje meni ide na živce. To mi se nije događalo dok sam jela nezdravu hranu.

Onda bivši debeli (a sadašnji mršavci) navode da imaju prekrasnu sjajnu kosu i nokte. Meni kosa zadnjih mjesec i pol nevjerojatni ispada! Jel to pozitivno? Ja to ne smatram pozitivnim. Najprije sam prala kosu jeftinijim šamponom (samo 70ak kn po flašici), u mjesec dana potrošila sam tu flašicu, ali nije bilo nikakvog poboljšanja. Zadnja 2 tjedna kosu nekakvim skupim šamponom (100 kn po flašici(!), a losion je 450 kn po flašici(!); zdrava prehrana je fakat skupa!), ali još nisam primijetila napredak. 

Sad će neki mršavac-pametnjaković reći da se ta promjena nabolje ne događa preko noći, da treba vremena. Pa jebote budem ćelava dok to dočekam! Koliko godina trebam jesti zdravu hranu dok dočekam ta poboljšanja? A dok sam jela nezdravu hranu imala sam takvu gustu i zdravu kosu! Baš si sad razmišljam, imam dugu kosu do ispod ramena, ali to je tako tanko i mlitavo; nikad mi kosa tako jadno nije izgledala. Da se idem šišat? A kako da se ošišam? Budući da je to tako jadno, ako se još i na kratko ošišam, pa izgledat ću kao da uopće nemam kose. Prešla sam četerdesetu i uvijek sam bila debela, ali uvijek sam imala prekrasnu, gustu, zdravu, dugu kosu. Meni je sad šok vidjeti ovo što imam na glavi. Osim toga, kosa mi je masna kao i prije. Da, dok sam se nezdravo hranila, kosa mi se brzo mastila - i to se ni sad nije promijenilo. I sad kosu perem svaki drugi, eventualno treći dan; ajme, koliko tog skupog šampona protiv ispadanja koristim (a zdravožderci se usude tvrditi da zdrava prehrana nije skupa - dok sam se nezdravo hranila, nisam trošila ovoliko novaca!).

Perut sam uvijek imala. I pogodite što: imam ju i sad! Zar uslijed jedenja zdrave hrane, perut nije trebala nestati!? Prije sam to držala pod kontrolom perući kosu šamponom protiv peruti. Sad kosu perem šampon protiv ispadanja kose. Pa ne mogu prati kosu i s ovim protiv peruti i s ovim protiv ispadanja. A nisam našla šampon koji je i protiv peruti i protiv ispadanja kose.

Što se noktiju tiče, i prije, dok sam jela nezdravu hranu, su mi se nokti listali, i sad mi se listaju. Zar se nisu trebali prestati listati uslijed jedenja zdrave hrane!?

Nadalje, sadašnji mršavci navode da super spavaju (a što, dok su bili debeli, nisu mogli spavati?). Ja nisam nikad imala problema sa spavanjem. Posao i obaveze su me iscrpljivali i bez problema sam spavala dok sam se nezdravo hranila. Meni se čini da kod tih sadašnjih mršavaca taj neki njihov problem, zbog kojeg nisu mogli spavati dok su bili debeli, nije bila debljina ni nezdrava hrana, nego nisu imali dosta obaveza i posla. Našla bih ja njima posla, makar svaki dan doma prali prozore i odmicali namještaj od zida pa isisavali prašinu! Da su se iscrpili kojekakvim obavezama, da vidiš kako bi spavali! Ali, primijetila sam razliku, o njoj u sljedećoj točki.

Sljedeća točka: mršavci navode da su puni energije i poletnosti. Ja se ne osjećam puna energije. Osjećam se kao da me netko prebio, ok, to nije dobar opis, ništa me ne boli, ali osjećam se malaksalo, iscrpljeno, umorno, bezvoljno, ja uopće nemam energije (a kako da je imam od 1300 kalorija zdrave hrane?). Uslijed te malaksalosti i iscrpljenosti, ja sam još pospanija i umornija nego prije. Kaj je to poboljšanje? Ja to ne smatram pozitivnim! Dakle, povezano s prethodnom točkom: ja sad imam potrebu još više spavati, a stalno sam umorna. Da, bila sam umorna zbog posla i obaveza i dok sam jela nezdravu hranu, ali ni približno ovoliko, kao sad, dok sam na zdravoj hrani.

Dakle, nisam puna energije i poletnosti, ja se osjećam potišteno i pomalo deprimirano. Fali mi isprobavanje finih recepata i nezdrave hrane koju volim jesti. Meni je isprobavanje finih recepata bio hobi, kojeg se moram odreći. Znam da većina ljudi ne voli kuhati, pa se sad čude, ko pura dreku, kako kuhanje može biti hobi. To je isto kako kad se ja čudim nekom tko mi kaže da mu je hobi: bavljenje sportom. Meni je to van mozga.

Ajde, probajte vi, pasionirani hobi sportaši, zamisliti da se morate odreći tog svog hobija: bavljenja sportom. Takav je osjećaj odreći se kuhanja (i jedenja) fine hrane. Mada, ne možete vi to shvatiti. Nije isto samo zamišljati da se ne možete/ne smijete baviti hobijem i stvarno se ne baviti svojim hobijem.

Daaaaaa, dobro, znaaaaaaaaaaaaam, jasno mi je da ionako nema šanse de ćete se ikad morati odreći bavljenja sportom jer taj jebeni sport je svima super i divan i krasan i nema razloga da se odreknete takve divote i krasote.

Famozno mi je da je normalno da se pasionirani hobi sportaši svako jutro dižu u 4 sata i npr. trče prije posla ili idu u teretanu itd., a kad ja kažem da mi nije problem po par sati kuhati, peći, tj. isprobavati recepte za ukusnu hranu i onda ju jesti – to se smatra nenormalnim.

Stvarno ne razumijem zašto ja ne doživljavam te kojekakve jebene divote i krasote na jedenju zdrave hrane.

Više od 2 mjeseca nisam jela bijeli šećer. Da, znam da će sad RAW-ci dreknuti da nije dovoljno što ne jedem samo šećer i slastice, jer šećera ima  i u povrće i u voću i u kruhu i u tjestenini... Ok, da, jedem crni, raženi, priznajem i polubijeli, kruh i tjesteninu i sve povrće i voće, u dozvoljenim količinama. Srećom, liječnici ne očekuju da budem RAW-ac. Pa ni ovi bivši debeli, ili kako ih zovem, sadašnji mršavci, pa nisu ni oni svi smršavili na RAW-stvu. Zapravo, po webu, među ispovijestima tih bivših debelih, naišla sam na najmanje RAW-aca (ima puno onih koji su jednostavno na zdravoj hrani i LCHF-ovaca i paleovaca). Dakle, i oni koji nisi bili RAW-ci, tj. nisu jeli samo sirovu hranu, doživjeli su kojekakve divote i krasote uslijed te svoje promjene prehrane.

Znam da je to sirovo jedenje danas popularno, ona neka oglodano-ispijeno-izmoždeno-osušena mršavica, ne znam kako se zove, ali ima je po medijima, ona je to fakat popularizirala. Sad mi je palo na pamet da spomenuta ispijeno-osušena RAW-oglodanka sigurno padne u nesvijest kad vidi što LCHF-ovci jedu. I obratno (LCHF-ovci padaju u nesvijest kad vide prehranu RAW-aca). To ide iz krajnosti u krajnost. Ali, i jedni i drugi (i treći) tvrde da su prelaskom ili na RAW ili LCHF (ili na paleo ili na veganstvo ili na bezglutenstvo,…) osim manjeg broja na vagi, doživjeli kojekakve divote i krasote koje oni svakodnevno osjećaju.

Zašto ja ne doživljavam kojekakve divote i krasote uslijed ove patnje koju živim već više od dva mjeseca?

 

Ne, neće vam uspjeti!

Budući da provodim ovu dijetu po nalogu liječnika, meni definitivno fali motivacije za to gladovanje, iliti zdravu prehranu na 1300 kalorija.

I neke „pametne“ osobice iz moje okoline su se dosjetile da se motiviram: izgledom.

A jebo vas glupe.

Te spodobe, pardon, osobe, polaze od pretpostavke da sam ja ružna jer sam debela.

A pička vam materina glupa!

Ne, neće vam uspjeti! Nećete me uvjeriti da sam ružna jer sam debela.

Ja sam sebi lijepa sa svim svojim kilama; ne govorim sad o nekakvoj unutrašnjoj ljepoti i sličnim pizdarijama, mislim na svoje stokilaško tijelo!  Znaaaam, da, znaaaaaam, da je sad većina onih koji ovo čitaju popadala sa stolca, pala u nesvijest (nadam se da nitko nije tresnuo glavom o rub stola) jer ne mogu vjerovati da ja sebe smatram lijepom iako sam debela. Moja najveća kilaža bila je 114 kila. I da, ja sam se sebi sviđala. Bila sam zadovoljna svojim izgledom, bila sam lijepa i zgodna. Pisala sam već masu puta, od 2016. godine, da ja jednostavno ne osjećam potrebu da izgledam mršavo. Patim se na toj dijeti već godinama (naravno, uz višemjesečne prekide!) jer danas, u 21. stoljeću, liječnici sve liječe gladovanjem. Za sve simptome, kad odeš doktoru, terapija je: dijeta.

Znam da često (bivši) debeli ljudi tvrde da se oni sebi ne sviđaju, da su ružni itd., pa su zato, a ne iz zdravstvenih razloga, na dijetama. Znam da nikoga nije briga, ali meni se čini da njima treba psihijatar, a ne dijeta (ni nutricionist, ni dijetetičar, ni (osobni) trener).

Da, točno je da su me uvijek ljudi vrijeđali jer sam debela. Ne mogu reći da postane lakše to podnositi ili da sam se navikla na to, ali nisu me uspjeli uvjeriti da sam ružna.

Ako do 43. nisam shvatila da sam ružna jer sam debela (a trebala sam?), onda sigurno neću ni sad.

Kao što se kaže, ljepota je u očima promatrača. Ja nemam problem s tim što sam debela (sad imam oko 100 kila i ide mi na živce odjeća koja visi po meni, sviđalo mi se kako sam izgledala u toj odjeći kad sam imala 114 kila). Moram sad ovo napisati, iako ću se spustiti na razinu mršavaca koji vrijeđaju debele ljude: zar svi od vas, oglodanih mršavaca, misle da su lijepi s tom svojom mršavošću? Kako rekoh, to je stvar osobnog stava (promatranja). Kad ja vidim, npr. onu oglodano-ispijenu-osušenu-isušenu mršavku (onu koje ima puno po medijima jer reklamira svoj način prehrane; neću navodit koja je), zar bih ja trebala to doživjeti kao lijepu ženu i čak željeti izgledati tako oglodano-osušeno?

Ajme.

Pa ona izgleda ko hodajući kostur! Ne znam što sa mnom nije u redu, zašto ja, kad vidim  tu ispijeno-osušeno-mršavu oglodanku, ne pomislim: "baš je prekrasna tako koščata, tako i ja želim izgledati". Daaaaaaa, znaaaaaaaaaaaam, da je normalno tako izgledati, i većina žena želi biti poput nje, jedino sam ja očito retardirana pa ju ne smatram lijepom. 

Neću ništa više napisati jer će ispasti da sam izvrijeđala prekrasnu zdravožderku(?); iako, kad netko mršav vrijeđa debele ljude, onda je to sasvim u redu. A najbolje mi je što će sad većina reći da sam ja ljubomorna na nju, tj. njezinu mršavost (i sve mršave ljude) pa ih zato vrijeđam. Ajme, koliko sam to puta čula: kad debela osoba kaže nešto ružno o izgledu mršave osobe, automatski svi zaključe da je debela osoba ljubomorna (zavidna, itd.) na ovu mršavu osobu. Jel to onda znači, da ste vi, mršavci, ljubomorni na debele ljude, pa ih zato stalno vrijeđate?
To puno toga objašnjava.

Znam da vi, mršavi ljudi, iz kojeg god razloga, imate tu neku silnu potrebu uvjeriti debele ljude da su ružni, ali sa mnom vam to neće uspjeti. Ne glorificiram debljinu, kao što vi glorificirate mršavost, i možete se jebat: mene nećete uvjeriti da sam ružna jer sam debela.