(Ne)kuhanje ljeti?

Zadnjih godina odnekud se masovno pojavljuju ljudi (žene) kojima je problem ljeti uključiti štednjak ili pećnicu kad treba pripremiti hranu. Ne znam otkad je točno taj stav postao moderan i  popularan, prije 20ak godina ljeti se normalno sve kuhalo i peklo, al´ danas je to nezamislivo. A ja nikako ne shvaćam zašto. Stalno se u hrvatskom tisku, na blogovima, internetskim portalima,… pojavljuju članci i recepti s bombastičnim naslovima, npr. „jela bez pećnice i štednjaka“. A ja nikako da skužim foru. Zašto se tijekom ljeta „ne smije“ upotrebljavati pećnica i štednjak??? Navodno je razlog „vrućina“. Pa konačno je ljeto(!!!), naravno da je vruće, ali ja ne vidim razlog da zbog vrućine ne bih pripremala hranu na štednjaku i u pećnici. Izbjegavanje upotrebe štednjaka i pećnice ljeti meni je jednako nebulozno kao i tvrdnja da vrućina stvara osjećaj sitosti. Ma da svi se ljeti osjećaju sito(!), o tome sam već pisala.

Ja sam ljeti uvijek normalno, svaki dan, kuhala i pekla. Zapravo, ljeti sam  puno više kuhala i pekla jer sam imala više vremena, nego zimi. Voljela sam isprobavati recepte, zanimalo me kakovog je nešto okusa, a i veselila sam se eksperimentiranju, nije mi jasno zašto je mene ljetna vrućina trebala spriječiti u tome. Nisam isprobavala one neke „ljetne“ receptiće za tzv. laganu hranu – takva hrana mi se nikad nije sviđala! Uvijek sam voljela tešku, masnu, kaloričnu, zasitnu,... hranu. Ljeti sam npr. satima kuhala grah (obožavam grah!!!). I da, imam ekspres lonac, ali meni se ne sviđa okus hrane kad je napravljena u tome. Grah sam kuhala u najnormalnijem loncu, uz to sam obavezno nešto pekla u pećnici, npr. zapečeno povrće s puuuuuuuno masnog sira i kiselog vrhnja  ili neka peciva ili pogaču (od bijelog brašna; raženo i integralno mi se uvijek gadilo!). I ne, nije mi bio problem ljeti mijesiti dizano tijesto – ne znam zašto je to drugima problem! Ja sam fakat jednostavno preglupa da shvatim zašto je mene vrućina trebala spriječiti u tome. Dan-danas mi nije jasno zašto ljudi tako masovno izbjegavaju uključivati pećnicu i štednjak ljeti, kao da će baš doslovno, u punom smislu riječi - umrijeti (od vrućine). To je nemoguće - u Hrvatskoj nikad nije tako vruće! Znam o čemu govorim: već sam rekla da sam ja uvijek ljeti najnormalnije, par sati dnevno, imala uključen štednjak i pećnicu - i nisam umrla. I ne, nemam klimu. Nemam ni perilicu suđa, uvijek sve perem ručno (da, ja sama perem sve suđe, ne pere ga nitko drugi.). 

Radi li se kod spomenutih ljudi koji uporno i tvrdoglavo odbijaju uključiti štednjak i pećnicu ljeti o lijenosti? Znam da ima ljudi koji ne vole kuhati, ali da su baš toliko lijeni kuhati (ljeti) da radije jedu sirove salatice i sve te ostale, termički minimalno obrađene, zdrave splačine - to mi je van pameti. Jednostavno ne shvaćam u čemu je njihov problem. 

Ok, ove godine kad ja smijem jesti samo zdrave splačine (jer me liječnici drže na tom zdravom gladovanju) – prvi put nisu pećnica i štednjak uključeni svaki dan – što da kuham i pečem kad ne smijem jesti ništa od onog što volim. Ali meni jako fali pripremanje i jedenje ukusne, masne, kalorične, teške, zasitne, slatke i slane hrane od bijelog brašna i bijelog šećera  te isprobavanje zanimljivih ukusnih, nezdravih recepata.

Prijašnjih godina tijekom ljeta svaki tjedan (ili čak dva puta tjedno!) napravila sam kolač od sezonskog voća iz bakinog i djedovog vrta/voćnjaka. Kombinirala sam različite recepte koje sam već isprobala ili sam isprobavala nove i zaista sam uživala u tome. Ove godine nisam napravila nikakav kolač. Zašto da radim kolače kad ih ne smijem jesti.

Da, „pijem“ to voće u onim ogavnim smutijima. Tužno je to: pijem odurni sokić i pritom si mislim koliko bih jako voljela napraviti i pojesti kolač.

Ne razumijem zašto je moj život ovakav. Zašto sam kažnjena jedenjem zdravih splačina? Jedino što me tješi je činjenica da - kad umrem neću morati biti na dijeti.

Sve slike preuzete su s interneta.

Zdravožderstvo i ja

Da malo rezimiram proteklih 6 mjeseci u najkraćim crtama:

- liječnici su me stavili na zdravu dijetnu prehranu i ja gladujem na tome

- meni se zdrava hrana uvijek gadila i sad mi se gadi

- ja uopće ne želim smršavjeti (zadnjih 16 godina nisam niti razmišljala o dijeti, tijekom tog razdoblja nakupila sam oko 50 kg viška, ali nikad se nisam uspjela deprimirati zbog toga), zašto bih ja morala biti mršava, zašto ne smijem biti sretna onakva kakva jesam?

Otkad me liječnici liječe gladovanjem, gledala sam ima li na internetu blogova (na hrvatskom i eventualno srpskom jeziku) koje pišu ti neki ljudi koji se zdravo hrane. Naravno da ih ima (99% su žene!). Al´ mene je šokiralo ono što ljudi pišu na tim blogovima: svi su oduševljeni zdravom prehranom! Kao da su otkrili religiju. Tako pobožno slijede, propagiraju i propovijedaju tu zdravu prehranu da je to nevjerojatno!

No, idemo otpočetka. Te blogove, tj. ljude koji pišu te blogove o zdravoj prehrani možemo podijeliti u tri skupine:

1. oni koje su liječnici stavili na prehranu jer imaju nekih zdravstvenih problema
2. oni koji su se sami stavili na  zdravu prehranu zbog izgleda (žele biti mršavi, stati u neku majušnu haljinicu itd.)
3. oni koju su se sami stavili na zdravu prehranu jer je to danas moderno i popularno,  vjeruje se da nitko nikada ni od čega neće oboljeti, ako zdravo živi i da će živjeti zauvijek (npr. neki jedu samo sirovo – liječnici ih na to sigurno nisu stavili, a i oni sami  tvrde da izgled nije razlog promjena u prehrani(?)).

Svima njima je zajedničko da su nakon par mjeseci bivanja na toj zdravoj prehrani jednostavno oduševljeni time.

Prva skupina (oni koje su liječnici stavili na to zbog zdravlja) tvrdi da im se zdravlje drastično poboljšalo. Super.

Mene su liječnici također stavili na zdravu prehranu zbog zdravstvenih problema. „Problem“ koji sam ja osjetila sama na sebi je:  neredovita mjesečnica. Prema liječničkim nalazima imam još nekih problema: visoka razina šećera u krvi (nije dijabetes iako razina jest visoka) te povišena masnoća. To su „problemi“ koje ja nisam osjećala na sebi. Ja sam uvijek bila debela, no nisam imala zdravstvenih problema, tj. nisam imala simptoma zbog kojih bih išla liječniku. Ja jednostavno nisam išla svake godine liječniku jer nisam imala razloga. A i kad sam išla to je bilo zbog prehlade popraćene temperaturom i grloboljom ili zbog upale uha/sinusa ili neki problem s očima (konjunktivitis). I to su, otkad znam za sebe, jedini razlozi zbog kojih sam svakih par godina išla liječniku. Ja sam zadnjih 20ak godina sveukupno bila kod doktora manje od 10 puta.

Čitala sam po tim „zdravim“ blogovima da su neki prije prelaska na zdravu prehranu imali kojekakve tegobe koje su osjećali sami na sebi (barem oni tako tvrde): lupanje srca, problemi s disanjem, umor i sl., a naravno tu su i oni koji osjećaj samopoštovanja i vrijednosti povezuju s izgledom pa su bili deprimirani i bezvoljni, suicidalni,… zato što su debeli(!).

S lupanjem srca, disanjem, umorom zaista nisam imala problema, a još manje problema imala sam sa samopoštovanjem. Ja nikako ne uspijevam shvatiti zašto bih ja trebala biti deprimirana i suicidalna zato što sam debela?! Znam da npr. mediji to svakodnevno poručuju, ali ja sam uvijek bila tako nekako, ah, valjda glupa i zato se nikako nisam uspijevala deprimirati zbog svoje debljine. Drugim debelim ljudima ta deprimiranost dolazi nekako prirodno, sama po sebi, valjda im je urođena, ali ja nikako da postanem deprimirana zbog kilograma. 

Točno je (o tome sam već pisala) da sam u srednjoj školi i ja bila na dijeti samo zbog izgleda! Ali, sad sam starija i pametnija, kad se sjetim sebe tada: sama se sebi ne mogu načuditi kao sam glupa bila! Da se barem mogu vratiti u prošlost! Ili da barem mogu poslati poruku samoj sebi, rekla bih si: nemoj ni u ludilu ići na dijetu! Od završetka srednje škole prošlo je oko 16 godina i u tom razdoblju nisam nikad  ni pomislila na to da idem na dijetu ili da mijenjam svoj način prehrane iako sam se u tom razdoblju udebljala više od 50 kilograma)! Ja nisam imala problema sa svojim kilama!

No, da se vratim na probleme/tegobe/simptome: otkada gladujem na tim odurnim, zdravim splačinama (od siječnja 2016.), imam redovitu mjesečnicu. I to je to. To je jedino što sam ja ne sebi primijetila kao promjenu otkad sam na toj odurnoj, zdravoj prehrani. Na vađenje krvi i druge pretrage moram ići za koji mjesec  jer opet moram na kontrolu endokrinologu pa ne znam kakvo je sad stanje sa šećerom i masnoćom.

Neki tvrde da oni na zdravoj prehrani imaju prekrasnu kosu i nokte i ten i nemaju prišteve(!). U ovih 6 mjeseci otkad me liječnici drže na zdravom gladovanju – ja apsolutno ne primjećujem ama baš nikakvo poboljšanje što se kose tiče, primijetila sam jedino da mi kosa ispada više nego prije. Što se prišteva tiče, njih sam imala uvijek, smanjili su se nakon puberteta, ali uvijek su tu – i sada nakon 6 mjeseci gladovanja na zdravoj prehrani: prištevi su i dalje tu u jednakom broju te nisam primijetila apsolutno nikakvo poboljšanje tena.

Dakle, nakon 6 mjeseci dijetnog gladovanja na zdravoj prehrani jedino poboljšanje je redovita mjesečnica. Famozno.

Ipak, ima još nešto, ima promjena, ali na gore. Otkad sam na toj odurnoj, zdravoj prehrani ja sam: gladna, bezvoljna, jadna, umorna, pospana, slaba,  iscrpljena, lako se rasplačem (uzimam Xanax za smirenje), možda bi se čak moglo reći da sam na granici depresije. Ja nisam doktor pa si ne mogu dijagnosticirati depresiju, ali kad pomislim koliko se puta dnevno rasplačem, recimo pri pogledu na tanjur zdrave hrane koju smijem jesti, a koja je meni odurna – samo mi suze krenu. Neki dan me mama gleda dok ja jedem zdrave splačine - meni samo suze klize niz lice dok to jedem, a razmišljam o  masnoj, zasitnoj, kaloričnoj, teškoj hrani koju bih željela jesti. Mojoj mami, naravno, nije jasno zašto tako reagiram na zdravu hranu. Pa kad je odurna!!! Ne izlazim ni s prijateljima jer nisam u stanju gledati kako oni jedu svu onu ukusnu, masnu, kaloričnu, tešku hranu od bijelog brašna i bijelog šećera,... koju bih željela jesti, a ne smijem. Iz istog razloga ne idem ni na obiteljske ručkove/proslave,... Kad nakon radnog vremena imamo domjenak na poslu, pokupim se s radnog mjesta pa se ne družim ni s kolegama jer znam da neću smjeti jesti sve one ukusne masne, slane, teške, kalorične, slatke... divotice od bijelog brašna i bijelog šećera koje će biti servirane. Nisam u stanju gledati druge kako uživaju u ukusnoj (tzv. nezdravoj) hrani dok ja pasem neku zdravu gadost. Zbog navedenih razloga ne idem ni na kolektivne ili bilo kakve druge izlete, svugdje se nudi ukusna, masna, slana, kalorična,.. hrana; i to potpuno podržavam(!!!) - ne želim na izletu jesti zdrave splačine(!!!). Ali liječnici mi ne dozvoljavaju da jedem ono što volim i želim (a tako bih željela to jesti). Možda nisam skroz depresivna, ali idem u tom pravcu. Napisala sam već da nikad nisam uspijevala biti depresivna zbog viška kila. Otkad sam na zdravoj prehrani, uspjela sam (bravo ja!), imam razlog da budem depresivna: zdrava hrana mi se gadi, a moram ju svaki dan jesti – to me zaista deprimira. Naravno da sam i bezvoljna, jadna, umorna, pospana, slaba,  iscrpljena,…  Od čega da budem poletna, puna energije? Ta sva zdrava, nemasna, neslana hrana u majušnim  porcijicama: i tako iz dana u dan.

Neki će reći da ja brkam pojmove dijeta i zdrava prehrana. Točno je da su mene liječnici (tj. dijetetičarka) stavili na dijetu od 1300 kalorija dnevno. Ali, to podrazumijeva ono što je danas popularno kao zdrava prehrana: minimalna upotreba masnoće, integralni, raženi itd. proizvodi, kojekakva zelenjava,…  To zapravo jest zdrava prehrana. Jedina razlika između moje dijete i zdrave prehrane je u tome, što je ta moja „zdrava dijetna prehrana“ ograničena brojem kalorija. Dakle, ja smijem jesti sve te odurne, zdrave splačine koje mi se gadi u iznosu 1300 kalorija dnevno, a oni koji nisu na dijeti nego se jednostavno zdravo hrane, oni mogu jesti zdrave, odurne splačine u većim količinama. Točno je da su meni porcije male i da sam svaki dan gladna, ali ne bih mogla reći da zavidim ovima koji nisu na dijeti pa smiju jesti veće količine zdravih splačina. Nekad se jedva natjeram da pojedem svoju majušnu porcijicu - nakon koje sam ionako gladna. Kad bih na repertoaru imala veću porciju te zdrave odurne hrane koja mi se gadi, kako bih se natjerala da to pojedem?

U koju god skupinu spadali (prvu, drugu ili treću), svi(!) pisci „zdravožderskih“ blogova   tvrde da im je zdrava prehrana divna i krasna. Većina priznaje da im je isprva bilo teško, ali tvrde da im je sad zdrava prehrana super. 
???

Kad to pročitam, ja ne mogu vjerovati! Nakon 6 mjeseci te  zdrave prehrane, meni je ona i dalje jednostavno, neopisivo odurna. Kad se sjetim početka dijete (siječanj, 2016.): tada sam lakše izlazila na kraj s tim nego sad. Onda zapravo nisam bila svjesna da mene čekaju mjeseci i mjeseci  (ili godine???) jedenja odurne, zdrave hrane.  Meni jedenje te zdrave hrane nije postalo navika, meni se ta zdrava, nemasna, neslana, neslatka, integralna, ražena,… hrana gadi!

Čitam na jednom od „zdravih“ blogova autorica tvrdi - da je totalno odustala od jedenja nezdrave hrane (ne jede ni pizzu, ni prženi krumpir, ni bijeli šećer, ni bijelo brašno, ni fine kolače ni torte (ona jede samo one nekakve navodno „zdravije“, čak i sirove kolače  – ja sam ih probala prijašnjih godina iz znatiželje, meni se apsolutno ne sviđaju!)). Ok, nek´ ona ne jede to sve „nezdravo“, ali ona tvrdi(!) da njoj uopće ne fali nezdrava hrana! Ne znam što bih uopće rekla na to. Meni svaki dan fali: masno, prženo, slano, teško, kalorično, zasitno, bijelo brašno, bijeli šećer, fini kolači,…  Meni se to svaki dan jede i svaki dan mi fali – pogotovo kad bacim pogled na ono zdravo i odurno što smijem jesti.

Druga zdravožderačica tvrdi - da njoj ne fali nezdrava hrana, ali da joj nekad u gradu, kad npr. vidi pekaru i osjeti miris, dođe da joj se jede pizza. I onda ona (budući da nije na dijeti, niti su ju liječnici stavili na zdravu prehranu, nego ona jednostavno „voli jesti zdravo“ (???)) ali si može priuštiti da se ne drži slijepo zdrave prehrane)  –  kupi sebi pizzu (od bijelog brašna). Kad ju počne jesti -  ona ustanovi da: „to uopće nije to“ – njoj se to zapravo ne jede i uopće joj nije fino i onda to najčešće baci. 
???  
Ja takvih iskustava nemam. Pisala sam već o tome da se meni dogodi da pojedem nešto što ne smijem jer jednostavno ne mogu izdržati na toj odurnoj, zdravoj prehrani. Meni zaista fali to sve „nezdravo“ što volim, kad ja pojedem komad pizze (od finog bijelog brašna, s debelim tijestom(!!!), s puuuuuuno masnog sira!!!)  - TO JE ITEKAKO TO!!! To je ono za čim čeznem! To je ono što mi svaki dan fali! To je ono što volim! Ja sigurno ne dođem na ideju da bacim taj komad pizze. Nakon što pojedem taj jedan komad, ja razmišljam kako nisam sita i kako bih voljela pojesti još barem jedan komad te divote!!!

Ne mogu ni zamisliti razlog zbog kojeg njoj ne fali pizza!? No, na blogu neke zdravožderačice našla sam čudnjikavo(???) objašnjenje zašto osobama koje su prešle na zdravu hranu ne fali nezdrava hrana. Dotična blogerica to objašnjava na vlastitom primjeru, ona kaže - da se njezin organizam navikao na zdravu hranu i sad njoj okus te zdrave hrane u potpunosti odgovora, a nikako joj ne odgovara okus nezdrave hrane, čak tvrdi da joj se sad nikako ne sviđa okus masne ili (jako) slatke hrane - čim to stavi u usta, njoj je to užasno i ne može se prisliti da proguta zalogaj, njezino tijelo automatski odbacuej nezdravu hranu. 
??? WTF???
Ja nemam takvih problema. Nakon više od 6 mjeseci jedenja zdravih splačina koje mi se gade, moj organizam nije se navikao na zdravu prehranu i svaki dan mi neopisivo fali masna, teška, zasitna, kalorična hrana, te sve one divotice od bijelog brašna i bijelog šećera... Kako mi samo fali masnoća koja se razlijeva po tanjuru, nema veze ako curi i po podu - polizala bih ju!!! 

Baš gledam neki dan na satelitu emisiju u kojoj nekakav razvikani kuhar dolazi u pomoć nekom restoranu koji je na rubu propasti. Pa onda taj neki fensi kuhar ukazuje na nedostatke u restoranu vezano uz higijenu, ambijent, poslugu te pripremu jela... Ako ste to kad gledali, znate da ima svakakvih „nehigijenskih“ restorana, hrana je pripremljena od starih, pokvarenih namirnica itd. Naravno da to nije u redu, meni se nekad zgade restorani kad vidim takve emisije. Ali nekad su namirnice u redu, ali hrana je npr. pripremljena u puno masnoće i onda ovaj fensi kuhar naginje tanjur na sve strane i pokazuje kako je uz rub tanjura sve puno masnoće, kako je nešto raskuhano, kako to ne valja… - a meni cure sline!!!  Ja volim masnu hranu! A ako je dobro zamašteno, ne bih prigovarala ni ako je raskuhano, uz par šnita isključivo bijelog kruha, sve bih pojela! I gledam ja kako se ovaj fensi razvikani kuhar sprda s tim – a ja bih to tako rado jela, pogotovo kad se sjetim ovih zdravih, nemasnih splačina i integralnog/raženog kruha koji smijem jesti. Zatim taj fensi kuhar osmisli novi menu za taj restoran i onda hrana ne pliva u masnoći, pripremljena je od svježih namirnica, kojekakve zelenjave,.. i onda su svi gosti oduševljeni. Ne znam gdje nađu sve te goste koji ne vole masnu hranu pa nahvale ovaj novi nemasni, zdravi menu koji je fensi kuhar osmislio. 

Pogotovo mi ide na živce kad vidim kakve „zdrave“ deserte ovaj fensi razvikani kuhar osmisli. Znam da ti restorani kojima dolazi pomoći nisu skupi/vrhunski niti ciljaju takve goste, često niti nemaju profesionalnog kuhara, nego vlasnik restorana (koji ne zna kuhati!) kuha jer ne može platiti kuhara. Ne očekujem u takvim restoranima čokoladne fonatne, kolače ukrašene listićima  zlata, itd. ali ove zdrave splačine koje taj fensi kuhar osmisli su odurne. Jednom kad sam to gledala u nekom restoranu desert je bio: grčki jogurt nakapan medom i posipan orašastim plodovima(!). Da mi se jede jogurt polijan medom, ostala bih doma, ne bih po to išla u restoran!  Ne znam kolika je cijena tog deserta, ali ja im ne bih 1 cent platila za to! Ali, da, gdje ćeš zdravijeg  deserta od jogurta, meda i orašastih plodova. Dobro, za mene nema ni odurnijeg deserta, taj baš sadrže redom sve(!) sastojke koje ne volim: jogurt zaslađen medom i orašaste plodove.

Ne razumijem ljude koji tvrde da im ne fali „nezdrava“  hrana. Ok, njihov je izbor da to ne jedu. 

Ali tvrditi da ti to ne fali???

Jel´ oni zaista vjeruju da im to ne fali ili pokušavaju sami sebe uvjeriti u to - uporno ponavljajući kako im to ne fali? Zašto takvi ljudi onda nisu i prije jeli samo zdravu hranu??? Većina tih novonastalih zdravožderača veći dio života jela je „nezdravu“ hranu. Zar nikad prije nisu došli na ideju da u usta utrpaju nešto zdravo i onda došli do zaključka da je to divno i krasno? 

Ja sam i do sada, povremeno, stjecajem obiteljskih okolnosti (pročitajte o tome u postovima Sarma i Prehrana moje bake i djeda) pojela nešto „zdravo“, ali brzo sam došla do zaključka da se meni ta zdrava sranja gade. I to je oduvijek tako. Sad kad su me liječnici stavili na tu odurnu zdravu prehranu: ona se meni i dalje gadi.

Ima još nekih blogerica koje pišu „zdrave“ blogove i tvrde da se one ničega ne odriču jer odricanje od „nezdrave“ hrane zapravo nije odricanje, jer “nezdrava“ hrana nije zdrava… - moram priznati da nisam shvatila tu teoriju. Ako ste vi zdravožderačice shvatile same sebe, dobro.

Čitala sam nedavno članak o bolesti koja se zove orthorexia (ok, to nije službeno priznato kao bolest!). Da sad ne prepisujem nekakve definicije s interneta, ukratko ću svojim riječima objasniti što je to. To je bolest ljudi koji su opsjednuti zdravom hranom: izbjegavaju ama baš sve nezdravo i smisao i cilj života im je samo, jedino i isključivo zdrava prehrana. Naravno, da su pobornici zdrave hrane odmah dreknuli da se njih proziva zato što se zdravo hrane. Ima po internetu članaka, pogotovo na stranicama zdravoždera  i kojekakvih portala, trgovina zdravom hranom, itd. u kojima su zdravožderi popljuvali ideju da ta „bolest“  postoji  te se oni osjećaju uvrijeđeni jer se njih proziva zbog zdrave prehrane, a zdrava prehrana je tako divna i krasna, i onima koji se zdravo hrane je sve tako divno i krasno...

Naravno da ne boluju svi koji se hrane zdravo od te bolesti. Ali neki definitivno boluju! Kakvih sam  se gluposti načitala po tim blogovima, portalima,…  koji propagiraju zdravu hranu! To zaista mogu napisati samo ozbiljno bolesni ljudi. Kako su oni opsjednuti zdravom prehranom! Kako trube non stop o tome! Oni liježu i ustaju s mislima o zdravoj prehrani. Cijeli život im se vrti samo oko toga. Panično izbjegavaju sve što bi možda moglo biti nezdravo. 
Čitajući kojekakve gluposti po zdravožderskim blogovima/portalima, uvjerila sam se na vlastite oči da ta „bolest“ postoji.

Malo sam izgubila nit, ali nastavit ću s drugom skupinom zdravožderača. To su oni s majušnim haljinicama i bikinijima itd.

Ja jednostavno ne shvaćam da netko želi biti ili na dijeti ili na zdravoj prehrani - kako god to zvali, da bi stao u manji konfekcijski broj. Ok, u srednjoj školi je to i meni bio jedini(!) cilj dijete. Ali nismo više u srednjoj školi! Sad odrasle žene masovno idu na dijetu kako bi bile mršave i stale u neku majušnu oblekicu. Ja zadnjih 16 godina nisam poželjela stati u majušnu oblekicu. Zašto da ja nosim neku majušnu veličinu (za kojom veličinom zapravo patite sve vi žene koje ste dobrovoljno na dijeti)? Meni obleka definitivno ne može biti motivacija za dijetu. U bliskoj okolini ima ljudi s kojima sam podijelila koliko je meni teško biti na zdravoj prehrani i kako ja uopće ne želim smršavjeti. Kakvih sam se bisera naslušala od tih ljudi (žena!). Neke od tih pametnjakovićki rekle su mi da sad kad su me liječnici stavili na zdravu prehranu iz zdravstvenih razloga – neka ja sebe motiviram izgledom, ako već ne mogu zdravljem – da će mi sigurno biti drago kad ću izgledati mršavije, da ću biti zadovoljnija sobom… Kad su mi to rekle, gledala sam ih kao da su pale s Marsa! Uopće ne razumijem takvu motivaciju. Zašto bih trebala biti zadovoljnija ako izgledam mršavije??? Ja tu uopće ne vidim uzročno-posljedičnu vezu!!! Nikako ne uspijevam svoju debljinu doživjeti kao problem. Stvarno ne znam kako te žene razmišljaju!!! Ne mogu shvatiti da je netko toliko jadan zbog svog izgleda, da se osjeća zadovoljno kad je mršav(iji)??? WTF??? Kako vi žene onda funkcionirate, ako vam je toliko važno da budete mršave??? Vi nemate nikakvih drugih problema u životu??? 

Do sada sam smršavila oko 20 kg i što s tim? Ja bih sad trebala osjećati neko zadovoljstvo??? Na koju foru??? A kako se tek patim jedući svaki dan te odurne, zdrave splačine!!! Vi, žene, koje dobrovoljno idete na te kojekakve dijete da biste stale u neku majušnu oblekicu - vas stvarno usrećuje navlačenje minijaturne haljinice na sebe??? Vama je to izvor sreće i veselja??? WTF?? Zaista ne mogu razumjeti da netko želi biti dobrovoljno na zdravoj prehrani kako bi stao u neku haljinicu.

Ima i onih žena koje tvrde - da im se, kad su smršavile, život iz temelja promijenio, sve im se posložilo i na poslu i privatno, u obitelji, ljubavi, sve je odmah bilo super! 
WTF??? Kad sam zadnji put bila na dijeti (prije 16 godina), a kao što sam rekla, na dijeti sam bila samo zbog izgleda - da, tada sam bila sretna jer sam smršavila preko 20 kila. Ali brzo sam se suočila sa stvarnošću: ništa u mojem životu nije se promijenilo; niti na poslu, niti privatno, svi problemi su ostali i nije ih bilo ništa lakše riješiti. Samo sam imala još jedan dodatni problem: morala sam paziti na kilažu, meni je to bilo veliko opterećenje. Brzo sam shvatila da izgled nije vrijedan sveg tog odricanja i udabljela sam se. Otada je prošlo 16 godina tijekom kojih sam skupila 50ak kilograma, ali nisam ni pomišljala na dijetu. 

Ok, ja si sad ponavljam da moram biti zadovoljna gubitkom kilograma - jer ona doktorska glupača očekuje od mene da smršavim - pa budući da sam nešto smršavila neće urlati na mene kad dođem na kontrolu. Jupi. Ali meni ta doktorska glupača nije neki bitan faktor u životu tako da ja nisam u stanju raspizditi se od veselja što sam smršavila. A kad se tek sjetim koliko sam se patila zadnjih 6 mjeseci na toj zdravoj prehrani!!! I nisam gotova s tim, moram nastaviti dalje patiti na toj odurnoj, zdravoj prehrani.

Opet sam izgubila nit. No dobro, ostala mi je treća skupina zdravožderača. Njima je to jedenje zdrave hrane divno jer je danas moderno i popularno biti prehrambeno osviješten – a to znači jesti zdrave splačine. Što da kažem o tome? Mene ne zanima što je moderno i popularno.

Ako se pitate zašto čitam zdravožderske tekstove po blogovima, portalima,... ako mi se takva prehrana ne sviđa, odgovor je da tražim zdravožderske recepte. Meni je zdrava hrana odurna i u potrazi sam za receptima jer sama ne znam skuhati nešto zdravo, a da bude ukusno. Ruku na srce, tijekom 6 mjeseci eksperimentiranja ustanovila sam i da ja ne znam skuhati nešto zdravo - da bude ukusno ni kad radim po receptima sa zdravožderskih blogova: na kraju to opet ispadne zdravo i neukusno. To što se servira kao ukusno po zdravim blogovima, to je prestrašno! Ti ljudi kao da nemaju okusne receptore. Zdrava hrana meni jednostavno nije ukusna. Pisala sam već da sam (dok sam smjela jesti što volim) voljela peći kolače, a jako sam voljela i kuhati. Uvijek mi je ono što sam skuhala bilo ukusno (sve one masne, slane, teške, zasitne divote od bijelog brašna i bijelog šećera,...). Danas se sama sebi čudim kad nešto skuham: pa zar ja ne znam kuhati, zašto je sve što pripremim tako neukusno??? Onda se sjetim: to je zdrava hrana, zato je takvog odurnog okusa. Danas me kuhanje uopće ne veseli: baš zbog toga što je sve što pripremim neukusno. No, do tih recepata po zdravožderskim blogovima treba se probiti kroz more tekstova u kojima autori(ce) objašnjavaju svoje zdravožderske teorije. Tako da ih nisam uspjela izbjeći.  

Sve slike preuzete su s interneta.

Zašto?

Zašto sam ja kažnjena time da moram biti na zdravoj dijetnoj prehrani?

Šuplje fraze o motivaciji i stvaranju zdravih navika

Sigurno ste čuli ovu frazu: When you feel like quitting, think about why you started. U mojem slobodnom prijevodu: Kad od nečega želiš odustati, razmisli zbog čega si počeo s tim.

Da promotrimo stvar s mojeg stajališta: zašto sam ja na odurnoj, dijetnoj, zdravoj prehrani na koje od koje ne samo da želim odustati, nego apsolutno nikad nisam željela ni započeti primjenjivati tu zdravu dijetnu hranu??? E pa ja sam na toj odurnoj, zdravoj, dijetnoj prehrani zato su me liječnici stavili na to. Ne daju mi lijekove nego me liječe gladovanjem! Iako, kao što sam već više puta napisala ovdje: ja ne bih imala apsolutno ama baš ništa da me liječe lijekovima umjesto dijetom!

Znam da ima ljudi koji se dobrovoljno žele liječiti tom danas popularnom zdravom prehranom. Ja vam nisam jedna od tih.

I što sad kad sam razmislila  zašto sam započela s tom odurnom zdravom prehranom???

Da, motivacija bi mi trebala biti činjenica da će se ona prokleta, koščata doktorica derati na mene ako ne smršavim. Aha. Zanimljiva motivacija.

Evo još jednog šupljeg bisera: It takes 21 days. 21 days of healthy eating and working out and it will become a habit. Ili u mojem slobodnom prijevodu: Potreban je 21 dan. Nakon što ćeš 21 dan zdravo se hraniti i vježbati to će ti prijeći u naviku.

Na ovo se zaista trgam od smijeha. Čula sam već (nevezano uz zdravu hranu) da kad se neka radnja (dobra ili loša) ponavlja 21 dan za redom onda ona ljudima prijeđe u naviku. Koje su to nebuloze! U tome nema istine. Ja sam na zdravoj dijetnoj prehrani koja mi se gadi i to se apsolutno nije promijenilo i nije mi ušlo u naviku. Čak mi se dogodi da si razmišljam što ću sutra fino jesti (masno, kalorično, slatko, od bijelog brašna i bijelog šećera,… tj. sve ukusno!) i onda otvorim hladnjak ili kuhinjski ormarić i vidim zdrave splačine – kao da me netko polio hladnom vodom. Dođe mi da se rasplačem kad se sjetim da smijem jesti samo odurnu, zdravu hranu! Meni nakon 6 mjeseci jedenje odurne, zdrave hrane nije prešlo u naviku! Ok, točno je da se meni dogodi da se nagradim jedenjem nečeg ukusnog (masnog, slatkog, kaloričnog…) pa onda ispada da nisam 6 mjeseci u komadu na zdravoj prehrani. To je apsolutno točno!!! Ali, kad su me liječnici stavili na tu zdravu prehranu, prva 44 dana(!!!) - to je više nego duplo od spomenutog 21 dana(!!!): ja sam se apsolutno držala svega propisanog. Dakle, ja sam 44 dana za redom(!!!) jela isključivo, jedino i samo: zdrave, odurne splačine koje mi se gade. Meni jedenje toga definitivno nije prešlo u naviku. Toliko o 21 danu i stvaranju (zdravih) navika.

Sve slike preuzete su s interneta.

Koliko sam novaca bacila zbog prisilne zdrave prehrane…

Uvijek sam voljela raditi kolače i torte. Naravno, voljela sam ih i jesti. Uživala sam i u učenju i isprobavanju raznih načina ukrašavanja torti i kolača. Mogla sam satima eksperimentirati i isprobavati razne tehnike! Nemam ja nikakvo obrazovanje vezano uz to, sve što znam, naučila sam usput. Nisam živjela od tog pečenja kolača, moj posao, od kojeg živim, nema veze s tim. Povremeno sam pekla kolače i torte po narudžbi za manja slavlja. Nisam pekla na veliko jer uz posao nisam stigla, nekad je čak prošlo i više od mjesec dana da nisam pekla kolače po narudžbi jer sam jednostavno bila zatrpana poslom. Ali svaki tjedan (obično vikendom) napravila sam nekakav kolač za obitelj. Ove godine ne pečem kolače jer me liječnici liječe zdravom prehranom, umjesto da mi daju lijekove!


Najbolje od svega je što sam ja doma imala zalihu potrepština za izradu slastica. Da sam pekla kolače, bila bih sve to potrošila. A što s tim sad kad ne smijem jesti kolače? Pa neću peći kolače i gledati druge kako ih žderu dok ja pasem nešto nemasno, neslatko i odurno zdravo. Morala sam baciti sve te namirnice jer im je istekao rok trajanja.

Ako se netko pita, kako ja znam što sam sve pobacala zadnjih mjeseci: znam zato što sam zapisala sve što sam bacila! Čim su me stavili na tu zdravu prehranu bilo mi je jasno da neću moći potrošiti hrpu namirnica pa sam počela pisati sve što bacim da znam koliko sam novaca bacila jer su me liječnici prisilili da prijeđem na odurnu zdravu prehranu (a nemojte da počnem o tome koliko je tek zdrava hrana skupa!).

Da sumiram što sam sve bacila:

boje i arome za slastice u vrijednosti od oko 400 kn

ukrase za kolače (šećerne perlice i cvjetići, šarene mrvice i ukrasi za posipanje, cvijeće i listovi od hostije, fondanta, marcipana, čokoladne transfer folije, čokoladni cvjetići i listići…) u vrijednosti od oko 500 kn

200 g tvrdih bombona

300 g M&M bombona

200 g gumenih bombona

200 g žele bombona

150 g kandiranog voća

2 kg margarina

750 g maslaca

500 g biljne masti

1,5 l biljnog šlaga

2 čaše slatkog vrhnja

2 velike staklenke marmelade

250 g mlijeka u prahu

1 kg pšeničnog griza

500 g fruktoze

400 g cornflakesa

300 g Kraš expressa

28 vrećica instant cappuccina

1 kg Piknik keksa.

Što se tiče:

praška za pecivo

praška za puding

preljeva za torte

kremfixa

šlaga iz vrećice

želatine

želirnog šećera

 - niti ne znam koliko sam toga svega morala pobacati. Očito nisam zapisala baš sve što sam bacila, priznajem: nije mi se dalo zbrajati svaku pojedinu vrećicu praška za pecivo, pudinga, šlaga, želatine, itd. (svakih par tjedana provjeravam datume pa bacim ono čemu je prošao rok trajanja; a imala sam popriličnu zalihu tih sastojaka).

Zbacala sam i puno stvari koje nisu za pripremu kolača. Da nisam na dijetnoj zdravoj prehrani, ja bih to sve bila potrošila, ali ovako sam ih morala baciti jer im je istekao rok trajanja (nisam izvagala koliko sam čega bacila, nešto je već bilo načeto, nešto nije).

Bacila sam:

tjesteninu

rižu

proso

pir

suhi žuti grašak

kukuruzno brašno

1 kg milerama.

Dok sam smjela jesti kolače, povremeno sam naručivala potrepštine (kalupe, izrezivače, modle,…) preko interneta, npr. s eBeya. Bilo je i jeftinijih, ali i skupljih stvari. Naravno da sad više ništa ne naručujem jer mi ne treba. Al´ najbolja je stvar što sam ja prošle godine krajem 12. mjeseca s eBaya naručila preko 10 artikala. Očekivala sam ih krajem siječnja i u veljači ove godine. I da, stigli su. A mene su liječnici u siječnju stavili na to zdravo, dijetno gladovanje. Što sad s tim artiklima? Nisam ni jedan isprobala kad ove godine nisam ispekla niti jedan kolač. 
Osim na eBayu kupovala sam i u "normalnim" trgovinama, ali i u kojekakvim (skupim!) trgovinama koje prodaju pribor za izradu slastica. Imam podosta raznoraznih metalnih, keramičkih i staklenih pekača, metalnih obruča, (silikonskih) kalupa, kalupa za praline, modlica, izrezivača, posuda, nastavaka za ukrašavanje, pomagala za izradu torti i ukrasa od ticina, termometar,... sve sam to nakupovala zadnjih 15ak godina, a vrijednost tih stvari prelazi 3000 kn. Dobro, sad su rabljene, pa ne vrijede toliko, ali ja sam toliko potrošila na njih jer sam vjerovala da ću cijeli život smjeti jesti kolače. Ne razumijem zašto sam ovako kažnjena? Zašto do kraja života moram jesti zdrave splačine, a ne smijem jesti ukusnu hranu??? 

Da sad sav taj pribor koji ne upotrebljavam, prodam u pola cijene? Ne mogu se natjerati da se rastanem od svega toga. Ja još živim u iščekivanju čuda. Čekam da mi liječnici kažu da ne trebam biti na zdravoj prehrani i da ponovno smijem jesti sve što volim (masno, slatko, slano, kalorično, od bijelog brašna i bijelog šećera,…). I da ponovno mogu uposliti sva ona pomagala koja sam nakupovala tijekom 15ak godina!

Uz sve namirnice koje sam bacila i pomagala i pribor koji ne upotrebljavam, ima još nešto: uvijek sam imala nekakve slabe, jeftine miksere pa sam si obećala da ću si jednom priuštiti bolji mikser. I jesam, sredinom prošle godine kupila sam od svoje ušteđevine mikser za 2 500 kn (4 godine štedjela sam za njega). Sada mi on nije potreban: ne upotrebljavam ga jer ne smijem jesti kolače pa ih ni ne pečem. Nisam ga prodala iz sentimentalnih razloga. Ne mogu se natjerati da ga se odreknem. Zato stoji na kuhinjskom pultu i skuplja prašinu.

Da ne zaboravim, imam još uređaja koje sam kupila isključivo, jedino i samo za potrebe izrade slastica i to u vrijednosti oko 1600 kn, njih također ove godine nisam upotrijebila.

Kad se sjetim što sam sve pobacala i što ne upotrebljavam otkad sam stavljena na tu odurnu zdravu prehranu, vidim da me ta zdrava prehrana skupo stoji. A koliko je tek zdrava prehrana skupa! O tome drugi put, za sada mi je dovoljno muka kad se sjetim koliko sam novca bacila bacajući namirnice koje ne smijem konzumirati i neupotrebljavajući uređaje i pomagala za izradu slastica. 

Tako bih željela jesti  sve to  masno, kalorično, slatko, kremasto, od bijelog brašna i bijelog šećera,... - odnosno: željela bih jesti sve što mi je ukusno umjesto ovih zdravih, odurnih splačina! I da: ono što se smatra zdravim kolačima/desertima/slasticama: nekakvi chia pudinzi, kojekakvi kompotići, voćne salatice, sirovi kolači, itd. - to je prestrašno! Prijašnjih godina (dok nisam bila na zdravoj prehrani) često sam eksperimentirala i bila sam otvorena za nove stvari pa sam iz znatiželje probala neke od spomenutih recepata - to je bilo prestrašno, sramota je to nazivati desertom. Gledam te recepte - fali im većina sastojaka da bi to iole bio desert.

Sve slike preuzete su s interneta.