Izgledaj kao kurva, ponašaj se kao kurva, ali (još?) nemoj biti kurva(?)

Prisjećam se vremena, kad sam zadnji put bila na dijeti (prije nego su me liječnici u siječnju 2016. počeli maltretirati, pardoooooooooooon, liječiti dijetom, joooj, pardoooooooon, zdravom prehranom), bilo je to prije 20ak godina. Pisala sam već da ja od 2000. do 2016. godine na ideju nisam došla da idem na dijetu ili da budem mršava. 

Dakle, prije 20ak godina, bila sam u srednjoj školi i bila sam glupa, htjela sam smršaviti: zato što su sve druge cure u razredu bile mršave(!). A jebo mene glupu, da mogu poslala bih si poruku u prošlost: nemoj nikako ići na dijetu! Na znam što mi je bilo da sam tada dobrovoljno gladovala kako bih bila mršava, očito: mladost-ludost.

Tada sam smršavila oko 24 kg. I onda mi je kum rekao, da se trebam početi „ljepše oblačiti“. I nije on bio jedini, bilo je još takvih koji su smatrali da se trebam početi ljepše oblačiti. Na moje zgražanje to „ljepše“ značilo je da bih trebala prisvojiti kurvinsko-droljasti ili droljasto-kurvisnski stil koji slijede i druge cure iz razreda, iz škole, općenito iz moje okoline… Sve te cure oponašale su kurve i striptizete iz američkih filmova. Meni nikako nije bilo jasno zašto. Zašto bih ja trebala izgledati kao kurva???

Ne znam što sa mnom nije bilo u redu. Zašto ja nisam imala potrebu izgledati kao kurva. Ok, htjela sam biti mršava, ali nisam se htjela oblačiti kao kurva. Ja sam se i nakon što sam smršavila, oblačila kao i kad sam imala 24 kile više.  

I danas imam taj problem. Kad gledam kako se žene u mojoj okolini oblače, ajme! Ne razumijem tu njihovu potrebu da izgledaju kao kurve. Najbolje mi je kad mi netko kaže nešto poput: kad smršavim, onda ću moći nositi odjeću kakvu god hoću. Koji kurac to znači??? Ja sam i sa 114 kila mogla nositi odjeću kakvu sam ja htjela i koja se meni sviđala.

Ok, jasno mi je što to znači, te kojekakve mršavice u časopisima, filmovima, „crvenim tepisima“ u Hollywoodu nose tu kojekakvu oskudnu, prozirnu, blještavu, šljokičastu…, ukratko droljasto-kurvinsku odjeću za koju fakat trebaš biti mršav. I taj njihov „stil“ prihvatile su i obične smrtnice: očekuje se da se i one tako oblače. 90ih godina prošlog stoljeća tako su se oblačile samo striptizete i kurve u američkim filmovima, ali danas su ti kojekakvi selebretiji prenijeli taj droljasto-kurvinski stil  na „crvene tepihe“. A otuda se to proširilo na hrvatske krizme, svadbe, maturalne večere… Ajme, Kad ja vidim kako su klinke na krizmama i maturalnim večerama obučene! Ajme.

Srećom, i zahvaljujući koroni, ove smo godine, za sada, bili pošteđeni tih krizmi i maturalnih večera. Ono što ja ne razumijem, je, zašto roditelji, pristaju svojim kćerima kupovati te takve droljasto-kurvinske haljine. Koliko ja znam, roditelji plaćaju tu obleku. Ne znam zašto roditelji pristaju na to da im to kupe. Ili  tinejdžerke imaju danas svoj novac da same plate tu odjeću?

Ja svoju kćer ne bih takvu pustila van iz kuće. A ovi oko mene, ne da ih puštaju takve van iz kuće, nego ih vode u crkvu na krizmu. Ajme. Te klinke imaju 15ak godina, odjećom, obućom, frizurom i šminkom izgledaju ko Jennifer Lopez u filmu Hustlers (koja ima 50 godina i u tim filmu glumi striptizetu). Jel to normalno?

Da, nažalost, danas se to smatra normalnim. A mene, kojoj to nije normalno, da, mene se smatra nenormalnom. Fakat ne znam zašto ja nemam potrebu izgledati kao kurva ili striptizeta. 

Najbolje mi je kad mi kažu da sam ljubomorna na te koje tako izgledaju. Ajme. Na što trebam biti ljubomorna??? Na to što one izgledaju ko kurve ili striptizete??? Da bih bila ljubomorna na to, trebala bih željeti tako se oblačiti. Ili bi mi se barem takva obleka trebala sviđati.

Meni se to fakat ne sviđa. Štoviše, meni je to ružno. Ok, ima lijepih žena, imaju lijepo lice, kosu, tijelo...ali, ajme, kako su ružno obučene, stvarno kao kurve.

Nije mi jasno zašto se taj droljasto-kurvinski stil američkih striptizeta i prostitutki proširio na svakodnevni život.

Prije koju godinu gledala sam nekakvu emisiju, intervju ili tako nešto, nekakve maturantice (u Hrvatskoj) pitali su o njihovim pripremama za maturalnu večeru. Masovno su izjavljivale kako potroše nekoliko tisuća kuna na haljine, naravno, to su sve te droljasto-kurvinske haljine, i kako je to njima baš suuuuper. Najbolja mi je bila izjava jedne glupačice o razlogu zašto oblači takvu haljinu: „Ako neću sad, kad ću?“. 

A zašto uopće ikad trebaju izgledati kao striptizete ili kurve? Zbog čega one osjećaju potrebu da izgledaju kao da im je upravo završila smjenu u striptiz baru ili na štajgi?

Kako je postalo normalno da se jednako oblače striptizete, kurve, glumice/pjevačice… u časopisima, filmovima i na „crvenom tepihu“ i klinke na krizmi, maturalnoj večeri, rođendanu, svadbi…

Hm, ja nisam u časopisu, nisam u filmovima, nisam na „crvenom tepihu“, a nemam potrebu ni za neko slavlje poput svadbe ili krizme obući se droljatso-kurvinski. 
Ok, ja sam stara, moja krizma bila je prije 25 godina, onda nije bilo normalno da se za krizmu oblačiš kao striptizeta ili glumica na hollywoodskom crvenom tepihu. Nije bilo šanse da mi roditelji uopće kupe takvu neku droljastu obleku, a kamo li da to nosim na krizmu.

Fascinantno mi je kako su danas mame ponosne na svoje droljasto-kurvinski obučene kćerčice na krizmi. Ali fakat ne mogu shvatiti zašto im to uopće kupuju i dopuštaju! Najbolji razlog zašto roditelji to dopuštaju, koji sam između ostalog, čula i od jedne rođakinje je: „Pa kad ona tako hoće“.

Ahaaaaaaaaa.

Kći hoće izgledati kao kurva ili striptizeta na krizmi.

Pa zašto da joj roditelji to brane?
Da, stvarno ne znam.  

Baš si zamišljam tu situaciju kad kćeri i mame (i tate?) idu u kupovinu odjeće za krizmu, maturalnu, nečiju svadbu,... 

I pita mama: Kakvu haljinu bi ti htjela?" 

Kći odgovara: "Neku u kojoj izgledam ko kurva ili barem striptizeta!"

Mama na to: "Odlična ideja, potražit ćemo takvu haljinu kakvu ti hoćeš!"

Očito nema razloga zašto bi roditelji djeci to zabranili. 

Ok, znam i da je danas to dozvoljeno kojekakvim zakonima. Djeci se ne smije ništa braniti, sve smiju. Jasno mi je da kad bi se neka majka danas usudila kćeri braniti da obuče droljasto-kurvinsku haljinu, kći bi zvala pravobraniteljicu za djecu.

Bilo bi čudo da majka ne dobije kaznenu prijavu.

Izgleda kao kurva, ponaša se kao kurva (jeste li vidjeli kako se danas te klinke ponašaju!!!), ali ipak nije kurva(?). Valjda se roditelji danas tako tješe. Sigurno su ponosni.

Ja svojoj kćeri ne bih ni kupila takvu obleku. Ako hoće izgledati kao kurva, neka onda ide na štajgu i zaradi si za svoju droljastu haljinicu za krizmu!

Znam, da, znam da ste svi šokirani tom mojom izjavom i mislite si: "pa ova nije normalna, ona bi svoju maloljetnu kćer poslala da se kurva da zaradi za obleku za krizmu".

Ostajem pri tome: ako hoće izgledati kao kurva, onda neka to sama financira.

Ajme, kako se vremena mijenjaju. Dok sam bila klinka, prije nekih 35+ godina, često sam imala prilike gledati kako to izgleda kad kći bira haljinu za svečanu priliku poput krizme, maturalne večere ili nečije svadbe,...

Naime, moja mama je krojačica i šivala je kod kuće. Prije se puno tako šivalo, barem kod nas na selu, u okolici Zagreba. 

Procedura je bila sljedeća: došle bi mama i kći, donijele kupljenu tkaninu i sl., kći bi izrazila svoje želje glede haljine (suknje, jakne, topića,...), njezina mama bi to korigirala(!), moja mama bi si to sve zabilježila i rekla im kad da kći dođe na probu.

Kći bi s mamom došla na probu da proba tu (napola gotovu) haljinu. Mišljenje kćeri nije bilo presudno, pogotovo što se tiče kratkoće, dekoltea/otvorenosti, izreza, prozirnosti, uskosti,... Mame su diktirale kako to treba izgledati. Iliti: moja mama je slušala mame, a ne kćeri i njihove prohtjeve. Naravno da je i prije 35 godina većina(?) kćeri željela minice, uske, dekoltirane haljine, s visokim prorezima - nije to izmišljeno zadnjih par godina. 

Većina kćeri bila je odgojena da slušaju roditelje, tj. mama određuje kakva će haljina biti (mama ju ionako plaća). No, bilo je i žustrih rasprava glede tih kojekakvih haljina pa čak i svađa između kćeri i majki, te ne kraju suza od strane kćeri kojima gotova haljina, kad bi došle po nju, nije bila dovoljno kratka, dekoltirana,... iliti droljasto-kurvinska. I njihovim mama uopće nije smetalo što kćeri plaču, tule i cendraju jer nisu zadovoljne gotovim haljinama. Štoviše, mame bi im otvoreno pred svima nama rekle: 1. slobodno plači,  manje ćeš pišat, ili 2.  prestani cmizdrit ili ću te nalupat ko vola u kupusu. Da, znam: da danas majka kćeri prijeti batinama, klinka bi zvala policiju.

Baš sam voljela visit oko mame dok su trajali ti pregovori oko haljina i probe. Svačega sam se nagledala i naslušala. 

Sjećam se i nekih zanimljivih situacija u kojima je između moje majke krojačice i majki tih kćeri kojima se šivala haljina, pao tajni dogovor glede haljine. Te majke su obično nazvale moju mamu i bez znanja svojih kćeri dogovorile neka "pravila" glede haljine. Pa je tako jedna mama dogovorila s mojom mama, da kad njezina kćer hoće jako kratku haljinu, neka moja mama na probi zabilježi tu dužinu iliti kraćinu, koju kći hoće. Ali, neka na kraju napravi haljinu 1-2 cm dužu. I moja mama se držala tog dogovora (slušala je majke koje su haljinu ionako plaćale). Za divno čudo, kad su kćeri probale gotovu haljinu, većina nije prigovarala da je haljina predugačka. Meni nikad nije bilo jasno, jel one to nisu skužile, ili se nisu usudile ništa reći? Svega par ih je primijetilo da gotova haljina npr. nije dovoljno kratka, tj. da je preduga. Onda bi majka svoju nezadovoljnu kćer uvjeravala da je haljina sasvim dovoljno kratka, to bi najčešće preraslo u svađu te majke i kćeri. Ta svađa bi najčešće završila tako da je moja mama krojačica, morala dodatno skratiti haljinu (na onu prvotnu dužinu koju je kći htjela). 

Sjećam se da je jednom kći (koja je bila skoro punoljetna!) sa svojom mamom došla mojoj mami krojačici kad je donijela tkaninu i rekla kakvu suknju hoće, tj. njezina mama je blagoslovila izgled suknje. Ali kad je došla na probu polugotove suknje, kći je došla bez mame, i izrazila je želju da suknja ima viši prorez nego što je prvotno dogovoreno. Moja mama je taj put poslušala tu kćer i napravila visoki rasporak iliti razrez na suknji (skoro do gaća!). Kći je i po gotovu suknju došla sama i bila je zadovoljna.

Ali, sljedeći dan se kći sa suknjom u vrećici dovukla natrag k mojoj mami krojačici, jer kad ju je njezina mama doma vidjela u gotovoj suknji, rekla joj je da nema šanse da s takvim rasporkom izađe van iz kuće. I moja mama je morala zašiti oko 1 cm, da rasporak, tj. da taj prorez ne bude skoro do gaća. Ne znam baš koliko je taj 1 cm pomogao da se gaće ne vide, čini mi se da je to bio neki kompromis te mame i kćeri. Mama te kćeri bi sigurno bila htjela da se zašije još 5 cm!

A bila je i jedna mama, koja nije bila krojačica, ali bila je vična krojačkim poslovima poput skraćivanja, ili u ovom slučaju produživanja odjeće. Većini je moja mama krojačica radila kojekakve manje popravke (skraćivanje, sužavanje itd.), ali ova mama je to radila sama i to ne samo na npr. kupljenim trapericama, nego i na haljinama/suknjama koje je moja mama šivala njezinoj kćeri. Ta mama se dogovorila s mojom mamom krojačicom, neka slobodno napravi kratku haljinu/suknju kakvu kći hoće, ali neka ostavi duži (po)rub, da se haljina može produžiti. I onda bi ta mama vična krojačkim poslovima, kad bi kći bila u školi, i sl., produžila haljinu za koji centimetar. To baš nije funkcioniralo sa svakom haljinom, tj. na nekoj haljini se vidi, kad se rub raspegla i proba produžiti, ali s nekim haljinama je funkcioniralo.

Fakat se vremena mijenjaju. Prije je većina majki brinula o tome da im kćeri okolo ne hodaju ko kurve i striptizete, a danas većina majki to ne samo da blagoslivlja, nego i potiče. 

Tko zna što će biti za par desetljeća: ako sada smiju ići droljasto-kurvinski obučene na krizmu, što prije kojih 30ak godina nikako nije bilo normalno, onda za koje desetljeće, možda bude i zakonski legalno da se stvarno maloljetnice kurvaju da si zarade za droljasto-kurvinske haljinice za krizmu, maturalnu večeru itd.

Danas više nije uobičajeno (ni kod nas na selu) da se haljine šivaju kod krojačica, tkanine su jako poskupjele, a ima puno gotove jeftine robe za kupiti pa nije ni isplativo. 

Kad je riječ o toj droljasto-kurvinskoj obleki postoje jeftine droljasto-kurvinske haljinice, a postoje i one kojekakve  brandirane,  skupe droljasto-kurvinske haljinice (treba puuuno potrošiti da bi se izgledalo jeftino). Bilo da kupuju jeftine ili skupe: žene u njima izgledaju kao kurve ili striptizete. I nitko ne vidi problem u tome. Da, to je sve danas normalno.   

No, da se vratimo na mene, prije 20ak godina, kad sam bila smršavila: ne, ja se nisam oblačila kao druge cure u razredu jer se meni to nije sviđalo. Ostala mi je u sjećanju ta izjava mog kuma da se trebam „ljepše oblačiti“. Fakat mi je bilo blesavo što on, čovjek od oko 45 godina, meni, „klinki“ od 18ak godina govori kako se treba oblačiti. Ne znam jel on škicao mlade cure (više nego duplo mlađe od sebe), možda i maloljetne(?). Prema meni se nije nikad neprimjereno ponašao, bio je čovjek na mjestu, ali ta izjava mi je bila nenormalna. On nije pratio modu, bio je uredno obučen, ali nije bio „u trendu“, nije vježbao, nije pazio na prehranu, nije koristio kojekakve kozmetičke preparate itd.

Moja kuma, njegova žena (tada je imala 40ak godina), uvijek je patila za modom i uvijek se picanila, ali ona nije drugima dosađivala s tim, ona mi nije rekla da se trebam „ljepše oblačiti“. 

Kojih 10ak godina kasnije (nakon tog savjeta o „ljepšem oblačenju“), kum i kuma su se razveli. Kuma se nastavila zanimati za modu i picaniti i po mojem mišljenu, pretjerivala je u tome, oblačila se (i ponašala) kao tinejdžerka (kao Jennifer Lopez u 50ima; znam da ćete sad reći da je to normalno, ali meni nije normalno kako se ta glumica/pjevačica oblači u 50oj).

Kum se par godina kasnije ponovno oženio. Ne, nije oženio nekakvu mladu, koja njeguje droljasto-kurvinski imidž. Oženio je ženu svojih godina (oboje su tada imali oko 50 godina) koja je bila, pa čista suprotnost mojoj kumi koja je pratila modu. Ova se uopće nije zanimala za modu, bila je poprilično sijeda, ali nije se farbala, uopće se nije šminkala. Oblačila se jednostavno, nosila je cipele s ravnim đonom itd.

Mene je iznenadilo što je oženio takvu, baš sam mislila da će upecati neku mlađu koja se „lijepo oblači“, po modi: droljasto-kurvinski. Uostalom, on je imao novaca i bio bi mogao financirati njezin droljasto-kurvinski imidž. Pa stvarno, zašto on nije oženio neku koja se „ljepše oblači“? Valjda mu je jedna takva (moja kuma, tj. prva supruga) bila dovoljna.

Što reći na sve te curice od 15ak godina na krizmama i njihove kume? Ili na maturantice od 18ak godina na maturalnim večerama? Ili na sve te tinejdžerke (a i one starije) koje se na kojekakvim (obiteljskim) slavljima oblače droljasto-kurvinski?

Kad idem kupovati odjeću ili cipele za neku svečaniju priliku, gledam tu obleku i obuću po dućanima i nije mi jasno tko to kupuje. Onda dođem na proslavu krizme ili svadbu i sl. – onda mi je jasno tko je to sve pokupovao.

Trebali bi u dućanima  s odjećom i obućom iznad sve te droljasto-kurvinske odjeće i obuće staviti natpise: „Za krizmanice i njihove kume“ ili „Za maturantice“ ili „Za mlađe uzvanice na svadbi“  i sl.

Tako da mi, koji nosimo normalnu odjeću, ne gubimo vrijeme na police s droljasto-kurvinskom odjećom i obućom.

Famozno mi je da se te krizmanice, njihove kume, maturantice… smiju tako obući, ali kad ima kažeš da izgledaju kao kurve ili striptizete iz američkih filmova, one su smrtno uvrijeđene. Pa ako ti se to tako sviđa, onda stoj iza tog svog stila koji njeguješ.

Čitanje tekstova i komentiranje

Pišem ovaj tekst već nekoliko mjeseci, i nikako da ga dovršim. Sad ću se potruditi.

Ispod jednog teksta na bloga, neka žena mi je ostavila komentar. Odgovorila sam joj na komentar, ali moram se još jednom osvrnuti na to što je napisala.

Ok, samo vi pišite komentare, ako vas to veseli. Ali, čini mi se da bi bilo zgodno da prije toga pročitate bar neke od mojih tekstova, ili ako ih čitate: trebate uključiti mozak dok ih čitate.  Ja od 2016. pišem kako mi se zdrava hrana gadi, koliko je odurna, koliko pizdim i živčanim što to moram jesti, te koliko mi fali nezdrava hrana kakvu obožavam.  A ta osobica meni napiše da je rješenje mog problema: „… smanji šećer i bijelo brašno i bit ćeš manje živčana. Nećeš se imati razloga čuditi kao buva k svima onima koji vole zdravo.“

A jebote glupu. Ja se od siječnja 2016. (uz pauze!!!), po naredbi liječnika, odričem svega što volim jesti (tj. nezdrave hrane: šećera, brašna, masnog, prženog…) i jedem tu odurnu, prokletu, gadnu, usranu zdravu hranu. I ne , nisam manje živčana, nego svakim danom sve više pizdim i  svakim danom se sve više čudim ljudima koji tvrde da vole zdravu hranu. Koji kurac volite u tome svemu zdravom??????????????????????????????????????????????????????????? Ja pokušavam shvatiti da ta žena i svi ti ljudi koje vole zdravu hranu – oni su jednostavno psihički bolesni. 

I onda je ta osobica još napisala: „Naravno da govorim iz iskustva. Ovo tvoje kad čitam kao da sam ja pisala prije nekog vremena dok sam se "drogirala" šećerima i ugljikohidratima i varala sebe kako volim ukusno papati“.

Što da ja sad njoj napišem na to? Ja se ne drogiram, ja uživam u ukusnoj hrani: šećerim, ugljikohidratima, bijelom brašnu, prženoj hrani… I ja ne varam sebe da volim ukusno papati.

Kako izgleda to „varanje sebe da voliš ukusno papati“? Baš si zamišljam tu osobicu kako ona, ne znam, sjedi, stoji, leži, ili što već i ponavlja sama sebi: ja volim ukusno papati, ja volim ukusno papati,  ja volim ukusno papati – a zapravo se, kako sama kaže, vara da voli ukusno papati jer ona valjda zapravo ne voli ukusnu hranu. Ona je valjda cijeli život žudjela za time da pase svu onu zdraaaavu hranu samo nije toga bila svjesna. 

A dobro, to je njezina stvar, meni je općepoznata činjenica da mi se zdrava hrana istinski gadi. I isto tako, općepoznata mi je činjenica da obožaaavam nezdravu hranu i ne moram se varati da volim ukusno papati. Ja zaista stvarno, istinski i apsolutno volim ukusno papati – tj. jesti sve ono što sadrži bijeli šećer, bijelo brašno, ugljikohidrate, masno, prženo…

Zato, stvarno bi baš bilo fora, da vi koji ostavljate komentare, uključite mozak dok čitate tekstove koje sam napisala. Ili odustanite od pisanja komentara i liječite se na psihijatriji.