Ne nekom stranom kanalu pogledala sam par epizoda onoga
nečega što bi se na hrvatskom zvalo npr. Moj život s 300 kila. Svaka epizoda prati
neku debelu osobu (s oko 300 kila) koja se u Houstonu kod nekog doktora
podvrgne nekakvoj operaciji za smanjenje želuca u svrhu mršavljenja. Nisam ja
to redovito pratila, ali od onoga što sam vidjela: svi ti ljudi imaju preko 300
kila. Meni je fascinantno da oni nisu
morali na dijetu prije nego što su došli na 300 kila.
Ja se fakat osjećam ko
govno: mene su moji doktori počeli izgladnjivati, pardooooooooooooooooooooooon, liječiti zdravom prehranom kad sam imala samo 114 kila. Mojih 114 zaista je „samo“ kad se usporedim s ovima koji imaju preko 300 kila. Pa imaju
više nego duplo više kila - nego što sam ja imala kad su me stavili na dijetu! Zašto
oni nisu morali na dijetu kad su imali 114 kila? Zar oni sa 114 nisu imali
zdravstvenih problema zbog kojih bi morali na dijetu? Ja to zaista ne
razumijem.
Neki zaista imaju sreće: desetljećima su smjeli uživati u hrani i
skupili 300 i više kila. A mene su
doktori počeli mučiti zdravom prehranom kad sam imala pišljivih 114 kila.
Netko će reći da ja pojednostavljujem situaciju i njihove
razloge zašto su se oni toliko udebljali.
Pa da vidimo kako su se oni uspjeli toliko udebljati. To mi
je također fascinantno. Većina tih ljudi je u krevetu i ne mogu ništa sami:
njihovi članovi obitelji ih dvore, peru i uzdržavaju.
Hm. Mene moja obitelj ne
bi tako tetošila. Rekli bi mi da budem
na dijeti i nek smršavim i definitivno mi ne bi ugađali.
U ovim epizodama koje sam vidjela članovi obitelji tih
debelih ljudi kažu da im moraju ugađati (kupovati im i kuhati nezdravu hranu
kakvu hoće) jer su inače ti debeli ljudi bezobrazni, psuju, viču na sve
ukućane, ponižavaju ih i omalovažavaju… Jedna je rekla da je njezina debela rođakinja
bacila na nju pladanj kad joj nije za jelo donijela ono što je htjela. Da sam ja debela i nepokretna i da ležim u
krevetu i da bacim npr. na mamu pladanj: ona bi mi uzvratila istom mjerom, namlatila
bi me (s tim pladnjem) i ispsovala da se
pogledam na što ličim i sigurno mi ne bi kupovala i servirala onu finu hranu
kakvu ja želim jesti.
Ako se pitate, otkud znam da moja obitelj ne bi skakutala oko mene da imam 300 kila... Evo objašnjenja: pisala sam već da sam uvijek bila debela. Sjećam se da sam
još kao tinejdžerka s nekih 12ak godina bila na nekakvoj dijeti. Rasplakala sam
se u kuhinji dok su moj jeli kolače jer ja to nisam smjela jesti. Mama mi je
lijepo rekla: ako ne možeš biti tu dok drugi to jedu, onda odi u sobu.
Dakle, sigurna sam da mene moji ne bi mazili da imam 300 kila i da me liječnici liječe dijetom.
Zaista zavidim tim debelim ljudima u Americi koji imaju tako
dobre članove obitelji koji im kupuju i serviraju samo hranu koju oni žele jesti.
A što se tog kupovanja tiče, otkud njima novci za takav stil života? Jel ti
debeli s 300 kila u Americi dobivaju nekakvu financijsku pomoć jer se ne mogu
maknuti iz kreveta zbog debljine, kao zbog invaliditeta, ne znam kako bih to
nazvala? Jel to stvarno moguće?
Naime, meni nikako nije jasno kako ti članovi
obitelji financiraju prehrambene navike tih debelih ljudi. Kaže se da je
nezdrava hrana jeftinija od zdrave, ok to štima. Ali ovi Amerikanci u tim
epizodama tu nezdravu hranu u većini epizoda
koje sam ja vidjela, nisu kuhali doma,
nego se po nekoliko(!!!) obroka dnevno kupovali u fast food restoranima. Ajme. Ne znam što
drugi u Hrvatskoj misle o cijenama u fast food restoranima – ali meni je to
užasno skupo! Ne znam kakav je životni standard u Americi i kakve su cijene u
američkim fast food restoranima, ali ako si netko može priuštiti da s 300 kila leži
i krevetu, ne mora raditi, a ima novaca da više puta dnevno uživa u ukusnoj
hrani iz fast food restorana kakvu voli – onda je Amerika zaista obećana zemlja.
Ja volim
hranu iz fast food restorana, ali je užasno skupa, a ja ne ležim u krevetu cijele dane i nitko me ne
poslužuje, nego idem na posao i „zarađujem“.
Ovo „zarađujem“ zvuči mi smiješno
– jer meni je nemoguće svaki dan
nekoliko obroka kupiti u fast food restoranu, a debeli Amerikanci s 300 kila
koji cijeli dan leže u krevetu i ništa ne rade imaju novaca za to.
Budući da si
ne mogu priuštiti da od plaće svaki dan u fast food restoranu kupim nekoliko obroka,
onda ispada da ja zapravo na poslu ne zarađujem, nego volontiram.
Ako se netko pita zašto bih željela svaki dan kupovati hranu
za nekoliko obroka u fast food restoranu, odgovorit ću mu: a zašto ne?
Kao što sam već rekla, meni je nezdrava hrana prefina i zaista ju volim. Dok nisam na dijetama (pardoooooooooooon, zdravim prehranama), ja jedem nezdravu hranu - ali pripremam ju kod kuće, ne mogu si priuštiti restorane. Pisala sam već da nisam ljubitelj ni hamburgera, ni cheeseburgera ni inih burgera, a ni pommes fritesa. Ali, svaki dan bih mogla jesti pizzu, kojekakva peciva i pogače isključivo od bijelog brašna, kolače, tjesteninu, vegetarijanske lazanje, masne i teške povrtne pite, povrtne složence zapečene s puuuuuuuuuuuuno masnog sira i bešamel umaka, povrtne popečke pržene u dubokoj masnoći, pečeni krumpir (iz pećnice, ali mastan, ne onaj neki osušeni koji se peče na papiru za pečenje),...
Dakle, ne patim ja za hamburgerima i pommes fritesom, ali obožavam nezdravu hranu koju sam nabrojala.
A najbolje mi je bilo kad je u jednoj epizodi nekakva Amerikanka došla s preko 300 kila
na, ne sjećam se koliko, oko 120 kila – i onda su svi oko nje tvrdili kak je to fantastično, kak je super
smršavila, kako sad dobro izgleda…
WTF???
Pa ja sam imala samo 114 kila kad su me stavili na dijetu, zašto ja
uopće moram smršaviti? Ona sa 120 kila nema više nikakvih zdravstvenih
problema???
Zaista to ne razumijem.
Fakat mi je i dalje najfascinantnije što tim debelim ljudima članovi obitelji
daju podršku: kupuju im i serviraju hranu kakvu hoće. Da, kao što sam već napisala, čula sam u nekoliko epizoda da ti debeli ljudi, ako ne dobiju hranu kakvu hoće, onda psuju
i vrijeđaju članove obitelji, postanu nasilni itd. Pa? Zar su ti njihovi članovi obitelji takve
mimoze da se njih ne smije psovati, vrijeđati, pljuvati ili gađati nečim? Da
sam ja debela i nepokretna u krevetu, te da psujem, vrijeđam, gađam i pljujem članove obitelji – vratili bi mi na isti način i ne bi mi
servirali hranu kakvu ja hoću.
Fakat su Amerikanci osjetljivi!
Hm, pa i sad, na poslu, dok „zarađujem“
ili kao što sam rekla, volontiram: mene svaki dan vrijeđaju,
maltretiraju, ponižavaju i psuju; to mi je praktički u opisu posla. Ok, na mene
još, srećom, nitko nije pljunuo, ali
nekim kolegicama se to dogodilo. A zar su Amerikanci tako osjetljivi da se njih
ne smije vrijeđati, psovati ili pljuvati? Ili im
to smeta samo ako to radi neki član obitelji pa mu zato daju da jede sve što
hoće? No, opet se tu vrtim u krug, vraćam se na ono: otkud im novci da financiraju
prehranu tih debelih članova obitelji koji cijeli dan leže u krevetu i ne rade
ništa? Kad bi baš i htjeli, meni moji ne bi mogli financirati nekoliko fast
food obroka svaki dan.
To je američki san: ležiš cijeli dan, ništa ne radiš, a imaš
članove obitelji koje te dvore i imaju novaca da ti svaki dan kupe nekoliko(!)
obroka u fast food restoranu. I nitko te ne može natjerati na dijetu dok ne
prijeđeš 300 kila. A u tanguziji kao što je Hrvatska, doktori sve liječe samo dijetama i
sa samo 114 kila osude te na dijetu, pardooooooooooooooon, na zdravu prehranu.
