Tko se mora zdravo hraniti?

Da, znam, stalno ovdje pišem o stvarima koje ne razumijem, koje mi nisu jasne itd. Očito takvih stvari ima puno.

Spominjala sam već da sam prije pisala food blog, spomenula sam i kako sam se toga morala odreći, spomenula sam i što je potrebno za uspješan food blog… Fascinira me kako te sve food blogerice/youtuberice imaju novaca za ulaganje u blog. Međutim, još me i više fascinira kako su te blogerice i njihove obitelji mršave! Bez zajebancije! Od food blogerica s ovih prostora, većina(!) je koščato-oglodano-ispijeno-anoreksično mršava, a takva su im i djeca (puno blogerica ima slike svoje mršave djece na blogovima!)! Riječ je o blogericama/youtubericama koje nemaju blogove sa zdravim receptima (tj. to nisu one blogerice s raw, keto, lchf itd. blogova); nego se radi o nezdravim receptima kakve sam i ja imala na blogu i kakve volim i od kakvih se debljam: prženo, masno, kojekakva prefina dizana tijesta, tone kremastih kolača s bijelim šećerom i bijelim brašnom…

Naravno da ima i kojekakvih blogova sa zdravim receptima (spomenuti lchf i slične pizdarije) te blogerice s takvih blogova tvrde da su one i članovi njihovih obitelji mršavi zato što se tako hrane. Takve blogove ne pratim, pa u to ne ulazim.

Mene fakat fasciniraju ove blogerice/youtuberice koje non stop kuhaju, peku i jedu nezdravu hranu, zajedno s članovima obitelji – i svi ostaju mršavi. WTF???

Ima više takvih primjera, ali recimo da spomenem jednu mršavu blogericu/youtubericu koja u video receptu objašnjava recept za kolač i onda, onako kežual, ubaci: “kolače radim nekoliko puta tjedno, a ovaj obavezno radim više puta tjedno jer ga moja djeca vole.” WTF??? Tko (osim u slastičarni) radi kolače više puta tjedno??? Tko smije jesti kolače više puta tjedno??? Ja nisam mogla k sebi doći. U mojoj obitelji kolač se radio vikendom, ili subotom ili nedjeljom (ne i subotom i nedjeljom!). Tijekom radnih dana nismo ni radili ni jeli kolače (nismo ih ni kupovali!!!), a uvijek smo bili debeli (i mama, i tata i baka...). A sad ova koščato-anoreksična oglodanka tvrdi: 1. da ona kolače radi više puta tjedno i 2. da njezina djeca tijekom tjedna pojedu više kolača. Još mogu dodati br. 3. u njezinim video receptima vidi se da je blogerica mršava. KAKO??? 

Kako oni mogu biti tako mršavi, a više puta tjedno trpaju kolače u sebe??? I nije stvar samo u kolačima. Kao što sam gore napisala, riječ je o blogu s receptima kakve ja volim i od kojih se debljam (prženo, masno, fina tijesta od bijelog brašna…). Logična je pretpostavka, da ako blogerica ima hrpetine takvih recepata na blogu, da onda ona i njezina djeca to jedu. Ili? Zar ne jedu to? Zar blogerica tu finu, nezdravu hranu priprema samo za potrebe bloga/youtube kanala i onda ju baci??? I što, djeci i sebi za jelo priprema samo zdravu hranu, koju NIKAD ne stavlja na blog/youtube? Na njezinom blogu nema zdravih recepata, provjerila sam; kao što sam napisala, ona na blogu ima recepte za nezdravu hranu kakvu i ja volim!

Neću sad stavljati link za taj recept/blogericu/blog/youtube kanal jer mi se neda bakčati se s njom (bit će uvrijeđena, ako sazna da sam ju spomenula ovdje). U njezinim video receptima lijepo se vidi da je žena mršava. KAKO??? Jedini odgovor na pitanje Kako?, koji meni pada na pamet je: 1. blogerica laže (tj. u njezinoj obitelji niti se rade niti se jedu kolači) ili 2. blogerica ima dobre gene koje je prenijela i svojoj djeci. Da sad ne ispadne da tvrdim da blogerica/youtuberice laže, očito je odgovor pod br. 2 točan: blogerica ima dobre gene i smije sve trpati u sebe i ostaje mršava i nitko ju ne tjera na dijetu i nitko ju ne vrijeđa da je debela. A jebiga. Nisam ja kriva što nisam naslijedila dobre gene. Zapravo, nisam ih imala od koga naslijediti, u mojoj obitelji su svi debeli.

Sad sam se sjetila još jedne blogerice, koja na svom blogu ima slika svoje mršavosti i slika svoje mršave djece! Ona na blogu također objavljuje recepte za nezdravu hranu. Na pameti mi je jedan njezin recept za jelo od tjestenine, i u receptu se hvali da se to jelo kod nje ljeti najčešće sprema. Ok, ne piše koliko puta ljeti ga sprema. Ali, ako piše najčešće, ja to shvaćam: više puta tjedno(!). Ili? Koliko često bi za vas bilo: najčešće spremati neko jelo? Kako vi to razumijete? Pa, ajme, kako su ta blogerica i njezina djeca tako mršavi, ako više puta tjedno jedu tjesteninu??? Stvarno to ne razumijem. Zašto oni to sve tako smiju trpati u sebe, a meni se cijeli život predbacuje da sam debela, jer sve to tako trpam u sebe. Da ne bi bilo zabune: radi se o tjestenini od bijelog pšeničnog brašna! Ovdje nije riječ o onome što ja zovem naribane tikvice, koje su danas poznate pod nazivom špageti od tikvica; kako rekoh radi se o blogu s receptima za nezdravu hranu, tj. blogerica i njezina djeca ne jedu naribane špagete od tikvica više puta tjedno, nego tjesteninu od bijelog pšeničnog brašna. 

Nije mi jasno kako su ti food blogeri/youtuberi... tako mršavi! Pa da sam ja više puta tjedno jela kolače ili tjesteninu, još kao dijete ni kroz vrata ne bih bila mogla proći, koliko bih kila imala! Moram napomenuti da meni roditelji nisu dozvolili da svaki dan jedem slatkiše ili pijem sokove (dakle, nisam to trpala svaki dan, a bila sam debela)! Ja sam, kad sam došla iz škole, morala jesti kojekakva odurna povrtna variva s mesom, kojekakve juhetine, gulaše, povrtne salate i slične pizdarije koje nisam voljela. U mojoj obitelji to se stvarno moralo jesti! Kad je u jelu bilo krumpira, graha ili tjestenine (makaroni, špageti, krpice, mlinci), onda sam barem to jela (i uz to obavezno kruh!). Meso, krvavice, špek, čvarke, kojekakve devenice, hladnetinu, kelj, (kiseli) kupus, repu, mahune, grašak, krastavce u juhi, juhu od poriluka s plivajućim jajima, zelenu salatu, mrkvu, peršin, sarmu, štrukle, kojekakve žgance, noklice, domaće rezance, tekuća jaja s brašnom,... sam ostavila. Ako sam odbila jesti ono što mi je stavljeno u tanjur, nije bilo šanse da umjesto toga dobijem nešto drugo, smjela sam otići od stola. Ali, to što mi je bilo stavljeno u tanjur, ostalo je u njemu, tanjur je ostao na stolu, većinom je naknadno bio pokriven kuhinjskom krpom ili spremljen u pećnicu. Kad sam za pola sata, sat, dva,... rekla da sam gladna/tražila nešto za jelo: na stolu me čekao taj isti, krpom pokriveni, tanjur variva, mesa, salate...! I ne, nisam, za nagradu, što ne želim jesti varivo, meso, salatu... dobila šnitu kruha i Nutellu. Da, znam da se to danas tako radi! To sam vidjela kod rođakinja i susjeda. Kad njihova djeca danas ne žele jesti to što je skuhano za ručak, zabrinuta majka trči za njima sa staklenkom Nutelle, žlicom i par šnita bijelog kruha jer se boji da će jadna djeca odmah crknuti od gladi ako preskoče jedan(!) obrok. Ja sam blenula kad sam to vidjela! Nisam se usudila ništa komentirati. Znam da će mi rođakinje reći da ja to ne razumijem jer nemam djece. To je apsolutno točno: ja stvarno ne razumijem da djeca ne moraju jesti ono što je skuhano za ručak, nego dobiju kruh i Nutellu (meni to izgledao kao da su još i nagrađeni za svoju izbirljivost i bezobrazno ponašanje). Kako se moja mama i baka nisu bojale da ću ja crknuti od gladi budući da nisam htjela jesti skuhano varivo, zašto mi nisu htjele dati da jedem kruh i Kinderladu? (Nutella se tek kasnije pojavila kod nas.) Ako sam uporno protestirala protiv toga što je za ručak i odbijala jesti - onda su se mama i/ili baka derale na mene da sam izbirljiva, razmažena,... Nakon deranja, jela sam varivo cmizdreći u njega. Možda su mu slane suze popravile okus. Nisam nikad morala pojesti sve što mi je bilo stavljeno u tanjur, ali polovicu sam morala pojesti. 

Znam da danas nije uobičajeno da se varivo, juha, meso, salata... od ručka, jede za večeru, ali u mojoj obitelji je to bilo normalno. Pisala sam da živimo na selendri, a na selu uvijek ima posla, predvečer je trebalo pobrinuti se za sve moguće vrste životinja koje smo imali, radilo se u vrtu i na polju (da, predvečer se radilo u vrtu, pogotovo u proljeće, ljeto i jesen kad sunce više nije bilo tako jako!), nije bilo vremena za kuhanje večere. Kad se jelo kuhalo/peklo, pripremalo se toliko da ga bude i za ručak i za večeru, nikad se nije posebno kuhao ručak, pa onda poslije posebno večera. Kao što je hrana za ručak i večeru bila ista, i procedura oko jedenja večere, bila je ista kao kod jedenja ručka: ako nisam htjela jesti, mogla sam ustati od stola, kad sam za pola sata, ili sat-dva..., došla tražiti nešto za jelo, na stolu me dočekao tanjur s hranom koju sam sat-dva ranije ostavila, ako sam uporno cendrala i protestirala da neću to jesti, derali su se na mene i onda sam to jela, cmizdreći. 

Mislila sam da se oko 1990.ih, dok sam ja bila dijete, kad djeca nisu imala današnja dječja prava, svugdje u Hrvatskoj sililo djecu da jedu ono što im se ne sviđa, tj. da ih nitko ne pita jel hoće ili neće jesti npr. varivo. Prije koju godinu, na blogu jedne razvikane hrvatske blogerice saznala sam da to nije točno (ta blogerica također ima na blogu isključivo nezdrave recepte kakve i ja većinom obožavam!). Naišla sam na njezin tekst u kojem predstavlja recept za jelo koje ona kao dijete nije htjela jesti. Ta blogerica, mojih je godina, i da, i ona je mršavo-koščato-ispijeno-izmoždeno-anoreksično-oglodano mršava. Više od te njezine mršavosti iznenadilo me to što ona u svom tekstu navodi da kad nije htjela jesti neko skuhano jelo, njoj je baka, zabrinuta da će jadno dijete crknuti od gladi: svaki put dala debelu šnitu kruha s pekmezom! Molim??? Pa jebote kak??? Zašto ona već tada, 1990.ih nije morala jesti hranu koja joj se ne sviđa??? Zašto se roditelji ili baba nisu izvikali na nju i prisilili ju da pojede to što je skuhano? Život fakat nije pošten. Moja baba se nikad nije zabrinula da ću ja krepat od gladi, ako ne pojedem npr. varivo. Nije mi dala šnitu kruha s pekmezom. Imala sam ja izbora, kako ne: mogla sam birati hoću li odmah jesti to varivo koje mi je u tanjuru ili će se derat na mene da sam izbirljiva itd., pa ću onda jesti to varivo koje mi je u tanjuru. A mogla sam dobit i šamar. 

Ok, da znam, danas se djecu ne smije tući. Da danas mama ili baka ošamare dijete jer neće jesti varivo, dijete bi odmah zvalo policiju, a policija mora doći napraviti zapisnik, obavještava se Centar za socijalnu skrb... i da, onda ispada da je danas jednostavnije djetetu dati staklenku Nutelle, žlicu i kruh. Tko ne bi danas htio biti dijete! Pa ja bih fakat voljela sad biti dijete! Da sam 1990.ih imala dječja prava kakva djeca danas imaju, i da sam imala mobitel (da, ja sam tako stara; dok sam bila dijete, nije bilo mobitela!), bila bih zvala policiju kad su me mama ili baka ošamarile jer nisam htjela jesti varivo. 

Fakat mi je fascinantno kako se svijet promijenio u 30ak godina, ajme, kakve sve delicije danas mame i bake pripremaju djeci. Moja mama i baka kuhale su variva, juhe, gulaše... dinstale/pohale/pržile/pekle meso, radile povrtne salate itd. One nisu ni za doručak, ni za ručak, ni za večeru, ni za međuobrok pripremale fina dizana tijesta kao što su: pizza (i milijarde varijacija na temu: pizza-pužići, pizza-kiflice, pizza-štruce, pizza-muffini, pizza-pancerote, pizza-sendviči, pizza-pite, pizza-kocke,...), hrenovke u tijestu, slanci, klipići, pužići s jabukama, buhtle s čokoladom i sl. Dizana tijesta radile su 3(!) puta godišnje. Za maškare su radile krafne (dakle, jednom u godini!), a za Uskrs i Božić radile su makovnjaču/orehnjaču i sl. – a ja to nikad nisam jela, jer ne volim ni mak ni orahe; srećom, to nisam morala jesti!). Za vikend se radio (kremasti) kolač - jedan(!), ne nekoliko vrsta; taj kolač pojeo se za vikend. A zadnjih godina gledam po tim blogovima/youtube kanalima s finim receptima: blogerice stalno nakuhavaju, peku i pripremaju ukusnu hranu koju njihova djeca vole i očito svaki dan jedu. A svi su mršavi!

Čisto sumnjam da se te mršave blogerice/youtuberice bave sportom. Čak i da se bave sportom, uz trpanje kolača i tjestenine više puta tjedno u sebe, uz jedenje pohanog i masnog i uz jedenje kojekakvog dizanog tijesta i svega onoga za što imaju recepte na blogu,… – pa trebale bi trenirati svaki dan, minimalno 5 sati. A što te blogerice nisu u radnom odnosu, ne pospremaju po doma, ne peru veš,... Nego samo cijele dane nakuhavaju i peku za blog, pa onda, naravno, jedu tu ukusnu, nezdravu hranu koju su pripremile i onda se bave sportom ostatak dana da potroše te kalorije? I tako svaki dan?

Pala mi je sad na pamet ona krilatica koju neki ljudi vole: ne postoji zdrava i nezdrava hrana, nego u svemu treba biti umjeren. Ja se ne slažem s tim: postoji nezdrava hrana, to je ova koju volim i obožavam i od koje se debljam i zaključak je da ju ne smijem jesti; ali postoji i zdrava hrana, a to je ova nezačinjena, nemasna, gadnog okusa koju ne želim jesti, a trebala bih (od nje mršavim, ali ne valja mi i stalno sam gladna, živčana i pizdim). I ova spomenuta blogerica/youtuberica koja više puta tjedno radi kolače,  očito se ne slaže ni s tom podjelom na zdravu i nezdravu hranu, a niti s ovim da u svemu treba biti umjeren. Ne možeš biti umjeren, ako više puta tjedno radiš/jedeš kolače, prženu/pohanu/masnu hranu, radiš dizana tijesta od bijelog brašna (dokaz su i hrpetine recepata na njezinom blogu; da su umjereni u jedenju sveg tog nezdravog, ona za 50 godina ne bi objavila toliko recepata na blogu/youtube kanalu, koliko ih je objavila u svega par godinica). Njezina krilatica je: ja imam dobre gene i moja djeca su ih naslijedila i mi smijemo svaki dan trpati u sebe sve što hoćemo i koliko god hoćemo i ostajemo mršavi.

Baš me zanima jel toj blogerici/youtuberici kojekakve zdravožderke ostavljaju komentare o tome da nezdravo hrani svoju djecu. Napisala sam gore da ne pratim te kojekakve blogove koji navodno sadrže zdrave racepte za raw, lchf, paleo… Ali, bacila sam koji put pogled na takve web stranice. Na njima neke blogerice, manje ili više pristojno popljuju, ne samo druge blogerice, nego općenito ljude koji se ne hrane kako se te zdravožderke hrane. Npr. kad ta neka paleo/lchf… zdravožderka napiše “Ja svojoj djeci ne bih nikad dala da jedu XY!”, to znači da je ona popljuvala sve druge, ne samo blogerice, youtubere, žene, mame… nego općenito, sve ljude koji svojoj djeci daju da jedu taj XY. Ovdje sam napisala XY jer mi se neda navoditi stvarne primjere, pomoću stvarnog primjera netko će skužiti na koji zdravožderski blog/blogericu se referiram – pa će me onda dotična gospoja još izvrijeđati (da, ona smije napisati kako ona svojem djetetu ne bi nešto dala jesti i time vrijeđati sve one koji svom djetetu to daju jesti; ali ja ju ne smijem ovdje navesti kao primjer). Sjećam se jednog teksta, čak mi se čini i da znam koji je to blog, ali ne sjećam se koji je recept, zdravožderska blogerica koja svojoj djeci neda nešto jesti (jer je navodno nezdravo) napisala je za one koji svojoj djeci ne brane jedenja toga (citiram po sjećanju): “Ne znam kako im nije žao svojoj djeci dati da to jedu.”

Nije sad bitno koji je to blog. Meni je famozno kako te zdravožderke imaju potrebu svima nametati svoj način prehrane, tj. te svoje stilove života (njihova je krilatica: “ja svojem djetetu ne dam da to jede, pa ne smiju ni drugi dati svojoj djeci da to jedu, jer ja znam da je to nezdravo, a ja sam uvijek u pravu”).

Kad sam već kod ovih mršavih blogerica/youtuberica s finim receptima na food blogovima, moram se dotaknuti još nečega što ima veze s prehranom njihove mršave djece. Neke od tih blogerica imaju na blogovima tekstove u kojima navode da njihova djeca treniraju neki sport (u 99% slučajeva nogomet) i onda navode kakve im obroke pripremaju za ponijeti u školu, na trening, nakon treninga…

Ajme.

Ok, ja ne znam ništa ni o prehrani djece ni o prehrani sportaša, ali zašto te blogerice/youtuberice ne hrane svoju djecu zdravom hranom koja je, koliko čujem, danas važna (meni svi stalno popuju o važnosti zdrave prehrane), i to ne samo za sportaše? Da, znam da to nisu profesionalni sportaši, to su djeca, koja se rekreativno bave sportom, većinom osnovnoškolci. Ali, zašto se oni ne moraju zdravo hraniti??? Dobro, ja se sad tu čudim ko pura dreku, a niti imam djece, niti se zdravo hranim, niti se bavim sportom, niti znam išta o prehrani sportaša. No, imam dovoljno mozga da ustanovim da ta djeca ne jedu ono što se smatra zdravim. Ja sam blenula kad je jedna blogerska gospoja rastegnula tekst o prehrambenim navikama svoje djece koja više puta tjedno imaju nekakve treninge, pa im ona priprema - domaću pizzu. Ja nisam mogla doći k sebi,  blejala sam u taj njezin tekst ko tele u šarena vrata. Napisala je ona recept: uzme kilu brašna, napravi tijesto za pizzu, oblikuje ga po potrebi, nekad kao kiflice, nekad kao calzone, ili nekakve štruce… nadjene ga kupovnim kečapom (tako je napisala!), tvrdim sirom i šunkom i onda ispeče. Piše ona još da to zamrzava, pa ima prije nego joj djeca idu u školu, dođu iz škole ili prije nego idu na trening. Dakle, kad se djeca natrpaju tih domaćih pizza, idu na trening. Wow.

Ako se sad netko pita: Pa što bi onda trebalo djeci pripremiti za jelo? Odgovor: variva, juhe, zelenu salatu, meso na saft,... i slične pizdarije.

Baš se pitam, zašto se blogerica nije pohvalila da uzme lonac od 10 l, par kila ovog povrća, par kila onog povrća... skuha varivo, zamrzne ga u porcijama i onda ima hrane prije nego joj djeca idu u školu, dođu iz škole ili prije nego idu na trening. Joj, da, znam da je sad većina brižnih majki popadala u nesvijest od šoka, i misle si: ja volim svoje dijete, žao mi ga je tjerati da jede nešto što ne voli, radije mu napravim pizzu! Ok, da, ne smijemo zaboraviti ni da se danas, u doba dječjih prava, kad su djeca zaštićena ko lički medvjedi: tjeranje djece da jedu nešto što ne vole, smatra zlostavljanjem, roditelji žive u strahu da će djeca pozvati policiju ili se žaliti pedagogu u školi. 

Kako biste izbjegli probleme sa zakonom, bolje je djeci dati staklenku Nutelle (može i Linolada,...), par šnita bijelog kruha i (domaću) pizzu. 

Onda sad ispada da se zdravo moraju hraniti jedino debeli ljudi i profesionalni sportaši.

Dakle, svejedno jeste li dijete ili odrasla osoba, ako ste mršavi (imate dobre gene) te se samo rekreativno bavite sportom, ne trebate se zdravo hraniti, možete trpati u sebe što god hoćete i koliko god hoćete (prije treninga obavezno se nažderite (domaće!) pizze).

Hmmm. Zanimljivo.

Kratki rukavi, brendirane traperice i tenisice, namazana djeca

Krenula je sezona krizmi i sjetila sam se da sam još prošle godine na nekom portalu naletjela na jedan „članak“. Ovo „članak“ stavila sam pod navodnike jer to je članak kakve piše netko, tko  ne zna o čemu bi pisao – pa onda u tom „članku“ prepriča (i prepiše) komentare s nekog foruma, društvenih mreža itd. U tom spomenutom „članku“ bili su navedeni primjeri neke rasprave na temu oblačenja za svečane prilike u Hrvatskoj, tj. što ljudi smatraju neprimjerenim (nemam sad pojma jel to preuzeto s Redita ili nečeg drugog). Očito nisam imala drugog posla i kliknula sam na članak. I ostala sam zabezeknuta.

Kao najneprimjereniju odjeću za svečane prilike ljudi su naveli muške košulje s kratkim rukavima. 

Zašto? 

Ne kužim. Ja sam očito seljača, ali jednostavno, fakat ne vidim problem u tome da muškarci u proljeće/ljeto nose košulju s kratkim rukavima u svečanim prilikama. Naravno, košulja mora biti zakopčana i moraju imati kravatu, i meni je to sasvim normalno. Ali, u tom članku bilo je svakakvih komentara, npr. da su košulje s kratkim rukavima za vozače busa i konobare. Ajme. Ne mogu vjerovati da košulje s kratkim rukavima nekome smetaju. I to su se ljudi masovno izjašnjavali da su te košulje s kratkim rukavima nenormalne, neprimjerene, neukusne... valjda je 99% ljudi to napisalo. Fakat ne kužim zašto. Očito sam glupa.

Meni nikad nije smetalo što neki od mojih partnera ima košulju s kratkim rukavima na nekoj svadbi ili slično. Jednom prilikom, u 8. mjesecu, bilo je vruće za krepat, a jedan moj bivši imao je košulju s dugim rukavima – meni nikako nije bilo jasno zašto nije obukao (bijelu) košulju s kratkim rukavima. Ali, nisam htjela komentirati, možda nema nijednu elegantnu. To je bilo prije 20ak godina, i tek prošle godine u spomenutom „članku“ saznala sam da većina ljudi košulje s kratkim rukavima smatra nenormalnim u svečanim prilikama. Dobro da nisam tada, prije 20 godina ništa rekla, ispala bih glupa, a ja ne bih toga bila ni svjesna (taj spomenuti bivši očito je bio upućen u to; ajme, kako sam uopće ja, takva neupućena, bila upecala takvog modno osviještenog šminkera?).

Zna li netko razlog zašto je nenormalno da muškarci u svečanim prilikama nose košulje s kratkim rukavima? Stvarno ne kužim zašto. Očito je većina moje obitelji modno neosviještena: i moj tata, i moj djed i stričevi, itd. nosili su košulje s kratkim rukavima u svečanim prigodama. Zašto je to u mojoj obitelji normalno? Pretpostavljam, da je to zato što smo uvijek bili i ostali siromašni. Nije bilo novaca da se na slavljima otac, djed itd. kurče s košuljama dugih rukava. 

Da, dobro, svatko ima svoj ukus, stav, al ja fakat ne vidim problem s tim kratkim rukavima. 

Za mene su u svečanim prilikama neprimjereni odjevni predmeti: oni koji se danas, na žalost, smatraju najnormalnijima u takvim situacijama. A to su: traperice i/ili tenisice (i na muškima i na ženskima i na djeci i na odraslima). Ok, da, dobro, znam, to su brendirane traperice i tenisice koje koštaju pravo bogatstvo; prosječna mjesečna plaća ode na to. Svejedno mi je koliko su te brendirane traperice i tenisice popularne, kad to vidim, svejedno jel na svadbi, na krizmi, na krštenju, na rođendanu... dođe mi da se zbljujem. Ne znam jel to normalno u cijeloj Hrvatskoj, ali zadnjih 20ak godina, u okolici Zagreba to svi smatraju normalnim. 

Nisam nikad o tome razmišljala, ali uz te brendirane traperice i tenisice se valjda(?) nose isključivo košulje dugih rukava(!). I to je onda u redu? Ajme. 

Nije bitno jel krizma, jel svadba u restoranskoj sali, jel rođendanska proslava u garaži…, ali nošenje tih brendiranih traperica i//ili tenisica u svečanim prilikama za mene je istinski primjer seljakluka.

To s brendiranim trapericama i tenisicama u svečanim prilikama nitko nije spomenuo u dotičnom „članku“, tj. toj raspravi o oblačenju u svečanim prilikama. Znači, to nikome ne smeta. Štoviše, neki su istaknuli da su „bolje“ tenisice i traperice ok u takvim situacijama. Priznajem da ne znam što su „bolje“ traperice i tenisice, mogu samo pretpostaviti da su skupe tj. brendirane. Ili?

Ajme.

Dakle, u svečanim prilikama košulja s kratkim rukavima je problem, a brendirane traperice i/ili tenisice nisu.

Ok, jasno mi je da su ljudi različiti, ali to fakat ne mogu shvatiti.

Ne znam jel mi gore vidjeti dijete ili tinejdžera ili 30-godišnjaka ili 50-godišnjaka ili 70-godišnjaka u brendiranim trapericama i/ili tenisicama u nekoj svečanoj prilici.

Znam, ja sam stara. Dakle, prije 30 i više godina, kad sam bila dijete, nije bitno jel se radilo o svadbi u restoranu ili proslavi rođendana, krizme, krštenja,… u garaži kod kuće – moralo se svečano obući za takve prilike: i djeca i odrasli. I to pravilo vrijedilo je kod sve moje rodbine, kumova, susjeda…

Da, i djeca su morala biti svečano obučena! Nije bitno jel su imala 5 ili 10 ili 15 godina – taj jedan dan, nije čak ni cijeli dan, nego većinom jedno popodne, djeca su morala biti svečano obučena. Nisu smjela nosati (brendirane) traperice i tenisice! 

Dječaci/dečki/muškarci nosali su odijela, s hlačama na crtu, od štofa (ne s brendiranim trapericama!!!) i uz to elegantne cipele (ne brendirane tenisice!!!).

Djevojčice/djevojke/žene nosile su ili kostime (suknja i sako) ili haljine i uz to cipele za svečane prilike; nisu to morale biti štule, ko danas.

Te svečane/elegantne cipele (a i druga svečana odjeća!) kod curica i dečki bile su uščuvane jer su se nosile samo u tim svečanim prilikama (a to nije svaki dan). Zato su se prenosile sa starije sestre/starijeg brata na mlađe generacije. Ili su se čak posuđivale rodbini, susjedima, kumovima… koji su imali mlađu djecu. Da, znam, danas bi to bila sramota.

Nije bilo bitno čak i ako su svečane cipele djeci bile malo premale, tj. ako su žuljale na peti ili na prstu, mame bi na to samo rekle: Ma prebavit će taj jedan dan! Nije bilo teorije (a niti prakse) u kojoj bi dijete, u slučaju da su mu svečane cipele premale, ipak smjelo obuti tenisice za svečanu priliku! Ionako su djeca tada, u tim svečanim prilikama morala sjediti mirno i u tišini za stolom, (a čak nisu imala mobitele u koje bi blejala) i mogla su pod stolom izuti cipele(!). Tada djeca nisu smjela jurcati i vrištati ko danas po sali u restoranu, zaletavati se u konobare (u košuljama kratkih rukava?) i rušiti i razbijati vaze, tanjure ili gađati se hranom, itd. kao što to danas smiju. Ako se tada neko dijete neprimjereno ponašalo, mama se svojski izvikala na njega i sfliskala ga (šamari bi letjeli na sve strane!) i posjela za stol te je onda dijete barem pola sata cmizdrilo zbog batina koje je dobilo, a sljedećih par sati sjedilo je za stolom, u tišini, manje od makovog zrna, i nije se usudilo mrdnuti, da ne bi opet dobilo batine. I nitko mami nije ništa prigovarao, nitko nije zvao policiju jer je žena namlatila svoje dijete - to se onda smjelo, nije bilo protuzakonito. 

Znam da je većina današnjih, brižnih majki popadala u nesvijest od zgražanja kad je ovo pročitala jer danas tjerati dijete da obuje premale cipele koje ga žuljaju ili istući dijete zato što se neprimjereno ponaša – to se smatra fizičkim zlostavljanjem djece. Onda su bila drugačija vremena, onda su djeca smjela nositi premale cipele i smjela su dobivati batine (i nisu se išla drugi dan u školi žalit školskom pedagogu i nisu išla zvat plavi telefon, pravobraniteljicu za djecu ili policiju).

Što se tog oblačenja za kojekakve proslave tiče, danas su djevojke/žene od 15 do - ne znam ni ja do koliko, do 100(?) u svečanim prilikama većinom obučene ko Jenifer Lopez u filmu Hustlers. Ne razumijem tu fascinaciju odjećom striptizeta ili prostitutki iz američkih filmova. One koje nisu obučene ko Jenifer Lopez, one su pak u brendiranim trapericama ili tenisicama.

Donijela nedavno susjeda mojoj mami hlače za skratiti. Hlače će njezina kćer-tinejdžerka nositi na proslavu bratove krizme. Hlače su elegantne, na crtu, kričavoroze, uz njih ima odgovarajući sako, dakle, sve ok. Ali, ona će na te hlače nositi tenisice. Naravno, daaaaaa, tenisice su brendirane(!). 

Ajme.

Što je ružnije u svečanim prilikama? Žene obučene ko striptizete ili žene/muškarci u brendiranim trapericama ili tenisicama?

Meni je i jedno i drugo gore od muškaraca u košuljama s kratkim rukavima.

Znam, da, znam: vi koji nosite te brendirane traperice i tenisice, nosite tu odjeću svaki dan, a nakon što ste spiskali pare na te brendirane traperice i tenisice nije vam ostalo više para da si kupite neku odjeću/obuću za svečane prilike. Pa zato te skupe, brendirane traperice i tenisice nosate i u svečanim prilikama.

I to se danas smatra normalnim.

Ajme.

Osim tih brendiranih traperica i tenisica, meni je nenormalno da danas djevojčice šminkaju za svečane prilike. Nedavno, rođakinja krstila dijete, starija kćer, koja ima 8 godina, bila je našminkana, tj. mama ju je vodila sa sobom na profesionalno šminkanje i frizuru u neki salon. Ne znam koliko je platila šminkanje, bilo me strah pitati.

Srećom, klinka nije bila obučena ko Jenifer Lopez, imala je dječju haljinu blijedonarančaste boje i frizura je bila normalna i lijepa. Ali šminka, ajme! Klinka ima crnu kosu i jako blijedi ten pa je valjda zato(?!) ta neka profesionalna vizažistica smatrala da je baš dobra ideja da klinki namaže usne, ne tamnocrvenom (bordo) bojom, nego nekakvim taaaaako tamnocrvenim ružem koji je izgledao skoro pa crn (to je fakat bilo skoro crno!). 

Nisam uspjela naći odgovarajuću sliku na webu, ruž na spomenutoj klinki bio je tamniji od ovog na slici (skoro crn!). Osim toga, klinka nema ovako tamnu put kao manekenka na slici; dobro, nema ni manekenka na slici baš nešto jako tamnu put, ali spomenuta klinka je baš bijela kao sir.

Ok, i ostala šminka na klinkinom licu bila je u tom stilu: maskara, pa tekući puder, pa puder u kamenu, pa korektor, pa rumenilo… ne znam ni kako se ti svi dreki zovu. Meni je ta klinka, tako namazana, izgledalo vulgarno, ali dobro, ja nisam kompetentna za to. Klinka i njezina mama (koja je također bila namazana ko indijanac!) bile su oduševljene.

Ne razumijem gdje je granica, ako klinka već s 8 godina mora biti tako namazana. S koliko godina se danas klinke počinju mazat? Znam da su sad neki popadali u nesvijest što sam ja tako neupućena i da bi mi se najradije pohvalili da oni svoje kćeri (i sinove?) vode na profesionalna šminkanja već s 2-3 godine starosti. Ili još mlađe? Ne znam zašto rođakinja i ovu bebu od par mjeseci, koju su krstili, nije odvela na šminkanje. Baš čudno. 

Moja obitelj je uvijek bila siromašna pa mi baš nikad (ali stvarno nikad!) nismo priređivali slavlja po restoranima. Uvijek smo slavili skromno (u krugu uže obitelji) kod kuće. Kad bih se udavala, pretpostavljam da bih imala svadbu u restoranu. Iako, moram priznati da nemam apsolutno nikakav plan. Znam da većina žena još dok su klinke počnu razmišljati kako će njihova svadba izgledati. Neke čak naprave i detaljan plan prije nego uopće upoznaju svog budućeg supruga. Meni to nikad nije palo na pamet. Zapravo, meni to vjenčavanje uopće nije bitno, ja mogu živjeti s nekim bez tog komada papira za kojim, koliko vidim, većina pati. 

Ali, kad bih stvarno imala proslavu vjenčanja u restoranu, ja bih postavila zaštitare na ulaz i u salu ne bi smjeli ući: ni odrasli ni djeca u trapericama i/ili tenisicama, ni našminkana djeca, ni našminkani muškarci, ni muškarci u haljinama... Razmišljam si, kako da definiram ovo „našminkana djeca“. Očito je granica sve niža, pa ne znam gdje da uopće postavim granicu. Moraju li se mlađi od 16 godina uopće šminkati? Ja se nisam šminkala u toj dobi. Ali, budući da moja rođakinju svoju osmogodišnju klinku vodi na plaćeno mazanje prigodom proslave  krštenja, pretpostavljam da bi ju onda i prije proslave vjenčanja vodala na mazanje. A što je sa svim onim ženama koje se za proslavu vjenčanja obuku i namažu i isfriziraju ko striptizete ili prostitutke u američkim filmovima? Kad bih i tim ženama i svima u trapericama i tenisicama i svoj našminkanoj djeci zabranila ulaz na proslavu – bih li uopće imala gostiju na proslavi???