Što s nutribulletom?

Kako imam malu kuhinju, stalno imam problema sa smještanjem stvari. Nemam ni perlicu suđa ni mikrovalnu jer nemam to kamo staviti u kuhinju. Hrpu posuda i pekača i pomagala imam u ormaru u hodniku, a neke stvari su smještene i u spavaću sobu, jer ja to jednostavno nemam kamo staviti u kuhinji. Uvijek sam htjela imati smočnicu, ali nemam ju gdje imati.

Neki dan otvorim jedan ormar u spavaćoj sobi prekapam po dnu gdje imam kojekakvih stvari (nešto stare odjeće, obuće, knjiga…), i što nađem: nutribullet. Pisala sam već o tome da sam odustala od onih ogavnih sokića, pardoooooooooooon, smutija. Prošlo je više od godinu dana otkad nisam popila smuti, i presretna sam što više ne nalijevam to u sebe.

Stvarno mi je žao što sam potrošila novce na to. Što ću sad s tim? Vidi se da je korišten. One kojekakve kiseline i šećeri i što ja znam što… iz voća, povrća ostavili su mrlje. Najbolje  mi je bilo kad je u reklami rečeno da se taj nutribullet lako održava: nalije se voda u posudu i to se onda „promiksa“ i čisto je. Moš´ mislit! Ja sam svaki put, dok sam to koristila,  nakon upotrebe, osim što sam u tome „promiksala“ tu vodu još to i oprala deterdžentom i svejedno je imalo mrlje.

Svi vjerojatno imate iskustva barem s ribežima, ako ne s kojekakvim multiprakticima i sjeckalicama pa dobro znate da voće i povrće ostavlja trag na tome čak i kad to svaki put operete deterdžentom.

Da, ok, treba to namakati u sodi. 

Svakih par mjeseci ostavila bih posudu i nož da se preko noći namaču u sodi, i onda bi mrlje otišle. Ali ja to nisam nakon svake upotrebe namakala!  

Vi svi, sve te sjeckalice i multipraktike i štapne miksere i nutribulete… nakon svake upotrebe namačete u sodi?

Svaka čast.

Osim tih mrlja, još više mi je na živce išlo što su se „niti“ (konci), od kojekakvog vlaknastog voća i povrća namatali oko noža. I to se nije dalo  odstraniti na način da se nalije voda u posudu pa se to malo „promiksa“, nego sam tijekom pranja u sudoperu to pokušavala izvući (iščeprkati) van i pomoću noževa i pomoću čačkalica i igala…

I da, pod gumu u poklopcu su se također non stop navlačile i te kojekakve niti i koštice od npr. ribizla i drugog bobičastog voća… To sam također morala čeprkati van čačkalicama i kojekakvim štapićima.  

Ja nisam niti malo bila oduševljena načinima na koje sam taj nutribullet morala čistiti i održavati (kao što nisam bila oduševljena niti tim ogavnim sokićima koje sam nalijevala u sebe). 

Na mojem nutribuletu vidi se da je korišten (ali još funkcionira). I što sad da radim s tim? Meni to samo zauzima prostor. Pisala sam već o tome: Jel meni to trebalo?

Svi debeli u isti koš!

Uvijek mi je fascinantno što se sve debele ljude trpa u isti koš. A to je onaj koš: oni su debeli jer cijele dane žderu kupovnu (fast food) hranu, slatkiše itd.

Ja sam uvijek bila debela i sad sam debela. No, pisala sam već o tome da ja ne provodim dane jedući kupovnu hranu. U fast food restorane ne idem niti svake godine, jer je to meni preskupo, ja nemam novaca da bih tamo jela. Volim ja hranu u tim restoranima, ali to je skupo. Osim toga, ne bih mogla baš svaki dan za svaki obrok jesti hamburger  jer ja volim drugačiju nezdravu hranu (zapravo, uopće ne volim meso, osim u hamburgerima/cheesburgerima, sendvičima i sl., više od 16 godina bila sam vegetarijanka; a ne volim ni pommes frites  - krumpir se može pripremiti na ukusniji način). 

A kad je riječ o toj drugačijoj nezdravoj hrani koju volim: to sam si uvijek sama pripremala kod kuće. 

Volim (dizane) pogače: većinu ovih pogača sam isprobala, na žalost nisam sve, a kako to ne smijem jesti, vjerojatno ni neću; ali obožavam to pripremati i jesti! Stvarno volim peciva od dizanog tijesta!
Volim slane (lisnate) pite od bijelog pšeničnog brašna, masne, fine, mirisne… (u mojem kraju, okolica Zagreba, to se ne priprema; ali mene su pite, i pogače kakve se jedu u BiH, Srbiji... itd., oduševile, nisam stručnjak za njihovu pripremu, nikad mi nitko nije pokazao kako se to radi, samouka sam, ali obožavam ih i raditi i jesti!)! 
Volim teške, masne povrtne složence (bez mesa!) s puuuuno sira, milerama ili bešamel umaka.
Volim povrtne popečke (pržene u dubokoj masnoći, a ne ono nešto osušeno u pećnici!).
Volim sendviče od bijelog  kruha s masnim sirnim namazom i masnim tvrdim sirevima.
Volim krumpir iz pećnice (ali mastan, ne onaj osušeni koji se peče bez dodavanja masnoće, na papiru za pečenje).
Volim prženu hranu.
Volim kolače s kremama!  Isključivo od bijelog šećera i s bijelim brašnom! I nije mi problem ispeći nekoliko biskvita i kuhati i po 3 kreme na pari!

Volim isprobavati recepte za tu hranu koju volim.

Volim raditi dizane pogače, svaki put ih oblikujem na drugi način, ili punim drugačijim nadjevom,  volim i maaaaaaasne, lisnate pite, volim složence, volim popečke...

Kad radim povrtni složenac, nikad ga ne radim na isti način, uvijek probam nešto drugo: kombiniram različite vrste povrća, nekad stavim hrpu jednog  tvrdog sira, drugi put nekog drugog, pa stavim neki masni  sirni namaz, pa sljedeći put sve zalijem litrom fiiiiiiinog bešamel umaka (obožavam ga!),… Nekad tom povrću dodam tjesteninu (isključivo od bijelog brašna!, integralna mi se gadi), nekad kruh (bijeli!) pa sve lijepo zapečem…  Ili napravim složenac od prženih povrtnih popečaka…

To sve što sam nabrojala je teška, masna, kalorična, slatka... hrana kakvu ja obožavam! I ja sam to sve sama uvijek radila i pripremala i nije mi teško. Ja uživam u pripremi, a uživam i u rezultatu.

E sad, zašto ja pripremam baš tu nezdravu, masnu, kaloričnu… hranu? Jednostavno: zato što mi je ukusna.  

Naravno, mogla bih ja sebi pripremati i zdravu hranu – i jesam, dok sam bila na dijetama. Nakon tih eksperimentiranja sa zdravom hranom - zaključila sam da se nikad ne želim zdravo hraniti. Zdrava hrana meni nije ukusna. 

Ok, znam da ove kojekakve zdravoždrke danas propagiraju tu lijenost i da što manje vremena treba provoditi u kuhinji i npr. ljeti nikako ne uključivati pećnicu (da, one se bave sportom, čitaju, gledaju turske sapunice…) - to nisam ja. Ja volim biti u kuhinji i nije mi problem u jednom danu (pod uvjetom da imam vremena) isprobati i 2-3 nova recepta. Ja u tome uživam. Kod mene pećnica najnormalnije radi cijelo ljeto. Ne, nemam klimu. Nemam ni perilicu suđa, sve suđe perem ručno (imam malu kuhinjicu, i da imam novaca za perilicu, nemam ju kamo staviti, morala bih izbaciti cijeli sudoper).

Imam dojam da se od mene očekuje da se ispričavam zato što nisam lijena.

Ja se ispričavam, što nemam apsolutno nikakvu namjeru ispričavati se zbog toga što nisam lijena.

Pa gledam po zdravožderkim blogovima, stranicama, pišu bombastične naslove: Ručak za 15 minuta, Cijeli obrok za pola sata – i bez pećnice, Zdravi kolač za 10 minuta…

Ajme. Mene je sram što sam žensko kad vidim da ima takvih žena. Ali ta njihova lijenost je danas svima super. Ne razumijem ovo vrijeme u kojem živim.

Odlučila sam malo bolje popratiti onu emisiju, na hrv. bi to bilo Moj život s 300 kila. Primijetila sam da svi ti ljudi (Amerikanci) koji imaju i preko 300 kila većinom idu su dućan s onim kojekakvim vozilima, (motorčićima/autićima za nepokretne? kak se to zove?) jer ne mogu hodati. I natrpaju u kolica kojekakvu gotovu hranu, hrpetinu jela koja se odmrzavaju u mikrovalnoj, smrznute pizze, kupovne kolače, kupovna peciva(!), litre sladoleda,  itd.

Ili ak su tako debeli da ne mogu iz kreveta, onda im ukućani donose na pladnju hranu iz fast food restorana.

Zaključila sam da meni smeta kad me se utrpava u isti koš s takvima. Ja nemam mikrovalnu (imam malu kuhinju!) pa takva gotova jela za mikrovalnu stvarno nikad životu nisam jela. Nikad u životu nisam probala tu smrznutu pizzu, stvarno nemam pojam kakvo je to. Ja sam pizzu uvijek sama radila (ok, bila sam u pizzerijama – ali nisam išla u pizzeriju svake godine, meni je to skupo, a kako rekoh – volim sve sama pripremati!). Nisam probala ni ono nekakvo kupovno tijesto za pizzu. Obožavam raditi peciva i pogače od dizanog tijesta. Ok, da, dobro, kupim i ja ponekad u pekari nekakvo pecivo, jer nemam vremena svaki dan to pripremati i peći. 

Ok, da dobro, kupujem i ja sladoled i kekse i čokolade i čips… u dućanu. Ali ja kupim 1-2 čokolade, 1-2 kutije kesa - i kod kuće to jede nas nekoliko, ne pojedem ja to sama!!!  Ok, kupim i 1-2 litru sladoleda – i taj sladoled, više nas jede nekoliko dana! (ne pojedemo to sve u jednom danu!).

Ok, da, ja jesam debela od masne, kalorične, teške, tzv. nezdrave hrane koju obožavam i pripremati i jesti! Ali, ja nisam ko ti Amerikanci koji cijeli dan žderu tu gotovu kupovnu hranu.

Slušala sam i što ti ljudi kažu u toj emisiji, zašto su oni debeli. Ja nisam doktor, pa nisam kompetentna prosuditi kakvi su njihovi razlozi, ali koliko sam čula u tim emisijama, najčešći razlog je zlostavljanje. Većina njih tvrdi da je nekako zlostavljana u djetinjstvu i da zato jedu.

Ne morate vjerovati, ali ja nisam zlostavljana. I kako rekoh, ja volim pripremati i jesti hranu, ja uživam u tome. Volim isprobavati recepte, kombinirati okuse, promijeniti nešto u receptima... – ja jednostavno uživam u tome, koliko god vama svima to nenormalno bilo.

Nadalje, i oni koji nisu zlostavljani, tvrde u toj emisiji da jedu jer se tako osjećaju bolje. 

Ok, i ja uživam u hrani, ali ja se ne prežderavam gotovom hranom. Da, ja uživam u hrani, ali ja volim taj cijeli proces pripreme i eksperimentiranja; a ti Amerikanci u toj emisiji  natrpaju kolica u dućanu i onda to odmrzavaju u mikrovalnoj i jedu – meni zapravo nije jasno gdje je tu užitak? Dobro, kako rekoh, nemam mikrovalnu i nikad nisam probala takvu odmrznutu hranu. Je li to zaista tako ukusno? Meni je draže kad sama nešto pripremim. Kad smo već kod tog silnog kupovanja te gotove hrane i prehrane po fast food restoranima, pisala sam već da meni nije jasno otkud njima novci za to.

Oni koji jedu jer se osjećaju bolje čak tvrde da su oni uvijek, kad im se nešto lijepo, dobro... dogodilo u životu sebe nagrađivali nekakvom hranom pa su se i zato debljali(!).

Meni je to totalna nebuloza. Ja volim pripremati i jesti ukusnu hranu, neovisno o tome je li se meni nešto lijepo dogodilo. Ja ne shvaćam zapravo, kako se oni nagrađuju tom hranom. Jedna Amerikanaka je rekla da su nju njezini roditelji nagrađivali npr. sladoledom ili odlaskom u Mcdonalds kad je npr. dobila dobru ocjenu. 

Ajme. Ja sam ljubomorna na to! Mene moji roditelji uopće nisu nagrađivali za dobre ocjene. Oni su smatrali da je moj “posao“ (zadatak) kao učenice da postižem što bolje rezultate, i nisu smatrali da to treba nagrađivati. Ne znam što da uopće kažem na takav razlog za debljinu (to nagrađivanje hranom kad se nešto dobro ili lijepo dogodi). U mojoj obitelji se nije nagrađivalo hranom za uspjeh u školi. Po toj logici ja sam onda kao dijete (a i sad) trebala biti mršava!?

Ok, kad sam na dijeti, pa si onda priuštim nešto fino i ukusno što volim – da, to mi je tada nagrada! Smatram da sam nakon nekoliko dana izgladnjivanja na zdravoj hrani koja mi se gadi, zaslužila da se počastim nečim ukusnim što obožavam. U redu, da, to je za mene tada nagrada!

Da, meni je nakon mrcvarenja na odurnoj zdravoj hrani -  jedenje nezdrave hrane: nagrada!

Stvarno mi smeta što se sve debele ljude trpa u isti koš. Ok, ne smatram da su moji razlozi za debljinu bolji, ljepši… ili ne znam što u usporedbi s razlozima Amerikanaca iz spomenute emisije. No, ipak postoji razlika.

Nije svejedno trpaš li u sebe svaki dan odmrznutu gotovu hranu ili hranu iz fast food restorana jer si zlostavljan ili jer se nagrađuješ za nešto itd.

Ili voliš uživati u okusima, isprobavati recepte, kombinirati okuse, eksperimentirati, kreirati nove recepte, pisati o tome na blogu koji si osmislio, amaterski surađivati s nekim časopisima vezano uz recepte (pritom i malo zaraditi)… kao što sam ja to radila dok me liječnici nisu počeli maltretirati, pardoooooooooooooooooooooon, liječiti(???) zdravom prehranom.

Jeste li uspjeli najesti se tih vaših jagoda?

Meni je fakat fascinantno kako ljudi trpaju te jagode u sebe, kao da danima nisu ništa jeli. 

Sjećam se da sam prije 2-3 godine bila kod kolegice. Kupila  je onu plastičnu posudu, tj. mjericu u kojoj je pola kile tih bio/eko/svašta-nešto jagoda. Oprala ih je, očistila i donijela ih je na stol u zdjeli. Ona je to tako trpala u sebe, kao da par dana nije ništa jela. Ok, ne znam jel bila na dijeti, jel joj njezini nisu dali jesti il što, ali meni je to bilo nenormalno, kako je ona to  žderala!

Ja sam (na kolegičino inzistiranje!) pojela jednu jagodu – ustanovila sam da to  (gle čuda!) ima okus, kakav jagode imaju i da ja ne osjećam potrebu da to jedem. A ona je u nešto više od sat vremena (koliko smo sjedile i razgovarale) sama utrpala u sebe tih pola kile jagoda (minus ona jedna jagoda koju sam ja pojela na njezino inzistiranje). Pojela je ama baš sve jagode iz zdjele! 

Ajme. Ja pola kile jagoda nisam sveukupno pojela u zadnjih 10 godina. Meni to nije fino.

Ja sam jela kekse dok smo razgovarale (uz jagode, donijela je na stol i kekse). I ne, nisam pojela cijelu kutiju keksa. Volim kekse, i da, pojedem 5-6 komada. I dobro. Ja to volim i neću se ispričavati zbog toga, koliko god vama svima nenormalno bilo da netko voli kekse više od jagoda. 

Siromaštvom do mršavosti?

Neku večer prekapala sam po kuhinji tražeći poklopac od jedne zdjela - i nigdje ga nisam mogla naći. U dnevnom boravku mama je šaltala tv kanale. Stala je na nekom kanalu, gdje su pričali o zdravoj prehrani, znamo svi da je to danas popularna i razvikana tema. Ne znam koji je to program, ni koja je emisija to bila, ni koji ljudi su bili u toj emisiji.

Al  fakat mu je fascinantno slušati te verbalne bisere kad se nađu ti zdravožderski  mozgovi. Ajme.

Pitali su nekog tipa, zašto su danas djeca u Hrvatskoj debela. I pazi odgovora: zato što sjede cijeli dan pred kompjuterom.

A jebote glupog.

Pisala sam već o tome da sam ja cijeli život debela i u školi sam većinom bila najdeblja u razredu. Ali, moja obitelj je bila siromašna (i o tome sam pisala): ja nisam imala kompjuter (kompjuter sam kupila tek na 2. godini faksa).

Zbog čega sam onda ja bila debela?

Nisam imala niti gejmboje (kak se to piše?) ili te kojekakve tzv. videoigrice. Jednom sam  tražila mamu da mu kupi jednu takvu igricu (nije to bio gejmboj, zvalo se nekako drugačije). Mama  je odgovorila da ona nema novaca za to.

Meni je fascinantan taj odgovor da su djeca danas debela jer sjede pred kompjuter, pred mobitelom, surfaju na internetu, igraju igrice na mobitelu, igraju igrice ne internetu, igraju igrice na xboxu, gledaju televiziju na televizoru, gledaju televiziju na mobitelu…

Svaka čast njihovim roditeljima što imaju novaca da im to sve kupe, osim kompjutera, televizora i gejmboja  navedene  stvari nisu ni postojale dok sam ja bila dijete. I bolje da nisu, jer bi popis stvari koje mi roditelji ne mogu kupiti, jer smo siromašni, bio jako dug.

Ali zbog  čega sam onda ja bila debela?

Ok, imali smo televizor, ali non stop se gledala, kako sam ja to, kao dijete, običavala reći: politika. Il je tata non stop nalazio nekakve nogometne utakmice. Mene politika i nogomet nisu zanimali, tako da ja nisam cijeli dan sjedila pred televizorom. A drugih uređaja pred kojima bih sjedila nije bilo.

Pa fakat mi onda nije jasno: zbog čega sam onda ja bila debela?

Hmmm.

Pretpostavljam kakav bi bio odgovor tih zdravožderskih mozgova, vjerojatno bi mi rekli da sam blagoslovljena siromaštvom, jer bih inače bila još deblja. Znači, kad sam u 7./8. razredu imala oko 70 kila, bila sam debela, ali da sam imala kompjuter, gejmboj ili svoj televizor (na kojem bih gledala cijeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeele dane ono što ja hoću) ona bih bila imala duplo više kila (valjda 140). 

Ahaa.

Zanimljivo.

Ah, ja nikad nisam shvaćala kako je super  što sam siromašna,  recimo, ja sam se rasplakala kad mi je mama rekla da ona nema novaca da mi kupi to što hoću. Da smo u nekakvom filmu, onda bi roditelji, duboko, do srca, ganuti suzama svog djeteta, digli kredit, posudili novac od nekoga itd., da kupe djetetu to što hoće. Moji roditelji nisu tako funkcionirali.

Ajme, kakav je to blagoslov biti siromašan. Valjda bih trebala biti zahvalna što sam siromašna, pa kao dijete nisam imala duplo više kila, nego što bih imala, da sam imala sve te divne, krasne i zabavne  uređaje.

Za razliku od ovih briljantnih zdravožderskih mozgova, ja imam drugu teoriju, zašto sam ja bila debela kao dijete i zašto sam i sad debela: ja sam voljela i danas volim ukusnu hranu. Da, ukusna hrana se može svakako definirati, zdravožderi će reći, da je zdrava hrana ukusna; ma da. Za mene je ukusna hrana: masna, kalorična, slatka, teška, zasitna, isključivo od bijelog brašna i bijelog šećera, pržena u dubokoj masnoći…  I zato sam ja uvijek debela.

Od tih kojekakvih zabavnih(?) uređaja, danas imam kompjuter, televizor i mobitel. Nemam na kompjuteru nikakvih igrica, niti me to zanima  niti imam vremena za to. Nemam one kojekakve, fensi tv programe koji se plaćaju. Ok, plaća se tv pretplata pa se ni za ove „normalne“ kanale (koji se ne plaćaju još i dodatno), ne može reći da su besplatni.  

Ali kojekakvi operateri nude te kojekakve pakete programa s filmovima, serijama… - ja ne znam otkud bih to plaćala, a ne znam ni kad bih našla vremena da to gledam, ja niti ne palim televizor svaki dan.

Ok, vi koji to imate, uspjeli ste se obogatit pa možete to plaćati, al kad vi to stignete gledati – pa morate raditi da biste imali novaca, ili?

Ja radim cijele dane, kako sam rekla, ne palim uopće televizor svaki dan, jer rintam non stop, a na kraju  nemam novaca.

Ni na mobitelu nemam niti jednu jedinu igricu. Mene to ne zanima. Gledam odrasle ljude kako u busu ili tramvaju lupaju po tim igricama na mobitelu, ajme, kako vam se da gledati u to?

Nisam na instagramu, twiteru, itd. Imam facebook profil za ovaj blog, ali, možete i sami vidjeti da se ne bavim time, stavim unos o novom tekstu na blogu, i to je to, al ni u tome nisam dosljedna, zaboravim staviti unos na facebook.

Da se zbog posla ne očekuje da imam mobitel, ja to uopćene bih bila kupovala. Meni je to zaista suvišno, nemam potrebu biti dostupna non stop. Nikako da mi prijeđe u naviku da moram provjeriti jesam ili uzela mobitel: često ga ostavim doma. A kako meni to ne treba, ja uopće ne primijetim da ga nema, nego dođem doma i vidim mobitel na stolu, i onda se pitam: pa zar ga nisam imala danas sa sobom? Očito nisam. Da, imam propuštenih poruka i poziva, i onda se pozabavim njima. Tako su ljudi živjeli dok su imali samo fiksne telefone, mogli ste imati telefonsku sekretaricu ili prikaz broja, pa ste, kad ste došli kući, vidjeli tko vas je taj dan zvao. I meni je to stvarno ok. Meni nije normalno da ja moram nosati mobitel sa sobom i stvarno razgovarati s nekim isti čas kad me zove! Ili nekome isti čas odgovoriti na poruku. Ja ne razumijem zašto je svim ljudima to tako super.

Meni to sve s tim mobitelima nije normalno, ja uopće nemam volju baviti se time, ako ga ne uzmem sa sobom, niti ne primijetim da ga nemam. Ako ga i imam sa sobom, najčešće imam isključen zvuk i uopće ne provjeravam je li me tko zvao i imam li poruka - najčešće to radim kad dođem doma. 

Kako rekoh, ja nisam debela zbog kompjutera, televizora i mobitela. Ja sam bila debela i jesam debela jer volim ukusnu hranu.

Ne ulazim u to zašto su djeca danas debela, za to nisam kompetentna.

Slika je preuzeta s interneta. 

A vi i inače jedete stvari s poda?

Da, da dočekali smo i to. Prije koji tjedan došle su jagode. Počelo je i samobranje jagoda. Sad su ljudi, a posebno zdravožderi happy: mogu ići nabrati si jagoda. To je baš super. Istina, treba im par sati da naberu kilu jagoda jer oni to beru po principu: 1 u košaru (posudu i sl.) 5 u usta, ali to je jednostavno super. Imala sam priliku gledati, kako se te jagode trpaju u usta i fakat mi je nevjerojatno kako ljudi nemaju problem s jedenjem tih neopranih jagoda. 

U pravilu danas ljudima smeta sve: zagađenje okoliša, pesticidi, masna hrana,  eovi (Exxx, Eyyy...), GMO…, ali za divno čudo ne smetaju im mišja govna na kojima su jagode. Pisala sam već o tome, al da utvrdimo gradivo. Te jagode leže na tlu, tamo hodaju kojekakve životinje i pišaju i seru, a najveći problem su miševi. Te jagode leže na tlu na mišjim govnima. A vi i inače jedete stvari s poda? 

Meni se neoprano voće i povrće gadi. Ok, ima puno vrsta povrća i voća koje ne volim, al kad ga već moram jesti - da još jedem i neoprano voće i povrće s poda??? Ma da ne bi!

Ok, jasno je zašto tim samoberačima mišji dreki ne smetaju. Na tim samobranjima su te domaće bio/eko jagode koje nisu ničime tretirane. Pa onda su i ti miševi, koji hodaju po tim jagodama i seru – domaći zdravi miševi. To nisu oni miševi koji se uvozom robe dovezu u Hrvatsku kamionima ili brodovima u kontejnerima, gajbama, kutijama… Ovo su izvorni hrvatski, pravi domaći, tusti miševi iz organskog uzgoja pa zdravožderi nemaju problem s njihovim zdravim, domaćim, organskim govnima. 

Blago njima, i miševima i zdravožderima.

Slika je preuzeta s interneta. 

Svaki komentar je suvišan

Čujem jučer na poslu kako jedna kolegica pohvali drugu jer je (puuuuuuuuno) smršavila i pita ju jel na dijeti. 

A ta koja je smršavila, odgovara: Ne, to nije dijeta to je način prehrane.

A jebote glupu.

Slika je preuzeta s interneta. 

Zašto ste svi tako osjetljivi i sve preozbiljno shvaćate?

Kad sam počela raditi posao koji radim, koji ne volim, ali radim jer time plaćam račune, ja sam bila šokirana činjenicom da me ljudi smiju ponižavati, vrijeđati i maltretirati. Znala sam da je to posao gdje radiš s ljudima, znam da nisu svi ljudi divni i krasni, ali nisam znala da se ti ljudi smiju tako iživljavati na meni. Dok sam studirala meni to nitko nikad nije rekao. Razgovarala sam s kolegicama i kolegama o tome i oni svi kažu da nama na faksu to nitko nije rekao. Ne znam na kojem kolegiju smo to trebala čuti, ali nitko nam nije rekao da nama, službenicima, koji rade sa strankama svi smiju reći sve što hoće, smiju nas psovati, smiju nam prijetiti... Ok, ne bi nas baš smjeli udarati, rečeno nam je da onda smijemo pozvati policiju, ali, ako npr. netko pljune na nas, to je normalno.

Ja sam zaista, fakat, uistinu bila šokirana kad sam počela raditi, ja nisam bila pripremljena za to.  

Koliko mene svaki dan izvrijeđaju, ispsuju i ponize! A najbolji su mi oni koje susrećem svake godine, i onda svaki put ponižavanje ide ispočetka. Baš mi je na pameti jedan primjer, ta osoba me zlostavlja već četvrtu godinu zaredom, ali nikome ništa. Ispada da je meni to u opisu posla. 

Meni nitko nikad na faksu nije upozorio da će to tako biti.

Tražim ja stalno drugi posao, ali nemam veza, nemam novaca da nekome platim da me zaposli, nemam iskustva za radna mjesta na koja se prijavljujem (naravno da  tražim posao van struke(!), ovoga u struci mi je fakat dosta) i od svega ništa.

Prije koju godinu imala sam jedan veći „cirkus“ na poslu, evo priznajem rasplakala sam se od muke, došla je šefica i neke starije kolegice i rečeno mi je da sam preosjetljiva i sve preozbiljno shvaćam. Nije bio problem u tome što je meni netko napravio i rekao, nego što je to meni smetalo.

Budući da mene svaki dan na poslu vrijeđaju, psuju, maltretiraju i ponižavaju i da se to smatra normalnim, fascinantno mi je kako vama ovdje na mojem blogu smeta što i kako ja pišem.

To je blog, nešto što radim u privatno vrijeme, nešto što je zapravo nebitno i nevažno i nikoga ne prisiljavam da to čita. Ja blogom ne zarađujem ništa, a sigurna sam ni da oni koji ga čitaju, ne zarađuju na čitanju mog bloga.

Dakle, zašto čitate blog, ako vam se ne sviđa? I onda još ispada da ste vi uvrijeđeni onime što ja pišem. Pa čemu onda to čitate? Tko vas sili?

Najbolji su mi oni koji ovdje čitaju tekstove koji im se ne sviđaju, ali onda se još čak trude napisati komentar(!). Onda oni meni u komentare pišu da im se ne sviđa što i kako pišem, da su oni uvrijeđeni ovime ili onime što sam napisala… 

E pa dragi moji, zašto ste vi tako osjetljivi i zašto sve preozbiljno shvaćate?

Pa čak i ako se vi smatrate uvrijeđenima, mene nije briga. Na poslu, koji ne volim, ali mi je važan jer mi omogućuje plaćanje računa, rečeno je da je to, kako se ljudi odnose prema meni, posve normalno.
Zašto to onda ne bi bilo normalno i ovdje na posve nebitnom i nevažnom blogu?

Slika je preuzeta s interneta. 

Što je rigorozna dijeta?

Prije par dana čitam jedan članak u novinama, sačuvala sam ga i citiram što piše:

„Iako mnogi ljudi kad žele smršaviti idu na rigorozne dijete ili sate provode u teretani, Barbara je samo pripazila na prehranu. – Jedem minijaturne obroke pune povrća uz kvalitetne proteine i masti, a od 1. siječnja 2018. nisam pojela ni zalogaja kruha, tjestenine ili slatkiša.“

A jebo mene glupu. Ja ne znam što sa mnom nije u redu. Ovakva glupa kao što jesam, ja smatram da to, što ona jede „minijaturne porcije povrća…, te od 1. siječnja 2018. nije pojela ni zalogaja kruha, tjestenine ili slatkiša“ – jest rigorozna dijeta. Ali ne, toj selebritijici to jednostavno znači da je „samo pripazila na prehranu“.

Mene baš zanima, a što je onda za nju rigorozna dijeta, ako jedenje „minijaturnih porcija povrća i puna godina bez kruha, tjestenine i slatkiša“ – nije rigorozna dijeta. Evo, baš me zanima. 

Znam, da, znam da ima još vas zdravoždera koji ćete se složiti s tom selebritijicom da to njezino nije rigorozna dijeta. Znam da će sad pola vas reći da vi već 10, 20 ili 30… godina niste okusili ni kruh ni tjesteninu ni slatkiše i samo jedete minijaturne porcije povrća i da to uopće nije rigorozno.

Ne, niti malo.

Al fakat me zanima: što je onda za vas rigorozna dijeta???

Meni, glupoj  kakva jesam, je to fakat rigorozna dijeta! Ali neeeeeeeeeeeeee, u 21. stoljeću to se ne smatra rigoroznim, nego je to samo najobičnije paženje na prehranu.

Ak je to normalno, onda ja do kraja života želim ostati glupa, umobolna, nenormalna, ušljiva, smrdljiva, gadna i usrana glupača! Ak je vaš način razmišljanja normalan, ja se ponosim time što sam nenormalna i glupa. Fakat se nadam da mi nikad neće biti normalno to za što vi tvrdite da je normalno.

A jebo vas glupe!

Zaista je žalosno da se takvim ljudima dopušta da daju izjave koje se onda vrte po medijima, a nema nikakvih sankcija za njih. Smatram da bi tu osobu trebalo smjestiti u psihijatrijsku ustanovu. Ali neeeee, u 21. stoljeću kad osoba kaže da jede „minijaturne porcije povrća i da cijelu godinu nije jela kruh, tjesteninu i slatkiše“ - to znači da osoba jednostavno pazi na prehranu i ne samo da se to smatra normalnim, nego i poželjnim(!).

A dobro.

Al fakat, uistinu me zanima, stvarno sam znatiželjna, što je za vas onda rigorozna dijeta, jer smo već ustanovili da jedenje „minijaturnih porcija povrća i puna godina bez kruha, tjestenine i slatkiša“ nije rigorozna dijeta.

Možete li mi onda, molim vas, vi koji se slažete s ovom selebritijicom objasniti, što bi za vas bila rigorozna dijeta. Baš me zanima.

Pretpostavljam da je za vas rigorozno ono kad se ne jede baš ništa, nego se ide u bolnicu (odnosno bogatim selebritijicama privatne medicinske sestre dolaze u kuću) da bi se dobile infuzije s vitaminima. Čitala sam već o tome da ti kojekakvi selebritiji doslovno ne jedu ništa kako bi smršavili, nego samo primaju kojekakve vitamine i sl. da se ne bi totalno razboljeli. Ok, to jest rigorozno. 

Ali ja nisam selebriti, a običnim smrtnicima poput mene je i ovo jedenje „minijaturnih porcija povrća i puna godina bez kruha, tjestenine i slatkiša“ zaista rigorozna dijeta.

Zašto se rade tradicionalni kolači?

Gledam to godinu za godinom, čitam po blogovima, časopisima: svi snatre o kojekakvim receptima za kolače kakve su pripremale „naše prabake, bake i mame“ (na takve (pod)naslove nailazim). Meni se kosa diže na glavi kad se sjetim tih svih kolača koji su se pripremali za blagdane u mojoj obitelji dok sam odrastala: Mađarica, Bijela pita, Medena pita, Griz pita, Vanilin kiflice, Medenjaci, Orehnjača, Makovnjača, ili ona “–njača“ s rogačem (kak se to zove, rogačnjača?), Šape, kojekakva suhonjava zalijepljena pekmezom…

To su sve redom, jedan do drugog, kolači koje ne volim. Da, toga je bilo za svaki Uskrs i Božić i ja to nikad nisam voljela jesti. A negdje od 16./17. godine života ja sam to morala pripremati za blagdane. I jesam, ja sam to pripremala, ali ja to nisam jela, najčešće uopće nisam ni probala te kolače koje sam nabrojila. Za sebe sam radila kolače s kremama, voćem itd., a za ostatak obitelji te kojekakve tradicionalne. Imam skoro 40 godina i ja nikad nisam zavoljela sve te tradicionalne kolače za kojima svi uzdišu.

Nije mi jasno jel svi vi stvarno volite jesti te kolače il vam je jednostavno prešlo u naviku da takvih kolača mora  biti na stolu - zato što su to vaše bake i mame radile?

Svaka čast mojoj baki koja je to radila. Što se mene tiče, nikad nije trebala raditi Mađaricu, Bijelu pitu, Medena pitu, Griz pitu, Vanilin kiflice, Medenjake, Orehnjaču, Makovnjaču, Rogačnjaču, Šape, kojekakvu suhonjavu zalijepljenu pekmezom…

Voljela sam svoju  baku, ali kad se sjetim tih tradicijskih kolača, mrak mi padne na oči.

Moja draga mama još i danas radi takve kolače. Što se mene tiče, zaista ih ne treba raditi. Znam da su ukusi različiti, ali meni ti kolači stvarno nisu jasni, meni u tome ništa nije fino.
Uvijek mi je bilo žao gledati baku i danas mi je žao gledati mamu kako radi te silne tradicionalne, komplicirane kolače koji nisu fini... dobro, ispada da sam ja jedina na svijetu koja ne voli takve kolače(!?). 

Ja zaista mogu, bez ikakvih problema zamisliti blagdanski stol bez tih tradicijskih kolača – a umjesto toga, pun kolača i torti s kremama i voćem.

Zašto svi vi toliko snatrite o tim tradicionalnim kolačima? Zar se niste u stanju prisjetiti, baka, mama, prabaka, teta, strina, ujni… bez tih kolača kakve su radile?

Ja sam onda fakat za onu knjigu rekorda: ja se svojih članova obitelji mogu prisjetiti i bez hrane koju su pripremali.

No, ove godine sam, da olakšam mami, opet radila te tradicijske kolače: vanilin kiflice, šape, mađaricu, one neke zalijpljene pekmezom, orehnjaču, makovnjaču i rogačnjaču,…

Priznajem da nijedne nisam probala. Ja to jednostavno ne stavljam u usta jer se meni to ne jede, ja toga nisam željna, ja to ne volim.

A koliko sam se nazajebavala s pripremom tih tradicionalnih kolača! One proklete šape treba utiskivati u kalup, a imam 20ak kalupa, pa moram čekati da se jedna tura ispeče, kako bih izvadila kolače, ostavila kalupe da se ohlade da onda mogu raditi drugu turu (naravno da nisam prala kalupe nakon prve ture, ma da ne bih još i to prala, ne pada mi na pamet, samo sam nagurala tijesto u njih za drugu turu i dobro!).

Onda sam oblikovala kiflice, ajme kako je to umobolan posao! Ja uopće ne pazim niti da budu sve iste veličine, a kamo li još i istog oblika.

A onda ona suhonjava: razvaljaj tijesto, izreži kalupima oblike, stavi ih na lim i peci, a dotle pokupi ostatke i ponovno od njih zamijesi tijesto i ponovno to razvaljaj i ponovno reži oblike kalupima… i tako unedogled, nikad kraja, ajme. Al nije tu stvar gotova, neeeeeeee – to još treba lijepiti pekmezom i uvaljati u šećer u prahu, ajme…

Svaka čast svima vama koji to volite raditi i jesti.

No, najveća jebada od svih su gibanice: makovnjača, orehnjača i rogačnjača.

Ajme.

Ne razumijem uopće „smisao“ tih kolača. Cijeli dan se zajebavaš s tim i onda na kraju imaš kolač od dizanog tijesta s makom, orasima i rogačem. U čemu je fora? Stvarno to ne kužim.  Niti volim mak, niti volim orahe, niti volim rogač, niti volim slatko dizano tijesto. Meni se u tim kolačima apsolutno ništa ne sviđa.

Radila sam već po svakakvim receptima. Nemamo obiteljski recept, baka je to radila odokativno, i za razliku od onih koji se kurče s tim da je njihova baka to radila od oka, a uvijek je napravila jednako i savršeno – moja  baka je svaki put dobila drugačiji rezultat (jednom je gibanica bila suha, drugi put se odvojio nadjev od tijesta, treći put je pukla itd.). Slobodno vi sad popljujte moju baku, ja ne znam zašto ona nije svaki put kad je radila gibanicu odokativno, dobila isti rezultat.

Ja volim kremaste kolače i nisam nikad tvrdila da sam stručnjak za dizana tijesta. Meni uvijek nešto krene naopako. Koliko se ja napsujem dok to radim. Sad sam to radila od kile brašna, radila sam tri štruce (jednu od oraha, jednu od maka, jednu od rogača), joooooj, koliko sam se nazajebavala s tim.

Ajme, koja je to procedura: prvo se diže kvas, onda se zamijesi, pa mora odstajati, pa se onda to mlati (Kako vi ostali kažete? Klofa?; kod nas se tako ne govor),  pa se onda to diže, pa se pripremaju nadjevi, pa se onda to valja, fila nadjevima i rola, pa se onda opet diže…  Ajme. Koja je to jebada. Cijeli dan ode na to.

I što imaš nakon tog izgubljenog dana? Kolač od oraha, maka i rogača. Ne razumijem foru.

Shvatila bih i bilo bi mi normalno da nakon cijelog potrošenog dana imam finu tortu na npr. 3 kata za koju sam kuhala 5 krema na pari i pekla nekoliko biskvita ili pripremala nadjev od voća… ok, to shvaćam, to volim, to mi je fino i to mi je normalno, ali ovo s gibanicama ne razumijem.

Ne znam kako je to svima vama normalno, i svi čeznete za tim i snatrite o tome, a meni se kosa diže ne glavi na spomen gibanice  i pri pogledu na nju – nemam apsolutno nikakvu želju niti potrebu to jesti.

Ove godine sam se stvarno  nazajebavala s tim, ajme, koliko sam psovala. Dok sam radila gibanicu, sigurno sam preko 60 puta rekla „u pičku materinu“. Imala sam problema s tim mlačenjem, tj. klofanjem tijesta (boli me ruka od pranja 3 trokrilna prozora s duplim staklima, 2 dvokrilna s duplim staklima, 3 jednokrilna s duplim staklima i jednih balkonskih vrata s duplim staklima; osjećam se kao da živim u stakleniku, koliko prozora imamo). 

Onda sam imala problema s valjanjem tijesta i nanošenjem nadjeva i rolanjem, onda se to sve deformiralo dok se dizalo, pa se nikako nije htjelo ispeći… prema receptu to se peče oko 50 min. – moje se peklo preko 95 min. (na temperaturi koja je navedena u receptu!). Nisam probala, nemam pojma kakvo je, ukućani su rekli da se nije prepeklo.

Dobro da se gibanica u mojoj obitelji radi samo 2 puta godišnje (za Božić i Uskrs)! Čitala sam da to neki pripremaju više puta godišnje(!). 

Ajme. 

Nisam zapamtila koji je to blog, ali nekakva na tom svom blogu tvrdi da ona priprema te makovnjače i orahnjače više puta godišnje, nosa to na nekakve piknike (wtf?)… 
Ajme. 

Kosa mi se diže na glavi pri pomisli da to moram pripremati više puta godišnje.

Znam da neki i mađaricu ili vanilin kiflice rade nekoliko puta tijekom godine. Ajme. 

Ok, s tim nema toliko posla ko s gibanicom, ali da bih ja to radila više od 2 puta godišnje, a-a, ništa od toga.

Hm. Kad malo razmislim, ipak ima gibanica koju bih ja radila i koju volim. U BiH, Srbiji i još nekim zemljama, radi se „gibanica“, ali to nema veze s ovom orahnjačom, makovnjačom i rogačnjčom od dizanog tijesta. Ta gibanica radi se od vučenog tijesta i nadjeva se najčešće slanim sirnim nadjevom. E, to volim! To bih jela svaki dan! Obožavam takve gibanice! To se u mojoj obitelji (Hrvatska, okolica Zagreba) nikad nije radilo (u mojoj cijeloj rodbini nema nikoga tko je to pripremao!). Ja sam imala više od 20 godina kad sam to prvi put probala, ali skroz sam se zaljubila u to, to je prefino, ne znam zašto se takve finoće nikad nisu radile u mojoj obitelji. Ok, jasno mi je, to se u mojem kraju jednostavno nikad nije radilo, baka za to nije ni čula, mama je čula, ali nju to nije interesiralo.

Samouka sam što se tiče  razvlačenja kora i nisam nikakav stručnjak, ali to stvarno volim. Volim i burek! Volim sve te slane vrste „pita“. Radila sam nekoliko puta i pite s katmer korama, i ta varijanta mi se sviđa.  
Općenito, volim sve te slane pite s vučenim korama, onako lijepo masne i lisnate.

Fascinatno mi je da se riječ gibanica koristi za te dvije potpuno različite stvari. Kod nas u Prigorju (Hrvatska, okolica Zagreba) radi se štrudla  od vučenih kora i to slatka: najčešće od sira, iako se u to trpa i tikva (buča) – to ne volim, to mi nikad nije valjalo, ne znam jel mi taj slatki sir gori sam il kad mu se još doda i buča. Naravno ta štrudla (savijača) radi se i od jabuka, višanja itd. Nisam ljubitelj ove s jabukama, al ova s višnjama mi je ok.

Vidjela sam po internetu da ima i recepata pod nazivom Štrudla od oraha ili maka, pritom se misli na orehnjaču i makovnjaču od dizanog tijesta.

Stvarno mi je nevjerojatno da se ti nazivi gibanica i štrudla tako preklapaju – i nikad ne možeš biti siguran na koje jelo se misli.

No, ja sam sigurna: ne volim gibanicu od dizanog tijesta (makovnjaču, orehnjaču i rogačnjaču), a ne volim ni slatke štrudle od vučenih kora.

Kad je riječ o slatkom, volim biskvitne kolače s finim kremama i voćem.

I takve sam sad sebi napravila. Minimalno biskvita, maksimalno kreme. To je zaista bila divota.

Al ne, fakat ne razumijem kako se svi tako raspekmezite kad je riječ o tim tzv. tradicionalnim kolačima. I mi smo ih imali svake godine za blagdane na stolu, ali ja to ne povezujem s nečim lijepim: da, bilo je tih kolača i ja ih nisam htjela jesti jer mi se nisu sviđali, bilo mi je žao bake i mame što to uopće pripremaju. Ni danas ne volim takve kolače i ne jedem ih, ali ih moram raditi.

Slika je preuzeta s interneta.