Ajmeeeeeeeeeeeeee, kako si smršavila!

Znam da sam već pisala o tome, ali ne mogu prešutjeti, pa idemo opet…

Zašto bi mene trebalo motivirati ili fascinirati… ili ne znam što, kad neka osoba smršavi? Ja ne mogu naći riječi koliko se meni jebe za to što je netko smršavio.

A pogotovo mi ide na živce kad ti novonastali mršavci počnu euforično hvaliti ovu ili onu dijetu, ili način prehrane ili stil života… ili kako god da zovu taj kurac na kojem su bili da bi smršavili.

Ajme, kako mene za to nije briga.

Čitam nekakav intervju s to m nekakvom bivšom debelom, a ispod članka, hrpa komentara, svi oduševljeni tim njezinim načinom prehrane, čestitaju na mršavljenju… a ja si mislim ono: WTF??? Zašto bih ja trebala biti oduševljena njezinim načinom prehrane? Na kakvoj god dijeti/načinu prehrane/stilu života bio, sigurno je jedino: odričeš se jedne hrane i jedeš drugu hranu u majušnim porcijicama i još uz to moraš vježbat. Čime bih ja tu trebala biti oduševljena? Bila sam na dovoljno dijeta (ja to zovem dijeta, a ne način prehrane ili stil života) u životu da znam kolika je to muka. I može ta sadašnja mršavica lupetat, koliko god hoće, da njoj uopće nije bilo teško, da uopće nije bila gladna i da voli vježbati itd. Ona je ona, a ja sam ja. Meni je teško odreći se hrane koju volim ili jesti majušne porcijice, a da još i vježbam – ma dajte me nemojte jebat, ja ne volim vježbat i ja to ne radim.

Čitam dalje izjave te sadašnje mršavice u intervjuu, pa tako kaže da su ju motivirali komplimenti, npr. da je mršavija, da je… a ne sjećam se sad koji je kurac još  laprdala.

Kako meni ljudi idu na živce s takvim komplimentima! Ono, kad smršavim par kila, pa sretnem nekoga koga dugo nisam vidjela pa se iščuđava i kaže npr.: "Ajme kako si smršavila!" ili "Baš se vidi da si smršavila!"... A ja si mislim: Pa pička ti materina, pa najbolje da nisam smršavila uz toliko odricanja i gladovanja! Kad mi ljudi "dijele takve komplimente", imam dojam da se iščuđavaju bez razloga: kad si na dijeti i odričeš se hrane koju voliš i jedeš minijaturne porcijice zdrave hrane koja ti se gadi – pa naravno da smršaviš. Čemu toliko iščuđavanje? 

Dijeta/način prehrane/stil života… ili kako god zvali mršavljenje je velika jebada i pišanje krvi i posljedica toga je mršavljenje. 

Mene blebetanja ove mršavice ne motiviraju kad ja ne želim biti mršava. Ja moram biti na dijeti zato što me liječnici liječe time. 

Budući da sam stara, tražila sam po webu iskustva starijih, a ne ovih dvadesetogodišnjih mršavica koje su bile na dijeti/načinu prehrane/stilu života zato  što je Teylor Swift mršava. I našla sam nekakvu stranicu, ok, ti tekstovi su stari par godina, ali ajde da vidim što zrele i pametne (barem sam tako mislila) žene pišu.  Nekakva ženska od 50ak(!) godina, pisala je da se sprema na dijetu, pa navodi da ima "preko 70 kila pa sa svojih 165 cm visine izgleda kao krafna" (tako je napisala).

WTF?

Ja u svojoj najdebljoj fazi sa 114 kila i 170 cm visine nikad nisam smatrala da izgledam kao krafna. Zar sam trebala? Zašto? 

Ajme, pa ona je prije kretanja na dijetu(!) imala oko 40 kila manje nego što sam ja imala prije par godina kad su doktori smatrali da moram na dijetu. Nije napisala koji je onda njoj uopće cilj(?). Očito i ona hoće biti mršava ko Tejlor Swift. Budući da ja uopće ne želim biti mršava, ja nemam cilj. Ali, ne moram brinuti, dijetetičarka ima cilj za mene: hoće da imam 70 kila. Da ja imam 70-i nešto kila, nema šanse da bi me doktori natjerali na dijetu! 

To je fakat žalosno kad si žena sama nametne dijetu (jer hoće izgledati ko Tajlor Swift). Ne znaš tko je danas gluplji, jel starije ili mlađe žene. Dobro da su barem telefoni pametni.

Da, ako niste shvatili, ponovit ću još jednom: svaku ženu (i mladu i staru; ali naravno i muškarce!) koja svojevoljno ide na dijetu (način prehrane, stil života ili kako god da zove taj kurac na kojem je s ciljem mršavljenja) smatram glupom. Ja nisam glupa, ja se patim gladujući na zdravoj prehrani jer me liječnici liječe time, sigurno nisam sama došla na ideju da se stavim na dijetu. 

Tekući kruh

Od 2016., (naravno, uz višemjesečne prekide!) ja nikako ne mogu shvatiti kako zdravožderi uspiju pripremiti ukusnu hranu. Držim se zdravih recepata, često, da ne bih nešto fulala, čak gledam videe na youtubeu. Ali, moj krajnji rezultat je tako oduran! Ja to ne bih štapom taknula, a kamo li stavljala u sebe. Kako zdravožderi to dožive kao ukusno, kad to stave u usta? Meni se zdrava hrana tako gadi!

Obožavala sam kuhati i peći tzv. nezdravu hranu. I smatram da sam bila dobra u tome. Osim što je meni bilo ukusno, redovito sam dobivala pohvale i komplimente te sam čak pisala food blogove i surađivala s nekim časopisima, tj. objavljivali su moje recepte i fotografije.

Ali, evo, ovo je već 9. godina i ja nikako da naučim kuhati zdravu hranu da bude ukusna. Kako se postigne da zdrava hrana bude ukusna? Kad se kaže da nešto ima okus kao da je zdravo – ja to ne doživljavam kao nešto pozitivno! Ovo što ja skuham, ima taj zdravi okus – ali, meni se to gadi! Čak sam prije par godina išla na nekakvu radionicu tog kuhanja zdrave hrane. Od toga nikakve koristi, meni nije valjalo ono što je žena tamo pripremila. 

Najviše problema imam s receptima za pripremu kruha i peciva. Nemam iskustva s integralnim i egzotičnim (kokosovo) brašnima i (mljevenim) sjemenkama. Ja nikad prije nisam to koristila. Dok nisam morala biti na dijeti, pekla sam kolače, peciva i pogače,… na tone, ali koristila sam isključivo bijelo pšenično brašno koje obožavam.

Ali, ova integralna brašna i mljevene sjemenke, ajme, kako je to odurno. Ne samo da meni to nije ukusno, nego meni to ne uspije, iako se držim recepta! Meni kruhovi u sredini ostanu tekući! Pečem ih i po sat i pol, imaju jako tvrdu koru (moram ih pokriti folijom jer potamne), ali u sredini, ne da su mekani i mljackavi, nego su čak tekući! A držim se recepta! U čemu je problem?

I što s tim tekućim kruhovima?

Budući da sam siromašna, meni su ta integralna brašna skupa i ja si ne mogu priuštiti da bacam te neuspjele kruhove, zato ih narežem na šnite (najbolje što mogu, iako to baš nije jednostavno kad se kruh pri rezanju razlijeva), poslažem na lim i pečem da ne bude tekuće. Onda ih moram jesti kao nekakav dvopek. Ili, ako se neda rezati, nadrobim na lim, pa pečem ko nekakvu granolu (nema to veze s granolom). Većinom je to tvrdo kad se ispeče, ali što mogu, ne mogu si priuštiti da to bacim. Imam i sad tog "dvopeka" i te nekakve nadrobljene "granole" od dva neuspjela kruha, ajme, sad to moram jesti sljedećih nekoliko tjedana.

Probala sam neki dan napraviti zdrave krekere. Oni nisu tekući, ali: tvrdi su ko kamen! Nisu hrskavi, nego tvrdi! Hrskavo i tvrdo nije isto. Stoje u kutiji s poklopcem već 10ak dana, ali nisu omekšali, i njih moram jesti sljedećih tjedana jer si ne mogu priuštiti da ih bacim. Osim što su tvrdi, nisu ni ukusni, imaju okus po integralnim brašnima. 

Kad si siromašan, moraš to jesti. Znam da zdravožderi nemaju takvih problema, koliko sam imala prilike vidjeti prošlih godina, većina zdravoždera je bogata pa njima nije problem baciti, ako im nešto ne uspije. Mada, budući da oni tvrde da je zdrava hrana fina, pretpostavljam da oni ni tekući kruh ne smatraju neuspjelim, nego ga piju na slamku i euforično ističu njegove prednosti i dobrobiti. 

Stvarno ne znam kako zdravožderi uspiju ispeći te zdrave kruhove, krekere i općenito, skuhati ukusnu zdravu hranu.

Meni u više od 8 godina to nije uspjelo.

Skupo?

 

Nikako da me zdravožderi prestanu fascinirati.

Tražila sam neki zdravi recept i dogugla do bloga neke hrvatske(!) zdravožderke. I ona tamo piše u uvodu u recept, citiram po sjećanju: „Danas kokosovo ulje više nije skupo.“

Ja sam blenula.

Pa gdje ona radi, za koga se udala, iz koje obitelji potječe – da ima toliko novaca da njoj kokosovo ulje nije skupo?

Gledala sam sad malo po webu, najjeftinija(?) varijanta kokosovog ulja koju sam našla košta 5,49 eura za 1 litru.

U istom web shopu ima i nekakvo organsko po cijeni 6,69 eura za 1 litru.

Ali nije tu kraj, u tom web shopu i od istog proizvođača ima i ekstra djevičansko kokosovo ulje po cijeni 7,99(!) za 1 litru.

Meni je skupo ovo za 5,49, a ovo za 8 eura, ajme, uopće neću komentirati.

Pa za 5,49 mogu kupiti barem 7 margarina (to je 1750 g, skoro 2 kile!) i to kad ni nisu na akciji!

A za 7,99 eura mogu kupiti 10 margarina (to je 2500 g, ili DVIJE I POL KILE!), naravno, kad ni nisu na akciji!

Ili, za 5,49 eura mogu kupiti npr. 4 LITRE(!) biljnog ulja, i to čak kad ni nije na akciji!

A za 7,99 eura mogu kupiti 6 LITARA(!) biljnog ulja, i to naravno kad nije ni na akciji!

Ajme.

Moram još jednom napomenuti da sam navela NAJJEFTINIJE VARIJANTE kokosovog ulja (tj. u drugim web shopovima i supermarketima ima još skupljih!). U jednom hrvatskom web shopu 1 litra kokosovog ulja košta 9,59(!) eura), pa to je 12 margarina, tj. 3 KILE!

Nikako mi nije jasno kako sam ja tako siromašna da je meni to sve skupo, a ona je tako bogata da to njoj nije skupo.

Nedavno sam čitala intervju s nekakvom zdravožderkom koja je u onoj nekakvoj emisiji puuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuno smršavila. I ona kaže, citiram po sjećanju: „Zdrava hrana uopće nije skupa“.

U tom svom odgovoru ne navodi nikakve primjere namirnica. Ali, dalje u tekstu, kad ju pitaju što jede, počne laprdati o pirovom brašnu, kako je ono super i kako ga obožava.

Ajme.

Najjeftinije pirovo brašno koja sam našla košta 2,06 eura za 1 kg. A ima i neko po cijeni 3,79 za 1 kg (nekakvo eko svašta nešto, ovo ono).

Ajme.

Najjeftinije obično pšenično brašno košta 0,75(?) eura za 1 kg (jel ima negdje jeftinije?).

Za 2,06 eura, mogu kupiti 2 kile pšeničnog brašna, i to opet, kad ni nije na akciji!

A za 3,79 eura mogu kupiti čak 5 KILA pšeničnog brašna, i to naravno kad ni nije na sniženju!

Ajme.

Fakat me fascinira otkud zdravožderima njihovo bogatstvo. Baš bi bilo fora da na svojim blogovima (ili u intervjuima) uz svoje tvrdnje tipa "Zdrava hrana nije skupa!", napišu opaske/objašnjenja, npr.:

- "Ja to tvrdim jer radim tu i tu / otkrila sam lijek protiv raka / izumila sam i patentirala to i to / snimila sam hvaljeni pornić / imam  profil na Only fans /... i zato zarađujem toliko i toliko!"

- ili "Ja to tvrdim jer je moja obitelj bogata!"

- ili "Ja to tvrdim jer sam se bogato udala!"

- ili "Ja to tvrdim jer mi je umrla neka bogata teta iz Amerike koju nikad u životu nisam ni vidjela i ostavila mi je milijarde!"

- ili "Ja to tvrdim jer sam dobila na lotu!"

- ...

Fakat se ja moram bogato udati da bi netko financirao ovu moje dijetu. 

"I" ona se zapustila...

Opet sam slušala gluposti. Da mi je cent za svaki put kad tako nešto slušam...

Razgovaram telefonski s jednom osobom, naravno da je na dnevni red došla i moja dijeta. Nemam volje raspredati o tome, ja samo kratko odgovaram na postavljena pitanja. I nakon nekoliko mojih odgovora vezanih uz dijetu, evo komentara: "I moja kći se zapustila. Ali, sad se malo trgnula, počela je s nekakvom dijetom..."

Nakon ovoga "i", ja uopće nisam dalje slušala što ona laprda o svojoj kćeri. A što znači ovo "i" tj. "I moja kći..."? Ovo "i" znači da se zapustio još netko osim te kćeri. Očito ja, tj. mislila je na mene. 

Tko kaže da sam se ja zapustila? 

Zar to što nisam bila na dijetama te sam uživala u životu i hrani kakvu volim i nije mi smetalo što se debljam, zar to znači da sam se zapustila?

Meni to fakat nije jasno.

Zašto postoji ta potreba da mršavci (ta žena koja laprda o svojoj kćeri je prirodno mršava - sve trpa u sebe i ostaje mršava!) uvjere debele ljude da s njihovim načinom života nešto nije u redu. Nedavno sam pisala o tome da mršavci žele uvjeriti debele ljude da su ružni jer su debeli.  

Sad su mršavci otišli korak dalje, osim što su ružni(?), sad su debeli ljudi još i zapušteni(!).

Nema veze što sam ja prije početka dijete bila sretna i što sam uživala u životu i nisam imala problem s tim što sam debela, redovito sam se prala, nosila čistu odjeću, čak sam nosila i bižuterijski nakit (imam ga podosta, nakupovala sam ga tijekom godina jer ga volim) - budući da sam debela, to automatski znači da sam se zapustila. A jebiga, ja sam debela od malena, očito sam onda cijeli život zapuštena - zašto ja to ne vidim tako?

Poznajem kćer od ove telefonske mršavice, ali nisam ju vidjela ove godine, pa ne mogu suditi o toj njezinoj navodnoj zapuštenosti tj. debljini; a niti se osjećam pozvana to činiti. Ne bi mi smetalo da je ta telefonska mršavica rekla: "Moja kći se zapustila." To bi značilo da govori o svojoj kćeri i gotovo. Iako smatram da nije u redu, to što govori o kćeri, ne bih se zamarala time, jer to nije moj problem. Meni smeta što je ovim "I" - mene strpala u tu kategoriju zapuštenih u koju svrstava svoju navodno debelu kćer. Neka ona to samo rješava sa svojom kćeri, zašto "i" mene smatra zapuštenom?

Sad mi pada na pamet da moja mama, 90godišnjem dedi (djedu), svom ocu, nije dozvolila da se ne brije i šišala ga je svaki mjesec(!) na skroz kratko. Nije se morao brijat svaki dan, ali obavezno jednom tjedno. Ja nikad nisam shvaćala zašto mu neda da pusti bradu i kosu. Ok, ne mora imati bradu i kosu do poda, ali muškarci mogu pustiti da im kosa i brada rastu.

Ona je, naime, smatrala, da: izgleda zapušteno ako je neobrijan i neošišan. 

Nosio je on čistu odjeću i redovito se prao, ali ona nikako nije mogla prihvatiti da se on ne brije svaki tjedan i da se ne šiša svaki mjesec. 

A zašto onda Jasona Momoauuu (kak se to piše?) smatraju seksi muškarcem? U zadnje vrijeme manje, ali prijašnjih godina iskakao je posvuda po webu, ko iz paštete: najzgodniji, najseksi,... 

Pa on je sav zarašten, jel se onda njega smatra zapuštenim? 

A joj da, on je nabildan.

Trebao je moj djed počet bildat u 90oj, onda bi mu mama valjda dozvolila da pusti kosu i bradu. 

Dakle, ako si nabildan i zarašten, nisi zapušten.

Ako si debeo, nema veze što si sretan i uživaš u životu, onda si automatski zapušten.

Ajme, mršavci, pa dajte me nemojte jebat sa svojim glupostima!

Gladna i sama... opet

Ne znam po koji put sam provela rođendan gladna i sama.

Nikoga ne zovem i ne pripremam proslave - zar da gledam kako drugi jedu ukusnu hranu, dok ja jedem zdrave dijetne splačine?

Gdje su divote i krasote?

Već više od 2 mjeseca patim se na strogoj dijeti od 1300 kalorija. I to više od 2 mjeseca u komadu, tj. nisam jela ništa što ne smijem, nisam imala nijedan cheat obrok, a kamo li cheat day. Više od 2 mjeseca nisam jela slatkiše, kolače, sladoled, čips, peciva, pogače, pizzu, hamburger, pommes frites, prženo, pohano, Francusku salatu,…

Svega sam tako željna. Ne znam jel mi više fale fina peciva i kruh od bijelog pšeničnog brašna ili slatkiši i kolači.

Ja još uvijek čekam.

Čekam te sve proklete divote i krasote koje se ljudima dogode uslijed jedenja zdrave hrane. Di su, u pički materinoj? Ja nikako to dočekati. U više od 2 mjeseca ja ne vidim apsolutno nikakvo poboljšanje. Prošlih godina pisala sam o tome.

Često se u ispovijestima bivših debelih može pročitati/čuti, da kad su prešli na zdravu hranu, doživjeli su takva poboljšanja, da je to za popizdit od divote.

Pa tako npr. navode: prekrasnu kožu. Ja na koži ne vidim nikakvo poboljšanje, prišteve imam i dalje. Ali, vidim pogoršanje: koža  mi se peruta. Mazuckam to kremom, ali kako to perutanje meni ide na živce. To mi se nije događalo dok sam jela nezdravu hranu.

Onda bivši debeli (a sadašnji mršavci) navode da imaju prekrasnu sjajnu kosu i nokte. Meni kosa zadnjih mjesec i pol nevjerojatni ispada! Jel to pozitivno? Ja to ne smatram pozitivnim. Najprije sam prala kosu jeftinijim šamponom (samo 70ak kn po flašici), u mjesec dana potrošila sam tu flašicu, ali nije bilo nikakvog poboljšanja. Zadnja 2 tjedna kosu nekakvim skupim šamponom (100 kn po flašici(!), a losion je 450 kn po flašici(!); zdrava prehrana je fakat skupa!), ali još nisam primijetila napredak. 

Sad će neki mršavac-pametnjaković reći da se ta promjena nabolje ne događa preko noći, da treba vremena. Pa jebote budem ćelava dok to dočekam! Koliko godina trebam jesti zdravu hranu dok dočekam ta poboljšanja? A dok sam jela nezdravu hranu imala sam takvu gustu i zdravu kosu! Baš si sad razmišljam, imam dugu kosu do ispod ramena, ali to je tako tanko i mlitavo; nikad mi kosa tako jadno nije izgledala. Da se idem šišat? A kako da se ošišam? Budući da je to tako jadno, ako se još i na kratko ošišam, pa izgledat ću kao da uopće nemam kose. Prešla sam četerdesetu i uvijek sam bila debela, ali uvijek sam imala prekrasnu, gustu, zdravu, dugu kosu. Meni je sad šok vidjeti ovo što imam na glavi. Osim toga, kosa mi je masna kao i prije. Da, dok sam se nezdravo hranila, kosa mi se brzo mastila - i to se ni sad nije promijenilo. I sad kosu perem svaki drugi, eventualno treći dan; ajme, koliko tog skupog šampona protiv ispadanja koristim (a zdravožderci se usude tvrditi da zdrava prehrana nije skupa - dok sam se nezdravo hranila, nisam trošila ovoliko novaca!).

Perut sam uvijek imala. I pogodite što: imam ju i sad! Zar uslijed jedenja zdrave hrane, perut nije trebala nestati!? Prije sam to držala pod kontrolom perući kosu šamponom protiv peruti. Sad kosu perem šampon protiv ispadanja kose. Pa ne mogu prati kosu i s ovim protiv peruti i s ovim protiv ispadanja. A nisam našla šampon koji je i protiv peruti i protiv ispadanja kose.

Što se noktiju tiče, i prije, dok sam jela nezdravu hranu, su mi se nokti listali, i sad mi se listaju. Zar se nisu trebali prestati listati uslijed jedenja zdrave hrane!?

Nadalje, sadašnji mršavci navode da super spavaju (a što, dok su bili debeli, nisu mogli spavati?). Ja nisam nikad imala problema sa spavanjem. Posao i obaveze su me iscrpljivali i bez problema sam spavala dok sam se nezdravo hranila. Meni se čini da kod tih sadašnjih mršavaca taj neki njihov problem, zbog kojeg nisu mogli spavati dok su bili debeli, nije bila debljina ni nezdrava hrana, nego nisu imali dosta obaveza i posla. Našla bih ja njima posla, makar svaki dan doma prali prozore i odmicali namještaj od zida pa isisavali prašinu! Da su se iscrpili kojekakvim obavezama, da vidiš kako bi spavali! Ali, primijetila sam razliku, o njoj u sljedećoj točki.

Sljedeća točka: mršavci navode da su puni energije i poletnosti. Ja se ne osjećam puna energije. Osjećam se kao da me netko prebio, ok, to nije dobar opis, ništa me ne boli, ali osjećam se malaksalo, iscrpljeno, umorno, bezvoljno, ja uopće nemam energije (a kako da je imam od 1300 kalorija zdrave hrane?). Uslijed te malaksalosti i iscrpljenosti, ja sam još pospanija i umornija nego prije. Kaj je to poboljšanje? Ja to ne smatram pozitivnim! Dakle, povezano s prethodnom točkom: ja sad imam potrebu još više spavati, a stalno sam umorna. Da, bila sam umorna zbog posla i obaveza i dok sam jela nezdravu hranu, ali ni približno ovoliko, kao sad, dok sam na zdravoj hrani.

Dakle, nisam puna energije i poletnosti, ja se osjećam potišteno i pomalo deprimirano. Fali mi isprobavanje finih recepata i nezdrave hrane koju volim jesti. Meni je isprobavanje finih recepata bio hobi, kojeg se moram odreći. Znam da većina ljudi ne voli kuhati, pa se sad čude, ko pura dreku, kako kuhanje može biti hobi. To je isto kako kad se ja čudim nekom tko mi kaže da mu je hobi: bavljenje sportom. Meni je to van mozga.

Ajde, probajte vi, pasionirani hobi sportaši, zamisliti da se morate odreći tog svog hobija: bavljenja sportom. Takav je osjećaj odreći se kuhanja (i jedenja) fine hrane. Mada, ne možete vi to shvatiti. Nije isto samo zamišljati da se ne možete/ne smijete baviti hobijem i stvarno se ne baviti svojim hobijem.

Daaaaaa, dobro, znaaaaaaaaaaaaam, jasno mi je da ionako nema šanse de ćete se ikad morati odreći bavljenja sportom jer taj jebeni sport je svima super i divan i krasan i nema razloga da se odreknete takve divote i krasote.

Famozno mi je da je normalno da se pasionirani hobi sportaši svako jutro dižu u 4 sata i npr. trče prije posla ili idu u teretanu itd., a kad ja kažem da mi nije problem po par sati kuhati, peći, tj. isprobavati recepte za ukusnu hranu i onda ju jesti – to se smatra nenormalnim.

Stvarno ne razumijem zašto ja ne doživljavam te kojekakve jebene divote i krasote na jedenju zdrave hrane.

Više od 2 mjeseca nisam jela bijeli šećer. Da, znam da će sad RAW-ci dreknuti da nije dovoljno što ne jedem samo šećer i slastice, jer šećera ima  i u povrće i u voću i u kruhu i u tjestenini... Ok, da, jedem crni, raženi, priznajem i polubijeli, kruh i tjesteninu i sve povrće i voće, u dozvoljenim količinama. Srećom, liječnici ne očekuju da budem RAW-ac. Pa ni ovi bivši debeli, ili kako ih zovem, sadašnji mršavci, pa nisu ni oni svi smršavili na RAW-stvu. Zapravo, po webu, među ispovijestima tih bivših debelih, naišla sam na najmanje RAW-aca (ima puno onih koji su jednostavno na zdravoj hrani i LCHF-ovaca i paleovaca). Dakle, i oni koji nisi bili RAW-ci, tj. nisu jeli samo sirovu hranu, doživjeli su kojekakve divote i krasote uslijed te svoje promjene prehrane.

Znam da je to sirovo jedenje danas popularno, ona neka oglodano-ispijeno-izmoždeno-osušena mršavica, ne znam kako se zove, ali ima je po medijima, ona je to fakat popularizirala. Sad mi je palo na pamet da spomenuta ispijeno-osušena RAW-oglodanka sigurno padne u nesvijest kad vidi što LCHF-ovci jedu. I obratno (LCHF-ovci padaju u nesvijest kad vide prehranu RAW-aca). To ide iz krajnosti u krajnost. Ali, i jedni i drugi (i treći) tvrde da su prelaskom ili na RAW ili LCHF (ili na paleo ili na veganstvo ili na bezglutenstvo,…) osim manjeg broja na vagi, doživjeli kojekakve divote i krasote koje oni svakodnevno osjećaju.

Zašto ja ne doživljavam kojekakve divote i krasote uslijed ove patnje koju živim već više od dva mjeseca?

 

Ne, neće vam uspjeti!

Budući da provodim ovu dijetu po nalogu liječnika, meni definitivno fali motivacije za to gladovanje, iliti zdravu prehranu na 1300 kalorija.

I neke „pametne“ osobice iz moje okoline su se dosjetile da se motiviram: izgledom.

A jebo vas glupe.

Te spodobe, pardon, osobe, polaze od pretpostavke da sam ja ružna jer sam debela.

A pička vam materina glupa!

Ne, neće vam uspjeti! Nećete me uvjeriti da sam ružna jer sam debela.

Ja sam sebi lijepa sa svim svojim kilama; ne govorim sad o nekakvoj unutrašnjoj ljepoti i sličnim pizdarijama, mislim na svoje stokilaško tijelo!  Znaaaam, da, znaaaaaam, da je sad većina onih koji ovo čitaju popadala sa stolca, pala u nesvijest (nadam se da nitko nije tresnuo glavom o rub stola) jer ne mogu vjerovati da ja sebe smatram lijepom iako sam debela. Moja najveća kilaža bila je 114 kila. I da, ja sam se sebi sviđala. Bila sam zadovoljna svojim izgledom, bila sam lijepa i zgodna. Pisala sam već masu puta, od 2016. godine, da ja jednostavno ne osjećam potrebu da izgledam mršavo. Patim se na toj dijeti već godinama (naravno, uz višemjesečne prekide!) jer danas, u 21. stoljeću, liječnici sve liječe gladovanjem. Za sve simptome, kad odeš doktoru, terapija je: dijeta.

Znam da često (bivši) debeli ljudi tvrde da se oni sebi ne sviđaju, da su ružni itd., pa su zato, a ne iz zdravstvenih razloga, na dijetama. Znam da nikoga nije briga, ali meni se čini da njima treba psihijatar, a ne dijeta (ni nutricionist, ni dijetetičar, ni (osobni) trener).

Da, točno je da su me uvijek ljudi vrijeđali jer sam debela. Ne mogu reći da postane lakše to podnositi ili da sam se navikla na to, ali nisu me uspjeli uvjeriti da sam ružna.

Ako do 43. nisam shvatila da sam ružna jer sam debela (a trebala sam?), onda sigurno neću ni sad.

Kao što se kaže, ljepota je u očima promatrača. Ja nemam problem s tim što sam debela (sad imam oko 100 kila i ide mi na živce odjeća koja visi po meni, sviđalo mi se kako sam izgledala u toj odjeći kad sam imala 114 kila). Moram sad ovo napisati, iako ću se spustiti na razinu mršavaca koji vrijeđaju debele ljude: zar svi od vas, oglodanih mršavaca, misle da su lijepi s tom svojom mršavošću? Kako rekoh, to je stvar osobnog stava (promatranja). Kad ja vidim, npr. onu oglodano-ispijenu-osušenu-isušenu mršavku (onu koje ima puno po medijima jer reklamira svoj način prehrane; neću navodit koja je), zar bih ja trebala to doživjeti kao lijepu ženu i čak željeti izgledati tako oglodano-osušeno?

Ajme.

Pa ona izgleda ko hodajući kostur! Ne znam što sa mnom nije u redu, zašto ja, kad vidim  tu ispijeno-osušeno-mršavu oglodanku, ne pomislim: "baš je prekrasna tako koščata, tako i ja želim izgledati". Daaaaaaa, znaaaaaaaaaaaam, da je normalno tako izgledati, i većina žena želi biti poput nje, jedino sam ja očito retardirana pa ju ne smatram lijepom. 

Neću ništa više napisati jer će ispasti da sam izvrijeđala prekrasnu zdravožderku(?); iako, kad netko mršav vrijeđa debele ljude, onda je to sasvim u redu. A najbolje mi je što će sad većina reći da sam ja ljubomorna na nju, tj. njezinu mršavost (i sve mršave ljude) pa ih zato vrijeđam. Ajme, koliko sam to puta čula: kad debela osoba kaže nešto ružno o izgledu mršave osobe, automatski svi zaključe da je debela osoba ljubomorna (zavidna, itd.) na ovu mršavu osobu. Jel to onda znači, da ste vi, mršavci, ljubomorni na debele ljude, pa ih zato stalno vrijeđate?
To puno toga objašnjava.

Znam da vi, mršavi ljudi, iz kojeg god razloga, imate tu neku silnu potrebu uvjeriti debele ljude da su ružni, ali sa mnom vam to neće uspjeti. Ne glorificiram debljinu, kao što vi glorificirate mršavost, i možete se jebat: mene nećete uvjeriti da sam ružna jer sam debela.

Kad se pitaš jel neki ljudi imaju mozga...

Trudim se, stvarno se trudim da ne komentiram izjave nekih persona u medijima, vezano uz debljinu.

Fakat se trudim.

Al nekad ne mogu prešutjeti.

Na primjer ovu izjavu:

Ajme, koliko sam ja kuhala, pekla, isprobavala recepte,… a ova osobica misli da su debeli ljudi debeli, zato što su lijeni kuhati, nego idu u pekaru itd. 

Ajme, jebote glupu! 

Ja sam većinom tijesta mijesila kod kuće, obožavam dizana tijesta i svaki tjedan sam, barem za vikend, zamijesila nešto, barem slance! Da, ja sam radije zamijesila slance doma, nego iskeširala lovu u pekari!  Rijetko sam išla u pekaru, a ni u dućanima nisam kupovala peciva. Pisala sam već da nisam išla ni u fast food restorane, pizzerie, grill barove… zato jer je to meni uvijek bilo preskupo. Na stranu kile i debljina, ja sam siromašna, nisam si to mogla priuštiti, doma sam radila pizze, hamburgere, kroasane,… i uopće mi nije bio problem nekoliko sati provesti u kuhinji. Nisam radila samo tijesta ili hamburgere. Ne volim meso, pa sam najčešće radila jela s povrćem, kombinacije krumpira i još nekog povrća + bešamel ili kiselo vrhnje i neki maaaasni, naribani sir, pa to sve fiiiiiino zapečeno, pisala sam o tome kakvu hranu volim i kako kod mene izgleda priprema hrane od zdravog povrća. Da, to je nezdravo i od toga sam se debljala. Ali, ja sam hranu kakvu volim pripremala kod kuće!!! Ja očito ne spadam u ovih 90% o kojima osobica laprda.

Ako se netko sad pita, ako tvrdim da nisam lijena, zašto onda ne kuham zdravu hranu? Odgovor: zato što mi se gadi, zato što mi je odurna, zato što ju ne želim jesti. U krajnjoj liniji: već sam više puta napisala da ne želim biti mršava, ja nemam problem sa svojim kilama, nego drugi imaju problem s mojim kilama. Zašto ja ne bih smjela izgledati kao Tess Holliday? Zapravo, ja sam daleko od nje, u najdebljoj fazi imala sam 114 kila, ona navodno ima 159 kila.

Baš me zanima kamo persona čije izjave gore vidite, trpa ostalih 10% debelih? Koji je, prema mišljenu dotične persone, njihov razlog što su debeli? Ionako je ta osobica započela rečenicu s „ja mislim“, na to mogu reći: misliti je drek znati.

Što se tiče ovoga da je lakše leći u krevet i gledati seriju, nego se kretati. Draga moja persono, ja naporno rintam na poslu i još moram doma odrađivati papirologiju. Radim i po 12 sati dnevno. Zato i nisam svaki dan mijesila tijesto, ali kad sam imala vremena, pripremala sam hranu kod kuće (za više dana). I da, nakon što nekoliko dana za redom radiš po 12 sati, lakše je leći i krevet, nego se kretati!!! Ja nisam robot. Jedino u mojem slučaju, ovo s gledanjem serija ne stoji, čim mi je glava takla jastuk, ja sam zaspala, nikakve serije nisam gledala. Čak i kad sam htjela nešto pogledat, za 10ak min. sam zaspala. 

A ova druga izjava:

Ja sam ostala zabezeknuta činjenicom da nekome nije problem dati 25 kn za čokoladu (da, dobro, znam da ima bogataša, ali da netko toliko da za 1 čokoladu, ajme!). Ne znam jel to ta osobica govori iz vlastitog iskustva, jer ta persona stvarno ima toliko novaca da može dati 25 kn za čokoladu? 

Vjerovali ili ne, ja u životu nisam dala 25 kn za čokoladu! Pa otkud mi toliko novaca za to? Pa da kupim čokoladu za 25 kn, ta čokolada bi mi trebalo biti za sve obroke za taj dan, ja si ne bih mogla priuštiti još nešto uz to. Dobro, taj tekst je stariji, pa su cijene izrečene u kunama. Ali, evo, za usporedbu: 1,5 kila krumpira može se danas kupiti za 1.69 eura, tj. 12,73 kn. I tog krumpira - imam nekoliko dana za jesti! Ajme, pa za 25 kn kupim skoro 3 kile krumpira! Dobro, ti koji kupuju tu čokoladu za 25 kn, koliko dana (tjedana?) oni jedu tu čokoladu, jedu li još nešto uz nju ili žive samo od te čokolade? Ja bih 3 kile krumpira imala za jesti više tjedana (naravno, u kombinaciji s drugim namirnicama poput tjestenine i sl., ne bih tijekom tih tjedana svaki dan za svaki obrok jela krumpir, da jedem taj krumpir svaki dan, za svaki obrok, onda mi te 3 kile ne bi bile dosta za par tjedana)!

Već sam gore to napisala, al opet ću: ja sam siromašna. 

Neovisno o mojoj debljini, ja već odavno ne kupujem čokolade tipa Milka. Zadnji put sam kupila veliku Milku kad je, na akciji, koštala 14-15 kn! Prije koliko godina je to bilo? Ne kupujem ni male Milke, Dorine,… to je jednostavno skupo ko suho zlato.

Na stranu sad to zašto i kako sam debela, sad me zanima zašto sam siromašna.

 

Žderanje na Odjelu intenzivne njege (i općenito u bolnici)

Prije koji tjedan dijagnosticirana mi je plućna embolija (uz još poneki problem). Znam da će sad većina reći da je to zato što sam debela. Prema mojim saznanjima, od plućne embolije obolijevaju i mršavi ljudi. Ja sam se prošlih osam i pol godina (od 2016.) stvarno nagladovala na dijeti. Ne, nisam smršavila toliko da bih bila koščato-oglodano-manekenski-anoreksično mršava. I nemam namjeru nikome se opravdavati zbog toga.

Kao što sam već u prijašnjim tekstovima pisala, stalno pišem o stvarima kojima se čudim i koje ne razumijem. I ovaj put je tako. Bila sam na Odjelu intenzivne njege  tri i pol dana dok me nisu prebacili na Odjel. Naravno, na intenzivnoj njezi smješteni su i muškarci i žene, imaju tamo nekakve paravane, ali to je drek na šibici, nema tamo privatnosti. Ono što sam vidjela tamo na odjelu intenzivne njege me šokiralo: tip od 60ak godina, ležao je u krevetu nasuprot mojeg i – jeo kekse, čokoladu, grickalice… Ja sam blenula u čudu. Ok, da: tip je mršav. Očito ima dobre gene i zato smije na Intenzivnoj njezi trpati sve u sebe. 

Ja sam zadnji put bila na bolničkom liječenju prije više od 30 godina kad su mi vadili krajnike. Na odjelu Intenzivne njege nisam bila nikad do sad. Budući da je to bolnica, tj. zdravstvena ustanova, ja sam mislila da se u bolnici svi pacijenti moraju zdravo hraniti. Misliti je drek znati. Ja nisam znala da to u bolnici funkcionira kao i van nje: ako si mršav, smiješ trpati u sebe sve što hoćeš, nitko te ne vrijeđa i ne opominje jer se nezdravo hraniš.

Stvar je očito vrlo jednostavna: ako imaš dobre gene zbog kojih si stalno mršav, smiješ se nezdravo hraniti.

Dotični čovo ima problema sa srcem (ne znam kakvih, samo sam to načula kad je pričao s doktorom; ali očito nije  strašno kad smije jesti slatkiše i grickalice). 

Ja, naravno, nisam smjela jesti slatkiše ni grickalice jer sam debela (nemam dijabetes ni povišene masnoće). Meni je taj čovac neopisivo išao na živce jer je bio nasuprot mene i tri i pol dana imala sam direktan pogled na to kako on non stop nešto trpa u sebe.  Tip je imao troje načete kekse oko sebe, čokoladice, Kviki gric ili nekakve perece… Sestre mu nisu ništa rekle: on je mršav, on to smije jesti.

Mene i dalje maltretiraju dijetom. Moram se držati onoga što u dijeti piše. Ja ne smijem ni voće jesti kad sam gladna, jer voće sadrži šećer (dijetetičarka me upozorila na to).

Kad su me s Odjela intenzivne njege prebacili na Odjel, ista stvar. U sobi nas je bilo 3-4. I gledam ovu jednu babu, ima ona oko 70 godina, i točno je da ona ima manje kila od mene, ali nju se nikako ne može smatrati mršavom. Dolazi njoj sin u posjet i predaje joj vrećicu i čujem kako govori: “Tu su ti dva bureka s mesom i jedan sa sirom i još imaš pecivo…”

Ja sam blenula, ali ono skroz, izbečila sam oči u čudu, donja čeljust samo što mi nije pala do poda.

Mene su moji pitali jel mi trebaju donijeti voće, voćne sokove itd. - pa naravno da ne trebaju, kad ne smijem ni to jesti ni piti. Dobila sam tamo u bolnici uz obroke i voćku, obično za doručak i ručak (najčešće jabuku, jednom je bila kruška i jednom naranča). Više od toga ne smijem pojesti jer voće sadrži šećer (to mi je dijatetičarka objašnjavala).  A ovoj babi rodbina nose bureke. 

Dotičnoj gospoji ugrađena je premosnica i sad joj se skuplja voda; tako je ona rekla. Ali očito to nije strašno kad smije jesti bureke i peciva. 

Sjećam se da mi je nekad ovdje na blogu u jednom komentaru netko, tko se ne slaže s onim što pišem, napisao da se „čudim ko buva…“. Sad će opet biti da se čudim ko buva, ali meni je neshvatljivo da netko na intenzivnoj smije jesti slatkiše i općenito, u zdravstvenoj ustanovi, bureke i peciva.

Ne znam zašto je to meni nenormalno.

A da, dobro, znam zašto je to meni nenormalno: zato što ja to ne smijem jesti. 

Ne razumijem zašto ljudi smiju jesti ukusnu hranu (i to u bolnici!), a ja ne smijem. Imam osjećaj da moram ispaštati zbog nečega za što nisam kriva. Ok, ja jesam kriva što sam debela jer nisam non stop na dijeti, ali ja nisam kriva što nisam naslijedila te dobre gene koji ti omogućuju da na Odjelu intenzivne njege i općenito u bolnici, trpaš u sebe sve što hoćeš, jer si prirodno mršav ili nisi debeo kao ja.