Dajmo da sjede 20

 

I dalje me ne prestaju fascinirati sjedeće torbe/vrećice i stajaće babe. 

Ja, očito retardirana, stavila bih vrećice i torbe na pod i sjela, al ne, to nije normalno. Nego, treba torbi dati da sjedne i onda stajati nad njom.

Svaka čast.

Bolnica i pekara

Pisala sam o jedenju u bolnici. Ali, to mi je i dalje interesantna tema. Idem na kojekakve pretrage i kontrole pa imam prilike vidjeti ogroooooomne redove ispred pekara u bolnicama. A u tim redovima: hrpa bolničkog osoblja! Ajme! Pa kaj oni ne znaju da je takva hrana nezdrava??? (Crvenim sam zaokružila doktore/doktorice, medicinske sestre/braću).

Ne, nije opravdanje da tamo nema ničeg drugog za kupiti: nek si nose od doma zdjelice s kuhanom hranom! Pa tako su meni i endokrinolog i nutricionist rekli!

Ok, da, nisam baš toliko glupa, shvaćam zašto oni smiju jesti pekarske proizvode i ne moraju nosati zdjelice s varivima: oni su mršavi. 

I ne, ja nisam stajala u redu za pekaru jer ja to ne smijem jesti, zato sam samo fotografirala, sa žudnjom i čežnjom.

Nekima je bog stvarno lijepo dao

Spomenula sam jučer da sam naletjela na njemački The biggest loser i trudila se odgledati veći dio epizode. Nisam odgledala veći dio, ali nešto sam odgledala. I ne, ne shvaćam zašto je to popularno.

Jedan od kandidata je neki tip od 20 godina, ne sjećam se ni kako se zove ni koliko kila ima, ali zapamtila sam da: on ništa ne zna sam napraviti! Stanuje s roditeljima i njemu mama ama baš doslovno sve radi, sam je to rekao. Nabrojio je da on ne zna uključiti usisavač, ni perilicu… tj. da on nikad takve stvari nije radio. 

Na početku emisije su kandidati morali sami sastaviti namještaj za svoju sobu u toj kući gdje jesu. Nisu trebali rukovati bušilicama i ne znam kakvim aparatima, trebali su npr. sastaviti police pomoću imbus ključa. Njemu su ostali kandidati morali objašnjavati kako se rukuje imbus ključem!

Ja nisam mogla k sebi doći.

Onda su sljedeći dan sami trebali pripremiti sebi doručak. On se odlučio za jaja. Najprije su mu ostali kandidati objašnjavali(!) kako se zove koje jelo od jaja, npr. što su jaja na oko, a što su kuhana jaja itd. Onda se on odlučio za kuhana jaja, ali on nikad u životu nije skuhao jaja. Jedan od kandidata mu je morao pokazati kako se jaja kuhaju! Morao mu je pokazati kako se štednjak uključuje jer: on nikad u životu nije uključio štednjak. I onda su mu stavili kuhat tri jaja. Ali, nisu mu rekli koliko se to mora kuhati. Kuhao ih je skoro pola sata!

Ja nisam mogla k sebi doći.

Kako rekoh, nisam gledala cijelu epizodu. Djelomično zato što mi je ta emisija bez veze, a djelomično zbog ovakvih situacija, ja ne mogu vjerovati da on ništa ne zna pa mi ide na živce, pa nije on dijete! Zato nisam vidjela što još sve on ne zna napraviti i jesu li mu pokazivali kako se to radi.

Vidjela sam da je cendrao da nije navikao ustajati u 6 sati jer on inače spava do 13 sati. I onda ga ostatak dana mama bedina.

Ja nisam mogla k sebi doći.

Pa on ima 20 godina! Dobro, očito je obitelj bogata, pa on ne mora raditi, tj. ići na posao. Ali, da baš mama sve radi za njega! Ajme!

Ok, priznajem: ljubomorna sam. Ja bih voljela da ne moram ništa raditi po kući, vrtu, itd. Zašto moja mama nikad nije htjela mene bedinati? Ja sam još kao dijete morala svašta raditi po kući. S nekih 7 godina morala sam prati suđe (naravno, na ruke, perilica suđa tad nije ni bilo (znam da sam stara!), usisavati i brisati prašinu, prati pod i stubište, slagati krevete, stavljati/vaditi rublje u perilicu…

I nisam radila samo po kući! Živimo na selendri. Ja sam sa 6-7 godina morala npr. skupljati neko voće i povrće u vrtu, zalijevati cvijeće po balkonima, prozorima i cijelom dvorištu, nositi hranu i vodu kokošima/patkama/puranima, skupljati jaja po gnijezdima, paziti na svinje na ispaši,… S nekih 12ak godina morala sam istovarivati sijeno za krave s prikolice. Ruke su mi bile pune žuljeva!

Sve dalje, sve gore. Što sam starija bila, sve više sam morala raditi i po kući i u vrtu ili na polju.

A ovaj tip nikad ne mora ništa. Ne znam jel to ima veze s religijom pa da kažem: nekima je bog stvarno lijepo dao? Ili to ima veze s nečim drugim?

Ja bih baš voljela da nikad nisam morala ili da barem sad ne moram ništa.

Pa stvarno: zašto mene mama nije htjela barem u kući bedinati?

Ja sam si (i dok sam bila dijete i sad) čak morala sama donijeti čašu vode ili nešto što sam htjela, nije mi mama to nosila. A baš sam neki dan čula kad je jedna žena iz mog susjedstva (nebitno tko, nema veze s emisijom The biggest looser) rekla da njoj sin-tinejdžer (nit je invalid, nit je bolestan!) iz svoje sobe na whatsup pošalje poruku da mu ona donese čašu vode – i ona mu stvarno nosi vodu u sobu!!!

Ajme. Stvarno sam ljubomorna. Moja mama bi u takvoj situaciji bila napravila nešto od sljedećeg (ovisno o njezinom raspoloženju):

1. ili bi otišla do mene u sobu, ali, ne bi mi donijela vodu, nego bi me išamarala i izvikala se na mene jer sam lijena.

2. ili bi mi, možda, donijela čašu vode, ali bi mi ju izlijala u lice/na glavu, išamarala me i izvikala se na mene jer sam lijena.

     3. ili bi ignorirala poruku.

Što više razmišljam o tome, to sam ljubomornija!

Ja sam sve uvijek morala sama.

Nikad mi nitko ništa nije dao.

Ok, mama ili baka su kuhale, ali već kao tinejdžerka morala sam asistirati u kuhinji, tj. u pripremi hrane, morala sam znati uključiti štednjak i pećnicu, skuhati i ispeći jaja, oprati/očistiti/narezati/skuhati/ispeći povrće, skuhati tjesteninu,… a kako rekoh, suđe sam morala prati već sa 7 godina.

Stvarno je bog nekima lijepo dao.

Njemu sve mama radi. 

Šteta što mama ne može smršavjeti umjesto njega.

Boli me što se tog tipa i mene trpa u isti koš. Ok, i on i ja smo debeli. Kad nas netko (mršav?) vidi na cesti, ima nas potrebu izvrijeđati. Možete sad krepat od smijeha i reći što god hoćete, ali smatram da se njega i mene ne može uspoređivati (i uopće nema veze što sam puno starija, mogla bih mu mama biti). Cijeli život, odmalena, rintam. Čak sam i većinu te hrane, od koje sam se zdebljala, sama skuhala i ispekla, a otkad radim, sama sam i kupovala namirnice (nije me mama ni baba posluživala i nisam obilazila picerije, pekare i fast foodove).

Stvarno je žalosno što se mene trpa u isti koš kao to debelo 20godišnje govno koje nikad ništa nije samo napravilo i ne zna ništa napraviti, a nije ga niti briga (da je htio, mogao je naučiti brinuti se za sebe). Da, dobro ste pročitali, tog tipa smatram debelim govnom. I parazitom. Šteta zraka koji diše.

Da, jeste, dobro ste pročitali, ja, debela, izvrijeđala sam drugu debelu osobu. Zašto ne? Kad mršavi vrijeđaju debele, onda je to ok. Onda je ok da i ja to radim. 

Netko će reći da bih ja trebala biti bolja osoba (od ovih mršavih koji vrijeđaju debele) i ne vrijeđati debele jer ja razumijem kako je biti debeo. Baš mi je sad na pamet pao engleski izraz za to koji paše u ovaj koncept: "to be the bigger person" - u značenju: biti bolja osoba, tj. ne doslovno, fizički biti veća (debela) osoba, nego karakterno bolja. 

Jebiga, ja ne trebam biti the bigger person, I`m big enough!

Pritom, ja apsolutno ne vrijeđam tog tipa zato što je debeo, nego zato što je lijena, nezainteresirana i neodgovorna nakupina sala koja ništa ne radi. 

Možete reći što god hoćete, ali ja sam vredniji i produktivniji član društva od njega. Fakat je žalosno što se sve debele osobe trpa u isti koš!

Ne znam uopće kako su njega odabrali za tu emisiju, koji su im kriteriji? Da, znam da emisije tipa The biggest looser zabavljaju raju po Hrvatskoj i šire pa se zato za sudjelovanje biraju različite osobe i po socijalnom statusu i po obrazovanju i po karakteru itd. Naravno da je masama pred malim ekranima zanimljivije kad su osobe različite: sukobi, prepiranje, svađanje, podmetanje, vrijeđanje,... je neizbježno (bez toga bi bilo dosadno, jelda?). Svatko od kandidata ima svoj razlog zašto se zdebljao. Ali ovaj, koji cijele dane ništa ne radi i mama ga bedina, ajme!

Najbolja je stvar što će, zbog tog sudjelovanja u emisiji, on biti selebreti (svejedno jel smršavi išta ili ništa) pa će se naslikavati po instagramu i opet neće morati ništa raditi.

Nekima je bog (il vrag? il svemir? il (majka) priroda? il sudbina?) stvarno lijepo dao.

Zabava u 21. stoljeću

Nedavno sam spomenula da nikad nisam gledala Život na vagi.

Jučer popodne (nedjelja, 12. 1.) prebacujem kanale i naletim na njemačku verziju toga. I taman 1. epizoda. Ajde, da vidim zbog čega sav taj hype oko toga.

A što da kažem, meni je to bez veze. Gledam par minuta, onda opet dalje prebacujem kanale, no, kako sam bila odlučna da odgledam veći(?) dio te epizode, opet sam prebacila na to. Ali, meni je to fakat degutantno, ne kužim taj hype. Moram priznati da me iznenadilo kako ti kandidati tamo nisu jako debeli. Ok, znam da se većina neće složit sa mnom. Kako rekoh, hrvatsku verziju nisam nikad gledala, ali sam prije 10ak(?) ili više godina vidjela neke strane varijante toga. Tamo su kandidati bili jako debeli, tj. rijetki su bili ispod 160 kila. Barem pola ih je imalo preko 180 kila ili čak preko 200 kila. A gledam jučer ove: prosjek je oko 140 kila, ili čak manje(!). Ajme. Neka ženska ima samo 110(!) kila. I to je kilaža s kojom mora divljački odjedanput smršavjeti u toj emisiji? Ja sa 114 kila nisam uopće  imala potrebu ići na dijetu.

Znam da se taj show gura kao pomoć tim ljudima, ali, to veze nema sa zdravim mršavljenjem. Svaki dan moraju divljački trenirati dok treneri urlaju na njih kako bi u 3-4(? ne znam koliko to točno traje) mjeseca smršavili i više od 50 kila. 

Ako su ti kandidati veći dio života debeli (a većina njih jest debela veći (ili cijeli) život), nije realno da moraju smršavjeti u 3-4 mjeseca. Da, znam, to je zabava za cijelu obitelj: ljudi doma vole gledati kako treneri vrijeđaju i maltretiraju te debele kandidate, to je entertainment.  

Svete sportske krave

Gledam na nekom kanalu, a ne znam zapravo što je to bilo, nekakav prilog o nekakvom sportašu. Nemam pojma ni kako se zove ni kojim sportom se bavi, al prikazuju kako ga negdje (na aerodromu?) dočekuju mase ljude i svi su oduševljeni njime i klanjaju mu se ko Bogu. A on onda odgovara na pitanja i laprda da se on samo bavi onime što voli, da ne može zamisliti svoj život bez toga, da sport jest njegov život, bla, bla, bla,…

I padne mi na pamet: a zašto se on smije baviti time što voli?

Ja volim kuhati i peći ukusnu hranu i jesti ju. Ali, ja to ne smijem.

On se smije bavit sportom koji voli i trkeljat da ne može zamislit svoj život bez toga, tj. da to JEST njegov život.

Ok, znam da sport i kuhanje/pečenje, tj. priprema hrane nije isto. Ali, on je valjda(?) rođen s afinitetom prema tom nekom sportu. Ja sam rođena s afinitetom prema pripremi i jedenju ukusne hrane. Ja si nisam sama izabrala da budem dobra u pripremi hrane. Otkad sam počela isprobavati recepte iz nužde: primijetila sam da meni većina recepata uspije i da je fino to što pripremim i da me drugi hvale. Zaključila sam da ja stvarno uživam u pripremi i jedenju ukusne hrane. Naravno da sam praksom stekla iskustvo i naučila pripremati neke stvari koje mi nisu u početcima uspjele. Ali, taj neki interes i čak nekakav talent, bio je u meni od rođenja. Priprema i jedenje zdrave hrane me nikad nije privlačila, to mi se uvijek gadilo. I sport se meni uvijek gadio; nikad nisam poželjela bavit se nekim sportom.

Ja nemam pojma kako je to išlo kod tog sportaša. Jel on nije volio taj sport, nego su ga npr. roditelji tjerali da se time bavi, pa mu je onda to nekako prešlo u naviku, pa je skužio da je dobar u tome i da može zaraditi brdo para (znamo svi kako su sportaši preplaćeni). I što, jel onda nekako zaključio da će u intervjuima bolje zvučat ako kaže da obožava taj sport i da je to njegov život, nego ako kaže da su ga roditelji natjerali da se time bavi, al barem zarađuje brdo para. Nemam pojma.

Ja samo znam da ja uistinu volim pripremati i jesti ukusnu hranu. Nisam nikad namjeravala biti nekakav poznati kuhar ili slastičar ili imati restoran ili mlatiti pare s tom pripremom hrane, niti sam ikad tražila da mi se ljudi klanjaju ko Bogu. Ja sam samo željela pripremati ukusnu hranu kakvu volim i jesti ju.

Da, bila sam kod psihijatra koji mi je predložio da pišem blog o pripremi zdrave hrane koju jedem na dijeti.

Ajme.

Meni se gadi to pripremati i jesti, a kamo li da još i pišem o tome. Uostalom, ja sam pisanje bloga s receptima smatrala svojevrsnom preporukom, tj. recepti koje sam objavljivala su mi se većinom sviđali. Ok, objavljivala sam i recepte za hranu koja mi se gadila, tipa cheesecake, jer sam htjela biti konkurentna s drugim blogovima (čemu pisati blog, a ko ga nitko ne čita?), a budući da su cheesecake-gadosti danas popularne, poželjno je na blogu imati recepte koje ljudi traže, a ne same one koji se meni sviđaju. Ali, većinu objavljenih recepata sam obožavala. Ja uistinu ne volim zdravu hranu koju jedem. Mene bi bilo sram na blogu objavljivati recepte za zdravu hranu koja se meni samoj gadi. Ja to jedem zato što to moram/smijem jesti na dijeti, tj. na zdravoj hrani. Ja nisam dvolična osoba i ne vidim ama baš nikakav smisao u pisanju bloga s receptima koji mi se gade. Koja bi bila poanta toga???

Uostalom, nemam svojih “zdravih” recepata. Kuham po receptima s interneta, mogla bih jedino prepisat recept s neke web stranice. Slijedim recepte do najsitnijeg detalja (skupo me košta da nabavim sve namirnice!) i na kraju ispadne neko zdravo sranje odvratnog okusa – ima okus ko zdrava hrana, koju ja ne volim. Ja to stvarno ne mogu nikome preporučiti. 

Ne razumijem zašto taj sportaš smije živjeti kako želi: bavi se sportom koji obožava, štoviše sport je njegov život (nije na odmet što s tim mlati pare i što mu se ljudi klanjaju ko da je otkrio lijek protiv raka), a ja ne smijem.

Znam da sam o tome već pisala, ali fakat ne razumijem zašto se oni smiju bavit time što vole, a ja ne smijem.