Opet gležnjevi

Pisala sam već o svojoj zimogroznosti. 

Pisala sam o gležnjaštvu i gležnjacima. 

I opet pišem o gležnjevima. Mene već godinama, otkad je to postalo popularno, nikako da prestane fascinirati da je danas normalno tijekom zime, po hladnoći nositi hlače/tajice iznad gležnja i na to stopalice! Ajme. 

Ok, nisu temperature ispod -10, al svejedno je hladno! Ja (debela, s svojim naslagama sala) ispod hlača nosam tajice, imam obučene debele (termo) čarape skoro do koljena i još imam nekakve visoke (tople) gležnjače, uz naravno, toplu zimsku jaknu (ispod koje imam 2-3 majice i potkošulju), uz to kapu, šal, rukavice... A vidim, sve te koščate mršavice usred zime pokazuju gležnjeve!

Evo, dotična gospoja ima nekakav kaput, tajice i na to te neke inuiki cipele, al noge su joj ispod tajice gole, nema obučene debele štrample! Nema čak ni hulahopke boje kože; blejala sam u nju tijekom vožnje u busu, ona sigurno nema hulahopke! A zanima me i kakve uopće malecke čarapice ima?

Ova gospoja, skroz naprijed, u crnoj trenirci ima tenisice i očito nekakve stopalice. Ajme. 
Gospođa ispred mene (u plavim trapericama) je očito zimogrozna ko i ja, budući da ne pokazuje gole gležnjeve. 

Ova gospoja ima crni, zimski kaput, bijele (ljetne?) hlače, tenisice i crne stopalice. Nema štrample ili barem hulahopke ispod hlača.
A gospođa skroz desno (gore u desnom ćošku) ima crne hlače ugurane u crne čizme, ta je fakat zimogrozna kao i ja!

Evo, ova ima čak i kapu, zimsku jaknu, možda čak i tople gležnjače, al, niti ima štrample nit hulahopke boje kože, nego valjda nekakve stopalice. Il je bosa?

 Gospoje, svaka čast na štednji.

 

Mot(okult)ivator

Zadnjih mjeseci 2024., otkad se intenzivno mrcvarim na dijeti, ljudi su me često pitali jel gledam… sad sam, dok ovo pišem, doslovno zastala i morala sam se sjetiti kako se zove ta emisija… I jesam, sjetila sam se: pitali su me jel gledam Život na vagi. Po ovome da mi je trebalo par sekundi da se sjetim kako se ta emisija uopće zove, mislim da je očito: ne gledam to sranje.

Nisam nikad vidjela niti jednu jedinu epizodu Života na vagi. Ali, ne možeš ne znati za to, u razdoblju dok se to emitira, to iskače ko iz paštete! Na RTL-u svakih par minuta ide najava s insertima iz toga, po portalima i kojekakvoj štampi non stop tekstovi i članci… Jedino da živim na Marsu bila bih pošteđena toga!

Ono što znam o tome, znam iz spomenutih najava/inserata i naslova na portalima/u člancima – tekstove definitivno ne čitam!!!

A i to, što znam, mi je previše. 

Nije da nikad nisam vidjela nijednu epizodu nečeg takvog: nisam gledala taj hrvatski Život na vagi, ali prije 15ak(?) godina vidjela sam neke strane verzije tog The biggest loser. Znam shemu: dva trenera vode dvije grupe debelih ljudi koji se natječu tko će u zadanom roku što više smršaviti, a ak ne smršave dovoljno, onda ispadaju iz natjecanja. Treneri maltretiraju i vrijeđaju te debele ljude i drilaju ih cijele dane kojekakvim sportskim aktivnostima, a ovi to trpe jer ih svi uvjeravaju da moraju biti mršavi. Znam da se ta emisija prodaje kao nešto super (debeli imaju podršku, edukaciju o zdravoj hrani, životu,... i slične pizdarije), ali nema tu govora o zdravom mršavljenju.

U zadnjoj epizodi je onda nekakav mimohod u večernjim haljinama i odijelima gdje ti bivši debeli pokazuju koliko su smršavili. Znam da je svima to super, ali meni je to tako degutantno. Pokazuju te ljude u svečanoj odjeći kao nekakve paradne konje. To je zaista žalosno.

Da, znam: pobjednik dobije pare i svi su presuperhappy jer su smršavili.

Ajme.

Žalosno je da se u 21. stoljeću to smatra normalnim i još k tome zabavom za cijelu obitelj pred tv ekranima.

Naravno, ti ljudi koji su bili u tome, automatski su selebretiji. I ljudi ih prepoznaju na cesti!

Ajme.

Meni je nevjerojatno kako ljudi to gledaju i doživljavaju kao zabavu. Neki dan prepričavaju poznanice nešto iz toga i komentiraju, kako je neka ženska, koja je smršavila u toj emisiji, na poklon negdje(?) dobila fritule jer ju je prodavač prepoznao iz te emisije.

Ajme.

Svaka čast prodavaču! Ja nemam pojma koja je to ženska, ja ju ne bih prepoznala: ne gledam tu emisiju i ne znam te ljude (nisam se trudila popamtiti ih iz RTL-ovih najava i slika po portalima/štampi; zar sam trebala?).

A kako ga ti sadašnji mršavci koji su mršavili u tim emisijama seruckaju! Ne čitam članke,  sami naslovi po novinama i portalima su mi odurni.

Neki tip koji je smršavio u tome, postao je trener i motivator (tako je pisalo u naslovu).

Ajme.

Znači, nakon što su treneri njega maltretirali u toj emisiji, on je poželio i sam postati trener i maltretirati druge ljude.

Zanimljivo.

A za ovo motivator, ne znam što bih uopće rekla. Zar bi nekoga trebalo motivirati što je on u toj emisiji dozvolio da treneri urlaju na njega i maltretiraju ga? Kad čujem riječ motivator, mene to asocira jedino na mot(okult)ivator.

28 kila

 

Toliko sam smršavila u zadnjih, otprilike 6 mjeseci, otkad me doktori liječe dijetom.

Nit se osjećam bolje, nit mi je lakše.

Nisam sretnija.

Pizdim cijele dane.

Još nemam kila koliko oni hoće da imam pa se gladovanje nastavlja. 

Ovo sam ja, tj. moja sjena (nemam namjeru stavljat svoju sliku!). Ok, nisam ko one koščate manekenke, ali ja nisam niti željela biti mršava. To je zaista žalosno, kad ljude u 21. stoljeću liječe dijetom.

Nikakvo "blago"

Blagdane sam provela gladujući na dijeti, tj. na zdravoj hrani.

Kad negdje to kažem, svi komentiraju nešto poput: "Blago tebi, nisi se zdebljala." ili "Blago tebi, ja sam se toliko najela da mi je bilo zlo." ili "Blago tebi, da barem ja mogu tako"...

A zašto vi svi možete jesti što god hoćete i koliko god hoćete, ali onda poslije kukate zbog toga? Sigurno vas nitko nije silio da jede kojekakve blagdanske delicije. Čisto sumnjam da vam je netko uperio pištolj u glavu i šopao vas finom hranom. 

Najbolja mi je ova s komentarom "Blago tebi, da barem ja mogu tako." - pa daj i ti tako: jednostavno gladuj, umjesto fine hrane jedi ono (dijetno, zdravo) što ti se ne sviđa, ali i to u majušnim porcijicama! 

Ja ne osjećam nikakvo "blago", ja sam gladna. 

Topljenje i tesanje

 

U hrvatskom jeziku se riječi topiti (otopiti, istopiti) i tesati (istesati) koriste kao izraz za mršavljenje. Meni se kosa diže na glavi kad to čujem.

topiti kile – meni bi značilo da ja ne radim apsolutno, ali ama, baš ništa s ciljem mršavljenja (jedem sve što hoću, kad hoću i koliko hoću) i kile se tope, tj. mršavim. To kod mene tako ne funkcionira. Ja se patim, gladujem i mrcvarim da bih smršavila.

Zato, ja ispravljam ljude kad kažu npr.: „Ajme, kako su se kile istopile!“ Ja na to kažem: „Nisu se istopile, ja sam se itekako nagladovala i namrcvarila da smršavim.“

Ja to stvarno tako kažem. I daaaaaaaaa, vidjela sam da me ljudi jaaaaaaaaaaaaaaaaaako čudno gledaju kad to kažem, baš me briga, i dalje ću ih ispravljati.

istesati se – tesati inače znači (prema Rječniku hrv. jezika) obrađivati drvo teslom/sjekirom i sl., skidajući sloj po sloj. U slučaju mršavljenja, to bi značilo da je netko(?) uzeo npr. sjekiru i stesao (isjekao, odstranio) s mene slojeve tijela, tj. salo, tj. kile (bez da sam ja mrdnula prstom, jela sam sve što hoću, kad hoću i koliko hoću). Super.  Jedini problem: što onda više ne bih bila živa. Dakle, ja ispravljam ljude kad komentiraju npr. „Kak si se stesala!“ Na to kažem: „Nisam se stesala, ja sam se nagladovala, namrcvarila i napatila." I da, opet me čudno gledaju.

Ide mi na živce i kad netko kaže: „Ajme, kako si smršavila!“ A ja na to kažem: „Ma, najbolje da nisam smršavila, nakon toliko gladovanja, patnje i mrcvarenja.“

Živcira me i kad se kaže: "Kile idu dolje same od sebe!". WTF??? Kome kile idu dolje same od sebe??? Meni se to ne događa!

Blesavo mi je i kad netko za nekoga komentira (za mene tako ne komentiraju jer još imam previše kila): „Kako ona ima vitku liniju!“

imati liniju - u hrv. jeziku znači biti mršav

biti vitak - u hrv. jeziku znači biti mršav

Dakle, imati vitku liniju znači biti "mršavo mršav". To su valjda one oglodane manekenke koje na 180 cm visine imaju manje od 50 kila.

Pojmovi imati liniju i biti vitak imaju isto značenje, nema potrebe da ih se spaja i koristi zajedno. Ionako se ne može reći imati debelu liniju. Što bi to značilo? "Biti debelo mršav." A što je to?

Pred Božić

Subota popodne, 21.12., većina rodbine, prijateljica,... peče kolače za Božić. 

Ja ne pečem kad ne smijem ništa jesti.

A što, da pečem za druge pa da onda gledam kako oni trpaju, a ja pasem neku zelenjavu?

Ma da ne bi. 

A tako bih voljela peći i jesti kolače.

Da su meni njihovi problemi...

Čitam komentare ispod nekog recepta.

Neka osobica se u svom komentaru raspituje za smanjivanje šećera jer su njoj i njezinoj obitelji banane preslatke otkad su se odrekli šećera. Ajme.

Ima i onaj tekst na nekakvoj fitness stranici gdje neka persona opisuje svoja navodna iskustva kad se na 30(?) dana odrekla šećera. I onda ona tamo laprda da je nakon 30 dana probala pojesti 1(!) napolitanku, ali nije mogla jer joj je bila preslatka. Ajme.

Ja sam na prisilnoj dijeti nešto više od 5 mjeseci. Izdržala sam 5 mjeseci bez da sam jela slatko (šećer, kolače, slatkiše…), prženo i masno, bijeli kruh…

5 mjeseci odricanja, gladovanja i krepavanja na odurnoj zdravoj hrani, proslavila sam na način: da sam jela napolitanke, čokoladu i šećer!  I to točno tim redom. Pod utjecajem teksta spomenute persone koja se na 30 dana odrekla šećera, pa nije mogla pojesti napolitanku, odlučila sam i ja u usta staviti napolitanku, da vidim mogu li ju pojesti. I jesam: pojela sam ju bez problema. Uopće nije preslatka, normalna napolitanka, kakvih se sjećam. Pojela sam cijelo pakovanje (187 g) za manje od 15 min. Da sam imala pakovanje od kilu, pojela bih sve! To su bile fine čokoladne Jaffa napolitanke, volim ih, jer imaju puno nadjeva. Baš me zanima koju napolitanku je probala jesti ta persona iz fitness članka. Ona je sigurno imala neke jaaaaaaaaaaaaaako slatke(?), zanima me koje su to (u svom tekstu nije napisala koja je to napolitanka).

Nakon napolitanki, pojela sam 100 g Milka Milkinis čokolade. Nisam primijetila da je je preslatka.

Nakon napolitanki i čokolade – nisam više imala doma nikakvih slatkiša. Zato sam si uzela posudu u kojoj držimo kristal šećer  te žlicu iz kuhinjske ladice - i jela sam žlicom šećer iz posude. Ni za njega nisam primijetila da je presladak.

Dakle, ta neka osobica, koja se na 30 dana odrekla šećera – nakon tih 30 dana nije mogla pojesti napolitanku. Jadna sirota. Da su meni njezini problemi.

Ja sam se na 5 mjeseci tj. 150 dana (5 mjeseci x 30 dana = 150 dana; zapravo, čak više od 150 dana - jer neki mjeseci imaju 31 dan, ali ja nisam cjepidlačila pri izračunu) pod liječničkom prisilom odrekla šećera. Ok, nisam se odrekla voća, integralnih vrsta brašna/tjestenine/riže,... I nakon 150 dana najnormalnije sam pojela pakovanje napolitanki, čokoladu i par žlica šećera. Baš mi je žao ove jadne fitness-jadnice koja nije mogla pojesti jednu napolitankicu. Joj, da znaaaaaaaaaaaaaam, on je predivnosuperkrasna, i svi bi trebali težiti da budemo poput nje: da se zdravo hranimo i fitnesiramo. Moš mislit.

Ako se pitate, jesam li smršavila: jesam - moraš smršavit kad tako gladuješ 5 mjeseci. Ali, još nisam na težini koju doktori hoće da imam, pa se gladovanje i mrcvarenje nastavlja. 

Što se (preslatkih???) banana tiče, taj dan kad sam slavila 150 dana bez šećera, nisam probala pojesti prezrelu banana jer – i zrele i nezrele i prezrele banana jela sam i tijekom tih 5 mjeseci dok sam bila bez šećera – i uopće nisu (pre)slatke.

Nakon te moje jednodnevne proslave, morala sam dalje nastaviti dijetu. Zadnjih tjedana se opet mrcvarim, gladujem i krepavam na odurnoj zdravoj hrani, bez šećera, bez slatkiša, bez kolača, bez bijelog kruha, bez masnog, bez prženog, bez napolitanki,…

 

Trčavci

 

Nemam običaj subotom prijepodne bilo kamo ići (pogotovo kad je hladno; iako, činjenica je da ne volim subotom nikamo ići ni kad je toplo). Pisala sam o svojim problemima s hladnoćom. 

Ovu subotu morala sam nešto ići obavljati. I to u jutro. Ajme.

I idem ja tako zabundana, po toj hladnoći u 8 sati u jutro, jednom zagrebačkom ulicom, kad odjednom kraj mene prođu trčavci. Ajme.

Ako se pitate: “Što su to trčavci?”. Evo, objasnit će vam: trčavci su osobe koje rekreativno džogiraju subotom u jutro (u 8.00 sati!) po kakvom god vremenu (kiša, snijeg, led,…) njih ništa ne može spriječiti da uživaju u bavljenju sportom.

Bilo ih je 15ak u toj grupi, ja sam vidjela samo jednog tipa, sve ostale su bile ženske. Naravno, svi su bili mršavi – zato što su trčavci.

Moraš bit mršav, kad džogiraš u subotu u 8.00 u jutro.

Htjela sam ih fotkati, ali dok sam ja skinula svoje tople rukavice i namjeravala prekopati po torbi da nađem mobitel: trčavci su otrčali.