"Kuhanje je za mene život."

Uvijek sam uživala pripremajući hranu kakvu volim (ukusnu: masnu, tešku, kaloričnu, zasitnu, isključivo od bijelog brašna i bijelog šećera…) i naravno, uživala sam jedući takvu hranu. Više puta pisala sam o tome.

Baš sam nedavno na televiziji čula kako neki kuhar objašnjava što za njega znači kuhanje. Nisam prevoditelj, ali znam dovoljno da mogu prenijeti ono što je rekao: „Kuhanje je za mene život. To je moj način da se izrazim, time obogaćujem druge ljude. Vjerojatno ću umrijeti u kuhinji.“

Ja sam se rasplakala kako je to lijepo rekao. Ja sam također voljela svaki svoj slobodni trenutak provesti pripremajući hranu kakvu volim. Možda nekome ovo s umiranjem u kuhinji zvuči glupo, ali meni se zaista svidjelo: gdje ćeš nešto ljepše nego da umreš radeći ono što voliš i u čemu uživaš. Za usporedbu: ja imam velike šanse da krepam u kuhinji pripremajući odurnu, usranu, prokletu, gadnu zdravu hranu koja mi se gadi. Zaista nemam želju umrijeti kuhajući nešto zdravo. Ja ne vidim ništa niti romantično niti seksi u tome da umrem nad loncem karfiola. Ok, ispravak pogrešnog navoda, ima nešto i dobro u tome: ak umrem, neću morati jesti taj prokleti karfiol.

Taj kuhar (ne znam kako se zove), je baš po zanimanju kuhar, ima svoj (uspješni!) restoran itd. i kuha svu onu normalnu, preukusnu hranu kakva se danas smatra nezdravom. Stalno isprobava nove recepte, kombinacije okusa, uživa u ukusnoj hrani, i da: debeo je.

Baš me zanima, da njega liječnici počnu „liječiti“ tom svom, danas modernom i razvikanom zdravom hranom, bi li on u svom restoranu kuhao zdravo i bi li i dalje tvrdio da je kuhanje njegov život itd. 

Otkad mene liječnici „liječe“ zdravom hranom, kuhanje nije moj život. Ok, ja nisam po zanimanju kuhar, ja sam kuhala hranu kakvu volim i pekla kolače u svoje slobodno vrijeme, ali zaista sam to voljela i uživala sam u tome. Otkad jedem zdravu hranu, gadi mi se uopće biti u kuhinji! Ne znam što je gore. Jel gore što si moram pripremiti tu zdravu hranu, il je gore što ju još moram i jesti kad ju pripremim.

Isto tako, na televiziji sam vidjela i neku staru epizodu Ramsayeve emisije Hells kitchen (pisala sam već kako imam vremena za gledanje televizije otkad se patim na zdravoj hrani).

To je ona emisija, kad ga vlasnici polupropalog restorana zovu da ih spašava. I hoda on tim gradom (ne znam gdje je to bilo) i smišlja kako da pomogne tom restoranu, tj. kakvu hranu da imaju na meniju. I dođe on na briljantnu ideju da nude tzv. zdravu hranu jer tamo u okolici nigdje nema restorana koji nudi takvo nešto.

Vlasnici su to prihvatili i sve je završilo super.

Ajme.

Da ja imam polupropali restoran i da je spas za taj restoran: zdrava hrana – ja bih odmah proglasila bankrot i završila cijelu priču. Ok, meni očito fali poduzetnički duh: nije bitno jel se meni zdrava hrana sviđa, nego jel se drugima to sviđa, a budući da znamo da je zdrava hrana danas moderna – nije čudo da se to s restoranom zdrave hrane smatra dobrom idejom. Priznajem, na prvu i meni to zvuči kao odlična ideja: pa gdje ćeš bolje nego da zarađuješ na kretenskim zdravožderima! To je odlična ideja, zaslužuju da se iz njih izmuze svaka para koja se može! Al, onda kad razmislim da bih svaki dan morala biti tamo u tom restoranu s tim čudnovatim zdravožderima, okružena tonama odurne zdrave hrane… ajme, prosula bih si mozak. 

Ja sad imam posao koji mi se gadi i koji ne volim, pa znam kakav je to osjećaj kad radiš nešto što ne voliš. Kao što sam rekla, ja nisam po struci ni kuhar ni slastičar i ni moje zanimanje ni moj posao s tim nemaju nikakvih dodirnih točaka. Ja sam amaterka  u kuhinji, sve što znam naučila sam sama. Ima stvari koje ne znam, ima jela koja nisam uspjela uspješno napraviti (završila su u smeću), ali, ja sam uvijek zaista uživala provodeći vrijeme u kuhinji i pripremajući hranu kakvu volim. No, nisam nikad razmišljala o tome da bih otvorila restoran, slastičarnu itd., iako su mi često to govorili. Naravno, voljela bih i ja biti jedna od onih ljudi koji u životu rade ono što vole, a ne da idem na posao samo zato da bih preživljavala. 

Baš bi bilo zgodno imati restorančić, ali takav, u kojem bih posluživala hranu kakvu ja volim: masne, kalorične delicije, prženu hranu, ukusne kremaste, kalorične kolače isključivo od bijelog brašna i bijelog šećera,… Možda se to ne čini kao dobra ideja, jer je danas zdrava hrana razvikana, ali koliko ja vidim: milijuni (milijarde?) ljudi uživaju u tzv. nezdravoj hrani i njih liječnici ne liječe zdravom prehranom. Osim toga, nisam primijetila ni da se restorani koji poslužuju tu hranu koja se danas smatra nezdravom (a koju zapravo svi vole) – masovno zatvaraju. Naravno, ima restorana koji propadaju, ali to je tako u svakom biznisu. 

Hmmm, kako bi izgledao taj moj imaginarni restoran koji nikad neću imati? Voljela bih da zdravožder jednostavno nema što naručiti u mojem restoranu! Npr. uopće ne bih posluživala zdrave salate itd. (mogli biste dobiti npr . Francusku salatu s tonom majoneze i sl.). Ok, da, fali mi poduzetnički duh, trebala bih musti zdravoždere gdje god mogu. Joooooj, al meni oni toliko idu na živce sa svojim zdravožderskim sranjima da mi ih je pun kufer, zaista ih ne bih htjela cijele dane gledati u svom restoranu. No, nema veze, ionako se nikad nisam vidjela u tim poduzetničkim vodama, lijepo je maštati, ali (hrvatska) stvarnost je nešto drugo. Nisam razmišljala o otvaranju biznisa dok sam uživala, provodeći sve svoje slobodno vrijeme u kuhinji, pa zaista nema razloga da sad razmišljam o tome, jer sad kuhinju zaobilazim u velikom luku. Gadi mi se biti u kuhinji i pripremati zdravu hranu koju si onda još  moram i jesti.

Slika je preuzeta s interneta. 

Gdje su te proklete divote i krasote?

Divno i krasno. 

Samo ne razumijem kako se itko od 

jedenja zdrave hrane može tako osjećati.

Mene već skoro 2 godine liječnici izgladnju prokletom, gadnom, usranom, ogavnom, odurnom i prokletom zdravom hranom  koja mi se gadi. Kako se itko može osjećati dobro jedući to zdravo sranje?

Ja se rasplačem od muke kad se sjetim što su mi liječnici zabranili jesti. Rasplačem se od muke kad u trgovini kupujem ono što smijem jesti. Rasplačem se kad si pripremam to što sam kupila. Rasplačem se kad je predamnom na tanjuru to što smijem jesti… I onda uzimam sredstva za smirenje da ne bih pizdila baš cijeli dan i da bih uopće izdržala cijeli dan na zdravoj hrani.

Svaki dan željna sam sve one ukusne hrane koju volim i za kojom čeznem, a koju ne smijem jesti.

Pa gdje je sva ta divna divota i prokleta krasota koju bih ja trebala osjećati jedući zdravu hranu???

Da, nije ta zdrava prehrana teška. Stvar je zapravo vrlo jednostavna: ne smijem jesti ono što volim, a smijem jesti sve ono što ne volim, što mi se gadi i što mi je odurno.

Ja fakat zaista ne razumijem zdravoždere koji su se sami stavili na tu zdravu prehranu (njih ne maltretiraju liječnici time, nego su si oni sami, dobrovoljno(!) nametnuli zdravu prehranu). Žalosno je da se takve ljude smatra normalnima. 

Slika je preuzeta s interneta. 

Dan žena

Kad na zdravožderskom blogu pročitam kako se cijenjena blogerica-zdravožderka hvali da je ona lijena, mene je sram što sam žensko. Doslovno je napisala nešto poput (nemam točan citat): ja sam lijena i neda mi se raditi tijesto itd. Dakle, nije napisala da npr. nema vremena, mogla je barem za te svoje čitatelje-obožavatelje malo urediti to što piše. Ali ne, njezin zvjezdani blogerski-zdravožderski status ne može narušiti ni priznanje da je lijena. Kad netko drugi negdje kaže da je lijen, onda ga se razapne. Stalno po medijima čitamo da su Hrvati lijeni i to se ne smatra pozitivnom karakteristikom! No, to pravilo ne vrijedi za blogere–zdravoždere, oni se ponose svojom lijenošću i njihovi vjerni sljedbenici ih slave.

Ja nisam lijena, meni nikad nije bio problem satima kuhati, peći, pripremati jela kakva volim, eksperimentirati s okusima, receptima… Ne znam zašto sam ja tako nenormalna i ne znam biti lijena žena. Ja bih tako rado provela par sati u kuhinji pripremajući i jedući hranu kakvu volim, a koje se stalno odričem i koje sam tako željna i za kojom čeznem jer me liječnici liječe(???) gladovanjem, pardooooooooooooooooon, zdravom prehranom.

 We Can Do It! Moš mislit. Današnje se žene ponose time što su lijene, to otvoreno priznaju i pišu po blogovima i njihovi sljedbenici ih štuju.

Tako da niš od toga, ma kakav We Can Do It!

Slika je preuzeta s inetrneta. 

Kupaonica

Život je težak i onda umreš. Već skoro 2 godine liječnici me „liječe“ gladovanjem. Ja ne želim smršaviti, ne smeta mi što sam debela. Ali, eto, mrcvare me zdravom prehranom.

Što mi se još mora dogoditi?

E, pa najnovije je: da se smrzla cijev u kupaoni. Živim u jednoj sobi uz koju je kupaona. Ta soba i kupaona su odvojene od ostatka kuće. Nije to ništa moderno, elegantno, ugodno, udobno… : namještaj je star oko 25 godina, i kupaona je toliko stara, ali barem je funkcionalno. Ali, sad kad su temperature niske, cijev se smrznula i ja očito, nemam vode u kupaoni. Naravno, sad ništa ni od popravka. Ne znam koliko moram čekati da zatopli pa da se to eventualno popravi  (za ogromne novce). I sad ja lijepo živim ko u srednjem vijeku. Toplo se obučem i obujem, uzmem kantu, odem ju napuniti vodom u drugi dio kuće (tamo se ništa nije smrzlo) i onda opet šlepam kantu po 15 stepenica do kupaone. Kad serem i pišam, nalijevam vodu iz kante u zahod. Ne znam što sa mnom nije u redu, zašto sam ja tako razmažena da je meni problem tako nosati vodu.

To mi je mama rekla.

Ja sam najprije 1 cijeli dan šutjela  oko novonastale situacije i ništa nisam rekla. Htjela sam izbjeći pričice koje inače dobijem servirane u takvim situacijama. Ali onda, nakon što sam morala za svako pranje, ruku, pranje, žlice, pranje tanjura,… šlepati vodu u kanti, počela sam kukati. Moja  mama je pošizila i rekla da ja samo prigovaram, i onda su krenule pričice koje sam htjela izbjeći: ona je 19 godina života živjela u kući bez kupaone itd., itd., itd. 

Ne znam što da kažem. Ja sam odrasla krajem 20. stoljeća. U kući je bila kupona i ja sam navikla da ima vode – ne znam kako sam ja tako razmažena i imam tako visoka očekivanja pa očekujem da je u kupaoni voda u slavini. Ok, znam da u mnogim dijelovima Hrvatske ljudi nemaju vodovod. Što od mene očekujete? Da i ja budem solidarna s njima pa da kažem da baš uživam nosati kante s vodom? Ne znam što sa mnom nije u redu, al ja ne uživam u tome. Npr. ako se želim istuširati, trebam se toplo obući, spustiti stepenicama, obuti gležnjače, prijeći preko dvorišta (no, barem je snijeg očišćen!), onda trebam obući papuče u prizemlju, i onda opet popeti stepenicama do kupaone. I onda kad završim, onda se opet trebam toplo obući, spustiti stepenicama, obuti gležnjače, prijeći preko dvorišta, prezuti se u papuče i opet se  popeti stepenicama u sobu. I sve to nadajući se da se neću prehladiti na toj zimi.

Ili kad hoću nešto oprati, evo kako je to izgledalo jučer. Skužim ja da mi je torba za kupovinu sva prljava, pošpricana (snijeg, sol, bljuzga…). Uzmem ja torbu, obučem se i spustim stepenicama, obujem gležnjače, prijeđem preko dvorišta, uđem u prizemlje, obujem papuče, popnem se stepenicama i operem ja torbu u kupaoni u drugom dijelu kuće. I onda se lijepo spustim stepenicama, obujem gležnjače, prijeđem preko dvorišta, obujem papuče i  popnem se stepenicama u sobu.

Onda se sjetim da moram oprati gležnjače u kojima idem na posao i izglancati ih. Uzmem ja gležnjače, obučem se i spustim stepenicama, obujem gležnjače (za po doma), prijeđem preko dvorišta, uđem u prizemlje, obujem papuče, popnem se stepenicama i operem ja gležnjače u kupaoni u drugom dijelu kuće. I onda se lijepo spustim stepenicama, obujem gležnjače, prijeđem preko dvorišta, obujem papuče i  popnem se stepenicama u sobu.

Onda se sjetim da imam nešto rublja za oprati na ruke, a namjeravala sam to ovih dana. Ništa, uzmem ja to rublje, obučem se i spustim stepenicama, obujem gležnjače, prijeđem preko dvorišta, uđem u prizemlje, obujem papuče, popnem se stepenicama i namočim ja to u kupaoni u drugom dijelu kuće. I onda se lijepo spustim stepenicama, obujem gležnjače, prijeđem preko dvorišta, obujem papuče i  popnem se stepenicama u sobu. Ponovila sam cijelu procederu hodanja i preoblačenja nakon što se to rublje namakalo koji sat…

I tako svaki put kad mi treba voda…

Ima ja nekoliko plastičnih kanti i boca vode u ovoj nefunkcionalnoj kupaoni sa smrznutim cijevima. Ali ta voda je hladna, a kako ja i inače imam problema s kožom, ne mogu to sve peruckati u hladnoj vodi. Pogotovo zimi imam velikih problema s kožom na rukama (šakama/dlanovima). Stalno je suha, stalno mi puca, mažem ruke 10ak puta na dan kojekakvim kremicama i niš, naročito mi je oko noktiju sve ispucalo. E, vidiš, vidiš – pa ja sam skoro 2 godine na zdravoj hrani. Budući da zdravožderke non stop trkeljaju kak su se one naprosto preporodile otkad su na zdravoj hrani: koža im se očistila, glatka je, sjajna, elastična… Zašto kod mene nema nikakvog poboljšanja???

E da, ja sam samo nešto manje od 2 godine na zdravoj hrani, to očito nije dosta. Moram pričekati još koju godinicu (li 20ak???) da i ja doživim sve te proklete divote i krasote na koži. Moš´ mislit, kak ću se ja još 20ak godina ovako izgladnjivati na zdravoj prehrani, nema šanse, makar crkla!

Budući da imam spomenute flaše i kante s vodom, kad trebam oprati šalicu, čašu, žlicu… ne idem preko dvorišta u drugi dio kuće – nego to onda perem u toj hladnoj vodi. Divota.

A svaku večer uzmem plastične kante i boce koje sam ispraznila tijekom dana i idem u drugi dio kuće po vodu: obučem se i spustim stepenicama, obujem gležnjače… već sam opisala kako ta procedura izgleda. I tako nekoliko puta: ovisno o tome koliko kanti i plastičnih boca moram napuniti vodom (ne mogu ih sve nositi odjednom). A neki dan sam trknula kantom punom vode o stepenicu i naravno: polijala stepenice. Onda sam to morala ići čistiti da se ne bi razlijana voda smrzla po stepenicama. Krasno. 

Vidim da svi oko mene imaju uređene, moderne kupaone. Ja nemam. Sram me je kad netko dođe i vidi da je kod nas sve staro. Ova soba u kojoj sam ja, te kupaona  – stare su 25 godina i one za moj pojam spadaju u uređene(!!! ) – ostatak kuće (spavaće sobe, dnevni boravak, kuhinja, kupaonica) star je oko 45 godina i namještaj i stolarija itd. Mi nemamo novaca da to renoviramo.

Ja sam bila zahvalna na ovoj 25 godina staroj kupaoni; barem je bila funkcionalna. Sad više nemam ni to.

Zašto ja ne mogu imati ni taj minimum minimuma? A kad kažem da sam nesretna zbog toga, onda ispadam razmažena. A blago vama svima nerazmaženima, jer je vama normalno da nemate vode u kupaoni!

Primijetila sam da zadnjih par godina ljudi snatre o životu u prirodi, na selu… i slične pizdarije. Ja živim na selendri otkad znam za sebe i uvijek sam se htjela izvući odavde. Ne znam što je vama svima tako romantično na selu.

No, zanimljivo mi je da, iako puno ljudi trkelja da bi oni htjeli živjeti na selu, zašto, kad se recimo prodaje stara kuća na selu 20ak km od Zagreba, koja nema priključak za vodu (te se zato prodaje  praktički u pola cijene) – nema zainteresiranih??? Pa gdje ćeš bolje iskusiti seoski život, nego u kući bez vode??? A što, vi ste predobri za to da bi ste živjeli u kući bez vode??? A pička vam materina, kako ste vi razmaženi! Isto ko i ja – i ja isto hoću imati vodu u kupaonici, pa mi mama kaže da sam razmažena.

Slika je preuzeta s interneta. 

Da sam barem ja bila na njezinom mjestu.

Otkad me liječnici „liječe“(???) gladovanjem, pardooooooooon zdravom hranom, shvatila sam koliko je tzv. nezdrava hrana ukusna.

Nedavno se kolegica žalila da je kupljeni sendvič star, ustajao, da je i pecivo i salame i šunka i sir i povrće u njemu od prethodnog dana, i da je to tako stajalo narezano… da je deformiran, spljošten...

Dok je ona tako kukala i prigovarala i pljuvala po tom sendviču, ja sam samo razmišljala kako bih ja voljela pojesti taj sendvič od peciva s bijelim brašnom, majonezom/sirnim namazom, masnim ploškama sira… Fale mi takve ukusne stvari. 

Za usporedbu: ja bih smjela pojesti jedino sendvič od tanašnih šnitica integralnog/raženog kruha, s tek pokojom šniticom manje-masnog sira,… Joj da, u sendvič smijem natrpati zelene salate, rajčica itd. koliko god hoću! Ma krasno!

Zaista mi fali sva ona ukusna tzv. nezdrava hrana koje se svaki dan odričem, a koje sam tako željna.

A drugi ju i dalje jedu (niti ih liječnici tjeraju na dijetu niti se oni sami spremaju na dijetu/zdravu prehranu il kak god to hoćete zvati). 

Ako je u sendviču bijeli kruh/pecivo od prethodnog dana, ako su narezane ploške sira stajale narezane na zraku pa se stvorila korica, ako se i za namaz uhvatila korica... – nema veze. Zdrava hrana na kojoj sam skoro 2 godine, naučila me da ne smijem biti izbirljiva - tako bih rado pojela taj ustajali sendvič! To je ukusnije od zdrave hrane koju imam na repertoaru.

Nakon prigovaranja - i spomenuta kolegica si je tako slatko pojela taj sendvič!

Da sam barem ja bila na njezinom mjestu.

Slika je preuzeta s interneta. 

Stavite si zdravu hranu u...

Pisala sam već da sam, a sad već ima i više od 2 godine, kupila mikser za 2 500 kn. Godinama sam štedjela za njega, godinama sam sanjala o takvom mikseru. To nije mikser koji ima 50 nastavaka i funkcija (pa onda kao, ta hrpetina nastavaka, opravdava njegovu cijenu). To je pravi mikser za miksanje. Ima 3 nastavka za miksanje, to je baš mikser za izradu kolača, to nije ono neko sranje  koje ima nastavak za smutije, nastavak za mljevenje, nastavak za ovu pičku materinu, nastavak za onu pičku materinu… To je pravi pravcati mikser za izradu slastica kakav sam si uvijek željela (ne znam što sa mnom nije u redu, al nikad si nisam poželjela one neke vervite vitemixeve za proizvodnju smutija i sličnih pizdarija – nit želim to radit, nit želim to pit).

Al ovakav pravi mikser sam si uvijek željela. I ostvarila sam si želju. I onda su me počeli „liječiti“(???) zdravom dijetnom prehranom, pička im materina. 

Mikser jedva da sam uključila protekle 2 godine. Pa ne upotrebljavam ga kad ne smijem jesti ukusne kolače kakve volim.

Gamad odurna prokleta zdravožderska! Joj, kako mi na živce idu svi ti zdravožderi sa svojim zdravožderskim blogovima i svojim pičkastim zdravožderskim receptima, pička vam materina!!! Gadure jedne gadne proklete, odurne!!!  Pa samo si vi žderite te svoje zdravožderske pizdarije i pičke materine!!! Ja nikome ne branim da gladuje na zdravoj prehrani, ali ne razumijem zašto se mene liječi gladovanjem, umjesto da mi daju lijekove!!! A joj,  da, danas je 21. stoljeće i sve se liječi gladovanjem! Mene već skoro 2 godine liječnici mrcvare gladovanjem. 

Joooooooooooooooooooooooj, pardooooooooooooooooooooooooooooonm, nije to gladovanje, to je zdraaaaaaaaaaaaaaaaava hraaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaana. A u pička materini svi vi i vaša zdraaaaaaaaaaaaaaava hraaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaana.

Zaista mi fali ukusna hrana.

Zaista mi fali ukusna hrana (tzv. nezdrava): masna, kalorična, teška, zasitna, isključivo od bijelog brašna i bijelog šećera...

Ovo sve prokleto, odurno, zdravo mi se stvarno gadi.

Fali mi kuhanje i jedenje ukusne tzv. nezdrave hrane kakvu milijarde ljudi diljem svijeta jedu (oni valjda imaju dobre gene pa njih liječnici ne tjeraju da budu na dijeti).

Pogotovo mi fali pečenje i jedenje finih kolača. 

To je zaista bila moja strast. U slobodno vrijeme zaista sam voljela kuhati i peći hranu kakvu volim. Druge žene traže po internetu recepte za npr. „ručak od 15 min.“, a ja sam voljela par sati provesti pripremajući obrok. Znam da se to danas smatra normalnim, jer zdravožderi potenciraju lijenost i hvale se time(!). Ok, jasno mi je da nemaju svi svaki dan vremena provesti nekoliko sati u kuhinji.

Naravno, nisam ni ja imala svaki dan vremena za to. Al kad sam imala slobodnog vremena, ja sam satima kuhala, isprobavala recepte, ukrašavala kolače, isprobavala nove tehnike ukrašavanja itd. Uopće mi to nije bilo teško. Živjela sam za to da, kad dođem s posla, radim ono što volim.

Sigurno ste nekad na televiziji čuli kako neki kuhar govori da je kuhanje strast, ljubav…  Ok, meni je bilo glupo kad sam to slušala, ali otkad ne smijem jesti hranu kakvu volim, shvatila sam da su ti kuhari u pravu. Meni je to bila strast. I još jest, samo ne smijem jesti hranu kakvu volim pa ju ni ne pripremam. Neki od tih kuhara su fakat antipatični i idu mi na živce, ali ima i nekih normalnijih koji kuhaju „normalno“ (bez molekularne kuhinje i egzotičnih menija sa 15 sljedova u kojem se svaki slijed sastoji od jedva 2 žlice hrane, a to onda platite kao suho zlato).

Ja bih zaista voljela jesti i pripremati svu onu hranu koju ne smijem. Ne razumijem zašto sam ovako kažnjena.

Prije nego su me počeli izgladnjivati, za Božić i Uskrs pripremala sam 12ak (i više) vrsta kolača. I uopće mi nije bilo teško. Tih 12ak vrsta pripremala sam za ukućane, dakle, ne za prodaju. A, kad sam imala narudžbe za prodaju, onda sam još dodatno radila kolače. To sam radila uz posao, kad bih došla kući, nije mi bilo teško noću peći kolače.   

Za Uskrs i Božić 2016. nisam radila kolače jer su me liječnici izgladnjivali. Zašto da radim kolače, kad ih ne smijem jesti. Nisam radila ni kolače za obitelj (o tome sam već pisala). Nisam ni naručila kolače od nekoga, tko se kao ja do tada, bavi pripremanjem i prodajom kolača. Zašto da takve zarađuju na mojoj muci? Jednostavno sam kupila najjeftinije kolače u supermarketu. Ni za Uskrs i Božić 2017. nisam radila kolače.

Moja mama očito nije bila zadovoljna tim kolačima koje sam kupila za Uskrs i Božić 2016. te za Uskrs 2017. pa je za Božić 2017. ona pekla kolače – prvi put nakon 18ak godina. Tijekom proteklih 18ak godina, pečenje kolača bila je moja domena i mama mi je to drage volje prepustila. I ja sam to zaista voljela. I zaista sam uživala u tome. Voljela sam peći i jesti kolače. A što sad, da ih samo pečem i gledam, kako drugi žderu? Ma da ne bi. Budući da ih ne smijem jesti, onda ih ni ne pečem. Ako sad netko misli, pa zašto ne bi pojela jedan okrajac? Takav komentar sam već čula. Blago vama svima koji možete pojesti jedan okrajac i ostati na tome. Ja pečem fine kolače i volim jesti takve kolače i nisam u stanju biti okružena kilama ispečenih kolača i pojesti samo jedan okrajac. Zašto bih ja uopće pojela samo jedan okrajac dok se drugi dave u tonama finih kolača??? Da, da, oni imaju dobre gene pa to smiju, njih liječnici ne liječe zdravom prehranom. 

Slika je preuzeta s interneta. 

I moje uho je krafna…

Gladujem već skoro 2 godine na toj odurnoj zdravoj hrani koju ne volim. Svakodnevno se odričem sve one okusne hrane koju volim i koju želim jesti, a ne smijem.

Jedino što mi nikako ne fali su krafne. To zaista ne volim. Kao dijete sam to jela, međutim, meni se nikad nije sviđao okus toga. Ali svi oko mene (i mladi i stari) su tvrdili da su krafne super i da ih svi vole. U školi smo ih recimo dobili za ručak i ostalih 30ak učenika iz mog razreda tvrdilo je da su super, kako da ja onda tvrdim da ih ne volim? Ali, tamo negdje, kad sam postala tinejdžerka, odvažila sam se i priznala da ih ne volim. Naravno, da me ljudi pogledavaju i postavljaju glupa pitanja: „Pa, kako ne voliš krafne?“.

Što da vam ja odgovorim na to? Jednostavno mi ne valjaju. Nije meni problem što su one pržene u dubokoj masnoći: ja obožavam prženu i masnu kaloričnu hranu. Al krafne mi fakat ne valjaju (ni domaće ni kupovne).

Budući da ih ne volim, niti ih ne pečem. I prije nego su me liječnici počeli izgladnjivati, nisam godinama pekla krafne. Zadnji put sam ih pekla prije 10ak godina. Meni je priprema hrane koju ne volim dosadna jer kad završim s pripremom – nemam što jesti. Pogotovo kad se radi o dizanom tijestu s kojim ima 3 dana posla, a kad ih konačno  napravim,  hodam po kući i tražim što bih jela. Ja nisam od onih ljudi koji trpaju bilo što u sebe samo da bi nešto natrpali. Ja jesam debela i bila sam debela – ali ja sam jela samo hranu koju volim (krafne, fritule, palačinke itd. tu ne spadaju).

Zadnjih nekoliko godina zabezeknuta sam onim nekakvim tzv. „zdravijim krafnama“ – tekuća biskvitna smjesa nalije se u kalupe s rupom u sredini i ispeče u pećnici. I to su onda krafne??? 

Ajme...

Dakle, ja uopće ne volim krafne od dizanog tijesta, ali tvrditi da je biskvitna smjesa ispečena u kalupu = krafna. To nema veze s mozgom.

Zaista ne razumijem kakve veze ta biskvitna smjesa ima s krafnom. To se smatra krafnom zato što ima rupu u sredini???  Ok, američke krafne od dizanog tijesta prže se u masnoći i imaju rupu u sredini, dobro. Pa ak je Amerikancima to normalno, u redu.

Ali, ono što je u Hrvatskoj poznato kao krafna, to uopće nema rupu u sredini. Kakve veze onda biskvitne krafne s rupom imaju veze s onim što je kod nas poznato kao krafna??? Ne kužim foru.

Ok, meni je savršeno i kristalno jasno da je to zdravožderska izmišljotina. Ali zašto izmišljaju takve nebuloze??? Nitko njima ne brani da to jedu. Zašto jednostavno ne kažu: „Ja sam na dijeti jer hoću biti mršava i…“

Joooooj, pardoooooooon, zdravožderi ne kažu da se oni na dijeti, a kamo li da su na tome radi mršavosti, oni kažu da su na zdravoj prehrani jer im se sviđa. Dooobro, onda neka jednostavno i lijepo kažu: „Ja sam na zdravoj prehrani i ne želim jesti pržene, masne, nezdrave (itd.) krafne, nego jedem biskvit. I sve ok, jedite vi taj biskvit do mile volje, davite se u njemu svaki dan, ali nemojte to zvati krafnama.

Ako je definicija krafne, da je krafna sve što ima rupu, bez obzira od čega je i kako je pripremljeno, onda je i moje uho krafna. A tek nos! U nosu imam čak dvije rupe! Ajme, kakva je to tek onda krafnetina! Nema smisla da dalje nabrajam, ja fakat jednostavno ne razumijem kako nešto može biti krafna - samo zato što ima rupu.

Slika je preuzeta s interneta.

Od zdrave hrane se ne mršavi…

... mršavi se od minijaturnih porcijica zdrave hrane. 

Čitala sam na nekom zdravožderskom blogu kako jedna zdravožderka trkelja o divotama zdrave hrane. I ta zdravožderka – zeljarka/kupusarka trkelja do beskonačnosti, a jedna od bombastičnijih rečenica je bila otprilike: od kupusa (zelja) se nitko nije zdebljao. To je bio zaključak te njezine litanije o tome kako se debeli ljudi non stop žale da su debeli, te im ona predlaže rješenje: neka jedu kupus (zelje) i neće se zdebljati. Ta kupusarka ni na jednom mjestu ne precizira kakav kupus treba jesti. Ali, očito kupus mora biti nemastan i nezačinjen da bi to njezino rješenje imalo smisla. 

Pa, ok, ne bi se ljudi zdebljali od nemasnog kupusa, ali ne bi ni smršavili. Najbolje mi je kad se kaže da, ako se zdravo hraniš, onda mršaviš. Pritom svi (namjerno?) „zaborave“ napomenuti da ne smiješ jesti zdrave hrane koliko hoćeš, nego moraš jesti minijaturne porcije. Često se zdravo mršavljenje reklamira krilaticama:"ne moraš jesti manje, nego jedi pravilno" (tj. zdravije). Šipak.

Ok, kod nekih zdravoždera koji ne žele smršaviti, nego ostati na istoj težini, navodno funkcionira to da ne moraju jesti manje - ali moraju stalno jesti samo  i jedino tu zdravu hranu. 
No, većina ljudi koja je na tim zdravim prehranama – na toj je dijeti da bi smršavili. 

Može reći tko god što hoće, no, meni kupus nije ukusan. Ipak, postoje totalno neukusna jela od kupusa i malo manje neukusna. Totalno neukusno je: kupus, malo soli, malo papra, pola čajne žlice ulja i jedi (može sirovo, može i izdinstano) – to je ta dijetna varijanta koju spomenuta kupusarka/zeljarka očito preporuča.

Malo manje je neukusno, ako se recimo kupus izdinsta u masnoći pa stavi na razvaljano dizano tijesto (od fiiinog bijelog brašna) i posipa s tonom masnog tvrdog sira i ispeče kao neka pita. Ili da se kupus izdinsta i prokuha s vrhnjem ili topljenim sirom. Ili da se ispeku (pivski) kupus-popečci u dubokoj masnoći. Ili da se kupus pomiješa s krumpirom ili tjesteninom ili kruhom, pa zapeče s bešamel umakom i tonom naribanog tvrdog sira i fiiiiiino zapeče (meso nisam stavljala jer ga ne volim). Takve varijante barem su ukusnije od dijetne varijante. Ne treba ni naglašavati da te varijante (pržene i zapečene!) s tvrdim sirom, masnoćom, vrhnjem, krumpirom, tjesteninom, dizanim tijestom... nisu dijetne! Od spomenutih varijanti se itekako može zdebljati! Ja sam dokaz za to. Kad nisam bila na dijeti, sve to povrće poput kupusa (kelj, ali i blitva, špinat, brokula,...) stalno sam trpala u jela s puuuuuuno krumpira, tjestenine, vrhnja, masnog sira, ili sam radila pržene popečke (ne one odurne: osušene u pećnici!) kako bih prikrila okus tog kupusa i sličnog povrća. I onda sam to mogla jesti. Ali, to ima milijardu kalorija! 

Zato crkavam na zeljarkinu/kupusarkinu izjavu da se od kupusa nitko nije zdebljao. Kad ja spremam jelo od kupusa i sličnog povrća, to nema ni D od dijetno, a ni Z od zdravo u sebi! Najradije bih stavila link za njezin blog, ali će onda gospoja biti uvrijeđena pa ću se suzdržati.  

Ja sam već, valjda stotinu puta napisala, da ja nisam na toj zdravoj dijetnoj hrani dobrovoljno – mene liječnici u 21. stoljeću „liječe“(???) tim zdravim gladovanjem (meni ne smeta što sam debela i ne vjerujem u demagogije da zdrava hrana sve liječi).

Zadnjih mjesec dana bila sam na toj zdravoj hrani, ali nisam se držala propisanih 1300 kalorija, nego sam jela više – jer sam bila gladna! Ali, nisam jela nešto nezdravo, nego ono što spada u zdravo. Npr. smijem pojesti pola banane dnevno. Jebiga, ja sam pojela i po 3 banane u jednom danu (najprije pojedem pola, pa sam opet  gladna i za sat vremena, pa pojedem još pola, pa onda opet za 2 sata pojedem pola banane, i do večeri fakat pojedem 3 cijele banane). Za obrok smijem pojesti pola šnite integralnog kruha. Jebiga, ja sam pojela cijelu šnitu. Onda smijem 200 g povrća za ručak (npr. dijetni, nezačinjeni kupus!). Jebiga, ja sam pojela više! Nije meni nezačinjeni kupus uopće ukusan (stvarno mi se gadi!), ali ja sam gladna!

I što sam ustanovila? U zadnjih mjesec dana dobila sam 2 kile od te neograničene zdrave hrane, očito nisam ništa smršavila. 

Dakle, nije točno da se nećeš zdebljati ili da ćeš mršaviti, ako se zdravo hraniš. Nećeš se debljati i mršavit ćeš jedino, ako ćeš jesti minijaturne porcijice zdrave hrane svaki dan.

To sam iskusila i kao srednjoškolka. Pisala sam već da sam zadnji put bila na dijeti kad sam imala 18ak godina. I da, onda sam zdravom hranom smršavila preko 20 kila. Ali, kad sam bila krenula na tu dijetu (meni je zdrava hrana = dijeta!) ispočetka je išlo kako-tako, ali ja sam stalno bila gladna. Kad sam bila gladna, pojela sam to nešto zdravo. Jedva da sam mršavila (1 kilu u mjesec dana; da, točno je da se nisam zdebljala u mjesec dana pa nisam ni očekivala da ću smršaviti u 20 kila u mjesec dana, ali ipak sam se nadala da ću mršaviti više od 1 kile mjesečno jer sam se odrekla svega što volim; tada nisam jela ništa masno, prženo, kalorično, slatko – fakat sam se svega odrekla). Budući da sam imala osjećaj da ta moja dijeta ne napreduje, išla sam kod svoje liječnice. I što mi je rekla? Da ja to sve super radim i samo neka nastavim, ali neka smanjim porcije. Tada  sam prvi put saznala da se ne mršavi od zdrave hrane, nego se mršavi od minijaturnih porcijica zdrave hrane. I jesam, tada sam se držala liječničkih uputa: gladovala sam na majušnim porcijicama zdrave hrane i mršavila sam. U nekoliko mjeseci (ne sjećam se više koliko) smršavila sam oko 24 kile.

Da, to fakat pali: samo moraš jesti minijaturne porcijice zdrave hrane! (A ako ste ko ja, onda ćete uz tu zdravu hranu uzimati sredstva za smirenje i pizditi cijele dane.)

Pa draga moja zeljaro/kupusarko (kako god hoćeš): ja sam se zdebljala jedući kupus i ostalu zdravu hranu u količinama koje su mi bile potrebne da ne bih cijeli dan živčanila zbog gladi. Blago tebi kad ti možeš živjeti na minijaturnim porcijicama kupusa!

Sad će neki reći da sam se ja zdebljala zato što nisam jela samo kupus u tih mjesec dana, nego sam pojela previše banana, previše integralnog kruha i ostale tzv. zdrave hrane.  A zar kupusarkina teorija počiva na tome da se jede samo, jedino i isključivo kupus? Znači, nemasni, nezačinjeni kupus treba jesti i za doručak i za međuobrok i za ručak i za drugi međuobrok i za večeru – i ne jede se ama baš ništa osim nemasnog kupusa? A jebiga, tu varijantu nemam namjeru apsolutno nikad isprobavati. 

Slika je preuzeta s interneta.