Kupila sam tri komada odjeće. Penzićka ispred mene pokupovala pol dućana (a vele da penzići nemaju novaca) i to tako lijeno, polako i opušteno sprema kao da je cijeli život pred njom. A gospa iza mene ima samo jedan artikl i pizdi dok čeka da se ja maknem. A ja čekam da penzička ispred mene pokupi sve svoje prnje!
Nisam dočekala da penzička pokupi sve svoje prnje: blagajnica mi je naplatila, gurnula u ruku par centi sitniša i račun i ja sam izašla iz dućana: na jednom ramenu ruksak, u jednoj ruci, sitniš, račun i novčanik, a u drugoj odjeća koju sam kupila. Penzička se nije htjela maknuti pa nisam mogla odložiti ruksak, spremiti cente i račun u novčanik, a kamo li još i složiti kupljenu odjeću u ruksak.
Izađem iz dućana i gledam kako da to sve što imam u rukama, spremim.
Ispred dućana je tramvajska stanica i staklena kućica s klupom.
Ali, na klupi parkirani babac, dedac i nihovi ruksak i torba. I raširili se oni po klupi. Dođem ja sa svojim ruksakom na jednom ramenu, sitnišem, računom i novčanikom u jednoj ruci i kupljenom odjećom u drugoj ruci.
Babac i dedac se nikamo ne miču.
Nisam znala što bih, jednostavno sam spustila odjeću i ruksak na pod, tik do ovog crnog ruksaka na slici! Da, na prljavi asvalt. A kamo sam to trebala spustiti? Istina, palo mi je na pamet da to spustim babcu i dedcu na glavu, ali onda bih ja ispala nepristojna, pa sam zaključila da je bolje da to ne radim.
Kad sam ruksak i odjeću stavila na pod, onda sam spremila sitniš i račun u novčanik, pa novčanik u ruksak pa sam zatim složila i odjeću u ruksak. Babac i dedac se pomakli nisu, nije im palo na pamet da možda za koji milimetar pomaknu svoj ruksak i torbu.
Kad sam sve složila u ruksak, stavila sam ruksak na leđa i otišla iza te staklene kućice fotografirati babca i dedca s njihovim posjednutim torbama i ruksakom.
Blagoslovljeni bili sjedeći ruksak i torba i sjedeći babac i dedac.
Slike su moje.
Nema komentara:
Objavi komentar