Zašto ste svi tako osjetljivi i sve preozbiljno shvaćate?

Kad sam počela raditi posao koji radim, koji ne volim, ali radim jer time plaćam račune, ja sam bila šokirana činjenicom da me ljudi smiju ponižavati, vrijeđati i maltretirati. Znala sam da je to posao gdje radiš s ljudima, znam da nisu svi ljudi divni i krasni, ali nisam znala da se ti ljudi smiju tako iživljavati na meni. Dok sam studirala meni to nitko nikad nije rekao. Razgovarala sam s kolegicama i kolegama o tome i oni svi kažu da nama na faksu to nitko nije rekao. Ne znam na kojem kolegiju smo to trebala čuti, ali nitko nam nije rekao da nama, službenicima, koji rade sa strankama svi smiju reći sve što hoće, smiju nas psovati, smiju nam prijetiti... Ok, ne bi nas baš smjeli udarati, rečeno nam je da onda smijemo pozvati policiju, ali, ako npr. netko pljune na nas, to je normalno.

Ja sam zaista, fakat, uistinu bila šokirana kad sam počela raditi, ja nisam bila pripremljena za to.  

Koliko mene svaki dan izvrijeđaju, ispsuju i ponize! A najbolji su mi oni koje susrećem svake godine, i onda svaki put ponižavanje ide ispočetka. Baš mi je na pameti jedan primjer, ta osoba me zlostavlja već četvrtu godinu zaredom, ali nikome ništa. Ispada da je meni to u opisu posla. 

Meni nitko nikad na faksu nije upozorio da će to tako biti.

Tražim ja stalno drugi posao, ali nemam veza, nemam novaca da nekome platim da me zaposli, nemam iskustva za radna mjesta na koja se prijavljujem (naravno da  tražim posao van struke(!), ovoga u struci mi je fakat dosta) i od svega ništa.

Prije koju godinu imala sam jedan veći „cirkus“ na poslu, evo priznajem rasplakala sam se od muke, došla je šefica i neke starije kolegice i rečeno mi je da sam preosjetljiva i sve preozbiljno shvaćam. Nije bio problem u tome što je meni netko napravio i rekao, nego što je to meni smetalo.

Budući da mene svaki dan na poslu vrijeđaju, psuju, maltretiraju i ponižavaju i da se to smatra normalnim, fascinantno mi je kako vama ovdje na mojem blogu smeta što i kako ja pišem.

To je blog, nešto što radim u privatno vrijeme, nešto što je zapravo nebitno i nevažno i nikoga ne prisiljavam da to čita. Ja blogom ne zarađujem ništa, a sigurna sam ni da oni koji ga čitaju, ne zarađuju na čitanju mog bloga.

Dakle, zašto čitate blog, ako vam se ne sviđa? I onda još ispada da ste vi uvrijeđeni onime što ja pišem. Pa čemu onda to čitate? Tko vas sili?

Najbolji su mi oni koji ovdje čitaju tekstove koji im se ne sviđaju, ali onda se još čak trude napisati komentar(!). Onda oni meni u komentare pišu da im se ne sviđa što i kako pišem, da su oni uvrijeđeni ovime ili onime što sam napisala… 

E pa dragi moji, zašto ste vi tako osjetljivi i zašto sve preozbiljno shvaćate?

Pa čak i ako se vi smatrate uvrijeđenima, mene nije briga. Na poslu, koji ne volim, ali mi je važan jer mi omogućuje plaćanje računa, rečeno je da je to, kako se ljudi odnose prema meni, posve normalno.
Zašto to onda ne bi bilo normalno i ovdje na posve nebitnom i nevažnom blogu?

Slika je preuzeta s interneta. 

Što je rigorozna dijeta?

Prije par dana čitam jedan članak u novinama, sačuvala sam ga i citiram što piše:

„Iako mnogi ljudi kad žele smršaviti idu na rigorozne dijete ili sate provode u teretani, Barbara je samo pripazila na prehranu. – Jedem minijaturne obroke pune povrća uz kvalitetne proteine i masti, a od 1. siječnja 2018. nisam pojela ni zalogaja kruha, tjestenine ili slatkiša.“

A jebo mene glupu. Ja ne znam što sa mnom nije u redu. Ovakva glupa kao što jesam, ja smatram da to, što ona jede „minijaturne porcije povrća…, te od 1. siječnja 2018. nije pojela ni zalogaja kruha, tjestenine ili slatkiša“ – jest rigorozna dijeta. Ali ne, toj selebritijici to jednostavno znači da je „samo pripazila na prehranu“.

Mene baš zanima, a što je onda za nju rigorozna dijeta, ako jedenje „minijaturnih porcija povrća i puna godina bez kruha, tjestenine i slatkiša“ – nije rigorozna dijeta. Evo, baš me zanima. 

Znam, da, znam da ima još vas zdravoždera koji ćete se složiti s tom selebritijicom da to njezino nije rigorozna dijeta. Znam da će sad pola vas reći da vi već 10, 20 ili 30… godina niste okusili ni kruh ni tjesteninu ni slatkiše i samo jedete minijaturne porcije povrća i da to uopće nije rigorozno.

Ne, niti malo.

Al fakat me zanima: što je onda za vas rigorozna dijeta???

Meni, glupoj  kakva jesam, je to fakat rigorozna dijeta! Ali neeeeeeeeeeeeee, u 21. stoljeću to se ne smatra rigoroznim, nego je to samo najobičnije paženje na prehranu.

Ak je to normalno, onda ja do kraja života želim ostati glupa, umobolna, nenormalna, ušljiva, smrdljiva, gadna i usrana glupača! Ak je vaš način razmišljanja normalan, ja se ponosim time što sam nenormalna i glupa. Fakat se nadam da mi nikad neće biti normalno to za što vi tvrdite da je normalno.

A jebo vas glupe!

Zaista je žalosno da se takvim ljudima dopušta da daju izjave koje se onda vrte po medijima, a nema nikakvih sankcija za njih. Smatram da bi tu osobu trebalo smjestiti u psihijatrijsku ustanovu. Ali neeeee, u 21. stoljeću kad osoba kaže da jede „minijaturne porcije povrća i da cijelu godinu nije jela kruh, tjesteninu i slatkiše“ - to znači da osoba jednostavno pazi na prehranu i ne samo da se to smatra normalnim, nego i poželjnim(!).

A dobro.

Al fakat, uistinu me zanima, stvarno sam znatiželjna, što je za vas onda rigorozna dijeta, jer smo već ustanovili da jedenje „minijaturnih porcija povrća i puna godina bez kruha, tjestenine i slatkiša“ nije rigorozna dijeta.

Možete li mi onda, molim vas, vi koji se slažete s ovom selebritijicom objasniti, što bi za vas bila rigorozna dijeta. Baš me zanima.

Pretpostavljam da je za vas rigorozno ono kad se ne jede baš ništa, nego se ide u bolnicu (odnosno bogatim selebritijicama privatne medicinske sestre dolaze u kuću) da bi se dobile infuzije s vitaminima. Čitala sam već o tome da ti kojekakvi selebritiji doslovno ne jedu ništa kako bi smršavili, nego samo primaju kojekakve vitamine i sl. da se ne bi totalno razboljeli. Ok, to jest rigorozno. 

Ali ja nisam selebriti, a običnim smrtnicima poput mene je i ovo jedenje „minijaturnih porcija povrća i puna godina bez kruha, tjestenine i slatkiša“ zaista rigorozna dijeta.

Zašto se rade tradicionalni kolači?

Gledam to godinu za godinom, čitam po blogovima, časopisima: svi snatre o kojekakvim receptima za kolače kakve su pripremale „naše prabake, bake i mame“ (na takve (pod)naslove nailazim). Meni se kosa diže na glavi kad se sjetim tih svih kolača koji su se pripremali za blagdane u mojoj obitelji dok sam odrastala: Mađarica, Bijela pita, Medena pita, Griz pita, Vanilin kiflice, Medenjaci, Orehnjača, Makovnjača, ili ona “–njača“ s rogačem (kak se to zove, rogačnjača?), Šape, kojekakva suhonjava zalijepljena pekmezom…

To su sve redom, jedan do drugog, kolači koje ne volim. Da, toga je bilo za svaki Uskrs i Božić i ja to nikad nisam voljela jesti. A negdje od 16./17. godine života ja sam to morala pripremati za blagdane. I jesam, ja sam to pripremala, ali ja to nisam jela, najčešće uopće nisam ni probala te kolače koje sam nabrojila. Za sebe sam radila kolače s kremama, voćem itd., a za ostatak obitelji te kojekakve tradicionalne. Imam skoro 40 godina i ja nikad nisam zavoljela sve te tradicionalne kolače za kojima svi uzdišu.

Nije mi jasno jel svi vi stvarno volite jesti te kolače il vam je jednostavno prešlo u naviku da takvih kolača mora  biti na stolu - zato što su to vaše bake i mame radile?

Svaka čast mojoj baki koja je to radila. Što se mene tiče, nikad nije trebala raditi Mađaricu, Bijelu pitu, Medena pitu, Griz pitu, Vanilin kiflice, Medenjake, Orehnjaču, Makovnjaču, Rogačnjaču, Šape, kojekakvu suhonjavu zalijepljenu pekmezom…

Voljela sam svoju  baku, ali kad se sjetim tih tradicijskih kolača, mrak mi padne na oči.

Moja draga mama još i danas radi takve kolače. Što se mene tiče, zaista ih ne treba raditi. Znam da su ukusi različiti, ali meni ti kolači stvarno nisu jasni, meni u tome ništa nije fino.
Uvijek mi je bilo žao gledati baku i danas mi je žao gledati mamu kako radi te silne tradicionalne, komplicirane kolače koji nisu fini... dobro, ispada da sam ja jedina na svijetu koja ne voli takve kolače(!?). 

Ja zaista mogu, bez ikakvih problema zamisliti blagdanski stol bez tih tradicijskih kolača – a umjesto toga, pun kolača i torti s kremama i voćem.

Zašto svi vi toliko snatrite o tim tradicionalnim kolačima? Zar se niste u stanju prisjetiti, baka, mama, prabaka, teta, strina, ujni… bez tih kolača kakve su radile?

Ja sam onda fakat za onu knjigu rekorda: ja se svojih članova obitelji mogu prisjetiti i bez hrane koju su pripremali.

No, ove godine sam, da olakšam mami, opet radila te tradicijske kolače: vanilin kiflice, šape, mađaricu, one neke zalijpljene pekmezom, orehnjaču, makovnjaču i rogačnjaču,…

Priznajem da nijedne nisam probala. Ja to jednostavno ne stavljam u usta jer se meni to ne jede, ja toga nisam željna, ja to ne volim.

A koliko sam se nazajebavala s pripremom tih tradicionalnih kolača! One proklete šape treba utiskivati u kalup, a imam 20ak kalupa, pa moram čekati da se jedna tura ispeče, kako bih izvadila kolače, ostavila kalupe da se ohlade da onda mogu raditi drugu turu (naravno da nisam prala kalupe nakon prve ture, ma da ne bih još i to prala, ne pada mi na pamet, samo sam nagurala tijesto u njih za drugu turu i dobro!).

Onda sam oblikovala kiflice, ajme kako je to umobolan posao! Ja uopće ne pazim niti da budu sve iste veličine, a kamo li još i istog oblika.

A onda ona suhonjava: razvaljaj tijesto, izreži kalupima oblike, stavi ih na lim i peci, a dotle pokupi ostatke i ponovno od njih zamijesi tijesto i ponovno to razvaljaj i ponovno reži oblike kalupima… i tako unedogled, nikad kraja, ajme. Al nije tu stvar gotova, neeeeeeee – to još treba lijepiti pekmezom i uvaljati u šećer u prahu, ajme…

Svaka čast svima vama koji to volite raditi i jesti.

No, najveća jebada od svih su gibanice: makovnjača, orehnjača i rogačnjača.

Ajme.

Ne razumijem uopće „smisao“ tih kolača. Cijeli dan se zajebavaš s tim i onda na kraju imaš kolač od dizanog tijesta s makom, orasima i rogačem. U čemu je fora? Stvarno to ne kužim.  Niti volim mak, niti volim orahe, niti volim rogač, niti volim slatko dizano tijesto. Meni se u tim kolačima apsolutno ništa ne sviđa.

Radila sam već po svakakvim receptima. Nemamo obiteljski recept, baka je to radila odokativno, i za razliku od onih koji se kurče s tim da je njihova baka to radila od oka, a uvijek je napravila jednako i savršeno – moja  baka je svaki put dobila drugačiji rezultat (jednom je gibanica bila suha, drugi put se odvojio nadjev od tijesta, treći put je pukla itd.). Slobodno vi sad popljujte moju baku, ja ne znam zašto ona nije svaki put kad je radila gibanicu odokativno, dobila isti rezultat.

Ja volim kremaste kolače i nisam nikad tvrdila da sam stručnjak za dizana tijesta. Meni uvijek nešto krene naopako. Koliko se ja napsujem dok to radim. Sad sam to radila od kile brašna, radila sam tri štruce (jednu od oraha, jednu od maka, jednu od rogača), joooooj, koliko sam se nazajebavala s tim.

Ajme, koja je to procedura: prvo se diže kvas, onda se zamijesi, pa mora odstajati, pa se onda to mlati (Kako vi ostali kažete? Klofa?; kod nas se tako ne govor),  pa se onda to diže, pa se pripremaju nadjevi, pa se onda to valja, fila nadjevima i rola, pa se onda opet diže…  Ajme. Koja je to jebada. Cijeli dan ode na to.

I što imaš nakon tog izgubljenog dana? Kolač od oraha, maka i rogača. Ne razumijem foru.

Shvatila bih i bilo bi mi normalno da nakon cijelog potrošenog dana imam finu tortu na npr. 3 kata za koju sam kuhala 5 krema na pari i pekla nekoliko biskvita ili pripremala nadjev od voća… ok, to shvaćam, to volim, to mi je fino i to mi je normalno, ali ovo s gibanicama ne razumijem.

Ne znam kako je to svima vama normalno, i svi čeznete za tim i snatrite o tome, a meni se kosa diže ne glavi na spomen gibanice  i pri pogledu na nju – nemam apsolutno nikakvu želju niti potrebu to jesti.

Ove godine sam se stvarno  nazajebavala s tim, ajme, koliko sam psovala. Dok sam radila gibanicu, sigurno sam preko 60 puta rekla „u pičku materinu“. Imala sam problema s tim mlačenjem, tj. klofanjem tijesta (boli me ruka od pranja 3 trokrilna prozora s duplim staklima, 2 dvokrilna s duplim staklima, 3 jednokrilna s duplim staklima i jednih balkonskih vrata s duplim staklima; osjećam se kao da živim u stakleniku, koliko prozora imamo). 

Onda sam imala problema s valjanjem tijesta i nanošenjem nadjeva i rolanjem, onda se to sve deformiralo dok se dizalo, pa se nikako nije htjelo ispeći… prema receptu to se peče oko 50 min. – moje se peklo preko 95 min. (na temperaturi koja je navedena u receptu!). Nisam probala, nemam pojma kakvo je, ukućani su rekli da se nije prepeklo.

Dobro da se gibanica u mojoj obitelji radi samo 2 puta godišnje (za Božić i Uskrs)! Čitala sam da to neki pripremaju više puta godišnje(!). 

Ajme. 

Nisam zapamtila koji je to blog, ali nekakva na tom svom blogu tvrdi da ona priprema te makovnjače i orahnjače više puta godišnje, nosa to na nekakve piknike (wtf?)… 
Ajme. 

Kosa mi se diže na glavi pri pomisli da to moram pripremati više puta godišnje.

Znam da neki i mađaricu ili vanilin kiflice rade nekoliko puta tijekom godine. Ajme. 

Ok, s tim nema toliko posla ko s gibanicom, ali da bih ja to radila više od 2 puta godišnje, a-a, ništa od toga.

Hm. Kad malo razmislim, ipak ima gibanica koju bih ja radila i koju volim. U BiH, Srbiji i još nekim zemljama, radi se „gibanica“, ali to nema veze s ovom orahnjačom, makovnjačom i rogačnjčom od dizanog tijesta. Ta gibanica radi se od vučenog tijesta i nadjeva se najčešće slanim sirnim nadjevom. E, to volim! To bih jela svaki dan! Obožavam takve gibanice! To se u mojoj obitelji (Hrvatska, okolica Zagreba) nikad nije radilo (u mojoj cijeloj rodbini nema nikoga tko je to pripremao!). Ja sam imala više od 20 godina kad sam to prvi put probala, ali skroz sam se zaljubila u to, to je prefino, ne znam zašto se takve finoće nikad nisu radile u mojoj obitelji. Ok, jasno mi je, to se u mojem kraju jednostavno nikad nije radilo, baka za to nije ni čula, mama je čula, ali nju to nije interesiralo.

Samouka sam što se tiče  razvlačenja kora i nisam nikakav stručnjak, ali to stvarno volim. Volim i burek! Volim sve te slane vrste „pita“. Radila sam nekoliko puta i pite s katmer korama, i ta varijanta mi se sviđa.  
Općenito, volim sve te slane pite s vučenim korama, onako lijepo masne i lisnate.

Fascinatno mi je da se riječ gibanica koristi za te dvije potpuno različite stvari. Kod nas u Prigorju (Hrvatska, okolica Zagreba) radi se štrudla  od vučenih kora i to slatka: najčešće od sira, iako se u to trpa i tikva (buča) – to ne volim, to mi nikad nije valjalo, ne znam jel mi taj slatki sir gori sam il kad mu se još doda i buča. Naravno ta štrudla (savijača) radi se i od jabuka, višanja itd. Nisam ljubitelj ove s jabukama, al ova s višnjama mi je ok.

Vidjela sam po internetu da ima i recepata pod nazivom Štrudla od oraha ili maka, pritom se misli na orehnjaču i makovnjaču od dizanog tijesta.

Stvarno mi je nevjerojatno da se ti nazivi gibanica i štrudla tako preklapaju – i nikad ne možeš biti siguran na koje jelo se misli.

No, ja sam sigurna: ne volim gibanicu od dizanog tijesta (makovnjaču, orehnjaču i rogačnjaču), a ne volim ni slatke štrudle od vučenih kora.

Kad je riječ o slatkom, volim biskvitne kolače s finim kremama i voćem.

I takve sam sad sebi napravila. Minimalno biskvita, maksimalno kreme. To je zaista bila divota.

Al ne, fakat ne razumijem kako se svi tako raspekmezite kad je riječ o tim tzv. tradicionalnim kolačima. I mi smo ih imali svake godine za blagdane na stolu, ali ja to ne povezujem s nečim lijepim: da, bilo je tih kolača i ja ih nisam htjela jesti jer mi se nisu sviđali, bilo mi je žao bake i mame što to uopće pripremaju. Ni danas ne volim takve kolače i ne jedem ih, ali ih moram raditi.

Slika je preuzeta s interneta. 

Odmor

Od prošlog tjedna (9.4.) sam na odmoru, od dijete. Un dijeta je svakako bolja od zdrave prehrane, no ipak je to dijeta. I meni treba odmor od dijete (pisala sam već o nekim odmorima od dijeta tijekom prošlih godina).

Na znam koliko sam do sad smršavila jer, kao što sam već pisala: ne važem se jer me nije briga koliko sam smršavila, mene mršavljenje ne usrećuje, ne rješava mi probleme u životu, nemam želju stati u neku minijaturni haljinicu itd. (ja bez problema nosim haljine veličine 56, ako to vama smeta, to je vaš problem, a ne moj). Naravno, vidim da mršavim, nisam ćorava, a i un dijeta  je dijeta koja služi tome da se mršavi. Ne kupujem manju odjeću, nosim istu kao i prije, ne smeta mi što mi je prevelika. I o tome sam već pisala: ne pada mi na pamet da bacam novce na odjeću, a imam dovoljno odjeće (prevelika mi ja, ali to se sve može nositi: nije poderana, iznošena, ofucana,  itd.).

Pisala sam već puno puta  već puno puta o tome da sam na dijeti sam samo zato jer me liječnici liječe mršavljenjem(!). Trenutno mi je dosta tog liječenja, sad uživam u životu i debljam se.

Slika je preuzeta s interneta. 

Suhi burek

Kolegica je slavila rođendan i počastila nas je kolačima, tortom i nečim što je ona zvala Burek s piletinom. Napravila je taj „burek“ od kupovnih kora i komadića pilećeg mesa. Ok, ne smetaju meni kupovne kore i ja sam ih koristila jer nisam uvijek imala vremena raditi domaće kore. Ali, kako je to bilo suho! 

Ona je to zvala Burek s piletinom, ali to je valjda nekakav dijetni, zdravi/zdraviji „burek“(?). Sad će netko reći da burek ne može biti dijetni ili zdrav itd. Dobro, ne znam kako da to nazovem, ali s burekom to veze imalo nije. To je sve bilo taaaaaaako suho, imala sam dojam da su kore izvukle i vlagu iz piletine pa je i ona bila suha. A i tu piletinu je vrlo vjerojatno dinstala na vodi! To kao da je bilo napravljeno od nekakvog tankog, nemasnog lisnatog tijesta. Ok, mora se burek listati, ali ne smije biti skroz suh!

Pravi burek je mastan, ne smije plivati u masnoći, ali mora biti mastan! Kad kupujem burek ili sirnicu u pekari, obično ga stave u papirnatu škarniclu  i plastičnu vrećicu: ako je škarnicla sva natopljena masnoćom, te je čak i zamastila vrećicu - onda znam da je dobro napravljano!

Naravno, ima i pekara koje rade te kojekakve suhe „bureke“. Zaista je sramota kad se te kojekakve suhonjave nazivaju burekom.

Ovo što je kolegica donijela, to masnoće vidjelo nije! Ne poznajem ju dovoljno da bih znala jer ona nekakav zdravožderski freak. Kolače i tortu je također ona radila i bili su pravi, onakvi kakve ja volim: nezdravi (tj. od tradicionalnih nezdravih sastojaka) i jako fini!

Ali taj „burak“… Zašto to nije jednostavno nazvala pravim imenom: dijetna/zdrava/zdravija pita s piletinom?

Stvarno je sramota te nekakve moderne zdravije varijante tradicionalnih ukusnih jela nazivati imenom tih tradicionalnih jela. Samo vi radite i jedite si te svoje zdrave, zdravije, dijetne… varijante, ali onda to nekako drugačije nazovite, nemojte reći da je to burek, nego recite da je to npr. zdrava mesna pita s piletinom i sl.

Šteta što na poslu nemamo nekoga u čijoj obitelji mame, bake, tete… rade tradicionalna jela poput bureka pa bi onda ovoj glupači bio objasnio da to nije burek. Ja znam da to, što je ona donijela, nije burek, ali u mojoj obitelji (okolica Zagreba) se takve stvari nisu pripremale. Ja sam radila bureke i sirnice po receptima s interneta, a i jedna bivša kolegica iz Hercegovine mi je bila dala recept svoje mame – ali ja nisam stručnjak za to pa se ne osjećam pozvana prozivati druge.

Al, stvarno je sramota takvu suhonjavu (s piletinom) nazivati burekom.

Što je „preslatko“?

Nikad nisam shvaćala što je preslatko ili preslatkost, a i dan danas mi to nije jasno. Naime, ima ljudi koji kad jedu neki kolač,kremu itd. kažu da im je to preslatko. A kako vi svi uočite, doživite, shvatite… (ne znam koji glagol da upotrijebim) tu preslatkost? Meni nikad ništa nije preslatko  i ne znam kakav je to osjećaj kad ti je nešto preslatko.

Ima kolača i torti i krema koje ne volim, ali nije problem u tome da su preslatki – nego jednostavno meni nisu fine (sadrže sastojke koje ne volim i sl.). Ne volim ni pekmez/džem/marmeladu. Ja to nikad ne jedem jer mi nije fino, ali ne smatram da je to preslatko. Da, im ima onih nekakvih kiselih, prirodnih („zdravijih“) pekmeza/džemova – ajme, kako to ne valja, ja bih uvijek odabrala onaj pravi pekmez s  normalnom količinom šećera. Ne volim ni med, ali ne jer je presladak, nego je odurnog okusa.

Često se dijele savjeti o tome kako izdržati na dijeti. Pa jedan od bisera je i taj da ne smiješ u kući imati ništa što ne smiješ jesti na dijeti, onda se navode primjeri poput: čokolada, keksi itd.

Pa i ako ja nemam doma te stvari, ja doma imam npr. kristal šećer, i kad ja popizdim na nekoj dijeti, ja pojedem par žlica kristala šećera.  Meni šećer nije presladak i mogu ga jesti samog. Med i pekmez također uvijek imam doma, ali to me ne privlači jer, kako sam već rekla, meni je to odurnog okusa.

Jasno mi je kako funkcionira slano ili preslano ili gorko/pregorko, kiselo/prekiselo, ljuto/preljuto, ali kako vi, kad stavite nešto u usta, „znate“ da je to preslatko? Po čemu? Koje „simptome“ ta navodna preslatkost izaziva kod vas? Jel imate potrebu ispljunuti zalogaj? Ili popiti par litara vode? Jel vam slabo, zlo, muka? 

Ja nisam nikad jela nešto za što bih rekla da je preslatko, ja nikako da doživim, uočim, iskusim... tu nekakvu preslatkost.

Jasno mi je da je to individualno, ali ja uopće ne razumijem kako, po čemu nešto može biti preslatko.

Najbolje mije kad u nekom receptu na blogovima ili u komentarima netko piše da stavi manje šećera nego je navedeno u receptu kako nešto ne bi bilo tako (pre)slatko. Ajme. Ja nikad nisam smanjila količinu šećera u kolaču, torti itd. Ali povećavala ju definitivno jesam. 

Najčešći primjer za to su tzv. „ljetne“ torte. Na nekakvu (ne)pečenu podlogu ide krema na bazi šlaga i jogurta i onda se dodaje neko (ispasirano) voće, a obično se dodaje i želatina (ja nemam ništa protiv želatine i obožavam ju jer sve može stvrdnuti).

Ima recepata u kojima se voće ispasira (izmiksa) pa pomiješa sa šlagom i jogurtom ili se voće dodaje narezano na komade. Ja sam isprobala te varijante, s različitim voćem, tome obavezno treba šećer, i u mojem slučaju ga treba više nego što je navedeno u receptu. Dok miksam takve kreme, ja dodajem šećer koliko ga treba da meni bude slatko. Već mi se događalo da sam morala stavila i duplo više šećera nego je u receptu navedeno – jer meni to jednostavno nije dosta slatko!  Već sam  uslijed dodavanja šećera (koji se, naravno, rastopio u kremi) povećavala i količinu želatine – jer je krema bila prerijetka! 

Nisu moj prvi izbor, ali takve torte su ok, kad ih napravim po svome: kad ignoriram polazni recept i dodam šećera koliko ja smatram da treba.

Postoje varijante takvih recepata u koje uz jogurt (ili umjesto njega) ide sir; ajme, to je odurno. Nema te količine šećera koja bi pomogla da to meni bude ukusno. Često sam radila te torte sa šlagom, jogurtom i voćem; samo jednom sam probala to raditi se nekakvim krem sirom – ajme užasa, nikad više! Kad sam ja to probala, ajme, to je tako bljutavo i kiselkasto… Dodala sam valjda tri puta više šećera u prahu, nego je u receptu navedeno, ali ja ne volim sir u kolačima i meni je to jednostavno bilo odurno.

Fascinantno mi je kad osobice npr. po blogovima navode da su one prilikom pripreme takve kreme stavile šlag, jogurt/sir i npr. jagode i da tome uopćene treba šećer. A jebo vas glupe.  

Eh da, jagode su dobar primjer! 

Svi navode kako obožavaju jagode!? Meni su jagode kisele, mogu ih jesti jedino posipane šećerom. I da ne bude zabune, ne mislim na nekakve kupovne, „umjetne“ prskane itd. jagode. Dok sam bila dijete, mi smo uvijek imali doma svoje jagode koje nisu ničime bile „tretirane“. Nekoliko godina moji su se čak bavili proizvodnjom jagoda (to je bilo prije 30 godina, danas bi se to smatralo „bio jagodama“ s OPG-a). Meni te jagode nisu bile slatke i nisam ih htjela jesti dok mi ih nisu posipali šećerom. 

Znam da su ukusi različiti, ali famozno mi je kad netko trpa u usta (ne)oprane jagode, jednu za drugom, kao da tri dana nije jeo i uzdiše „kako je to fino“.

A fascinantno mi je i tzv. samobranje, toga ima nedaleko od mene, već kojih 5-6 godina, priznajem da nisam nikad išla tamo po jagode jer mi se neda to brati. Ali dolazi tamo hrpa ljudi, sve zdravožderi, jedan do drugog.

I onda ti svi (zdravožderi) koji si tamo beru jagode, beru to po principu: 5 u usta, jedna u košaru/zdjelu. I fascinantno mi je da im ne smeta što stavljaju u usta neoprano voće. Meni se neoprano voće i povrće gadi.  Pa te jagode stoje na tlu (vi i inače jedete stvari s poda?), oko njih hodaju mačke i psi te seru tamo, najčešće noću dolaze i šumske životinje… 

Ok, neki od vas koji idu u ta samobranja, sad će tvrditi da idu samo tamo gdje su te parcele ograđene, pa životinje nemaju pristup, ok, dobro.  Ali, većina tih parcela je neograđena i ova o kojoj ja pričam je neograđena (okolo su samo polja, a 100  m dalje je i šuma, u blizini je cesta preko koje noću pretrčavaju lisice i često ima pregaženih životinja). A tek miševi! Čak i ako je parcela ograđena, miševa sigurno ima! I onda te bobice jagoda leže na tlu, na mišjim govnima. Svaka čast svima vama kojima se to ne gadi. Pa da, znam zdravožderi će reći da su mišja govna prirodna, pa im zato to ne smeta; takvim ljudima smetaju samo umjetne stvari poput GMO-a, eova itd. Dobro.

No, meni je i dalje nepoznanica kako nešto može biti preslatko. Može li mi netko navesti svoj primjer, što se vama događa u ustima da nešto shvatite, okarakterizirate kao preslatko?  

Netko mi je bio rekao da ga „peče grlo“ od previše šećera. Ja to nisam nikad doživjela, ne znam kakav je to osjećaj da nekoga peče grlo od šećera.

Slika je preuzeta s interneta.

Jedenje svakih 5 minuta, dosada, gledanje televizije, otpis dugova…

Uvijek mi  je bilo fascinantno kad su ljudi govorili da jedu iz dosade. I dan danas mi je to fascinantno.

Kako nekome može biti tako dosadno (osim ako baš ima 5 godina)??? Da, da, znam da u Hrvatskoj ima puno nezaposlenih, ali da oni nemaju baš ništa za raditi po doma pa onda jedu iz dosade, to ne razumijem. I famozno mi je da imaju novaca za hranu, tj. za to jedenje iz dosade, a nezaposleni su. Nekakva ženska mi je tu na blogu u komentaru napisala da je ona jela stalno i hvatala nekakve dobre osjećaje od 5 minuta, tj. da je non stop jela kako bi se dobro osjećala. Ne znam jesam li sad to dobro napisala, neda mi se ići tražiti njezin komentar, moram priznati da ju nisam shvatila, nešto je trkeljala o jedenju svakih 5 minuta(!). Ajme. Ok, ona je fakat nezaposlena, ako ima vremena jesti svakih 5 minuta. Mada, opet mi je fascinantno otkud joj novci za to jedenje svakih 5 minuta.

Meni recimo uopće nije dosadno u životu: crnčim na poslu, pa onda crnčim doma jer moram pripremati papirologiju za posao i onda još crnčim po doma pospremajući, perući, kuhajući... Kad da mi bude dosadno?????????????

Ja na poslu ne smijem jesti, osim pod pauzom. Da baš i hoću, ne znam kako bih jela svakih 5 minuta. Ili doma, dok pospremam, perem itd. – pa ne mogu to sve raditi i jesti svakih 5 minuta. A nemam ni novaca za toliko jedenja. Fakat ne znam kako bih financirala toliko jedenje!

Ja sam uvijek bila debela i veći dio života imala sam po 2 obroka dnevno, tu i tamo 3. I ne, nisam za jedan obrok pojela 5 hamburgera, kilu krumpira, cijeli kruh ili 3 kokoši,... (16 godina meso uopće nisam jela, ne volim ga). Ja volim ukusnu hranu, a za mene tu spadaju kruh i peciva i slane, masne pogače od bijelog brašna, zapečeni složenci s povrćem s puuuno sira ili bešamel umaka, može i tjestenina, iako više volim krumpir (nisam ljubitelj pommes fritesa, više volim krumpir iz pećnice, ali pečen u masnoći, ne osušen na papiru za pečenje(!)). Volim i kolače, ali ne sve, o tome sam pisala. Sva ta jela u mojoj obitelji su se pripremala u normalnim količinama. Ok, svi imaju svoju definiciju normale. Kod nas se hrana nije pripremala u kotlovima ili loncima od 20 l… Nisam ja sama pojela npr. zapečenu tjesteninu (150-200 g) sa sirom za 4 osobe:  to je bilo za cijelu obitelj (4 člana). Možda su nekome te porcije velike, dobro, a što tek onda kažete na one koji jedu svakih 5 minuta???

Već sam pisala o tome da ja u rodbini imam rođakinja koje jedu više od mene, a mršave su. Ne, ne bave se sportom i ne jedu zdravu hranu! Ova jedna, stvarno jest u stanju  sama pojesti tjesteninu pripremljenu za 4 osobe i još bi nakon toga smazala kutiju napolitanki, a staaaaaaaaaalno je mršava! I onda netko meni kaže da ja puno jedem!

Fakat mi je fascinantno kako neki imaju vremena jesti svakih 5 minuta. Zar nemate prozora za prati ili pećnica za čistiti, ili kauča, fotelji i ormara za odmaknuti od zida da usisavačem usisate prašinu (ja ne odmičem svaki tjedan ormare, hladnjak itd. od zida kad usisavam, ali povremeno moram). Evo, nađite si posla za te svoje umišljene probleme tipa „meni je dosadno pa idem jesti“.  A jebali te takvi problemi!

Ili, nemojte gledati televiziju. Znam, da je sad većina onih koji ovo čitaju u čudu i smatraju da nisam normalna. Kako rekoh, ja nisam nezaposlena, ja sam blagoslovljena tolikim crnčenjem  da ima dana kad uopće ne palim televizor. Ne, ja ne gledam svaki dan televiziju jer nemam vremena. Jedino po ljeti, kad sam na godišnjem, onda provedem svaki dan par sati pred televizorom jer sam toga željna. Volim gledati televiziju i to nadoknađujem ljeti. 

Imam u glavi popise što bih ljeti sve htjela pogledati, ali nikako da to stignem. Nisam nikad pogledala nijednu epizodu onog nekakvog Stolca, ok, ne zove se ta serija stolac, al to je vrsta stolca; ono nekakvo Prijestolje koje se  snima i po  Hrvatskoj. Svi to hvale, ali ja to još nisam stigla pogledati. 

Bila je i nekakva serija s Brianom Cranstonom, već sam zaboravila kako se zove: ja nisam stigla pogledati nijednu epizodu toga, a to su isto svi non stop hvalili. Ili ono Orange is the new black. To također nisam nikad stigla pogledati. I ne, nemam te kojekakve internetske televizije/programe koji se još dodatno plaćaju(!), ja nemam vremena gledati ni ove “besplatne programe“ (da, besplatni su ako zanemarim tv pretplatu, ali masa ljudi još dodatno plaća kojekakve televizije/programe). Idu na tim programima kojekakve turske sapunice (jedna moja rođakinja prati svaki dan(!) 3 te sapunice!). Ajme. Ja imam toliko posla da ne palim ni televizor svaki dan! A onda mi još netko kaže da ima vremena  i jesti svakih 5 minuta. Ajme. Vi ste stvarno svi nezaposleni!

Meni je fascinantan onaj otpis dugova onima koji ne plaćaju račune. Famozno mi je i nerazumljivo zašto  u taj oprost spadaju npr.  troškovi gledanja televizija  tj. kojekakvih kanala koji se plaćaju, te troškovi telefoniranja i interneta. Gledanje televizije, telefonski razgovori i surfanje internetom nisu nužda, tj. od životne važnosti. Oni koji ne mogu plaćati te svoje račune trebali otkazati sve te svoje tv pretplate i programe (i prodati televizore!), otkazati telefonske i internetske usluge. Meni je stvarno van mozga da se ljudima to otpisuje! Ako nemaš novaca, nemoj gledati televiziju, nemoj telefonirati i nemoj surfati internetom.  Neće vam biti ništa, ako ne gledate televiziju i ako prestane visiti na internetu (to sve vam je ionak nezdravo, a kak većina ljudi danas brije na taj tzv. zdravi život, pomislite samo kako ćete učiniti super stvar za sebe). A joj, da, ak prestanete visit pred televizorom, na telefonu i internetu, onda će vam biti dosadno, pa ćete imati vremena jesti svakih 5 minuta… ali, čekaj malo, vi tvrdite da nemate novaca, onda nema problema: nemate novaca da kupujete hranu tj. da jedete svakih 5 minuta!

Slika je preuzeta s interneta. 

Godine potraćene na zdravu prehranu

Prijašnjih godina, bila sam se, ovdje, na blogu, početkom svake godine prisjećala kako je bio počeo moj pakao sa zdravom prehranom. Ove godine sam zaboravila na to jer sam presretna što se više ne hranim zdravo. 

Al da se prisjetimo: mene su liječnici u siječnju 2016. počeli izgladnjivati, pardoooooooooooooooooooooooooon, liječiti zdravom prehranom. Ja nisam imala (niti sad imam) apsolutno nikakvu potrebu da smršavim (o tome sam pisala više puta). 

Sad je  ožujak 2019. i ja sam presretna što više ne slušam liječnike i što nisam na zdravoj prehrani! Kad se prisjetim godina koje sam potratila na zdravu hranu, muka mi je, iskreno mi je žao što sam bila glupa i što sam slušala liječnike. 

Na ovom blogu možete pročitati kako sam se patila s tom zdravom prehranom, ali i dijetama/stilovima života na koje sam sama išla tražeći spas od zdrave hrane (dio toga bila je i ona kalvarija zvana LCHF).

Dakle, nisam na zdravoj hrani, no liječnici me i dalje liječe mršavljenjem. Danas se mršavost smatra lijekom za sve. Znači, i dalje me sile da mršavim pa sam i dalje na dijeti. Sad sam na un dijeti, naravno i to je dijeta, nije jednostavno, ali sve je bolje od zdrave prehrane. 

Slika je preuzeta s interneta. 

I dalje... 2

I dalje sam na un dijeti.