Hranidba tijekom noći???

Kod nas se nikad nije jelo po noći. I točka.

Ne znam ima li još koji razlog za to, ali onaj koji meni pada na pamet je praktične prirode. Pisala sam da živim na selendri u derutnoj kući, ništa nije renovirano preko 40 godina jer nemamo novaca za to… E pa na selu je bio običaj da postoji tzv. ljetna kuhinja koja se najnormalnije koristi i zimi – a odvojena je od ostatka  kuće, ima poseban ulaz itd. Dakle  kad se navečer išlo spavati: kuhinja bi se zaključala i išlo se spavati u kuću. To je značilo, ako ste po noći htjeli ići jesti, trebali ste izaći iz kuće i prijeći dvorištem do kuhinje. Ok, ljeti to nije problem. Ali zimi biste se trebali dobro obući i obuti, a po potrebi i lopatom odmetati snijeg ako je napadao, tj. napraviti si puteljak do kuhinje. Zato se u mojoj obitelji nikad nije jelo po noći.

Naravno, kad bi se kasno došlo doma, večeralo bi se npr. u 22 sata, ja sam već večerala u pola noći kad sam došla s posla, tijekom noći bi se npr. jelo na svadbi, ali u mojoj obitelji nije se ustajalo iz kreveta i išlo jesti. Čujem da je to kod drugih normalno. Pohvalile su mi se više puta rođakinje, prijateljice, kolegice,… koje žive u novima, modernim kućama/stanovima s kuhinjom: „Išla sam po noći na wc i onda sam se sjetila da u frižideru imam kolača, torte,… bila sam gladna i išla sam si radit sendvič u 2 u jutro…“.  Meni je to uvijek bilo fascinatno jer u mojoj obitelji nije bilo takvih (po)noćnih zalogaja.

Osim spomenute ljetne kuhinje, uvijek je postojala i kuhinja u kući - mala, minijaturna kuhinjica, ali nismo ju upotrebljavali. Bila je uređena i u njoj su bili aparati (danas stari preko 40 godina; osim štednjaka i miksera), ali u njoj se hrana rijetko pripremala, samo kad smo imali goste; dane smo provodili u ljetnoj kuhinji. 

Znam da je većina onih koji bace pogled na ovaj blog zgrožena mojim prehrambenim navikama, al eto: imam 36 godina i nikad nisam ustajala iz kreveta i išla jesti tijekom noći. 

Fakat ne mogu zamisliti da bih ja stvrano usred noći ustala iz kreveta, otišla u kuhinju i jela.

Slika preuzeta s interneta.

Pakao

Ako pakao postoji, tamo sigurno poslužuju zdravu hranu (inače se to ne može nazvati paklom). 

Slika preuzeta s interneta.

Kako bi mene to trebalo motivirati???

Listam novine, i vidim, opet ona neka, koja je bila u onoj nekoj emisiji gdje je mršavila… ne znam kak se to zvalo, ni kak se ona zove… al kako je dosadno prežvakavanje toga.

Znam da se po novinama pišu gluposti, al meni nikako nije jasno kad piše da toj ženi prilaze ljudi na cesti i kažu da ih je motivirala na mršavljenje.

WTF???

Kak? Na koji način? Zašto? Zbog čega?

Kako bih ja – vidjevši nju u toj emisiji (ok, ja to nisam pratila pa možda zato ne kužim foru) – trebala poželjeti ići na dijetu, maltretirati se i izgladnjivati ko ona??? Zašto???

Ja to fakat ne razumijem. Mene uopće nije briga gdje je ona bila, kako je ili koliko smršavila. Zaista ne mogu naći riječi kojima bih opisala koliko mene to ne zanima. Zašto je svima to tako interesantno??? Meni sve to liči na otkrivanje tople vode jer je njezino mršavljenje razumljivo samo po sebi. Može se objasniti jednostavnom računicom: da, gladovala je + mrcvarila se sportskim aktivnostima = i smršavila je. Zašto je to takvo čudo ili zašto bi to mene trebalo motivirati? Zbog čega???

Može ona, ili bilo tko drugi, smršaviti 50 kila, 100 kila, 150 kila… Što to mene briga? Ja nisam imala problem sa svojom težinom od 114 kila i nisam osjećala potrebu da budem na dijeti. I dan-danas ne mogu shvatiti zašto mene liječnici „liječe“(???) dijetom, a ne daju mi lijekove. Ak takvi ko ova spomenuta radije hoće gladovati i vježbati: a dobro.  Ja im na tome niti zavidim, niti im se divim.

Što se mene tiče, možete svi vi, na cijeloj planeti, smršavjeti toliko, da, ne znam, nitko na kugli zemaljskoj nema više od 50 kila. Ja nemam apsolutno, doista, ama baš nikakvu namjeru pridružiti vam se. Zašto ja ne bih imala npr. 200 kila????  I dobro – ja ću biti JEDINA debela žena (zapravo osoba, jer i muškarci su danas opsjednuti dijetama i sportom) na planeti. 

Zašto ja ne bih bila debela?????????????????????????????????????????????????????????????

??????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????

Ja nemam problem s tim. Ako vi imate problem s mojim kilama, dobro: to je vaš problem, a ne moj. 

No, da, naravno,  blago meni, moji doktori imaju problem s mojim kilama. Al ja sam se već uvjerila da zdrava prehrana ne liječi sve.

Ta žena je nešto trkeljala da joj se ljudi rugaju na cesti što je debela, vrijeđaju ju, maltretiraju… A koliko ona misli da mora imati kila da ju nitko ne bi maltretirao? Općepoznato je da žena nikad ne može biti dovoljno mršava. Da ova spomenuta na kraju ima 50 kila, uvijek će se naći netko tko će smatrati da i dalje ima previše ili premalo(?) kila. Naime, čitala sam na internetu da postoji i maltretiranje i vrijeđanje mršavih ljudi, npr. njima smeta kad netko po cesti viče za njima: „kak si mršava, ajd pojedi nešto“. Nemam pojma o tome,  jel stvarno postoje ljudi koji viču za mršavima da nešto pojedu? Meni to nikad nije palo na pamet.

Al ima po internetu tekstova gdje se mršavice žale kako njih boli kad im se nešto takvo kaže i ispada da je to „skinny shaming“.

Dakle, ako ste na dijeti, zdravoj prehrani (ili čemu god) da vas ljudi ne bi maltretirali i vrijeđali - onda ste se zajebali; uvijek će netko naći nešto na vama da vas maltretira koliko god malo ili puno kila imali.

Ja sam uvijek bila debela i da jesu i mene ljudi zbog toga vrijeđali, maltretirali, omalovažavali…: gađali su me smećem, u školi su mi nabili smeće u torbu, jednom su mi pod majicu nasuli šaku zemlje/pijeska, čikova, itd., smišljali su mi kojekakve nadimke, dobacivali kojekakve uvrede,… Točno je da, dok sam bila dijete/tinejdžerka, onda sam od 10. do 18. godine bila na kojekakvim dijetama zato što su mi se drugi rugali jer sam debela. Sad kad se sjetim da sam ja zbog njih išla na dijetu: ne mogu se sama sebi načuditi kako sam glupa bila. Da se mogu vratiti u to doba života: ne bi mi palo na pamet da budem na dijeti (zdravoj prehrani ili čemu god) jer ja nikad nisam nikome bila dužna smršaviti, a ja sa svojim kilama nisam imala problema. Zato nakon 18. godine života nikad nisam došla na ideju da idem na dijetu ili zdravu prehranu ili što već.

Znam da društvo (svijet) tako funkcionira da se ti koji vrijeđaju debele ljude ne trebaju promijeniti (s njima je sve u redu), nego debeli ljudi trebaju smršaviti da ih se ne bi vrijeđalo. I dobro, ja se ne osjećam pozvana mijenjati druge ljude. A što se mene same tiče, negdje, kad sam navršila 18 godina, ustanovila da sam od onih ljudi koji nemaju potrebu ugađati drugima: zašto da ja idem na dijetu/zdravu prehranu i ugađam time onima koji me smatraju debelom????????????????????????????????????????????????????????????????????

???????????????????????????????????????????????????????????????????????????

Što mene briga što se njima sviđa ili ne. A kao što znamo: žena nikad ne može biti dovoljno mršava, uvijek će se naći netko kome ću biti debela. Da imam 60 kila, to bi bila tako, neka, relativno normalna težina za mene, al hrpa ljudi bi i dalje smatrala da sam debela. Čak i kad bih imala npr. 40 kila: budući da nisam visoka, 40 kila bila bi moja manekenska težina. Ali našlo bi se i tada onih za koje bi i to bilo previše te bi me opet maltretirali da bih trebala imati npr. 36 kila. A onda bi se valjda(?) opet našlo onih koji bi vikali po cesti da pojedem nešto(?)… 

I kako sad njima svima ugoditi da me ne vrijeđaju, maltretiraju itd.? 

Tu bitku ste izgubili i prije nego ste krenuli na dijetu, zdravu prehranu ili što god.

Netko tko će ovo čitati mogao bi se praviti pametan (ljudi to jako vole) pa reći da nije stvar u tome što drugi misle, nego što ja mislim o sebi: OKO 18. GODINE ŽIVOTA ZAKLJUČILA SAM DA SE NE MISLIM CIJELI ŽIVOT PATITI NA DIJETAMA/ZDRAVIM PREHRANAMA I DA MENE NETKO PITA, JA NIKAD(!!!) NE BIH BILA NA DIJETI, JA NISAM IMALA PROBLEMA S KILAŽOM OD 114 KILA, JA NE RAZUMIJEM ZAŠTO MENE LIJEČNICI LIJEČE GLADOVANJEM, PARDOOOOOOOOOOOON: ZDRAVOM DIJETNOM PREHRANOM. A ČINJENICA JE DA ZDRAVA PREHRANA NE LIJEČI SVE.

Ako je normalno da mene drugi smiju maltretirati i vrijeđati zato što sam debela – dobro. Nisam ja nikad imala namjeru mijenjati svijet. Nek me slobodno vrijeđaju, ja neću ići na dijetu (zdravu prehranu ili što već) da bih njima ugodila. I ja sam, negdje od 18. do 34. godine živjela sam po tome. Nije bila moja ideja da u siječnju 2016. u 34. godini života idem na dijetu zato što mi je dojadilo biti debela ili zato što me ljudi vrijeđaju zbog toga, nego su me prokleti doktori počeli „liječiti“(???) zdravom dijetnom prehranom. Pička im materina.

Slika preuzeta s interneta.

Zašto nju ne liječe zdravom, dijetnom prehranom???

Danas sam bila negdje (vezano uz posao), nevažno gdje. Bila je zakuska. Naravno, sve jedno do drugoga, prefina (tzv. nezdrava) jela kakva obožavam – tj. kakva ne smijem jesti (neću nabrajati što je sve bilo jer ću se rasplakat od jada, kao što sam se i tamo skoro rasplakala). Gledam oko sebe, svi jedu – netko nije na dijeti niti na zdravoj prehrani.

Gledam jednu osobu, to mi je kolegica po struci, al ne poznajem ju, znam ju „iz viđenja“. Ne radimo u istom dijelu grada, susrećemo se 1-2 puta godišnje u ovakvim prilikama. Znam ju 5-6 godina. Kad sam ju prvi put vidjela, ta žena imala je barem 170 kila, bez šale i pretjerivanja, da ju vidite – složili biste se sa mnom. Ona  i dan-danas ima oko 170 kila, a imala ih je i svaki put posljednjih 5-6 godina kad sam ju vidjela. Ne znam, možda se i udebljala koju kilu, ali smršavila SIGURNO nije. 

ZAŠTO NJU LIJEČNICI NE LIJEČE ZDRAVOM DIJETNOM PREHRANOM??????????????????????
??????????????????????????????????????????????????????????????????????????

Mene su počeli mrcvariti tim zdravim gladovanjem kad sam imala 114 kila. Ona ima barem 60 kila više nego što sam ja imala kad su me stavili na dijetu. Zar ona nema nikakvih zdravstvenih problema? Zar nju ne tjeraju na dijetu? Ili ju tjeraju na dijetu, al ona to odbija? I što, doktori poštuje njezine želje i ne sile ju da gladuje??????????????? Mene NITKO nije pitao želim li ja biti na dijeti niti su mi nudili neku drugu mogućnost liječenja. 

I gledam ju danas kako tamo trpa sve u sebe, sve redom… Ona jede sve. Kako samo slatko jede! I ja bih tako.

Nemam ja problem s njezinom kilažom. Ja sam imala 114 kila kad su me stavili na dijetu, ali da me nisu tako počeli mučiti, ja bih nastavila uživati u hrani kakvu volim i za koju godinu bih i ja imala barem 170 kila ko i ona – i ja nemam problem s tim. Meni ne smetaju debeli ljudi. Ja ne vidim problem u tome da ja ili netko drugi ima 200 kila i sl.

Al ja fakat pojmiti ne mogu, zašto ona ne gladuje na zdravoj dijetnoj prehrani i smije imati oko 170 kila, a mene su počeli maltretirati dijetom kad sam imala samo 114 kila???????????????????????????????????????

Ne radi se o tome da je ona samo danas tamo jela sve što je stigla, a inače se se hrani zdravo, dijetno i sl. Da se ona hrani zdravo/dijetno… tijekom zadnjih 5-6 godina, koliko ju znam, bila bi smršavila barem 10ak kila. Ona nije ništa smršavila zadnjih 5-6 godina!

Znam da život nije pošten, al ja fakat shvatiti ne mogu zašto sam kažnjena gladovanjem na zdravoj dijetnoj prehrani, a hrpe ljudi oko mene, i mršavi i debeli(!!!), jedu sve što hoće i nitko ih ne liječi zdravom prehranom.

Dokle tako?

Voljela sam pripremati (tzv. nezdravu) hranu kakvu volim jesti – baš zato što sam znala da nakon pripreme hrane slijedi jelo, tj. užitak u tome što sam pripremila. Ne mogu opisati euforiju, uzbuđenje, sreću, zadovoljstvo,… koje sam osjećala tijekom pripreme te hrane. Zaista sam se veselila okusima i mirisima. Kad sam pripremala tu nezdravu hranu kakvu volim, to sam jednostavno bila prava ja u svom elementu. Nedostaje mi to. Nedostajem sama sebi. Nedostaje mi ona osoba koja nije morala jesti zdravu hranu.

Sada, praktički 6 dana u tjednu pripremam zdravu hranu. Pritom ne osjećam ni euforiju, ni uzbuđenje, ni sreću, ni zadovoljstvo,…  niti išta pozitivno.

Što nakon pripreme zdravog obroka? Da, nakon što to pripremim, onda to još moram i jesti. A život mi se zgadi još tijekom same pripreme.  Baš danas sam za ručak na par kapi ulja popržila češnjak, dodala tikvice i začine i onda sam ih pržila da omekšaju. I to sam pomiješala s kuhanom rižom. Ajme užasa. Moram spomenuti da jedem samo, jedino i isključivo BIJELU rižu – da sam stavila integralnu to fakat ne bih jela jer mi se totalno gadi.

Dok sam pripremala to zdravo jelo – gadilo mi se, a onda sam sjedila nad tim i trudila se to pojesti. I jesam, pojela sam odurnu porciju toga uz nekakav nemasni komadić mesa. Ne znam jel mi se više gadi ta pusta, nemasna riža s tikvicom ili meso. I dalje sam gladna.

Točno je da se jedva natjeram da pojedem tu odurnu, zdravu hranu, a kad to i pojedem – i dalje osjećam glad (ne, ja ni nakon 15 minuta ne osjećam sitost; blago vama koji tvrdite da vaš mozak za 15 min. shvati da ste vi siti pa onda više ne osjećate glad; moj mozak tako ne funkcionira).

Ja si to nisam sama nametnula, zadnjih 18 godina nisam osjetila potrebu da budem mršava. Od siječnja 2016. jedem to što jedem, zato što me liječnici liječe(???) zdravom dijetnom prehranom i zabranili su mi da jedem ukusnu hranu kakvu volim. 

Ne razumijem zašto moram tako patiti.

Da umrem, barem ne bih morala jesti zdravu hranu.

Moraš počistiti tanjur!

Svi znamo da su zdravožderi skloni kojekakvim teorijama koje veze nemaju s mozgom. Navikla sam već na to: al uvijek me uspiju iznenaditi nekom novom nebulozom.

Čitam tekst neke zdravožderke, tj.  njezinu teoriju zašto je ona bila debela dok je bila dijete: ona je morala sve pojesti s tanjura i nije smjela ustati od stola dok sve ne pojede.

A jadnica mukina, mikina, malena! Kako su nju, jadno siroče, tako šopali hranom da je morala baš sve pojesti s tanjura pa je ta mala, sirota, jadnička sirotica zato bila debela. Aaaa, baš tužno.

Kod nas u kući nikad se nije moralo sve pojesti s tanjura. Ja sam uvijek ostavila kad nisam više mogla pojesti – a tako su radili i mama  i tata i deda i baba… Od čega sam onda ja bila debela???

Prema njezinoj nebuloznoj logici: ona je bila debela zato što je morala sve pojesti, a ja sam bila debela zato što nisam morala sve pojesti. WTF?


Slika preuzeta s interneta.

Odurne kuhane i sirove zdrave gadosti

Fakat nikad nisam voljela zdravu hranu, al otkad me liječe(???) zdravom dijetnom hranom, fakat mi se gadi sve to zdravo sranje koje jedem. Al uvijek može biti još gore: crko je grijač na pećnici. Zvali smo majstora, da jesmo: prvi put smo ga zvali prije 3 tjedna(!) kad je grijač crko i nakon toga svaki tjedan još par puta. A tako je to s majstorima. Nadam se da će do kraja ove godine taj grijač biti zamijenjen jer mi se fakat već gadi jesti sve samo kuhano (i sirovo) budući da ništa ne mogu ispeći u pećnici. Svejedno jel pečena ili kuhana – zdrava hrana je užasna, al fakat je još gore kad je stalno samo kuhana (il čak sirova).

Ne razumijem RAWce - kako im se ne gadi jesti to sve sirovo? Ok, da jednom godišnje pojedeš nešto sirovo, ali jesti to svaki dan i to godinama, ajmeee užasa.

Darovana mršavost

Ne volim čitati novine. Ni na interneti ni u tiskanom izdanju jer me uvijek nešto raspizdi, i pritom ne mislim na politiku. Mene raspizde kojekakve manekenčice, glumičice, pjevačićice… svojim izjavama. A naravno da one svašta trkeljaju, a novinari dodaju malo svojeg, pa se sve to začini bombastičnim naslovom itd.

Ali fakat mi idu na živce ovakve izjave, prepisat ću što je jedna manekenka izjavila: „Moj izgled je u prvom redu dar koji sam dobila od roditelja. Ja se samo trudim dobro ga održavati. Rodila sam dvije kćeri no nakon porođaja nisam imala problema s viškom kilograma…“

A pička ti materina! Pa nisam ja kriva što nisam od roditelja naslijedila takav dar! Zašto meni moji roditelji nisu darovali mršavost???????????????????????????????????????????????
????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????

Da, točno je da ona „održava taj dar“. Ali, kladim se u što god hoćete da je jednostavnije održavat nešto što ti je darovano, nego gladovati ko ja: da najprije uopće dođem na tu neku težinu koju moji doktori hoće da imam (pisala sam već da oni hoće da smršavim preko 50 kila) – pa da onda to održavam do kraja života.

Da, da neki će sad reći da sam si ja sama kriva što sam imala preko 50 kila viška, zašto nisam još kao dijete počela gladovati na zdravoj hrani pa da odrastem mršava. 

A jebiga, eto, nisam. Od ranog djetinjstva bila sam debela, a mršavost mi nije ni kasnije bila bitna, i ne vjerujem da se zdravom prehranom sve liječi. Kao tinejdžerka jesam gladovala na kojekakvim dijetama i htjela sam biti mršava – zato što su sve druge cure u razredu htjele biti mršave. Ali mene je to „pustilo“ tamo negdje, kad sam  navršila 18 godina. Zapitala sam se: Pa zar ću ja cijeli život gladovati na dijetama, pardooon zdravim prehranama – da bih bila mršava??? Nema šanse. Tada sam odustala od dijeta/zdravih prehrana, prihvatila sam sebe takvu kakva jesam i udebljala sam se preko 50 kg tijekom sljedećih 16 godina uživajući u hrani kakvu volim. 

Da, piše u tekstu da se ova manekenka sad zdravo hrani, bavi sportom… - tj. čuva taj dar. No, s koliko godina je počela s time? Baš me zanima jel ona još kao dijete počela čuvati taj dar ili je to čuvanje počelo tek kasnije. U novinskom tekstu nigdje ne piše da su nju roditelji, još dok je bila dijete, hranili isključivo zdravom hranom.

Ja ne razumijem zašto je ona uopće dobila takav dar? Zašto je ona sveta krava, a obične smrtnice poput mene bi morale od najranijeg djetinjstva gladovati da uopće budu mršave (ne govorim sad o istreniranosti, utegnutosti, ravnom trbuhu itd., nego o urođenoj koščato-žgoljavoj mršavosti). Legitimno je pitanje: Zašto ja nisam dobila takav dar od roditelja????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????????

Netko bi mogao reći da bih morala čuvati taj dar da sam ga naslijedila. Zašto? Moje rođakinje koje su ga naslijedile, apsolutno se ne trude čuvati/održavati ga. Što god jele u kojim god količinama, u koje god doba dana i noći – one su uvijek i vječito jednostavno koščato-žgoljavo mršave. Nisu one u formi (teretanu, igralište ili bilo koje drugo mjesto  gdje se nešto fizički vježba – vidjele nisu!), imaju strije i celulit, imaju škembu, ali one su fakat uvijek i non-stop jednostavno koščato-žgoljavo mršave! Tko ih ne poznaje i ne proučava izbliza bit će uvjeren da se one zdravo hrane i bave sportom pa su zato tako mršave.

A jebote!

Fakat, gdje ćeš boljeg dara od toga da smiješ jesti što god hoćeš, kada god hoćeš i u kojim god količinama hoćeš i pritom si stalno koščato mršav. Većina njih je svjesna tog dara. Baš je nedavno jedna moja rođakinja komentirala da je ona prezadovoljan svojim izgledom: ima škembu, strije, celulit, visi joj koža pod pazuhima,… ali, jede sve što hoće (svaki dan: prženo, masno, kalorično…), ima preko 40 godina, zadnji put se nekom sportskom aktivnošću bavila u srednjoj školi(!) - ali fakat je mršava!

Ne brine nju što ima škembu i što joj sve visi: obuće steznik, uskoči u nekakvu droljastu haljinu, namaže se ko kurva i svi kažu kako fantastično izgleda i nakon što je rodila dvoje djece. Nitko joj ne govori da se mora zdravo hraniti i vježbati. Naravno da izgleda bolje od mene – i sve samo zato jer je dobila dar mršavosti od roditelja.

Na stranu sve to vezano uz izgled, pisala sam već da nemam potrebu biti mršava niti imam potrebu drugačije izgledati jer to ne rješava životne probleme. Ja gladujem na tom zdravom sranju jer me liječnici „liječe“(???) zdravom dijetnom prehranom. Da, oni očekuju da ja jedem svu tu zdravu hranu i budem mršava – a moje rođakinje jedu tzv. nezdravu hranu i samo zbog tog dara koji su dobile, one su mršave.

Moji liječnici bili bi presretni da ja smršavim pa da imam kila koliko imaju moje koščato-žgoljave rođakinje koje žderu sve nezdravo. Netko će sad reći da nije zdravo to kako se one hrane i da one sigurno  imaju zdravstvenih problema iako su mršave. 

Hm. Ako one imaju zdravstvenih problema, o tome  šute ko zalivene. A ja stalno čekam, da one počnu crkavati ko muhe! Doslovno očekujem da tijekom idućih godina svaki dan crknu barem tri rođakinje – i da se ispostavi da je svaka imala 5-10 tumora, dijabetes preko 100 i sl. Ja fakat to stalno iščekujem jer stalno slušam kako je nezdrava hrana loša i liječnici me izgladnjuju i zabranili su mi jesti svu onu hranu koju volim, a moji rođaci, susjedi, ukućani, poznanici, kolege, prijatelji – i dalje bezbrižno jedu svu tu ukusnu tzv. nezdravu hranu kakvu i ja volim. 

Zašto oni nemaju zdravstvenih problema??????????????????????????? Pa neka i njih liječnici liječe zdravom dijetnom prehranom! Fakat ne razumijem zašto ja moram ispaštati. 

Ah, da, znam, zato što ja nisam naslijedila dar mršavosti od roditelja.

A opet ne razumijem, što je onda s mojim ostalim rođacima? Onima koji nisu naslijedili taj dar mršavosti od svojih roditelja - debeli su kao i ja, al njih liječnici opet ne liječe zdravom dijetnom prehranom. Zašto? Zašto oni ne moraju ispaštati jedući svaki dan odurna, prokleta, zdrava sranja?

Ne znam kakvi su (bili?) roditelji ove manekenke, moji roditelju su debeli (i kao djeca su bili debeli). I ja sam, ni kriva ni dužna, naslijedila njihove gene. Ne razumijem zašto je to tako. Ionako nema veze koliko kila imaju roditelji – to vidim po svojim rođakinjama.  Pisala sam već o dvije rođakinje koje su još kao djeca žderale sve redom u nenormalnim količinama: njihovi roditelji su uvijek bili debeli (o tome svjedoče slike iz djetinjstva), a njih dvije, ajmeee, kako su one uvijek bile koščato-žgoljavo mršave!  

Ne znam, ako se geni nasljeđuju od roditelja: jesu li njih dvije posvojene, ili se njihova mama barem u ta dva navrata jebala s nekim mršavim tipom, koji im je onda biološki otac pa su one po njemu taaako mršavo-žgoljavo-oglodano koščate. 

Spomenute rođakinje imaju danas po 2 trudnoće iza sebe, tijekom kojih dobiju 5-10 kg koje onda izdoje(!) te su i dalje oglodano-žgoljavo-ispijeno-mršavo-koščate. 

Ja zaista ne razumijem zašto ja nisam naslijedila taj dar mršavosti koji je pola mojih rođakinja dobilo. Iako se nezdravo hrane: očito nisu bolesne jer njih liječnici ne liječe zdravom djetnom prehranom kakvom mene maltretiraju.
Ok, urođena (darovana) mršavost mojih rođakinja (popraćena škembom, strijama, celulitom, nazategnutošću, visećom kožom…) i manekenska mršavost nisu ista stvar. No, moje rođakinje su sasvim zadovoljne svojom ne-manekenskom (darovanom/naslijeđenom) mršavošću jer se apsolutno ne moraju truditi oko nje. I ja bih bila zadovoljna takvom mršavošću – ne bi me liječnici liječili gladovanjem, tj. ne bih ovako ispaštala na odurnoj, prokletoj, usranoj, gadnoj zdravoj hrani koja mi se gadi.

Slika preuzeta s interneta.

Mušterija je uvijek u pravu

Reality emisije trebale bi biti „realne“. Ali, svi znamo da se i one rade po kojekakvim „scenarijima“ koji utvrđuju tijek radnje i sl. da bi to bilo zanimljivije(?) gledati.

Gledala sam u par navrata Paklenu zalagaonicu (ne on „običnu“  Zalagaonicu, nego baš Paklenu zalagaonicu). Nisam to pratila, al znam da je onaj neki dugokosi tip s naočalama vlasnik i ima sina kćer (nemam pojma kako se ti ljudi zovu).  

Meni je fascinantno da se ni tog vlasnik, naravno ni njegovu djecu – ali ni ostale zaposlenike(!) ne smije vrijeđati ni psovati itd. Kad bi neka mušterija, čiju robu nisu htjeli otkupiti ili su im nudili premalo novaca za robu itd. – počela psovati i vrijeđati vlasnika, njegovu djecu ili zaposlenike – zaštitari bi ih po kratkom postupku izbacili iz zalagaonice. Ja sam blejala u nevjerici u tv ekran kad sam to vidjela! Pa nisu oni svete krave! Ok, donekle mogu shvatiti da si je vlasnik umislio da se ne smije vrijeđati njega ni njegovu djecu, ali zašto ne dozvoljava da mušterije vrijeđaju ostale zaposlenike?

Pa zar nije mušterija uvijek u pravu?

Na to mogu odgovoriti s dva stajališta:

1. ja kao zaposlenik

Ja ne radim u zalagaonici (i točno je da nisam vlasnikova kći), ali radim s ljudima svaki dan i mene redovito vrijeđaju, psuju, maltretiraju, ponižavaju... i to je najnormalnija stvar. Gađali su me i smećem (i uspješno pogodili). Gađali su me i kemijskim olovkama/flomasterima i sl., ali s tim me još nisu nikad pogodili (svaki put sam se uspješno sagnula/izmaknula). Meni i mojim kolegicama i kolegama je to svakodnevica. Kod nas je mušterija uvijek u pravu.

2. ja kao mušterija/kupac neke robe ili usluge

U takvim slučajevima praktički nikad nisam u pravu; uvijek nadrapam, nasamare me, ponize, iskorištavaju,  još me i izvrijeđaju,…

Ne mogu si pomoći ni kao zaposlenik ni kao mušterija, ja uvijek nadrapam. Kao zaposlenik ionako ništa ne smijem poduzeti, dobila bih otkaz da se suprotstavim mušteriji koja je uvijek u pravu. Pogotovo zato mi je fascinantno što ima zaposlenika koji na svojim radnim mjestima smiju vrijeđati i maltretirati mene, tj. sve svoje mušterije/kupce.

Fakat me zanima koliko je ta Paklena zalagaonica realna, tj. koliko se to sve temelji na scenariju.