Gladna i sama II

Pisala sam prošle godine kako sam provela rođendan. Isto je bilo i ove godine.

Spomenula sam već više puta da sad jesam na zdravoj dijetnoj prehrani: šest dana u tjednu, a jedan dan si priuštim da uživam u onome što mi je zabranjeno. Ni ove godine se nisam uspjela organizirati da mi taj jedan dan uživanja u tzv. nezdravoj hrani koju obožavam bude na rođendan.  

Otkad sam počela s ovim blogom pišem kako je meni teško biti na toj zdravoj prehrani i svaki dan jesti tu odurnu, prokletu, zdravu hranu koja mi se gadi. Teško to podnosim i, kao što sam već rekla, uzimam sredstva za smirenje. Ne znam kako bih izgurala dan na zdravoj prehrani bez toga.

Rođendan mi je bio tek krajem tjedna, a ja sam već početkom tjedna pizdila jedući tu zdravu odurnu hranu jer sam tjedan prije toga taj jedan „dan uživanja u hrani koju obožavam“ imala početkom tjedna. Nisam bila u stanju dočekati rođendan, tj. kraj tjedna pa da onda imam taj „dan uživanja u hrani“.

I dalje ne razumijem što je to zdravožderima tako divno i krasno na taj zdravoj prehrani. Ja nikako da dočekam te sve silne „divote i krasote“.

Domaći junk food vs. kupovni junk food?

Gledajući po internetu kojekakve (ne)zdravožderske nebulozne izreke, fraze,… naišla sam i na ovu.

U prijevodu: Možeš jesti junk fooda koliko god hoćeš, ako ga pripremaš sam.

I tu se navodi ime tog nekog tipa (Michael Pollan) koji ima neku svoju teoriju, filozofiju(?) vezanu uz prehranu. Nisam imala pojma tko je on (i ustanovila sam da nije nitko bitan), ali zabavila me njegova filozofija, ima tekstova po internetu, čitajte ako vas zanima. On smatra da ako netko želi jesti junk food (nezdravu hranu, fast food) – samo nek ju slobodno jede, ali neka ju obavezno kuha/pripremi kod kuće – i neće imati problema s debljinom, viškom kila i sl. 
Naravno, trkelja on o tome da kad doma pripremaš tu hranu, onda nema toooliko štetnih sastojaka itd., to nije ništa novo, o tome se staaaaaalno priča. Ali on odnekud izvlači još jedan aspekt - on „računa“ na lijenost ljudi: smatra da se ljudima, koji usvoje tu njegovu „filozofiju“, neće dati pripremati nezdravu hranu kod kuće pa ju onda neće ni jesti, nego će posegnuti za nečim zdravi(ji)m(?) što se kratko priprema, za što nije potrebno puno suđa itd. te će na taj način rjeđe jesti nezdravu hranu.

WTF???

Ok, meni je jasno da ima zdravoždera koji se ponose svojom lijenošću i ističu ju i nije ih sram.

Ja nisam lijena. Ja sam uvijek nezdravu hranu pripremala kod kuće i nikad mi nije bio problem si nešto fino, nezdravo… kakvo volim. Ok, bilo je trenutka kad mi se nije dalo pripremiti si nešto, ali kod mene je to rijetkost. Pisala sam već da nikad nisam obilazila fast food restorane. I pizze i hamburgere i sendviče,… u većini slučajeva pripremala sam kod kuće. Pisala sam već i da sam tijekom 18 godina – u piceriji bila 10ak puta. Ja nisam išla u picerije jer sam više puta tjedno(!) pizzu pripremala kod kuće! A tek razna (slana) peciva, buhtle, sirnice, krumpiruše, maaasne pogače,… ja sam sama mijesila, razvlačila kore, oblikovala tijesta… Nisam bila lijena pripremati si hranu kakvu obožavam.

Spomenuti gospodin Pollan navodi primjer s pommes fritesom. On smatra da, ako ćeš pommes frites raditi kod kuće – onda ćeš ga rjeđe jesti: neće ti se dati guliti, prati i rezuckati krumpir i onda ga još pržiti, a nakon toga prati i to masno suđe. I na taj način (zahvaljujući lijenosti) bit ćeš mršaviji, zdraviji itd.

WTF?

Meni njegova logika nije jasna. Mene su roditelji odgajali tako da su mi utuvili u glavi – da ako nešto želim imati – za to se moram naraditi. Svejedno je li riječ o hrani, poslu, školi…

I zato meni nikad nije bio apsolutno ama baš nikakav problem: oguliti krumpir, oprati ga, narezati, ispržiti i onda oprati suđe. Još sam čak i preskočila jedan korak. Pisala sam već da živim na selendri. To znači da prije guljenja krumpira: tijekom ljeta moram ići u vrt iskopati(!) krumpir. Naravno, ne kopamo krumpir u vrtu cijele godine, ali baš u ovo ljetno vrijeme: nemamo više krumpira od prošle godine i ne kupujemo ga u dućanu, nego iskapamo krumpir u vrtu (još nije potpuno dozrio pa nismo iskopali sav, to će biti na repertoaru za koji dan). Zar stvarno ima ljudi koji su taaako lijeni da bi (ako žive po filozofiji spomenutog gospodina) radije odustali od jedenja pommes fritesa nego išli iskopati krumpir u vrtu??? 

Ja to ne mogu shvatiti. Ja sam kao dijete, kad sam imala 7-8 godina, tijekom ljeta, morala npr. iskopati oko pola kantice krumpira za ručak/večeru: mama (ili baka) dala bi mi kantu i motiku i poslala me u vrt po krumpir. Nisam ja bila luda za tim kopanjem krumpira (pogotovo ako me npr. mama prekinula u gledanju televizije), ako sam odgovorila da „Neću.“  - dobila bih šamar, pa sam onda išla iskopati krumpir, cmizdreći. Kad sam donijela taj iskopani krumpir iz vrta – morala sam ga guliti, prati i rezati (nisam ga još tada pržila, nisam imala pristup vatri tj. štednjaku itd., ali ovo guljenje, pranje i rezanje – morala sam raditi).

Znam da je to danas zabranjeno (ma ne zabranjeno, nego protuzakonito). Djeca su jako dobro upoznata sa svojim pravima u školi im i liječnici i policajci i pedagozi i psiholozi,… drže predavanja o njihovim pravima i oni znaju da ako ih roditelji tjeraju da obavljaju fizičke poslove ili ako ih kažnjavaju batinama: djeca smiju (moraju!) nazvati Plavi telefon, policiju... i to se stvarno shvaća ozbiljno.

Dok sam ja bila mala Plavog telefona nije ni bilo, a policajci bi se sigurno strgali od smijeha da sam nazvala i rekla: „Mene mama tjera da u vrtu nakopam kanticu krumpira za ručak i ošamarila me kad sam rekla da neću.“. Najbolje u toj priči je što sam odrasla u selendri – nismo ni imali telefon! Što se mobitela tiče, ja sam stara, sada imam 36 godina, dok sam ja bila mala, mobitel nije bio u širokoj uporabi kao danas.
Tako da o zvanju policije nije bilo ni govora. 
Blago današnjoj djeci, smiju biti lijena i ne obavljati kućanske poslove - zakon im to omogućava.

No, dobro...

Da, zaboravila sam spomenuti još jedan korak: ako je taj iskopani krumpir blatan, onda ga treba oprati prije guljenja, i onda još jednom nakon guljenja. To se ne događa često. Svi znamo kako je vruće ovih dana i nema kiše, ali bila je pala kiša prije kojih tjedan dana kod nas i iskopani krumpir, morao je biti opran prije guljenja.

I da, nakon jela: treba oprati suđe. Već sam gore napisala da živim na selendri (nemam novaca da se selim u grad). Živim u derutnoj kući (nemam novaca da ju uređujem) s minijaturnom, starom mini kuhinjicom u kojoj nema mjesta za perilicu. Nikad nismo imali perilicu jer – osim što je to financijski izdatak, nemamo u kuhinji ni mjesta za nju. Da imamo perilicu u kuhinji, morali bismo izbaciti cijeli sudoper – a meni je nezamislivo da baš nemam nikakav sudoper u kuhinji (da, da: trebala bih dati izraditi neki minijaturni mini-sudoper po mjeri; ako imaš novaca (ja nemam), tj. ako možeš platiti, izradit će ti funkcionalni sudoper i veličine kutije šibica; jedino takav bi meni stao pored perilice).

Pisala sam već da sam (dok me u siječnju 2016. nisu počeli liječiti(???) dijetom), obožavala peći i kuhati i sve sam to radila u toj minijaturnoj kuhinjici i sve suđe sam uvijek prala ja sama, ručno. Ja nikad nisam bila lijena i nije mi bio problem oprati ni npr. pet posuda od masnih krema (buttercream) raznih boja kojima sam ukrašavala tortu i hrpu različitih nastavaka za ukrašavanje, hrpu spatula za zaglađivanje, limove za pečenje, i sl. Nije mi nikad mama (ili baka) pomagala da operem suđe nakon što sam radila kolače ili torte. Ja sam se bavila izradom kolača/torti (a ne mama ili baka) – pa je na meni bilo da sama operem i suđe – tako je to funkcioniralo u mojoj obitelji. Ako sam ostavila prljavo suđe u sudoperu – čekalo me dok ga nisam oprala.

Možete reći što god hoćete o meni, ali ne možete reći da sam lijena. Način na koji su me odgajali, izbio je lijenost iz mene (doslovno: kad nešto nisam htjela napraviti, dobila sam batine).

Trebala bih još nešto spomenuti, to mi je sad palo na pamet dok sam čitala što sam natipkala ovdje. Napisala sam da živim u staroj, derutnoj kući: moram spomenuti da nemamo klimu (nikakvu, nigdje u kući; kuća je stara s blesavim (starinskim) rasporedom prostorija, problematičnim instalacijama i nemamo novaca da nešto poduzmemo u vezi toga). Da, u ovoj starinskoj kući je ljeti vruće (a zimi hladno). Vjerojatno bi spomenuti gospodin Pollan i vrućinu naveo kao faktor koji treba spriječiti ljude u pripremi pommes fritesa. Hm.

Moja baka je više od 50 godina svaki dan u majušnoj kuhinjici bez klime i to uglavnom na peći na drva pripremala hranu (imala je i plinski šrednjak, ali više je koristila ovaj na drva – i ljeti i zimi). Mama također kuha u malenoj kuhinjici bez klime (ona koristi plinski štednjak). Ja imam 36 godina i više od 15 godina (prije nego su me počeli liječiti(???) dijetom) kuhala sam i pekla delicije kakve volim (tzv. nezdravu hranu) u malenoj kuhinjici bez klime.

Da, ljeti je vruće. U mojoj obitelji je to najnormalnija stvar. Ja ne znam stvoriti problem iz toga.

Da utvrdimo gradivo, uključit ću baš sve korake kojih se moram držati ako želim jesti pommes frites. Znam da postoje svakakvi recepti za pommes frites u kojima se npr. krumpir prije prženja kuha itd. U mojoj obitelji se nikad nije tako radilo, ja ću navesti korake za pripremu onoga što se u mojoj obitelji smatra pommes fritesom:

1. iskopati krumpir u vrtu (sada, tijekom ljeta kad nemamo u kući prošlogodišnjeg krumpira) i ako je padala kiša te je blatan – oprati ge prije guljenja. Ako je krumpir iskopan: spremljen je u podrumu, to znači da ga samo trebam donijeti iz podruma u kuhinju

2. oguliti krumpir

3. oprati krumpir

4. obrisati krumpir

5. narezati krumpir

6. začinit krumpir

7. zagrijati masnoću (ja to radim u dubokoj tavi, nemam fritezu)

8. ispržiti krumpir

9. nakon jela: oprati suđe (u mojem slučaju na ruke, jer nemam perilicu)

- i kao što sam rekla: u mojoj obitelji to sve se radi bez klime u kući.

Ok, u čemu je problem? Bi li mene ti koraci (tj. za neke ljude navodno ogroman(???) broj tih koraka) – trebali spriječiti da si pripremam i jedem pommes frites nekoliko puta tjedno??? Ne razumijem ni kako ni zašto bi se to „trebalo“ dogoditi.

Meni su ti koraci u pripremi najnormalnija stvar. Fakat ne razumijem tog gospodina, tj. njegovu filozofiju.

Što uopće znači ono da „nećeš tako često jesti pommes frites ako ga sam radiš“? Koliko često je normalno, a koliko nenormalno?

U mojoj obitelji pommes frites pripremao se nekoliko puta tjedno. Znam da su, ako zdravožderi ovo čitaju, oni sad popadali u nesvijest od šoka, kao što bi pao i dotični gospodin koji je izmislio tu svoju nebuloznu teoriju, ali u mojoj obitelji je bilo tako.

Dakle, nije se kod nas pommes frites pekao svih 7 dana u tjednu, tj, svaki dan, no bilo je tjedana kad se pekao 2-3 puta tjedno, al bilo je i tjedana kad se pekao samo 1 tjedno. Ali činjenica je da se kod nas pommes frites pekao – nije se njegova priprema izbjegavala (jer sadrži „puno koraka“(???) ili „jer je vruće“). I da, dok sam bila klinka – bilo nas je petero u kući. Tako da se pripremao pommes frites od oko 1-2 kg krumpira (ovisno uz što se jeo). Da: gulila se, rezala, i pekla veća količina krumpira, a ne neka malecka porcijica za 1 osobu (veličine kao u fast food restoranu).

Meni nije problem ni peći ga dva puta dnevno. Štoviše, prije mjesec dana pekla sam ga 2 puta u istom danu. Pisala sam da sam bila na godišnjem odmoru od jedenja zdrave hrane. Za ručak sam si ispekla pommes frites i to je bilo tako dobro: da sam ga pekla i za večeru (taj isti dan!) u malenoj, starinskoj kuhinjici bez klime. 
Nisam taj dan gledala/pratila/pamtila... kolika je bila temperatura. Al tih dana je obično bilo oko 34°C. Pretpostavljam da je i tag dana, kad sam ja dva puta pekla pommes frites bilo 34°C; u kuhinji je sigurno bilo i više. Al meni je tijekom ljeta normalno da je vruće i normalno mi je pripremati hranu kakvu volim u takvim uvjetima.

Moram priznati da, dok me liječnici nisu počeli „liječiti"(???) zdravom dijetnom prehranom: meni pommes frites nije bio omiljeno jelo niti sam ikad mislila da je pommes frites najbolje nešto se od krumpira može napraviti (obožavam krumpir i može ga se pripremiti na milijun ukusnih načina!). Čini mi se da bih liječnicima trebala zahvaliti što su mi ukazali na to koliko je pommes frites ukusan: to sam shvatila nakon što su mi zabranili svu ukusnu hranu koju volim. Baš razmišljam, da me netko pita je li mi pommes frites sada najbolja, najdraža… hrana – što bih mu rekla?

Stvarno mi je falio, zato sam ga i pekla i jela dva puta u istom danu. No, ne bih mogla reći da mi je baš pommes frites omiljena hrana: moja omiljena hrana je skoro sve prženo (ili pohano) u dubokoj masnoći (tj. sve ono što su mi zabranili). Volim prženu, masnu hranu. Pritom mislim na pravu prženu hranu, a ne na ono kad je nešto pečeno u pećnici pa onda zdravožderi uporno to nazivaju prženo ili pohano, iako je to zapravo, samo is(pečeno) u pećnici; o tome malo kasnije.

U nekom tekstu tog gospodina Pollana (nemam link) pisalo je (prevedeno na hrvatski, to je moj prijevod): „nećeš pommes frites peći doma svaki dan jer za to treba vremena, truda, itd. pa ga nećeš ni jesti svaki dan“. Ok, kao što sam napisala, u mojoj obitelji se pommes frites nikad nije pripremao/jeo svih 7 dana u tjednu, ali jeo se/pripremao više puta tjedno.

Što dotični gospodin želi reći? 

Znači, ako pripremaš pommes frites doma, onda ga nećeš peći/jesti svaki(???) dan, a ako jedeš vani ili naručuješ dostavu itd.– onda ćeš ga jesti svaki dan??? Nemam pojma kakve su cijene u fast food restoranima (picerijama itd.) u Americi, ali u Hrvatskoj: meni su ti restorani užasno skupi!!! Zato sam ja, kao što sam  već pisala: praktički svu nezdravu hranu koju volim – pripremala kod kuće! Nisam išla u fast food restorane i picerije jer za to nisam imala novaca. Meni su i dan-danas fast food restorani skupi. Svaka čast Amerikancima, ako si oni mogu priuštiti da svaki dan jedu u fast food restoranima. 

Čitajući teorije tog gospodina zaključila sam da kod mene vrijedi sasvim suprotna teorija.

Da analiziramo moj slučaj: ja bih tijekom svog života bila pojela daleko manje tzv. nezdrave hrane - da sam ju jela isključivo u fast food restoranima. Jer: meni su oni skupi i nisam si mogla priuštiti da tamo jedem više od jednom mjesečno. Zato sam svu nezdravu hranu (skoro svaki dan) pripremala kod kuće. Ja sam našla vremena i bila spremna uložiti i trud i volju da nekoliko puta tjedno (ili čak dva puta dnevno) pečem pommes frites. A pržila sam i pohala i razna druga jela. Ja sam skoro svaki dan pripremala i jela nešto prženo i masno jer takvu hranu volim i obožavam. Al ne bih si nikada bila mogla priuštiti da svaki dan u fast food restoranima kupujem takvu hranu.

Ok, ovisno o tome gdje sam radila itd. nisam svaki dan kod kuće pripremala hranu koju volim jer nisam imala vremena. U tom slučaju napravila bih tzv. nezdravu hranu koju volim za više dana unaprijed. Ispržila bih npr. povrtne popečke u dubokoj masnoći. Naravno da su ti popečci najfiniji svježi, ali kad nisam imala vremena svaki dan pripremati hranu: napravila bih popečke od npr. 2 kg povrća i sl. te bih to ispržila u npr. litri masnoće – i imala sam onda što jesti 2-3 dana. Ja sam popečke pripremala isključivo u dubokoj masnoći. Tijekom godina, isprobala sam i tzv. zdravije varijante, ali zaključila sam da to ne valja i nisam samu sebe htjela mučiti neukusnom hranom. Zato nisam radila po onim receptima u kojima se tava premaže s pola čajne žlice ulja pa se na tome ispeče deset tura popečaka ili još veća nebuloza: kad se popečci "prže" ili "pohaju" u pećnici (ajme!). Zahvaljujući zdravožderima internet je pun takvih recepata, ali svakome tko ima barem malo iskustva u kuhinji jasno je da se u pećnici hrana ne može pržiti ni pohati. Pommes frites iz pećnice ne postoji. To je jednostavno pečeni krumpir. A još je gora ona varijanta kad zdravožderi krumpir namackaju bjelanjkom i ispeku u pećnici onda tvrde da je to isto ko prženi pommes frites. Kad čujem tu tvrdnju, uvjerena sam da ti ljudi nikad u životu nisu niti probali pravi prženi, prefini masni pommes frites. 
Ovaj krumpir s bjelanjkom trebalo bi nazvati pravim imenom: Zapečeni krumpir s bjelanjkom. Ista stvar vrijedi i za npr. Pohane tikvice iz pećnice - da, jesu iz pećnice, ali nisu pohane, jednostavno su ispečene.

Ne razumijem zašto se zdravožderi boje(?, ne znam koju bih riječ upotrijebila) nazvati stvari pravim imenom. Neka oni jedu to što jedu, i neka zovu tu hranu pravim imenom. 

Ako ne jedu pohane tikvice ispržene u dubokoj masnoći, neka kažu: „Ja jedem zdravo i zato ne jedem pohane tikvice, nego jedem Pečene tikvice iz pećnice.“.

Ako ne jedu pommes frites, neka kažu: „Ja jedem zdravo i zato ne jedem pommes frites, nego jedem Pečeni krumpir iz pećnice ili Zapečeni krumpir s bjelanjkom itd.“. 

Ako ne jedu pravi sladoled, neka kažu: „Ja jedem zdravo i zato ne jedem pravi sladoled, nego jedem smrznute banane ili smrznuti jogurt koji meni glume sladoled.“.

...

No dobro, da se vratim onome kako sam pripremala sebi hranu za nekoliko dana unaprijed. Uz popečke bih obično imala u hladnjaku pripremljenu finu zasitnu, tešku, tzv. nezdravu, masnu (baš onakvu kakvu volim) salatu: od krumpira, isključivo bijele tjestenine, graha… ili francusku salatu s puuuno majoneze  – uz par šnita čisto bijelog kruha 2-3 dana uživala sam u hrani kakvu volim, a nisam ju pripremala svaki dan i nisam trošila novce na fast food restorane.

Zaista ne shvaćam gospodina Pollana i njegove tvrdnje. Zar on fakat polazi od činjenice da su ljudi lijeni? Ok, znam da je danas zdravožderstvo popularno, moderno i razvikano, a jedan od temelja tog zdravožderstva je lijenost kojom se zdravožderi hvale i busaju o prsa. Meni to nije normalno, ne mogu ni zamisliti kako je to kad si lijen pripremati si ukusnu (tzv. nezdravu) hranu kakvu voliš.

Slika je preuzeta s interneta.

BMW i uživanje u prefinoj, nezdravoj hrani vs. strgane sandale i dijeta

Obavljala sam neke stvari u gradu. Imala sam sandale (s tzv. blok potpeticom), potpetica nije bila visoka, oko 6 cm. I odjednom primijetim da mi je jedna peta na sandali počela proizvoditi čudan zvuk dok hodam. I pogledam što je: s potpetice je otpao donji dio. Na znam kako se to zove, potpetica je u sredini šuplja, a okolo su stranice koje sačinjavaju tu potpeticu i ta „rupa“ u potpetici zatvorena je tim dijelom koji je u kontaktu s tlom, tj. to je „poklopac“ koji zatvara potpeticu. Dobro, moje objašnjenje zvuči blesavo, ali ne znam to drugačiji objasniti. Ili jednostavnije rečeno, otpalo je „ono dolje“ s potpetice na desnoj sandali. Tako da sam ja zapravo hodala oslanjajući nogu/stopalo na „stranice“ koje sačinjavaju potpeticu i nisam se usudila osloniti se posve na tu desnu nogu/stopalo, nego sam polušepesala oslanjajući tu nogu na prste.

Imala sam još stvari za obaviti, ali uputila sam se kući jer se nisam usudila s ovakvom sandalom ići dalje. I vozim se ja u tramvaju (stojim, gužva je) kad odjednom osjetim da mi je ova desna „defektna“ sandala nekako labavija oko prstiju gdje se nalazi remenčić. Pogledam i imam što vidjeti: remenčić se ne jednoj strani skroz odlijepio i izvukao van. Sandalu je na mojem stopalu držao još jedino remenčić koji se kopčao oko zgloba. Dobro da se to kopčalo oko zgloba, da sam imala natikače ili sandale koji se tako ne kopčaju – ta sandala se više uopće ne  bi mogla držati za moju nogu, tj. stopalo.

Dobro, došepesala sam ja s takvom sandalom dalje, do autobusne stanice, preživjela sam vožnju autobusom bez da se još nešto potrgalo i sišla sam na autobusnoj stanici oko 100 m od svoje kuće. I krenula ja do kuće. I što se dogodilo? Na drugoj (lijevoj) sandali ispalo je „ono dolje“  s potpetice (kao što je prvo ispalo na desnoj).

Nisam se trudila to pokupiti s tla, bilo mi je svega dosta, jedva sam čekala da došepesam  kući.

Kraj mene je u taj tren prošao BMW – lijepi, crni, ispolirani. Da smo su nekom ljubiću ili sapunjari onda bi u tom BMW-u bio neki milijunaš (ma što milijunaš: milijarder!); i kako to biva u sapunicama: zaljubio bi se u mene, siromašnu seljanku u strganim sandalama. 
Nismo ni u ljubiću ni u sapunjari, al odmah sam znala tko je to: moja bogata rođakinja koja živi blizu autobusne stanice. Ona je 2 godine mlađa od mene, bogata, ima dvoje djece - mršava je i jede sve što hoće u količinama kojim hoće (ne pazi što jede, teretanu iznutra vidjela nije, ona itekako uživa u nezdravoj hrani, nije ona utegnuta, visi joj koža, ima strije i celulit, nema ravan trbuh, ali jednostavno je koščata). I da, jesam li spomenula da ima novaca? Nije ona taj novac zaradila; njezini roditelji su bogati. Ima ona posao, ali od te plaće jedva bi preživljavala. Ona je onaj tip žene koji se može vidjeti u filmovima i serijama: razmažena, praznoglava, bezobrazna bogatašica koja smatra da ima pravo sve druge gledati svisoka zato što njezini roditelji imaju novaca. Nije ona milijunašica, ne kreće se u tim nekim tzv. elitnim krugovima, ne druži se s kojekakvim Todorićima, ne pojavljuje se u trač-časopisima, itd. Ali ima čist dovoljno novaca. Sve se novcem može postići/kupiti, a ona ga i ima dovoljno da si kupi i „postigne“ što želi. Uvijek je bila svjesna da njezini imaju novaca, a bila je svjesna i da novac otvara sva vrata (nije morala krv pišati, kao ja, na faksu: kupili su joj upis na faks, plaćali prolaz ispita, tj. kupili diplomu,…, a koliko tek troši na odjeću…). I zašto bi se mijenjala: ima dovoljno godina da je uvidjela da njezin način funkcionira: njoj je dobro, ma ne dobro: odlično! (a druge, tko jebe).

Ne znam koliko je koštao BMW. Moje sandale koštale su 300 kn. Ok, netko će reći da što sam očekivala od takvih „jeftinih“ sandala: meni je 300 kn puno i nisam ih smatrala jeftinim (da, da, znam da ima sandala i za 30, 50… tisuća kuna; ja toliko ne zaradim cijelu godinu).

Naravno da je spomenuti BMW izvodio „manevre“ po cesti (kako bi ga svi susjedi stigli vidjeti; nije sad kupljen, nego prije par mjeseci i imali smo ga priliku već vidjeti, ali moja jadna susjeda je zabrinuta da ga možda netko još nije vidio pa je bolje malo njime manevrirati po cesti da se pokaže što se ima). Nisu parkirali u dvorištu, nego su se na dvorištu okrenuli - odlučni da parkiraju s vanjske strane ograde, uz usku selendarsku cestu  po kojoj sam išli mi, koji smo izašli iz autobusa – pa sam se morala požuriti da se maknem šepesajući u obje sandale bez  „onog dolje“  na potpetici i s jednom sandalom koja mi se držala samo oko zgloba jer se remenčić skroz odlijepio.

Droncam se u javnom prijevozu (s potrganim sandalama) jer nemam nikakav auto niti sam ikad imala (jer nemam novaca). Nemam ni položen vozački ispit. U srednjoj školi, u 4. razredu skoro svi su to polagali jer su njihovi roditelji imali novaca. Moja mama nije imala novaca za to. Ja ni sad nemam novaca za to, meni jedna cijela plaća ne bi bila dosta da to platim. Na razumijem kako su svi tako bogati: susjedi, rođaci,… imaju 3-4 djece i svakom djetetu platili su autoškolu (sva ta djeca položila su vozački ispit još u srednjoj školi - nisu ta djeca sama zaradila za autoškolu). Nisam ja kriva što sam rođena u siromašnoj obitelji. l ne razumijem – budući da nisam kriva za to – zašto moram ispaštati zbog toga; pa nisam ja tražila da se rodim u siromašnoj obitelji.

Liječnici me izgladnjuju, pardoooooooooooooooon, „liječe“(?) zdravom dijetnom prehranom i to samo zato jer sam pobrala loše gene; nemam gene kao moja koščata rođakinja koje smije jesti sve nezdravo što voli.

Znam da život nije pošten. Ali ipak ne razumijem zašto je moja rođakinja naslijedila i novac i dobre gene.

Možda ja samu sebe precjenjujem, no s obzirom na to koliko sam se trudila i mučila i krvi napišala da nešto postignem u životu (nitko mi ništa nije dao, moja obitelj je siromašna), smatram da zaslužujem više od strganih sandala i „liječenja“ dijetom.

Slika preuzeta s interneta.

Zašto oni smiju to jesti?

Ja sam od onih koji su uvijek bili najdeblji u razredu i zato sam se već u ranoj dobi susrela s dijetama (možete vi to zvati zdrava prehrana – al to je sve isto sranje: dijeta). Najteže mi je bilo gledati druge kako jedu svu onu ukusnu, prefinu, predobru tzv. nezdravu hranu koju ja obožavam i volim i želim jesti, ali ne smijem jer sam na dijeti.

Točno se sjećam prvog puta kad mi je bilo teško gledati kako drugi jedu nešto što ja želim, a ne smijem jesti jer sam na dijeti/zdravoj prehrani. Tada sam imala 12 godina i bila sam, dakle, na toj nekoj dijeti, naravno, svi ostali ukućani i dalje su jeli ukusnu, tzv. nezdravu hranu. Mama je napravila fini kolač s kremom, keksima, voćem, šlagom,…

Nakon što sam pojela to nešto svoje dijetno, gledala sam mamu kako uživa u finom kolaču koji ja nisam smjela jesti jer sam bila na dijeti. Da, meni je (već tada) bilo teško gledati kako drugi jedu neku ukusnu hranu koju ja žalim jesti, a ne smijem. Bila sam tako jadna. Srdito sam, kroz suze, pitala mamu jel ona baš mora jesti taj kolač preda mnom. Odgovorila mi ja da izađem iz kuhinje, ako ne mogu gledati kako drugi jedu kolače.

Bila je u pravu. Nije meni nitko kriv što ja nisam u stanju gledati kako drugi jedu hranu koju ja želim jesti, a ne smijem. Mama me očito pripremala za budućnost, za stvarni život. I danas na kojekakvim obiteljskim slavljima, ručkovima, druženjima,… svi jedu ukusnu tzv. nezdravu hranu koju ja želim jesti, a ne smijem. I što, da ja njih sad pitam kao što sam onda, kao srdita dvanaestogodišnjakinja, pitala mamu: Jel vi to baš morate preda mnom jesti?

Tko tu ima problem? Oni ili ja?

Problem je u meni.

Nemam im pravo zamjerati što oni smiju jesti tu ukusnu, prefinu tzv. nezdravu hranu. Nisu oni meni krivi što ja to ne smijem jesti. Ako ne mogu gledati kako oni uživaju: neka ne dolazim na obiteljske ručkove, rođendane, svadbe…

I zato ni ne idem na ručkove, slavlja, rođendane…; gladujem u svoja četiri zida na toj zdravoj dijetnoj prehrani kojom me liječnici liječe(???).

Slika preuzeta s interneta.

Opet na gadnoj, zdravoj prehrani...

Nisam više na godišnjem odmoru od jedenja zdrave hrane. Vratila sam se na dijetu kojom me „liječe“(???). Jedem svu onu odurnu, prokletu, gadnu zdravu hranu koja mi se gadi.

Dok sam bila na godišnjem od jedenja zdrave hrane, osim svakodnevnog uživanja u ukusnoj tzv. nezdravoj hrani, imala sam i konkretne planove: uživati u fast food restoranima te si ispeći pravu kalorični, kremastu, tešku, zasitnu tortu isključivo od bijelog brašna, bijelog šećera, margarina, biljnog šlaga,… ukrašenu ticinom – tj. onakvu prefinu tortu kakvu volim.

Nisam to uspjela ostvariti, to uopće nije lako organizirati. Skoro 2 mjeseca jela sam ukusnu, prefinu, tzv. nezdravu hranu koju volim i za to vrijeme jednom sam bila u McDonaldsu i American donatu, a konačno sam bila i u KFC-u. U Burger kingu i Subwayu nisam bila. Tih restorana nema u blizini mog mjesta stanovanja, treba mi preko 2 sata da dođem do njih i fakat nisam uspjela otići tamo. Zapravo, u Burger kingu i Subwayu nisam bila nikad u životu, žao mi je zbog toga. Ne razumijem zašto mene liječnici „liječe“(???) zdravom prehranom, a drugi ljudi smiju jesti tzv. nezdravu hranu.

Nisam si ni stigla ispeći kolač/tortu. Pisala sam da ne želim neki kolač „na brzaka“ nego pravu tortu od nekoliko slojeva biskvita, po 3 kreme kuhane na pari,..., ukrašenu ukrasima od ticina, itd. Ja nisam lijena i meni nije problem to napraviti (znam da je pogrešno to što nisam lijena, danas su cijenjeni lijeni zdravožderi). Za takvu tortu treba imati vremena, ali zbog obaveza nisam si to stigla pripremiti u zadnja (skoro) 2 mjeseca. No, ipak sam uživala u kupovnim kolačima i pravom sladoledu (a ne onim zdrobljenim, smrznutim bananama – koje glume sladoled ili smrznutom grčkom jogurtu na koji je pobacano kiselo bobičasto voće - pa takav pripravak također glumi sladoled).

Naravno da sam se udebljala. Pisala sam već da nemam namjeru vagati se – vagat ću se kad ću morati ići na kontrolu. Ne znam koliko sam se udebljala: 5 – 10 kila? Znam da moje rođakinje koje su naslijedile dobre gene: u 9 mjeseci trudnoće dobiju oko 8 kila, tj. udebljaju se manje od 1 kile mjesečno (a onda, kad se porode, te kile: izdoje bez dijeta i bez sporta). 

Ja nemam takvih „problema“, tj. ja nemam takvu sreću kakvu one imaju,  ja bez trudnoće u skoro 2 mjeseca mogu dobiti 10ak kila (to sam isprobala tijekom prijašnjih godina). 

Budući da sam si zadnja 2 mjeseca fakat dala oduška i jela apsolutno, doslovno, uistinu i isključivo samo tzv. nezdravu hranu koju volim i obožavam – pretpostavljam da sam dobila najmanje 7-8 kila. Vrijedilo je svake dobivene kile! 
Uistinu sam uživala u ukusnoj, kaloričnoj, teškoj, masnoj, zasitnoj… hrani od isključivo bijelog brašna: nisam dobrovoljno ni prismrdila integralnom, crnom… kruhu. Ali, u pekari sam kupila sendvič: i nisu imali niti jedan jedini sendvič(!!!) napravljen s pecivom od isključivo bijelog brašna - jer danas je zdrava hrana razvikana pa onda u pekarama prodaju ta zdravožderska odurna zdravija sranja kako bi usrećili zdravoždere kojih ima na svakom ćošku i koji iskaču iz paštete (pardooooooon, zdravožder nikad ne bi iskočio iz paštete - on pašteti ne bi ni prismrdio jer je nezdrava). 
Jela sam pravu hranu prženu i pohanu u litrama masnoće (zaista prženu i pohanu, a ne ono nešto što je osušeno tj. samo ispečeno u pećnici pa zdravožderi kažu da je to pohano/prženo u pećnici - u pećnici se hrana ne može pržiti ni pohati).
Juhu nisam jela jer ne volim juhe, ali jela sam salate (francusku salatu s brdom majoneze, salatu od krumpira, salatu od isključivo bijele tjestenine, a ne one integralne gadosti,…).
Svježi sir nisam niti vidjela (jela sam isključivo jedino i samo masne i kalorične sireve).
Svježe voće nisam jela, osim ako je bilo u kolaču (jela sam prefine kremaste, kalorične kolače - napravljene isključivo, jedino i samo s bijelim kristal šećerom(!!!)).
Ukratko: jela sam sve ono što mi srce želi, a što zadnjih 16 mjeseci na zdravoj prehrani kojom me liječnici „liječe“(???) nisam smjela jesti.

Uslijed 16 mjeseci jedenja zdrave hrane – jedina korist koju sam ja primijetila - je to da sam spoznala koliko obožavam, volim i želim jesti tzv. nezdravu hranu te koliko mi takva hrana nedostaje, koliko za njom žudim i čeznem. Zato sam zadnja (skoro) 2 mjeseca jela svu onu tzv. nezdravu hranu koju jednostavno obožavam i koja mi je falila.

No, svemu lijepom dođe kraj – pa je tako došao i kraj mojem uživanju u ukusnoj, prefinoj tzv. nezdravoj hrani koju volim i obožavam.

Zaista mi fali i pečenje kolača i torti po narudžbi i pisanje bloga s receptima (za tzv. nezdravu hranu). Fakat sam prije koju godinu mislila da ću se jednom u budućnosti više baviti time, kako bih uz odurni posao imala i nešto što me usrećuje, a i kako bih podebljala budžet. Nisam nikad željela otvarati slatičarne ili pokrenuti biznis za proizvodnju kolača, nego sam mislila da ću se time baviti amaterski, kod kuće, kao i prijašnjih godina i pisati blog na tu temu. Misliti je drek znati. Morala sam se odreći svoje strasti. Baš gledam te hrpe potrepština  i pomagala za izradu slastica koje sam nakupovala proteklih 15ak godina, sad to sve skuplja prašinu. 

Ili u prijevodu: SREĆA JE…

kad kuhaš i netko uđe u kuhinju te kaže: „To odlično/ukusno miriše!“.

Ja sam zaista bila sretna kad se nekome sviđalo kako kuća miriše po onome što sam skuhala, ispekla, pripremila.... I naravno: onda smo svi to degustirali!!! 

A sad, što, da kuham za druge, pa neka oni uživaju dok ja jedem neko zdravo sranje? Nema šanse. Zato više ne kuham i ne pečem. Kuća više ne miriše lijepo: u tome se slažu svi koji su imali priliku pošnjofati te zdrave, lagane, niskokalorične, odurne, proklete gadosti koje sebi kuham jer jedino to smijem jesti.

Čitam neki dan kako nekakav life coach (kak se to piše?) objašnjava da ljudi nisu rođeni samo da bi plaćali račune te onda jednog dana umrli (tu se, naravno, misli na one ljude koji nisu rođeni u bogatoj obitelji i kojima ne pada sve s neba). 
Slažem se – bilo bi prejednostavno da samo plaćaš račune i umreš. Ljudi su rođeni da bi rintali cijele dane za crkavicu i plaćali račune (još moraju biti zahvalni ako uopće imaju posao i dobivaju plaću), odricali se svega što vole i u čemu uživaju, gladovali na zdravoj prehrani, svaki dan patili i prolazili kroz kojekakva sranja  - i tek onda umrli. Ja odrađujem to sve po spisku - još samo čekam da umrem.

Slika preuzeta s interneta.

Bez vage

Da, da – i dalje guštam u ukusnoj hrani.

Sad sam oko mjesec dana na godišnjem odmoru od jedenja zdrave hrane.

Pa naravno da sam se udebljala. Nisam se vagala pa ne znam koliko sam se udebljala, barem 5 kila(?).

Nemam namjeru još se vagati. Nikad nisam uspjela definirati se kroz to koliko kila imam. Znam da druge žene nemaju problem s tim i njima je najnormalnija stvar da se važu svaki čas i prema broju kila određuju tko su, što su, kakve su, koliko vrijede, kako se osjećaju… Nikad nisam uspjela postati takva žena. Ne znam zašto sam ja tako nenormalna.

Kad se sjetim onih 16 mjeseci dok su me „liječili“(?) zdravom hranom (prije nego sam krenula na godišnji odmor od jedenja zdrave hrane) – bio mi je pun kufer vage.

Prvi put kad sam bila kod endokrinologa (u siječnju 2016.), izvagali si me i izmjerili mi opseg struka. Onda su me počeli „liječiti“(???) tom zdravom dijetnom prehranom i naručili me na kontrolu za 3 mjeseca. I ja sam gladovala 3 mjeseca na tom odurnom prokletom, zdravom sranju iako zapravo uopće nisam shvatila zašto mi ne daju lijekove nego me tako izgladnjuju.

Pisala sam već da ja uopće ne želim biti mršava i ne osjećam potrebu da tako gladujem na zdravoj hrani. Zadnjih 16ak godina (prije nego su me i siječnju 2016. počeli liječiti(???) dijetom), nisam bila ni na kakvoj dijeti, udebljala sam se 50ak kg, ali nisam imala u planu više ikad u životu ići na dijetu.

Kad su me počeli tako izgladnjivati, pardooon „liječiti“, vidjela sam po odjeći da mršavim, a i zdravi razum svakome govori: ako gladuješ hraneći se minijaturnim porcijicama odurne zdrave hrane i cijele dane provodiš gladan – moraš mršavjeti  (ma da, najbolje da nisam mršavila od tog gladovanja!).

Za 3 mjeseca došla sam na kontrolu, naravno, obavila sam sve pretrage koje sam morala i tamo su me opet vagali i mjerili mi opseg struka. Ja nisam gledala na vagu dok me medicinska sestra vagala jer me uopće nije zanimalo koliko sam smršavila. Možda je nekome čudno, ali ja zaista ne osjećam potrebu da budem mršava i uopće me nije zanimalo koliko sam smršavila. Osim toga, doktorica mi je još na prvom pregledu rekla da ću do kraja života trebati biti na dijeti, a kako sam znala da imam preko 50 kg viška, bilo mi je jasno da u 3 mjeseca nisam smršavila ni približno koliko oni očekuju – te da ću se trebati i dalje patiti na zdravoj hrani kojom me navodno liječe.

Nakon vaganja i mjerenja došla sam i do doktorice, pitala me koliko sam smršavila. Ja sam iskreno rekla da ne znam jer nemam vagu. I to je bila istina – nisam imala vagu. Doktorica se taj tren počela derati na mene - kako ne znam koliko sam smršavila, zašto se ne interesiram, zašto me to ne zanima… Nije vidjela problem u tome što sam rekla da nemam vagu. Ona je meni objasnila: da mene interesira koliko sam smršavila - vagala bih se kod prijatelja, susjeda, rođaka,… 
Ja nisam imala živaca njoj se ispričavati što ja nisam disciplinirana (kao dotična doktorica; pretpostavljam da je ona disciplinirana pa može odoljeti prefinoj tzv. nezdravoj hrani). Ja nisam takva i zato nisam u stanju otići kod prijateljica/susjeda… i izvagati se kod njih i pritom ignorirati sve one mirise, arome... i ponuđenu hranu u njihovim kućama. Moji rođaci, prijatelji, susjedi vole hranu kakvu i ja volim: ukusnu tzv. nezdravu hranu i pripremaju takvu hranu. I na stolovima, ako ništa drugo,  uvijek imaju barem kupovne kekse, čokoladice, čips… Možete misliti o meni što god hoćete, ali ja ne mogu sjediti za stolom i gledati svu tu hranu, ili gledati susjede i prijateljice kako grickaju sve to što i ja volim i želim jesti – al ne smijem. I što, zar da dođem na vaganje kod prijateljice pa nek onda sjedim nad čašom vode dok pričamo? Ili da možda nazovem prijateljice/susjede/rođake… da stave vagu pred ulaz u kuću/stan - ja ću se samo doći izvagati i neću ulaziti u kuću jer nisam u stanju odoljeti ukusnoj hrani koju volim i želim jesti i koja mi nedostaje (a koju oni imaju na stolu i kojom nude goste/posjetitelje).

Nisam objašnjavala doktorici ni da tijekom ta 3 mjeseca nisam doslovno bila nigdje osim na poslu i doma, i npr. u trgovini. Nisam uopće išla ni susjedima ni prijateljima ni rođacima niti sam izlazila s njima (niti sam izlazila sama!) uopće se nisam družila s ljudima. 3 mjeseca gladovala sam na zdravoj prehrani u svoja četiri zida. Iako nisam znala koliko sam smršavila, stvarno sam se odrekla života kako bih provodila to gladovanje na zdravoj prehrani; smatram da nije imala pravo tako urlati na mene.

Ionako joj je na papiru pisalo koliko kila imam (medicinska sestra me izvagala!), a od prije 3 mjesec pisalo je koliko sam kila imala kad su me prvi put vagali. Nek oduzme jedno od drugog pa će vidjeti koliko kila sam smršavila. 

I jest, nakon što je završila s deranjem na mene zbog toga što ne znam koliko sam kila smršavila, sama je to izračunala. Izračunala je da sam smršavila 14 kila i odmah je dodala da je to premalo  za tri mjeseca. Samo mi je rekla neka nastavim dalje s terapijom. Pisala sam već da je meni terapija: dijeta (doslovno tako piše na liječničkom nalazu). Ok, nutricionisti kod kojih me ta endokrinologinja poslala, to ne zovu dijeta; nego zdrava prehrana. Al to je sve isto sranje – gladovanje.

Nakon toga, kupila sam vagu, da ne bih stvarno morala nazvati susjedu i reći joj neka stavi vagu pred kućni ulaz, ja ću doći izvagati se i odmah otići doma, neću ulaziti u kuću jer nisam disciplinirana da bih mogla odoljeti svoj onoj finoj hrani u kojoj moji susjedi uživaju.

Ne znam kako drugi koji su na dijeti/zdravoj prehrani izlaze na kraj s tim. Sva moja rodbina i bliski susjedi vole ukusnu, tzv. nezdravu hranu. Oni i pripremaju i kupuju i jedu takvu hranu – i uvijek imaju takve hrane na stoli, u hladnjaku,…. I ja volim (OBOŽAVAM!!!) takvu hranu. Što se prijatelja tiče, činjenica je da se ni moji prijatelji ne hrane zdravo, tj. uživaju u svoj onoj ukusnoj, prefinoj hrani kakvu i ja volim. Ta ljubav prema tzv. nezdravoj hrani nije mi bila kriterij pri odabiru prijatelja, ali istina je da meni zdravožderi sa svojim zdravožderskim sranjima i s usranom hranom kojom me ponude kad dođem k njima – idu na živce, s takvima se ne želim družiti. 

Ako se pitate, kako znam da zdravožderi svoje goste nude usranom zdravom hranom: nemam prijatelja među zdravožderima, ali imam poznanika i imala sam tu ne-čast da sam bila kod njih na ručku ili večeri. To je prestrašno! Ajme, što oni serviraju svojim gostima! Bilo bi bolje da uopće ne zovete ljude k sebi, ako ne želite za njih pripremiti nešto drugo, nego im poslužite svoju zdravoždersku hranu. 
A ako baš nemam sreće, onda kod spomenutih zdrvaoždera čak dobijem i predavanje o zdravoj prehrani! Ne drže svi predavanja, ali ja sam znala naletjeti baš na takve: kojima nije dosta što su na stol prostrli zdrava sranja, nego još i trkeljaju (satima) o zdravožderstvu.

Al dobro, vratimo se sad mojim prijateljima koji vole ukusnu tzv. nezdravu hranu.
Kako da ja, koju liječnici „liječe“(?) gladovanjem odolim svemu onome čime me susjedi, prijatelji, rođaci… nude? Ja stvarno, zaista, istinski želim jesti tzv. nezdravu hranu – nakon 16 mjeseci zdrave prehrane itekako sam svjesna koliko želim, volim i obožavam tzv. nezdravu hranu.

Spomenula sam gore da sam 3 mjeseca gladovala u svoja četiri zida i nisam nikamo izlazila. To se nije ni kasnije promijenilo. Ukupno 16 mjeseci dok sam bila na toj zdravoj dijetnoj prehrani (prije nego sam sama uzela godišnji od jedenja zdrave hrane) nisam išla na obiteljske ručkove, proslave, svadbe, druženja… - jer nisam smjela jesti što drugi jedu. Zar da ja pasem neku salaticu i sjedim nad čašom vode dok se drugi goste delicijama?  Ma da ne bi!

Pisala sam već više puta da sam svaki tjedan imala jedan dan (u par navrata i više takvih dana) kad sam jela sve što ne smijem - živjela sam za taj jedna dan! Ako se pitate zašto si onda nisam sve tako posložila da na taj jedan dan idem na ručkove, svadbe, druženja,…

O tome sam pisala u ovom tekstu. Stvar je jednostavna: iako volim tzv. nezdravu hranu, ne volim svu takvu hranu. Zato nisam taj jedan dan uživanja u hrani htjela „potratiti“ na jedenje nečega što ne volim - jer se nikad ne zna što će biti posluženo na tim proslavama, druženjima,… (a ima dosta nezdravih stvari koje ja ne volim: ne zato što su nezdrave, nego mi jednostavno nisu ukusne ili mi se ne sviđa kako su pripremljene). 
Zašto da taj jedan dan u tjednu - za koji živim(!) - potrošim jedući nešto što jest nezdravo, ali što zapravo ne volim? 

Još prije 20ak godina, dok nisam imala pojma da će me jednog dana liječnici „liječiti"(???) dijetom, bila sam kod rođaka na ručku. I što su poslužili? Sarmu. Ja sarmu ne volim; nikakvu, nikada i nikako! Ili, sjećam se da sam jednom, bila kod kumova na ručku. Ne sjećam se što je bilo glavno jelo, ali sjećam se da sam s nesrpljenjem očekivala desert, jer oboooožavam, fiiiiiiiiiiine, kreeeeeeeeeeeeeemaste kolače. Kakav kolač je bio za desert? Kolač od maka. Ja mak ne volim: nikada, nikako i ni u čemu!!! Najžalosnija je stvar što se kolač praktički sastojao samo od maka! Tri prsta debeli biskvit od maka bio je namazan nekakvim pekmezom i na to je bila nalijana čokoladna glazura u tanašnom sloju. Ajmeee užasa! Da se barem kolač sastojao od nekih slojeva, npr. tog biskvita s makom i neke fine kreme - pa bih barem mogla jesti kremu... Ali ne. To je doslovno, jedino i samo u cjelosti bio - kolač od maka. Nisam ga jela.

Zašto da se ponovno nađem u takvoj situaciji na nekoj proslavi, ručku, druženju, svadbi, domjenku,... kod prijatelja, rodbine...? Zašto da se silim jesti nešto što mi se ne sviđa - pa onda taj tjedan ne smijem više jesti ništa nezdravo jer sam svoj jedan dan rezerviran za uživanje u nezdravoj hrani potratila na npr. sarmu, kolač od maka... I onda ostatak tjedna, tj. preostalih 6 dana moram biti na dijeti kojom me liječe(?) jer sam već iskoristila svoj jedan dan za uživanje u nezdravoj hrani - i to na nešto nezdravo što ne volim i u čemu nisam uživala (ja ne znam uživati u hrani koju ne volim).

Možda sam izbirljiva, ali smatram da nakon što 6 dana u tjednu jedem prokletu, zdravu, odurnu hranu koja mi se gadi – imam pravo jedan dan u tjednu uživati baš točno u onakvoj masnoj, kaloričnoj, teškoj i zasitnoj hrani od bijelog brašna i bijelog šećera kakvu volim i želim. 
Zašto da se „zadovoljim" nečim što jest nezdravo, ali što ne volim i nije mi ukusno? Može li se uopće netko „zadovoljiti" nečime što ne voli i što mu nije ukusno? Ja to niti mogu, niti želim.

Tako sam tijekom 16 mjeseci gladovala u svoja četiri zida. A taj jedan dan u tjednu (ili u nekoliko slučajeva i više dana, o tome sam pisala) kad sam si priuštila nešto tzv. nezdravo: to je u potpunosti bilo pod mojim uvjetima, baš onako kako ja volim i želim! Bez sarme i biskvitnih, beskremnih kolača od maka!!!

Sad sam na godišnjem odmoru od jedenja zdrave hrane i jedem sve nezdravo!

Nemam u planu sad se uopće vagati. Vagat ću se prije nego ću ići na sljedeću kontrolu da znam izvijestiti doktoricu koliko sam smršavila, tj. udebljala se jedući isključivo, jedino i samo nezdravu hranu sad kad sam na godišnjem od jedenja zdrave hrane. Ona živi za taj broj, nju valjda napaljuje kad izgladnjuje pardoooon, „liječi“ ljude na taj način. Ako će se derati na mene jer sam se udebljala - dobro. Derala se na mene i nakon što sam 3 mjeseca  totalno i skroz na skroz gladovala, sve onako po spisku. Njoj se očito ne može udovoljiti. 


Slike preuzete s interneta.

Skoro pa bezmesno guštanje u voljenoj (tzv. nezdravoj) hrani

I dalje uživam u ukusnoj hrani jer sam na odmoru od jedenja zdrave hrane.

Najviše mi se sviđa što praktički ne jedem meso ni ribu! Da, zadnjih mjesec dana, otkad sam na odmoru od jedenja zdrave hrane – samo dva puta jela sam meso (o tome malo kasnije), a ribu nisam jela uopće (ove godine jela sam ju jednom).

Prije nego su me liječnici u siječnju 2016. počeli „liječiti“(???) zdravom dijetnom prehranom, ja 17 godina nisam jela meso ni ribu. A ona dijeta na koju su me stavili, naravno, uključuje meso/ribu i to praktički dva puta dnevno: i za ručak i za večeru.

Ajme, 17 godina nisam jela ni ribu ni meso i ja se nikako nisam uspjela naviknuti da skoro svaki dan jedem to dva puta dnevno. E da, pisala sam već više puta, da sam tijekom 16 mjeseci (dok se me liječili zdravom hranom) 6 dana u tjednu jela to sve zdravo, a jedan dan u tjednu uživala sam u ukusnoj tzv. nezdravoj hrani kakvu obožavam i taj jedan dan nisam jela ni meso ni ribu (u nekoliko navrata nisam samo jedan dan uživala u ukusnoj hrani, nego sam si priuštila nekoliko takvih dana za redom; o tome sam pisala). Ali ostaje činjenica da sam tijekom 16 mjeseci – praktički svaki tjedan 6 dana u tjednu jela  meso i to 2 puta dnevno; ajme, to je bilo preužasno.

I naravno, to meso mora biti nemasno, lagano, kuhano, il pečeno bez masnoće… tj. onakvo kakvo uopće ne volim. Osim toga, upozorili su me i da soja nije zamjena za meso, soju mogu jesti kao prilog mesu.

Tijekom 17 godina dok nisam jela meso - meni to nije bio nikakav problem jer ga ne volim: osim hamburgera, pašteta, hrenovki i salama. Takve stvari volim i to mi je falilo. Možete vi meni objašnjavati da su u npr. hrenovke samljeveni: papci, koža, kosti,  dlake, rogovi,… dobro, ja na to nisam gadiva i meni uopće ne smeta što se to nalazi u hrenovkama – jer su preeeefiiiineeee! Moglo bi se reći da, kad je meso u pitanju, volim samo ono što se smatra totalno nezdravim (spomenuti hamburgeri, paštete, hrenovke, salame). Obožavam skoro sve što spada u junk food!!!

Ribu ne volim nikakvu, nikada i nikako (ni pohanu ni prženu ili ne znam kakvu: kako god bila pripremljena – ima okus po ribi, što se meni apsolutno ne sviđa). I općenito, osjećam neopisivo gađenje na sam spomen ribe.  Smuči mi se kad mi netko kaže da jede npr. srdele i s kostima i s glavom… - sad dok ovo tipkam mene se želudac okreće, trudim se ne zbljuvati se po tastaturi.

U zadnjih mjesec dana (otkad jedem samo i isključivo nezdravu hranu koju obožavam), samo dva puta jela sam meso: kad sam bila u McDonald´su i KFC-u. I to je bilo predobro! U tome mi se meso sviđa jer takvu hranu volim i obožavam.

Spominjala sam svoj plan da uživam u fast food restoranima (u nekima nisam bila 18 godina, a u nekima nisam bila nikad u životu).

Prvo sam guštala u McDonald´su i o tome sam već pisala. Nakon toga, uživala sam u KFC-u, nisam stigla napisati tekst o tome, ali tamo sam jela prefiiini Grander. Neki dan bila sam i u American donatu, ali tamo nisam jela ništa mesno; nego sam si kupila prefini muffin.

Na redu su Burger King i Subway. Kad su fast food restorani u pitanju, nemam problem s jedenjem mesa. Fakat želim jesti tamo! Skupo je, ali vrijedi. No, nisu mi usput pa ih još nisam uspjela obići. Ti restorani nalaze se na drugoj strani grada, a ja živim na selendri i još moram putovati javnim prijevozom - ali nema veze, vrijedi se potruditi i otići u fast food restoran - 16 mjeseci jedenja zdrave hrane uvjerilo me u to.

Slika preuzeta s interneta.

Zdrava hrana ima okus kao tablete

Pisala sam ovdje već desetke i desetke puta da mi liječnici ne daju lijekove nego me od siječnja 2016. „liječe“(?) zdravom prehranom. Prije koji tjedan pisala sam da sam na godišnjem od jedenja zdrave prehrane, tj. uživam u ukusnoj tzv. nezdravoj hrani. Dakle, sama sam se skinula s tog „liječenja“(?) zdravom hranom.

Ne zanima me što tko misli o tome što ja više nisam na dijeti, pardooon, zdravoj prehrani. Činjenica je da sam tijekom posljednjih 16 mjeseci 6 dana u tjednu jela svu tu odurnu zdravu hranu. Pisala sam već da sam ja svaki tjedan(!!!) imala jedan dan (u nekoliko navrata i više dana) kad sam jela tzv. nezdravu hranu – a ostalih 6 dana patila sam se u paklu zdrave prehrane. Štoviše, živjela sam za ovaj jedan dan u tjednu kad sam uživala u hrani kakvu volim - da nisam imala taj jedan dan uživanja u tzv. nezdravoj hrani, vjerojatno bih si bila prosula mozak nakon 3 mjeseca zdrave prehrane.

Kad su me liječnici krenuli „liječiti“(?) zdravom prehranom, šokirala sam se čitajući izjave/tekstove/članke dobrovoljnih zdravoždera po internetu. Mala napomena: dobrovoljni zdravožderi su ljudi koji sami, zbog nekih svojih, meni nerazumljivih, razloga idu na zdravu prehranu. Dakle, nisu ih liječnici stavili na to; a neki čak tvrde i da njima motivacija za zdravu prehranu nije ni mršavljenje, nego oni jednostavno „žele“(???) jesti tu hranu i tvrde kako je to super, divno i krasno.  Uslijed toga oni non stop prosipaju bisere poput: „Ispočetka mi je bilo teško jesti zdravu hranu, ali shvatila sam da je zdrava hrana zdrava, sad mi nezdrava hrana uopće ne fali i ne smatram da se odričem nečega  jer nije odricanje ako meni nešto ne fali i zapravo to uopće ne želim jesti jer je nezdravo.“. Prije 16 mjeseci te izjave bile su mi nebulozne.

Sada, nakon 16 mjeseci zdrave prehrane – meni su takve izjave još nebuloznije. Fakat ne razumijem ljude koji tvrde da ne žele jesti preukusnu, prefinu i predobru tzv. nezdravu hranu. Njihove izjave su nastrane. Meni nije važno ako je nešto nezdravo – jer je prefino!!! A najbolje mi je kad takvi dobrovoljni zdravožderi „vabe“ ljude da prijeđu na zdravožderstvo tvrdeći: „Nakon nekoliko mjeseci potpuno ćete se naviknuti na zdravu hranu i nezdrava hrana vam uopće neće nedostajati. Ako i pokušate pojesti nešto nezdravo, uopće vam se neće sviđati…“.  

WTF???

Ja sam zaista tijekom 16 mjeseci 6 dana u tjednu jela te odurne zdrave, proklete, gadne gadosti kakve jedu zdravožderi – i to je zaista prestrašno. Jedenje zdrave hrane zaista mi je itekako osvijestilo koliko zapravo želim jesti tzv. nezdravu hranu i koliko mi fali. Ta tzv. nezdrava hrana je jednostavno preukusna!

Zato sada svaki dan uživam u svemu što volim, a što se smatra tooootalno nezdravim! Jedem sve ono masno, kalorično, napravljeno isključivo od bijelog brašna i bijelog šećera,…  To je jednostavno pre pre predobro!

Dakle, ako istinski volite uživati u ukusnoj hrani, ako guštate u svakom preukusnom zalogaju, ako volite isprobavati i kombinirati okuse, ako ste gurman, hedonist,…  a spremate se  na dijetu, pardoooon zdravu prehranu – nemojte nasjedati na izjave zdravoždera da će vam se zdrava hrana svidjeti. Zdrava hrana je zlo, npr. kada vas liječnici „liječe“(?) time, tu ne može biti govora o ljubavi.

Druga je stvar, ako vi ne uživate u ukusnoj hrani, nego samo trpate hranu u sebe s ciljem da se najedete, tj. stavite nešto u kljun ili da biste dobili vitamine, energiju itd. Vama je očito svejedno kakvog je hrana okusa  –  i vi ćete se vjerojatno s vremenom naviknuti na zdravu hranu. 

Zdrava hrana nije ukusna i ona nije namijenjena užitku. Ne znam tko ju je izmislio ni čemu je namijenjena, valjda „liječenju“(?) – što se užitka tiče, okus zalogaja zdrave hrane u ustima je na istoj razini kao pijenje tablete. Zato se i kaže da je zdrava hrana lijek.

No dobro, sad kad sam totalno na tzv. nezdravoj hrani, plan mi je obići fast food restorane (spomenula sam to već!). Pisala sam da sam nakon 18 godina prvi put ušla u McDonald´s i bilo je predobro! U međuvremenu, bila sam i KFC-u. Tamo sam sad bila prvi put u životu. Bilo je zakooon! Nastavit ću marljivo uživati u hrani koje sam se odricala 16 mjeseci. Zahvaljujući zdravoj hrani spoznala sam koliko zapravo volim i želim jesti  tzv. nezdravu hranu.

Slika preuzeta s interneta.